Ekonomija Hrvatske i Srbije

[kulinban]

Nakon 30 godina tranzicije vraćamo se na početak. Utjecaj države na ekonomiju raste


PORUKA ministra zdravstva Vilija Beroša da bi država mogla osnovati svoju veledrogeriju još je jedna potvrda da se vlast u Hrvatskoj, iz kojih god se stranačkih redova regrutirala, ne namjerava tako lako odreći kontrole nad gospodarstvom.

Iako u mogućnost osnivanja državne veledrogerije stručnjaci s kojima smo razgovarali baš i ne vjeruju jer su za takav pothvat, kako kažu, potrebni vrijeme i kadrovi, dok lijekovi trebaju odmah i sada, naši sugovornici u Beroševoj najavi vide samo još jednu potvrdu trenda jačanja uloge države u hrvatskom gospodarstvu. U prilog tome, ističu, govori praktično zaustavljena privatizacija posljednjih godina, ali i najave državnog otkupa dionica MOL-a u Ini, zatim osnivanja državne agencije za booking, kao i nedavnog pokretanja mirovinskog društva u državnom vlasništvu za isplatu privatnih mirovina iz drugog i trećeg stupa. Sada se već, nakon tri desetljeća tranzicije, može govoriti o trendu ponovnog jačanja uloge države u gospodarstvu, iako je njen utjecaj uvijek i bio vrlo velik, a svakako znatno veći nego u ekonomijama zapadnog tipa.

Uloga države u hrvatskom gospodarstvu i dalje je golema, veća nego u Albaniji
Prema podacima Europske banke za obnovu i razvitak (EBRD), Hrvatska je 2010. spadala među tranzicijske zemlje u kojima je uloga države u gospodarstvu i dalje bila velika. Naime, udio privatnog sektora u hrvatskom bruto domaćem proizvodu (BDP) tada je iznosio 70 posto, što je bilo znatno manje nego u većini novih članica Europske unije, u kojima se taj udio već tada u pravilu kretao između 75 i 80 posto. Čak je i Albanija imala veći udio privatnog sektora u BDP-u od Hrvatske, 75 posto.

Naravno, značaj privatnog sektora u gospodarskom životu Hrvatske u međuvremenu je nastavio rasti. No sve je to još daleko od zemalja kojima težimo i s kojima smo danas u istom klubu Europske unije.

"Kada u računice uključimo ne samo državna poduzeća nego i komunalna društva, udio države u hrvatskom BDP-u zapravo se penje na 50 posto, a prema nekim procjenama i više", kaže za Index ekonomski stručnjak Vuk Vuković.




Država je vlasnik tisuću tvrtki - od tvornica hrane preko hotela do banaka
Priču o nedovršenoj hrvatskoj tranziciji oslikavaju i dostupne brojke. Prema analizi koju je prije nekoliko godina radio Institut za javne financije, a koja se bavila uspješnošću poslovanja poduzeća u državnom vlasništvu, Hrvatska je 2016. godine u većinskom državnom vlasništvu imala još 1149 tvrtki. To je otprilike na razini broja državnih tvrtki 2008. godine, kada ih je, prema podacima koje su u spomenutom istraživanju iznijeli Anto Bajo, Lana Zuber i Marko Primorac, bilo 1045.


"Hrvatska pripada kategoriji europskih država s izrazito visokim udjelom poduzeća u vlasništvu države u BDP-u. Riječ je o poduzećima koja su raspršena po svim gospodarskim sektorima i čiji je doprinos proračunskim prihodima malen zbog slabog financijskog poslovanja", ocijenili su autori studije dodajući kako se vlasnička ruka države pruža od tvrtki iz sektora prometa i energetike preko onih iz prehrambene, farmaceutske, kemijske i strojarske industrije pa do IT sektora, turizma i financija.



"Već je odavno trebalo ići u privatizaciju većine tvrtki u državnom vlasništvu ili u njihovu monetizaciju, dok je država u svojim rukama trebala zadržati samo ono što je doista od strateškog interesa za zemlju i gospodarstvo. Kada bi se to dogodilo, onda bi utjecaj države u gospodarstvu bio mali. No ovako se državne tvrtke doživljavaju kao plijen za raspodjelu. Zbog tog incestuoznog odnosa izvršne vlasti i poduzeća koja su u vlasništvu države i imamo puno skandala", upozorava za Index glavni menadžer Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika (CROMA) Esad Čolaković.


Politika potiče ovisnost građana o sebi
I konzultant Andrej Grubišić smatra da državi zapravo odgovara da u svojim rukama drži brojne tvrtke jer tako lakše kontrolira glasače.

"Pojedinim interesnim skupinama u Hrvatskoj odgovara da država bude vlasnik brojnih poduzeća, a to odgovara i državi jer tako može utjecati na dio biračkog tijela. Osim toga, u Hrvatskoj je puno ljudi koji smatraju da država treba rješavati njihove probleme. Takve stavove, nažalost, potiče i sama politika koja ljude tako čini ovisnima o sebi", ocjenjuje za Index Grubišić.


Podaci koje je nedavno objavila Fina pokazuju da je lani u 959 tvrtki u državnom vlasništvu bilo gotovo 101.000 zaposlenih. To međutim nije ukupan broj zaposlenih u tvrtkama u kojima se država nalazi u vlasničkoj strukturi, budući da je u Hrvatskoj i velik broj tvrtki u mješovitom vlasništvu.

Negativna selekcija u državnim i komunalnim tvrtkama

No problem nije samo u obliku vlasništva nad tvrtkama. Državno vlasništvo, naime, postoji i u drugim zemljama, iako je ono na Zapadu u pravilu znatno manje prisutno nego u Hrvatskoj. Pravi problem, upozoravaju ekonomisti, leži u načinu upravljanja poduzećima.

Iako se i kod državnih tvrtki posljednjih godina bilježi trend boljeg upravljanja, što pokazuju i podaci Fine prema kojima su tvrtke u državnom vlasništvu lani ostvarile konsolidiranu neto dobit od oko 2,9 milijardi kuna, ili 4,4 posto više nego godinu ranije, upravljanje državnim poduzećima, kažu stručnjaci, i dalje se općenito može ocijeniti slabim. Izuzetaka, naravno, ima, ali to ne mijenja generalnu ocjenu da se državnim tvrtkama ne upravlja dobro i da njihova neučinkovitost, kako to kažu ekonomisti, predstavlja kočnicu gospodarstvu.

"Upravljanje državnim tvrtkama je jadno, kadrovi koji njima upravljaju mogli bi se doživjeti kao namjesnici koje je imenovala država. Zato su i rezultati loši. No još je gore upravljanje komunalnim poduzećima. U državnim i komunalnim tvrtkama vlada nepisano pravilo da se loš šef okruži još gorim suradnicima kako ga ne bi ugrožavali, a sve se to onda odražava i na poslovne rezultate", ističe Čolaković.

CROMA je prije 10 godina predlagala da se prekine političko kadroviranje u državnim tvrtkama, ali politika je to odbila
Dodaje da je CROMA još prije desetak godina vladi nudila svoj prijedlog da se direktori u javnim i komunalnim poduzećima biraju na javnim natječajima, i to tako da se izbor rukovodećih kadrova u državnim tvrtkama provodi godinu nakon izbora, a u komunalnim poduzećima dvije godine nakon izbora. Na taj bi se način, kaže Čolaković, umanjio utjecaj politike na kadroviranje u državnim i komunalnim poduzećima jer se nakon svake promjene vlasti ne bi mijenjale i rukovodeće garniture u njima, dok bi direktori bili slobodniji u radu. Međutim, političarima se taj prijedlog baš i nije svidio pa ga nisu prihvatili.

Na zaostajanje Hrvatske u kvaliteti upravljanja upozoravaju i međunarodne institucije. Tako je EBRD u svom posljednjem Izvješću o tranziciji, kao i u nekim drugim izvješćima, ukazao na problem slabog upravljanja tvrtkama u tranzicijskim zemljama. Njihova se ocjena, naravno, ne odnosi samo na državne tvrtke nego i na upravljanje općenito, no rezultati su za Hrvatsku svejedno poražavajući. Tim više što su, s obzirom na ulogu koju država ima u hrvatskom gospodarstvu, državne tvrtke u znatnoj mjeri zaslužne za takvu ocjenu.

Hrvatska po kvaliteti upravljanja sličnija Balkanu i Zakavkazju nego srednjoj Europi
"Nalazi najnovijeg EBRD-ova Izvješća o tranziciji, koje se bavi pitanjima boljeg upravljanja u cilju postizanja boljih ekonomskih rezultata, prilično su zabrinjavajući jer ukazuju da je Hrvatska po kvaliteti upravljanja bliža prosjecima jugoistočne Europe, pa čak i istočne Europe i Kavkaza, nego prosjeku regije kojoj pripada - srednje Europe i Baltika", ocijenila je u Aktualnom osvrtu Katarina Ott iz Instituta za javne financije.


Upozorila je da bi Hrvatskoj, s ovakvim stopama gospodarskog rasta i uz bitno poboljšanje upravljanja, za dostizanje prosječnog dohotka po stanovniku sedam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta (G7) trebalo gotovo 40 godina. Ako bi stope rasta ostale iste, a kvaliteta upravljanja se ne bi poboljšala, za dostizanje G7 bi joj trebalo čak i više od 120 godina, upozorila je Ott u Aktualnom osvrtu.

"Ako ne bude političke volje za konačnim rješavanjem problema netransparentnog javnog sektora i nekompetentne javne uprave, iz kojih neminovno proizlaze klijentelizam, nepotizam i korupcija, Hrvatska će se i dalje nalaziti među zemljama u kojima vladaju nezadovoljstvo, apatija i iseljavanje stanovništva u države s boljim upravljanjem i boljim ekonomskim rezultatima", zaključila je Ott.

www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=vijesti&id=2225297

[kulinban]

PRIJE točno 29 godina Hrvatska je postala međunarodno priznata država. Tog 15. siječnja 1992. nizala su se priznanja članica ondašnje Europske zajednice (EZ), kao i drugih zemalja.

Stanje u kojem se Hrvatska tada nalazila bilo je izuzetno teško. Otprilike trećina zemlje još je bila pod okupacijom, a predah od ratnih operacija pružilo nam je Sarajevsko primirje, kojim je 2. siječnja 1992. godine zaključena prva i najteža faza Domovinskog rata. Iako je 15. siječnja 1992. krenuo proces međunarodnog priznanja nove države, na vrata europskih i međunarodnih organizacija tek smo trebali zakucati. U mnogim slučajevima, dugo smo i ostali pred vratima.

Ekonomija je tada bila u drugom planu
Istoga dana kad i Hrvatska, međunarodno priznanje je dobila i susjedna Slovenija. Međutim, nakon kratkotrajnog rata na ljeto 1991. Slovenija se zapravo više nije nešto pretjerano bavila problemima koji su jedan za drugim iskakali iz lijesa bivše države. Hrvatsku su, s druge strane, tek čekala prava iskušenja, kako u pogledu vraćanja okupiranih teritorija, tako i zbog rata u Bosni i Hercegovini koji je buknuo na proljeće 1992.

U takvim uvjetima gospodarstvo je bilo u drugom planu. U fokusu i vlasti i javnosti bilo je stvaranje i izgradnja države te vraćanje okupiranih područja, dok je sama ekonomija bila ponajprije u funkciji obrane zemlje i osiguranja osnovnih potreba građanima.

Vedriš: Strancima je bilo teško objasniti stanje u kojem smo se nalazili
"Datum 15. siječnja 1992. neupitno je jedan od najvažnijih datuma u hrvatskoj povijesti, tada smo postali država i u očima čitavog svijeta, a ne samo sebe. Hrvatska je bila u ratu i ljudi su bili spremni na sva odricanja kako bismo obranili i izgradili državu. Dio Hrvatske bio je pod okupacijom, u dijelu zemlje vodio se žestok rat, dok u dijelu Hrvatske nije bilo ratnih operacija. Ipak, u ratu su svi sudjelovali, odaziv na mobilizaciju, ali i broj dragovoljaca u dijelovima u kojima nije bilo ratnih razaranja bio je ispod količine naoružanja kojim smo ispočetka raspolagali. Zato to vrijeme možemo nazvati herojskim", ocjenjuje za Index tadašnji gradonačelnik Zagreba Mladen Vedriš, danas profesor na Visokom poslovnom učilištu Effectus.

Kaže da je ekonomija bila u funkciji obrane zemlje i na nju se ne može gledati iz današnje perspektive. Tadašnje je vrijeme, kaže Vedriš, iz današnje perspektive teško ocjenjivati. S obzirom na stanje u kojem smo živjeli, nije ga bilo lako opisati ni strancima.

"Problem je bila i ostala brzina kretanja Hrvatske prema EU i svijetu"
"Sjećam se razgovora s jednim poslovnim čovjekom kojem je gotovo neshvatljivo da u brodogradilištu u Splitu nisu problem bombe nego da je puno veći problem nabava repromaterijala. Oni su jednostavno gledali zemljovid i na njemu su vidjeli da je ratište samo 30-ak kilometara od Splita", prisjeća se Vedriš, koji je od 1992. godine obnašao i brojne druge funkcije. Među ostalim, bio je i ministar i potpredsjednik vlade, a potom i predsjednik HGK.

No, Vedriš naglašava da Hrvatska nije učinila sve što je mogla da bi pratila trend rasta i razvoja koje su imale druge tranzicijske zemlje.

"Problem je bila i ostala brzina kretanja Hrvatske prema EU i svijetu, odnosno trendovima. Hrvatska jednostavno ima presporu dinamiku rasta i razvoja i to se vidi kada se uspoređujemo s drugim tranzicijskim zemljama. Kašnjenje u promjenama trajna je boljka", poručuje Vedriš, ukazujući na sporu administraciju, nedovoljnu konkurentnost i veliko iseljavanje.

Novotny: Na početku tranzicije bili smo najrazvijenija zemlja nakon Slovenije, a danas smo na začelju
I drugi ekonomisti smatraju da je Hrvatska u proteklih 29 godina napravila značajan iskorak, uzme li se u obzir da je državu tek trebalo izgraditi, i to u ratnim uvjetima. Ipak, upozoravaju da je Hrvatska u posljednja tri desetljeća izgubila utrku s ostalim bivšim socijalističkim zemljama koje su joj još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća gledale u leđa. Štoviše, sada je, s izuzetkom Bugarske, najsiromašnija članica EU, a industrija u njoj svedena je na ostatke ostataka.

Razloge za to samo dijelom, i to manjim, upozorava ekonomski analitičar Damir Novotny, možemo tražiti u ratu. Veći dio krivnje, napominje, snosi pogrešna ekonomska politika i neprovođenje reformi, što nam je zaustavilo razvoj.

"Hrvatska je, nakon Slovenije, bila najrazvijenija među postkomunističkim zemljama, a danas smo na začelju. Slovenija, Češka i druge zemlje s kojima se obično uspoređujemo u proteklom su se razdoblju snažno razvile, najprije zahvaljujući članstvu u Cefti, a onda i članstvu u EU, i dovršile su svoju tranziciju. Mi tranziciju nikada nismo dovršili, već smo izgradili državno-centralizirani planski sustav, s jakom ulogom države u ekonomiji, zbog čega smo zapravo stagnirali. Za to vrijeme druge bivše socijalističke države okrenule su se tržišno orijentiranom modelu i sada su razvijenije od nas. Zato Hrvatska danas spada u krug zemalja nedovršene tranzicije, po uzoru na Rusiju, Ukrajinu i Srbiju", ocjenjuje za Index Novotny.

Pripremali smo se za jedno, a suočavao se s nečim sasvim drugim
"U proteklih 28 godina napravili smo puno na planu integracije u međunarodne institucije. Ušli smo u UN i Vijeće Europe, a onda i u NATO i u EU. Međutim, druge tranzicijske zemlje koje su pristupile EU brže su se razvijale od nas i danas su, s izuzetkom Bugarske, privlačnije za život i rad od Hrvatske. Jednostavno se promijenio ambijent u kojem funkcioniramo", kaže za Index i Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta.

Dodaje i kako se Hrvatska danas, nakon gotovo tri desetljeća funkcioniranja kao samostalna država, suočava s potpuno drugim ugrozama od onih koje je očekivala i za koje se spremala. Naime, umjesto teritorijalnih pitanja i terorizma, za što smo se spremali, suočavamo se s jakim ekonomskim krizama, prirodnim katastrofama, poput potresa i poplava, pandemijom koronavirusa i migrantskim krizama te iseljavanjem stanovništva. To je ambijent u kojem je Hrvatska, napominje Lovrinčević, zakoračila u novo desetljeće.


"Normalan život imali smo samo desetak godina, a tad nismo provodili reforme"
"Ako podvučemo crtu ispod proteklih 30-ak godina, proizlazi da smo oko dvije trećine tog razdoblja proveli u ratu i poraću te krizama, odnosno u grču. Zapravo smo nekakav normalan život imali samo desetak godina, od 2000. do 2007. i od 2017. do kraja 2019. godine. U tim razdobljima trebalo je provoditi reforme, a one se uglavnom nisu provodile i zato danas zaostajemo za drugima", objašnjava Lovrinčević.

U kojoj su mjeri drugi u proteklih 20-ak godina napredovali brže od Hrvatske, možda najbolje pokazuju podaci. Iako su podaci za Hrvatsku iz prve polovice 90-ih teško dostupni, a mnogih ni nema ili su, pak, manjkavi, budući da Hrvatska nije kontrolirala cijeli teritorij, a do 1992. nije bila ni međunarodno priznata, oni pokazuju da smo početak posljednjeg desetljeća 20. stoljeća doista dočekali kao jedna od najrazvijenijih postsocijalističkih država.

Primjerice, prema procjenama međunarodnih institucija, koje prenose specijalizirani ekonomski portali, Hrvatska je 1991. godine imala bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku od oko 4000 američkih dolara, pri čemu treba voditi računa o tome da je prvi dio te godine još bio koliko-toliko miran, dok je u drugom dijelu godine bjesnio rat. Slovenija je tada, prema istim podacima, imala BDP po stanovniku od oko 6600 dolara. Ostale tranzicijske zemlje bile su po tome iza nas

Zašto smo danas siromašniji od drugih? Korupcija, nepotizam i izostanak reformi
Međutim, do 2019. godine situacija se radikalno promijenila. Podaci Svjetske banke, primjerice, pokazuju da smo 2019. godine imali BDP po stanovniku manji od 15.000 USD, dok je Slovenija dosegla BDP po stanovniku od gotovo 26.000 USD. Prestigle su nas i gotovo sve ostale nove članice EU, pri čemu treba voditi računa da su podaci i poredak za nas još nepovoljniji ako se BDP po stanovniku iskazuje korigiran za razinu cijena, odnosno u paritetu kupovne moći, kako to obično radi Eurostat.


Hrvatska se u proteklih 30-ak godina sporije razvijala od drugih tranzicijskih zemalja s kojima je danas u EU. Osim isključenosti iz europskih i svjetskih integracijskih tokova 90-ih godina te sporijeg hvatanja vlaka prema punopravnom članstvu u EU i NATO-u od drugih usporedivih zemalja, razloge za to ekonomisti vide i u zaobilaženju reformi, sporoj privatizaciji, nepotizmu i korupciji te brojnim neracionalnostima. Hrvatska se, kažu, jednostavno teško uklapala u novi svijet, zbog čega je stagnirala i padala na brojnim svjetskim ljestvicama.


Imali smo puno više prednosti nego sada
"Na početku tranzicije imali smo puno više prednosti nego što ih imamo sada. Imali smo kvalificiranu radnu snagu, snažnu industrijsku bazu i dobro poznavanje stranih tržišta. Sada su, međutim, druge postkomunističke zemlje po svemu tome bolje plasirane od Hrvatske. Nama zapravo ostaju jadranska i položajna renta, koje su jako osjetljive na udare poput ekonomskih i zdravstvenih kriza. Iz toga proizlazi da će se u budućnosti Jadran nešto brže razvijati od kontinenta, s izuzetkom Zagreba", poručuje Lovrinčević.

I Vedriš se slaže da nismo uspjeli posložiti ekonomiju kako je trebalo.

"Nismo uspjeli posložiti ekonomiju i stvoriti model koji bi nam osigurao brži razvitak", zaključuje Vedriš.

Šansu za iskorak u narednom razdoblju ekonomisti vide ponajprije u fondovima EU i digitalizaciji, kao i u razvoju poduzetništva, posebno u IT sektoru. Upravo to, uz turizam, promet, poljoprivredu i prehrambenu industriju te druge slične djelatnosti, mogu biti hrvatski aduti za novo desetljeće. Brzina daljnjeg razvoja, zaključuju, ovisit će i o brzini uključivanja u Schengen i eurozonu.

www.google.com/amp/s/www.index.hr/amp/vijesti/clanak/hrvatska-je-priznata-prije-29-godina-prestigli-su-nas-oni-koji-su-tad-bili-sirotinja/2246906.aspx

[kulinban]

Imamo pola milijuna ljudi manje, ali 100.000 više u javnom sektoru

IAKO je Hrvatska izgubila 396.360 stanovnika od 2011., a više od pola milijuna od 2001., broj zaposlenih u javnom sektoru oštro je narastao. Zaposlenika u javnom sektoru je sve više i na državnoj i lokalnoj odnosno regionalnoj razini.
Neumorno raste broj zaposlenih u županijama, općinama i gradovima

Prema zadnjim raspoloživim podacima, iz 2019., u 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave bilo je zaposleno 19.047 službenika i namještenika, odnosno 2409 zaposlenih u županijama, 10.777 u gradovima i 5861 u općinama.

U proteklih 20 godina u općinama se broj zaposlenih povećao više nego dva i pol puta, u županijama je udvostručen broj zaposlenih, dok se u gradovima broj zaposlenih povećao za oko 50 posto. Povećanje se nije događalo u svakoj godini, ali osim što je bio daleko više godina u kojima se broj zaposlenika u županijama, općinama i gradovima povećavao, u godinama kada je taj broj rastao, rast je bio daleko intenzivniji od pada u godinama kada je taj broj padao.

2002. je u županijama bilo zaposleno 1237 ljudi, a do 2019. broj se popeo na 2409 zaposlenika. U istom razdoblju je broj zaposlenih u gradovima narastao sa 7170 na 10.777, a općinama s 2285 na 5861 zaposlenika. Ukupni broj zaposlenih u županijama, općinama i gradovima je od 2002. do 2019. narastao s 10.692 na 19.047, 78.4 posto.
Manje stanovnika, a više zaposlenika županija, općina i gradova

Svi ti brojevi pokazuju istu stvar: danas, kada je stanovnika RH pola milijuna manje nego 2002., lokalne i regionalne usluge obavlja daleko više zaposlenika u javnom sektoru.

Općine nestaju, pogotovo nestaje mlado stanovništvo, a istodobno radi 2.5 puta više ljudi, tj. posao koji je nekada obavljalo stotinu ljudi, danas obavljaju dvije stotine i pedeset. Cijeli niz općina danas postoji isključivo da bi "zapošljavale" i na plaće im odlazi većina proračunskih rashoda.


Sve županije, pokazao je nedavni popis, gubile su stanovnike, a istodobno se broj zaposlenih u njima udvostručio, kao i većina gradova, u kojima je broj zaposlenih u upravnim odjelima i službama, tj. administraciji, narastao za 50%. Svi se podaci odnose na birokratsko osoblje jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Ništa bolje ni na državnoj razini

Isti trend vrijedi i za državni javni sektor, u koji osim zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi spadaju ministarstva, agencije, policija i pravosuđe.

Prema podacima Ministarstva pravosuđa i uprave, u javnom sektoru je krajem 2020. radilo 237.990 ljudi. Ali bizarna stvar je da nitko nije zaista siguran u to koliko točno ljudi u Hrvatskoj radi u javnom sektoru. Osim informacija Ministarstva pravosuđa i uprave, koje ne obuhvaćaju državne kompanije poput HAC-a i Hrvatskih željeznica, postoje podaci prema kojima se broj zaposlenih penje do 350.000.

Problem s mjerenjima veličine javnog sektora među državama upravo je u tome što on predstavlja jedan širok sustav i raspon poslova koji često nemaju puno toga zajedničkog osim da se financiraju iz državnog ili lokalnog proračuna. Stoga je potrebno koristiti nekoliko alata da bi se procijenilo je li i koliko javni sektor rastao zadnjih godina dok se stanovništvo Hrvatske smanjivalo.

Kako uopće prebrojati sve zaposlene u javnom sektoru?

Prvi dokument koji je potreban za takvu procjenu je državni proračun, odnosno njegova stavka "Rashodi na zaposlene".

2006. je u državnom proračunu RH na rashode za zaposlene bilo osigurano 17.29 milijardi kuna, a do 2009. rastu na 22.51 milijardi kuna. To je prva godina krize u Hrvatskoj, koja će potrajati sve do 2015., kada BDP prvi put raste. Tih godina je oko 200.000 ljudi u privatnom sektoru izgubilo posao, ali su rashodi na plaće u državnom proračunu bili stabilni, što znači da nije bilo otpuštanja ni smanjivanja plaća.

Prvom prilikom kada je BDP počeo rasti 2015., rashodi na plaće u državnom proračunu skaču na 25.04 milijarde kn i do 2019. su narasli na 29.09 milijardi kn.

U 2020. mijenja se metodologija izračuna rashoda za plaće u državnom proračunu, tj. prema riječima samog obrazloženja Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2020. godinu. dolazi do "značajne promjene metodologije u iskazivanju rashoda za zaposlene osnovnih i srednjih škola i transfera namijenjenih Hrvatskim autocestama d.o.o., HŽ Infrastrukturi d.o.o., Autocesti Rijeka-Zagreb d.d. i HŽ Putničkom prijevozu d.o.o.".

Veliki rast troškova plaća zaposlenih u javnom sektoru

U 13 godina su rashodi za zaposlene narasli za 68%, 11.8 milijardi kuna. Prema izračunu dostupnom na stranicama Državnog zavoda za statistiku, ukupna inflacija u tom periodu je bila 26%, što znači da je velika većina toga rezultat realnog rasta plaća i dodatnog zapošljavanja, a ne inflacije.

Druga metoda koja nam može pomoći da otkrijemo je li raslo zapošljavanje u državnom javnom sektoru, dok je nestajalo pola milijuna stanovnika Hrvatske, podaci su Eurostata o postotku zaposlenih po državama koji rade u javnom sektoru.

Prema tim podacima udio zaposlenih u javnom sektoru Hrvatske je iznosio 19% 2000., a do 2019. narastao je na 23%. Krajem 2001. godine u Hrvatskoj je bilo ukupno zaposleno 1.328.969 ljudi, a ako je prema Eurostatu tih godina 19% zaposlenih u Hrvatskoj radilo u javnom sektoru, onda je te godine u Hrvatskoj 252.504 ljudi radilo za državu.

2019. Hrvatska je imala ukupno 1.540.084 zaposlenih. Kako je te godine udio zaposlenih u javnom sektoru iznosio 23%, onda je broj zaposlenih u javnom sektoru iznosio 354.219.
Za svakih pet stanovnika bez kojih je Hrvatska ostala jedna osoba je zaposlena u javnom sektoru

U periodu od 2001. do 2020. Hrvatska je izgubila pola milijuna stanovnika, ali je broj radnika u javnom sektoru narastao za sto tisuća. Otprilike je zaposlen jedan dodatan radnik u javnom sektoru za svakih pet stanovnika koje je Hrvatska izgubila.

Ali javni sektor pokriva i obrazovanje, zdravstvo te socijalnu skrb, a ne samo birokraciju. Hrvatska ima četvrti najveći udio radnika u javnom sektoru na razini EU, nakon Švedske, Danske i Finske.

Taj podatak sugerira da je Hrvatska među najboljim državama EU ili da su skandinavske države među najgorima. Ali je bitno gdje u javnom sektoru se radi, tj. odnose li se ti veliki postoci na zdravstvo i obrazovanje ili birokraciju. Bitna je i efikasnost javnog sektora.

Nisu svi zaposleni u javnom sektoru isti

Državno-administrativni sektor je ono na što se većinom misli kada se kritizira "javni sektor". To je ustvari javni sektor bez zdravstva i obrazovanja te se odnosi na državni birokratski aparat. Prosjek zaposlenosti u tom sektoru među državama članicama EU je 6.9%, a raspon je od 4.9% u Rumunjskoj do 11% u Luksemburgu.

Za usporedbu, u Finskoj otprilike 5% zaposlenih radi u državno-administrativnom sektoru, dok u Hrvatskoj taj postotak iznosi oko 7.5. To je 50% više. Sve se skandinavske države nalaze daleko ispod prosjeka EU od 6.9% te je u njima udio administracije među najmanjima. Hrvatska je u razdoblju od 2011. do 2017. imala značajan rast udjela administrativnih radnika u javnom sektoru, sa 6% na 7.5%.

Znači ne samo da se apsolutni broj radnika u javnom sektoru povećao za sto tisuća i da se udio radnika javnog sektora povećao s 19% na 23% nego se povećao i udio birokrata među tim radnicima. Sve u istom razdoblju kada je Hrvatska gubila pola milijuna stanovnika.

Javni sektor buja, a sve je manje efikasan

Hrvatski javni sektor jedan je od najgorih u EU prema svim nezavisnim analizama, ali i prema ocjenama korisnika, tj. građana. Nisu svi radnici u javnom sektoru nepotrebni višak i uhljebi, pa čak ni u dijelu koji se odnosi na administrativno osoblje. Niti su svi oni krivi za neefikasnost javnog sektora.

Pojedinačna osoba je odgovorna za osobne, a ne kolektivne propuste, ali ostaje činjenica da je u 21. stoljeću, stoljeću digitalizacije i informatizacije, Hrvatska zaposlila dodatnih sto tisuća radnika u javnom sektoru.

U isto vrijeme je broj stanovnika smanjen za više od pola milijuna, udio administrativnog osoblja je rastao, broj zaposlenih na lokalnoj i regionalnoj razini vlasti rastao je za 50% (gradovi), dva puta (općine) ili pak dva i pol puta (županije).

Razumno je preispitivati opravdanost tolikog rasta zapošljavanja s obzirom na to da broj korisnika (stanovnika) pada, a sustav se (navodno) informatizira i digitalizira. Jesu li novci koje građani porezima i drugim davanjima uplaćuju u proračun(e) za održavanje javnog sektora dobro iskorišteni ili primarno služe za kupovanje glasova na izborima?

www.index.hr/vijesti/clanak/imamo-pola-milijuna-ljudi-manje-ali-100000-vise-u-javnom-sektoru/2333094.aspx

[kulinban]

Sberbank prodaje udjel u Fortenovi!

Kao mogući kupac spominje se mađarska Indotek grupa

Piše: Marko Biočina
Objavljeno: 18. ožujak 2022. 15:01

Ekonomske sankcije Rusiji zbog agresija na Ukrajinu ipak će utjecati i na vlasničku strukturu najveće hrvatske kompanije. Kako doznaje Jutarnji list od izvora u investicijskoj zajednici, ruska državna banka Sberbank na pragu je prodaje svog udjela u Fortenova grupi. Sberbank posjeduje oko 40 posto vlasništva u Fortenovi, najvećem trgovcu i proizvođaču hrane na području jugoistočne Europe, a taj udjel je stekla kao kreditor koncerna Agrokor, tvrtke koja je kroz kompleksan proces restrukturiranja i prinudne uprave transformirana u današnju Fortenova grupu. Da je proces prodaje započeo, Jutanjem listu je službeno potvrđeno i iz Fortenova grupe tvrdnjom da je "započeo proces dubinske analize vezan uz moguću prodaju udjela u tvrtki", ali odbijajući otkriti bilo kakve dodatne detalje.

Iako su iz Sberbanke kontinuirano naglašavali da nemaju dugoročnih ambicija ostanka u vlasničkoj strukturi Fortenove, moguća prodaja udjela u ovom trenutku ipak se može smatrati posljedicom sankcija kojima su izložene ruske banke, a koje bi u budućnosti mogle biti proširene i na Sberbank.

Kako objašnjavaju upućeni izvori, takav scenarij doveo bi Sberbank u situaciju da bi njezina imovina izvan Rusije bila zamrznuta, dok je s druge strane moguće da bi takav scenarij imao i negativan efekt na samo poslovanje Fortenove. Teoretski, kada bi sankcije na Sberbank bile proširene na način da je imovina banke na području Europske unije blokirana, bilo bi blokiran i proces upravljanja Fortenova Grupom, jer regulativa o upravljanju trgovačkim društvima u Nizozemskoj (gdje je Fortenova formalno registrirana) u nizu odluka zahtijeva dvotrećinsku većinu pri donošenju odluka na Skupštini dioničara. Bez Sberbankovih glasova, tu većinu je teoretski nemoguće postići. U tom kontekstu prodaja je logičan potez Sberbanka i iz perspektive budućnosti Fortenova Grupe, pod uvjetom da se nađe adekvatan kupac.

Iako odluka o prodaji očito još nije donesena te se može pretpostaviti da se razgovori vode s nekoliko mogućih kupaca, neslužbeno se doznaje da je ozbiljno zainteresirani kupac mađarski investicijski fond Indotek grupa, u većinsko vlasništvu jednog od najbogatijih Mađara Daniela Jellineka. Radi se o grupaciji koja upravlja imovinom u vrijednosti većoj od tri milijarde eura. Prema podacima s njezine internetske stranice, Indotek grupa je financijski konglomerat u vlasništvu mađarskih i američkih investitora, s razgranatim poslovanjem u nekretninama, financijskim uslugama, ali i logistici i prijevozu. Kompanija zapošljava 380 ljudi, sjedište joj je u Budimpešti te ima 12 podružnica diljem zemlje, kao i vlastite urede u Španjolskoj, Italiji, Rumunjskoj, Poljskoj, Grčkoj i Hrvatskoj.

Otkupi li Sberbankov udjel, Indotek bi postao najveći pojedinačni dioničar Fortenove, ali bi - kao i Sberbank dosad - za donošenje ključnih odluka o poslovanju kompanije morao tražiti suglasnost dvaju preostalih velikih dioničara - hrvatskog poduzetnika Pavla Vujnovca (vlasnika Enna grupe) i ruske državne VTB banke koja drži 7 posto udjela u Fortenovi, a trenutno je podvrgnuta sankcijama.

Vezane vijesti

[kulinban]

U suradnji s Financijskom agencijom Jutarnji list napravio je sistematizirani prikaz poslovanja 1500 najvećih hrvatskih kompanija. Taj godišnjak svojevrsni je due diligence funkcioniranja domaćeg korporativnog sektora u okolnostima najveće i najoštrije ekonomske krize koja je svijet pogodila u posljednjih sto godina.

Priča o 1500 hrvatskih kompanija s najvećim prihodima svakako nije priča o cijelom hrvatskom gospodarstvu. No, poslovni rezultati najvećih kompanija ipak su znatno iznad očekivanih povijesnih minusa. Kumulativne brojke pokazuju da su njihovi prihodi pali za 19 milijardi kuna, s lanjskih 509 na ovogodišnjih 490 milijardi. Riječ je o padu od otprilike 3,74 posto, što je manje od polovice pada koji je zabilježen mjerenjem bruto nacionalnog dohotka. Znatno veći pad zabilježen je u kontekstu profitabilnosti pa je kumulativna dobit 1500 najvećih domaćih kompanija lani bila oko 11,5 milijardi kuna manja, pala je sa 33,25 milijardi 2019. na 21,68 milijardi lani.
Sastavnice Fortenove

Iako su sve domaće tvrtke, prema izračunu Fine, ukupno ostvarile za 16 milijardi kuna manji prihod nego u 2019., njih pedeset uspjelo je povećati prihode u rasponu od 158 milijuna do čak 2,6 milijardi kuna. Apsolutni rekorderi na listi Fine od pedeset tvrtki s najvećim rastom prihoda u 2020. su Prvo plinarsko društvo i Konzum plus, a kvintet kompanija s najvećim povećanjem prihoda u prošloj godini zatvaraju i Studio Revolt, HS Produkt i Siemens Gamesa Renewable Energy.

novac.jutarnji.hr/novac/aktualno/novi-hrvatski-biznis-poredak-ppd-u-krizi-ostvario-zavidan-rast-prihoda-a-viro-ispao-s-liste-15091505

[kulinban]

Najbogatiji Hrvat ulazi na tržište od 100 miliona ljudi

Vodeći distributer velikog broja globalno zastupljenih robnih marki širokog asortimana – od proizvoda za njegu i ljepotu, preko prehrambenih i neprehrambenih proizvoda, tehničkih i električnih uređaja do farmaceutskih proizvoda, igračaka, tekstila, cigareta, kao i motornih ulja – otvoriće uskoro novo tržište. Grupacija koja posluje i u BiH otvara kompaniju u Armeniji.

Čim se smiri pandemija Orbico će otvoriti tržište Armenije koja će biti 21. država u kojoj će Orbico grupa imati svoju kompaniju. Prema riječima vlasnika Branka Roglića do saradnje je došlo na inicijativu najvećeg armenskog poduzetnika vlasnika Hayasy Group.


„Hayasy Group je veliki proizvođač sokova, vina,jakih alkoholnih pića, konzerviranog voća i povrća, zaštitnih sredstava , dezinficijensa, a ima u svom vlasništvu i veliku građevinsku kompaniju. Veliki je odnosno jedan od najvećih izvoznika s tog područja. Izvozi u države nastale na području nekadašnjeg Sovjetskog saveza ali i u SAD i u Europu. Čim se ostvare uvjeti predsjednik uprave Orbico grupe Jure Tršan i ja ćemo otputovati u Armeniju kako bi potpisali ugovore. Osim što ćemo otvoriti to tržište za proizvode koje distribuiramo mi ćemo preuzeti distribuciju proizvoda Hayasy Group. Tržište Armenije je važno i iz šireg aspekta jer to tržište otvara mogućnost suradnje i s okolnim zemljama koje ukupno imaju oko 100 miliona stanovnika. To je prva stepenica u pozicioniranju na tom velikom tržištu“, pojasnio je Roglić za Jutarnji list.

Rast i u prošloj godini

Orbico grupa je prošlu godinu završila s prihodom većim od 2,4 milijarde eura. U Orbicu je trenutno zaposleno preko 8500 radnika.

„Ostvarili smo rast u odnosu na godinu prije kada smo imali 2,38 milijardi eura prihoda. Ne možemo ipak reći da pandemija nije donekle utjecala na naše prihod, ali smo zadovoljni. Nismo ostvarili planirani rast, ali smo s obzirom na situaciju prošli iznad očekivanja. Za naš razvoj i važno nam je da smo rasli i u prošloj godini“, pojašnjava Roglić .

Integracija i uvođenje SAP-a

Ova 2021. godina proteći će u integraciji odnosno spajanju kompanija unutar Orbico grupe. U ovom trenutku Orbico grupa ima 47 kompanija u 20 zemlja, a kraj godine bi trebao biti takav da u svakoj državi imaju samo po jednu.

„Izuzetak će možda biti Hrvatska u kojoj je moguće da Orvas i Croatia baterije ne budu integrirane dok će Orbico Beauty biti integriran do juna. Te dvije tvrtke ostvaruju po tri-četiri milijuna eura prihoda, tako da to nije toliko značajan prihod u odnosu na čitavu Orbico grupu“, kazao je, između ostalog, Roglić.

www.biznisinfo.ba/najbogatiji-hrvat-siri-poslovanje-ulazi-na-trziste-od-100-miliona-ljudi/

[kulinban]

www.capital.ba/fijat-radio-samo-jedan-dan-nakon-slikanja-staje-proizvodnja/

Međutim, zbog male potražnje vozila Fijat 500 L na tržištu, fabrika u Kragujevcu je radila samo 10 dana u četiri mjeseca u 2022. godini.

Instalisani kapaciteti Fijata u Kragujevcu su 200.000 vozila godišnje, koji nikada nisu dostignuti. U godini je najviše proizvedeno 117.000 auta Fijat 500 L, a poslednjih godina taj broj ne prelazi 20.000 jedinica.

[kulinban]

Rumunjska nas je debelo prestigla. Hrvatska je ekonomski na dnu Europe

www.index.hr/vijesti/clanak/rumunjska-nas-je-debelo-prestigla-hrvatska-je-ekonomski-na-dnu-europe/2239227.aspx

EUROSTAT je jučer objavio podatke o potrošnji po glavi stanovnika u 2019. godini koji pokazuju kako je Hrvatska na samome dnu u Europskoj uniji.

Stvarna individualna potrošnja (AIC) mjeri materijalnu dobrobit kućanstva.

Hrvatska je prema novim podacima druga najsiromašnija zemlja EU, a od nas je gora samo Bugarska.

Eurostatovi podaci, prikazani i tablično i na karti, pokazuju da je devet zemalja članica po kriteriju materijalne dobrobiti kućanstava iznad prosjeka EU. Najbogatiji je Luksemburg koji je 35 posto iznad europskog prosjeka. Slijedi Njemačka s 22 posto. U grupi zemalja koje stvarnu individualnu potrošnju imaju od 9 do 18 posto iznad prosjeka EU su Austrija, Danska, Belgija, Nizozemska, Finska, Francuska i Švedska.

Rumunjska, koja nas je prestigla 2015. godine, sad je debelo ispred

U toj skupini nije Rumunjska, ali je debelo ispred Hrvatske koju je prestigla 2015. godine. Te godine obje zemlje bile su na 58 posto prosjeka EU, a sada je, prema novim podacima koji obuhvaćaju 2019. godinu, Rumunjska na 79 posto prosjeka EU, a Hrvatska na 66 posto.

Rumunjska se sad izjednačila s Poljskom, a prestigla je i Grčku koja je po potrošnji na 78 posto prosjeka EU.

Ne samo da posljednjih godina politika nije učinila gotovo ništa značajno da bismo porasli na listi koja mjeri stvarni standard građana nego se, zbog duboke koronakrize u kojoj smo trenutno, ne može očekivati značajniji napredak ni u ovoj godini, za koju ćemo podatke vidjeti sljedeće godine, ni u 2021. 

[kulinban]

Protest ispred fabrike Fiata u Kragujevcu zbog više od 1.500 planiranih otkaza

Nekoliko stotina radnika okupilo se ispred ulaza Fijatove fabrike automobila u Kragujevcu zbog otpuštanja više od 1.500 radnika nakon što firma gasi proizvodnju modela 500l u ovom gradu.

Kompanija je nastavila da poziva radnike na izjašnjavanje o socijalnom programu, iako je premijerka Srbije Ana Brnabić rekla da će taj proces biti zamrznut na 20 dana.

Izjašnjavanje podrazumijeva prihvatanje ponude za odlazak u inostranstvo na rad dvije godine ili isplatu otpremnina.

U Fijat Kreisler automobili fabrici u Kragujevcu zaposleno je 2.016 ljudi od čega je tehnoloških viškom proglašena 1.541 osoba. Isti uvjeti ponuđeni su i zaposlenima u fabrici Fijat plastik gdje je 90 posto zaposlenih proglašeno viškom.

Radnici su prvo okupili ispred ulaza kako bi Upravi zabranili ulazak, međutim od toga su odustali, kako kažu, "do ponedjeljka" jer do tada imaju obećanje iz vlade da će riješiti problem prihvatanja ponude za odlazak u inostranstvo.

Nekoliko je zahtjeva koje radnici imaju, a jedan od njih je da im se po povratku iz inostranstva garantuje posao u Srbiji. Onima koji žele ostati zahtijevaju isplatu bar minimalne plate.

[kulinban]

Beogradski profesor ekonomije demaskirao Vučićevu propagandu: Srbija je daleko od toga da bude ekonomski tigar regiona 
Index.ba 29.08.2021

Beogradski profesor ekonomije, Goran Radosavljević, osporio je tvrdnju predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, da se Srbija ekonomski razvija brže od ostalih država regije. Upravo suprotno Vučićevoj tvrdnji, profesor Radosavljević tvrdi da Srbija zaostaje u ekonomskom razvoju osobito tokom posljednjih desetak godina. Profesor Radosavljević tvrdi da se Srbija razvijala sporije od svih država regije, izuzev od Hrvatske i Albanije.

“Ako pri tome imamo u vidu da je dohodak u Hrvatskoj gotovo 60 odsto veći nego u Srbiji, dolazimo do zaključka da je ekonomski jedino lošiju dinamiku rasta od Srbije u prethodnih deset godina imala samo Albanija”, istakao je profesor Fakulteta za ekonomiju, finansije i administraciju.

Radosavljević je u intervjuu za “Novi magazin” kazao da je prosječan bruto domaći proizvod po glavi stanovnika mjeren paritetom kupovne moći, u Srbiji u periodu 2013- 2020. bio oko 12 odsto niži od prosjeka regiona, dok je njegov rast u istom razdoblju bio jedan od najnižih u regionu.

“Poređenja radi, od 2001. do 2012. prosečan dohodak, kao i njegov rast, bio je na nivou regiona. Dok smo u periodu 2001-2012. držali korak s regionom, od 2013. do 2020. Srbija postepeno zaostaje za zemljama regiona. U prethodnih deset godina bolje ekonomske performanse, tj. brži rast prosječnog dohotka stanovništva, od Srbije su imale Rumunija – gotovo dva puta brži rast – Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora i Makedonija“, naveo je Radosavljević.

Po njegovim riječima, Srbija je od 2012. povećala svoj prosječan dohodak u odnosu na prosjek u Evropskoj uniji (EU) za tri procentna poena, što je poslije Albanije najslabiji rezultat u regionu.

“Rumunija je, na primjer, u istom periodu povećala prosječan dohodak za 18 procentnih poena. Prosječan dohodak u Rumuniji je 2012. bio na 54 odsto prosjeka EU, a u 2020. je porastao na 72 odsto prosjeka EU.

Srbija je tek na 43 odsto prosjeka EU dohotka. Dakle, ponovo smo na začelju Evrope i regiona“, kazao je Radosavljević.

Rekao je da je Srbija daleko od toga da bude “ekonomski tigar regiona”, iako vlast na sve načine pokušava da prikaže Srbiju kao zemlju s brzim i visokim rastom i pri tome ne bira sredstva.

“Raspodjela bez smislenih ekonomskih kriterijuma milijardi evra budžetskih para u prethodne dvije godine, veliki rast zaduženja praćen netransparentnim trošenjem tih para, te ogromne subvencije za otvaranje radnih mesta, imaju cilj da se ekonomska situacija prikaže boljom nego što jeste“, naglasio je profesor Goran Radosavljević.

[kulinban]

Plenković se hvali brzim oporavkom. Ekonomistica: Bugarska bi nas mogla prestići

www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=vijesti&id=2301333

Ekonomski stručnjak Petar Vušković govori kako tu dva pojma treba razlikovati.

"Prvo što treba znati - rast nije isto što i razvoj. I tu treba znati da je Hrvatska tek na 65 posto prosjeka Europske unije, ali treba biti objektivan pa reći da jesmo službeno izašli iz recesije. To je točna politička poruka koju je rekao premijer Andrej Plenković", naveo je Vušković.

Od turizma je na godišnjoj razini prihod od 10 milijardi eura, a izvoz roba i usluga iznosi 15 milijardi eura.

[kulinban]

Hrvatski analitičar pojasnio da li će Srbija zaista ekonomski prestići Hrvatsku - Biznis Info

Hrvatski ekonomski analitičar i pokretač stručnog portala Ekonomski lab Velimir Šonje izračunao je kad će Srbija preteći Hrvatsku po BDP-u. Povod je izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da politički napadi iz Hrvatske dolaze zbog toga što će srbijanska ekonomija uskoro prestići Hrvatsku, usprkos jadranskoj obali i turizmu.
Šonjin tekst s bloga prenosimo u cijelosti:

– Svi su se raspisali o Vučićevoj izjavi da će Srbija preteći Hrvatsku po BDP-u, ali i sam Vučić i oni koji se uzbuđuju oko toga znaju da je riječ o dnevno-političkoj “patki” jer stvari zapravo stoje ovako:

Nominalni BDP NIJE mjera razvoja neke zemlje, jer zavisi o broju stanovnika i nivou cijena.

Kada hrvatski BDP, koji za 2020. iznosi oko 49 milijardi eura, uspoređujemo sa Češkom ili Slovenijom, ne pjenimo se nad podatkom da češki BDP iznosi 215 milijardi eura niti likujemo nad slovenskih 47 milijardi.

Češka ima puno više, a Slovenija puno manje stanovnika od Hrvatske. Prema podacima Eurostata, srbijanski nominalni BDP je približno kao slovenski.

Srbija ima oko 3 miliona stanovnika više od Hrvatske i po tom kriteriju je odavno trebala imati veći BDP od Hrvatske.

Realni BDP po stanovniku (dakle nominalni korigiran za razliku u cijenama – prema paritetu kupovne moći – i za razliku u broju stanovnika) JEST mjera razvoja neke zemlje, a tu stvari stoje ovako:

Hrvatska je na oko 64% prosječnog nivoa razvoja EU.
Češka je na oko 94%.
Slovenija je na oko 90%.
Srbija je na oko 43%.
Dakle, Hrvatska je gotovo 50% razvijenija od Srbije (64/43) ali Slovenija je oko 40% (90/64) razvijenija od Hrvatske.

Ovi odnosi se mogu razmjerno brzo (recimo, unutar 10 godina) mijenjati ako neka zemlja uhvati izvanrednu brzinu rasta (kao što je uspjelo npr. Estoniji). Za sada nema naznaka da bi to moglo uspjeti nekoj od spomenutih zemalja. Odnosi razvijenosti se mijenjaju jako, jako sporo.

Kada bi srbijanski realni BDP po stanovniku 10 godina rastao 2 postotna boda brže od hrvatskog u prosjeku godišnje, što je jako teško, Hrvatska bi i dalje bila oko 23% razvijenija od Srbije. Ako bi se takva razlika u brzini rasta nastavila jako dugo, Srbija bi sustigla Hrvatsku za circa dva desetljeća, tj. oko 2040.

Inače, jako je dobro da se sve zemlje koje su naši važni trgovački partneri što brže razvijaju, jer onda one uvoze više naših proizvoda i usluga, a mi uvozimo više njihovih, pa je život svima bolji, a šansa za sukobe sve manja. Razvojna kompeticija može biti dobar kolektivni motiv te je jako dobro da Srbija jednim okom prati Hrvatsku, a Hrvatska Srbiju, ali pritom treba znati korektno interpretirati podatke.

Ako se vratimo na domaći teren, puno više bi nas trebalo brinuti što do sada nismo napravili brze razvojne iskorake poput nekih članica EU – Estonije ili Poljske.

Na primjer, Estonija je 2011. bila na 71% razine razvoja EU, a prošle godine na 85%. Poljska je skočila sa 66% (dakle, pred deset godina su bili u relativnom položaju kao mi sada) na 76%.

Može se; gospodarska povijesna sudbina ne postoji. Samo treba znati, htjeti i imati malo povijesne sreće. Hrvatska u narednih 10 godina ima izvanrednu razvojnu priliku zbog EU sredstava, uvođenja eura, dolaska nove generacije poduzetnika, uzleta novih industrija, ali i politika bi tu trebala napraviti nešto više od pukog oslanjanja na EU fondove. Politički sektor i slabo organizirane institucije i javne usluge su naša najslabija karika – napisao je Šonje.

[kulinban]

Ovo je rast plaća u Hrvatskoj. Ova zelena crta, na dnu, su plaće u privatnom sektoru


U POSLJEDNJEM biltenu Hrvatske narodne banke objavljen je zanimljiv grafikon.



Ovaj grafikon HNB-a, nastao prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, naime, prikazuje kretanje bruto plaća od 2016. godine, a prema kojemu je na posljednjem mjestu sektor koji možemo opisati kao onaj privatni.

Grafikon prikazuje kretanje bruti plaća u četiri djelatnosti. Zdravstvo, javna uprava i obvezno socijalno osiguranje, prosvjeta i djelatnost koja se klasificira kao "ostatak gospodarstva". Posljednju možemo nazvati privatnim sektorom.

Grafikon nije idealan, ali prikazuje dovoljno

Grafikon, dakle, nije idealan jer ne kategorizira sve djelatnosti najdetaljnije moguće, ali je dovoljno obuhvatan da ipak prikaže neke važne trendove. Ključno je da se razlike u plaćama između privatnog i javnog sektora povećavaju, posebno u zadnje dvije godine.


Najviše su plaće u zdravstvu, potom slijedi javni sektor pa prosvjeta. U zdravstvu su plaće u recentnom razdoblju tri 3.000 kuna više nego u "ostatku gospodarstva", dok javni sektor zarađuje 2.000 kuna više.

Dodajmo da krivulja obojena smeđom bojom označava prosječnu bruto plaću za sve djelatnosti, što u izvornom grafikonu HNB-a nije naznačeno.

U jednom trenutku javna uprava prestigla zdravstvo

Treba reći i da je nekoliko godina javni sektor bio tek nešto lošije plaćen od zdravstva, a u jednom trenutku 2018. godine prestigao je zdravstveni sektor.

Isto tako, prosvjeta je tijekom svih pet godina stajala lošije od zdravstva i javne uprave, isto onako kao što se svim navedenim djelatnostima nikad nije ni približio privatni sektor.

Ulogu igra i kontekst

Naravno, sve ove brojke treba promotriti u kontekstu.
U ovom slučaju, treba reći da se u 2018. i 2019. najviše prosvjedovalo u javnom sektoru oko povećanja plaća, do čega je na kraju i došlo. Nadalje, tu je i covid, koji prvenstveno igra ulogu u privatnom sektoru, gdje je najviše radnika završilo na minimalcu, ali i u zdravstvenom sektoru zbog covid-dodataka, gdje tako dolazi do porasta.

Osim toga, nisu svi iz djelatnosti zdravstva, javne uprave te prosvjete ujedno i javni djelatnici, posebno to vrijedi za zdravstvo, no možemo reći da se ipak radi o većini javnih djelatnika. Tu je i argument obrazovanja, budući da u javnom sektoru ima više onih s visokom stručnom spremom, što opet znači veće plaće.

No, unatoč danom kontekstu, dojam je takav da je nekako privatni sektor uvijek na začelju ovakvih analiza, i to nauštrb javnog sektora.

Vušković: Naša ekonomija nije tržišna

Kontaktirali smo ekonomista dr. sc. Petra Vuškovića, predsjednika Centra za javne politike i ekonomske analize, te smo ga pitali upravo koliko je grafikon determiniran gore navedenim ili stvarno privatni sektor stoji toliko lošije u odnosu na onaj javni.

"Privatni sektor sigurno stoji lošije od javnog sektora. Vaše opaske oko konteksta stoje, svi zaključci su točni, ovaj grafikon površinski dotiče problematiku, ali osnova ostaje - privatni sektor definitivno stoji lošije od javnog sektora", rekao je Vušković.

Govori da je problem u kolektivnim ugovorima, interesnim skupinama poput sindikata, koji uvjetuju rast plaća.

"U privatnom sektoru višak koji se ostvari ne znači da će se podignuti plaće, poslodavac može sebi isplatiti dobit, a u javnom sektoru stvari su zacementirane. U privatnome sektoru će se povećati plaće radniku ako bi on razmišljao o poslu u konkurentskoj firmi, a u javnom sektoru se uživa sigurnost", kazao je.

Hibrid tržišne i socijalističke ekonomije
"Pa mi imamo i tisuću javnih poduzeća koji su gubitaši. A privatnik radi i za državu, u javnom sektoru radi svaki treći zaposleni, a njega financira privatni sektor", napomenuo je.

Govori da hrvatska ekonomija još uvijek nije tržišna.

"Ona je neki hibrid tržišne i socijalističke ekonomije. Velik broj javnih poduzeća i interesne skupine poput sindikata doveli su do negativnih trendova da su plaće više u javnom nego u privatnom sektoru. Dakle, isplativije je raditi u državnom nego u privatnom sektoru. Državne plaće u javnom sektoru ovise o kolektivnim ugovorima i sindikatima, a u privatnom sektoru o produktivnosti rada", rekao je.

Na plaće u javnom sektoru izdvajamo 40 milijardi kuna

Predstavio je rezultate istraživanja nad studentima.

"Prema zadnjim istraživanjima nad hrvatskim studentima, dokazano je da su i oni toga svjesni, pa svoj idealan posao zamišljaju u javnom sektoru. Opći troškovi plaća u javnom sektoru iznose 11.5 posto BDP-a, a prosjek Europske unije je 10 posto. To je značajna razlika. Trenutno smo u budžetskom deficitu i 40 milijardi kuna, koliko izdvajamo za plaće u javnom sektoru, je značajan iznos. Kada jednom plaća u javnom sektoru poraste, teško će padati", govori.


Za javni sektor kriza u pandemiji nije postojala

"U privatnom sektoru plaće ne samo da su niže nego se i brže mijenjaju. Jednostavno privatnici da bi opstali, brže se moraju prilagođavati tržištu. To objašnjava i činjenicu da kada je nastupila kriza uslijed pandemije, privatnici su prvi otpuštali svoje radnike, dok je javni sektor bio gotovo imun na krizu", ističe.

"Za javni sektor kriza nije postojala, čak su sindikati radili pritisak na povećanje plaća i u tome uspjeli, dok je tržište ovisilo o pozajmljenom novcu", objasnio je.

Moramo provesti reformu
Pitamo ga kako onda te troškove smanjiti?

"Prije sam u radovima spominjao da moramo otpustiti 20 posto ljudi u javnom sektoru, ali sad bi otpuštanja negativno utjecala na gospodarstvo, jer smo u visokoj inflaciji, pa bismo ušli u stagflaciju, kad bismo imali visoku stopu inflacije i stope nezaposlenosti. Ali do rezova mora doći kroz reformu javne uprave, a to znači manje županija, manje gradova i općina. Bez toga nema napretka jer su uteg oko vrata realnom sektoru", rekao je.

"Njemačka je proteklih 10 godina napravila mjere štednje, smanjila troškove javnog sektora. Sada im na troškove plaća otpada 8 posto BDP-a, što je fantastičan rezultat. Ne želim reći da i mi moramo smanjivati plaće u javnom sektoru, ali treba provesti reformu javne uprave. Ona je ozbiljan uteg oko vrata tržištu", naveo je.

"Najvažnija funkcija države (javnih politika) je stvoriti preduvjete za rast privatnog sektora. Kada on raste, raste i gospodarstvo u cijelosti", zaključio je prof. dr. Vušković.

[kulinban]

SRBIJA – EKONOMSKI TIGAR OD PAPIRA:

Ekonomski stručnjaci pojasnili kakvo je stvarno stanje u susjedstvu i zbog čega vlast obmanjuje javnost…

Sugovornici su bili Vladimir Gligorov, naučni saradnik Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, i Mijat Lakićević, ekonomski analitičar iz Beograda.


Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je da li je ukrajinska kriza pokopala iluziju vlasti u Beogradu o Srbiji kao ekonomskom tigru.

Sugovornici su bili Vladimir Gligorov, naučni saradnik Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, i Mijat Lakićević, ekonomski analitičar iz Beograda.

Mijat Lakićević: „Vlast već godinama govori kako je Srbija lider u regionu i Evropi. To je politički marketing. Valjda se misli da će sto puta ponovljena laž ući u svest ljudi kao istina. Naravno da to nije tačno. Ima zemalja koje su rasle brže od Srbije, ali vlast ne odustaje od svoje politike i uporno ponavlja neistine“.

Predsjednik Vučić kaže da je Srbija po ekonomskom rastu prestigla sve zemlje Zapadnog Balkana, da ima najveći bruto društveni proizvod u regionu, da joj svi zavide i da je zbog toga napadaju. Da li je Srbija zaista vodeća ekonomska sila u regionu?

Vladimir Gligorov: „Sve zavisi od toga kako definišete region. Obično se smatra da pored Srbije Zapadni Balkan čine Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Severna Makedonija, Albanija i Kosovo. To su zemlje sa relativno malim privredama - tako da je srpska privreda sigurno veća.

Ako gledamo nacionalni dohodak po glavi stanovnika, među svim tim zemljama, uključujući i Srbiju, nema neke velike razlike što je nepovoljno za Srbiju jer su istorijski posmatrano Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Severna Makedonija, Kosovo i Albanija bili nerazvijena područja u odnosu na Srbiju. Crna Gora je po mnogo čemu verovatno ispred Srbije.

Ako poredite plate, bruto društveni proizvod po glavi stanovnika i neke druge pokazatelje, onda to ispada prilično rđavo za Srbiju jer je Crna Gora bila značajno nerazvijenija od Srbije. To je otprilike stanje stvari. A što se tiče izjava predstavnika vlasti, to je na kraju krajeva propaganda tako da to ne bi trebalo uzimati previše ozbiljno“.

Vučić tvrdi i da je Srbija prestigla Hrvatsku.

Mijat Lakićević: „Mislim da nije. To je Vučić rekao pre izvesnog vremena računajući sa niskom stopom rasta Hrvatske u ovoj godini. Međutim, Hrvatska je ostvarila veću stopu rasta - tako da mislim da je bruto domaći proizvod Hrvatske veći od onog u Srbiji“.

Predsjednik Vučić govori o nevjerovatnom rastu Srbije pod vlašću Srpske napredne stranke, On je nedavno rekao da je 2014. godine, kad je postao premijer, bruto društveni proizvod bio 33 milijarde eura. “Sve što su generacije radile i gradile prethodnih decenija vredelo je 33 milijarde evra, a samo u poslednjih sedam godina stvorili smo dodatnih 20 milijardi“, kaže on. To zaista impresivno zvuči. Da li je to moguće?

Vladimir Gligorov: „To je opet propaganda. Treba praviti razliku između nominalnog i realnog rasta. Ako ne uzmete u obzir da je 2014. kurs bio drukčiji nego danas i ako zanemarite inflaciju, onda to izgleda kako Vučić kaže. Ali kada gledate realne stope rasta, period od 2014. do 2022. je veoma neimpresivan. Tako da to nije ništa za hvalu. A što se tiče poređenja sa prethodnim periodima, bruto društveni proizvod je 2014. bio tako mali zato što je privreda devedesetih godina temeljno razorena. Tako da bi gospodi Vučiću i Dačiću bilo bolje da o tome ne pričaju“.

Mijat Lakićević: „Upozorio bih da se tih 33 milijarde društvenog proizvoda odnosi samo na jednu godinu - 2014, a ne na sve ono što je stvoreno pre dolaska naprednjaka na vlast, kako je to Vučić rekao. Uostalom, Vučić ne navodi ni tačan podatak. Bruto društveni proizvod 2014. bio je 35,5, a ne 33 milijarde. To se može videte na sajtu Ministarstva finansija. Inače, Srbija je u prvih sedam, osam godina posle 2000. ostvarila vrlo visok rast, on je bi oko šest procenata što nikada kasnije nije uspela da ostvari“.

Vučić je početkom februara prije ruske invazije na Ukrajinu izjavio da je Srbija našla investitora o investicijama u vrijednosti od preko sedam milijardi eura koje bi donijele 35.000 novih radnih mjesta. Da li će ukrajinska kriza pokvariti te planove?

Vladimir Gligorov: „Značajnih negativnih efekata će sigurno biti svuda, pa tako i u Srbiji. Mi zasad ne možemo da znamo koliki će oni biti jer je ova kriza na samom početku i dugo će da traje. Ako se rat oduži, sankcije će biti sve veće, a i poremećaji u privredi Evrope. Onda je teško videti da će biti nekog značajnog povoljnog kretanja u Srbiji“.

Mijat Lakićević: „Teško je davati bilo kakve prognoze, mada mislim da ta Vučićeva priča o silnim investicijama nije bila tačna, a sada je sigurno da se ti planovi, ili bolje rečeno propagandne poruke neće ostvariti. Usput, kada govori o investicijama, Vučić često misli i na kredite. Pa onda kao investicije računa i kredite koji Srbija uzima od Kine za razne infrastrukturne projekte“.

Beogradski Blic piše da je Srbija ovih dana glasala za rezoluciju Ujedinjenih nacija, kojom se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu, zato što je uoči glasanja Njemačka izvršila pritisak na vlast u Srbiji zaprijetivši da će, ako Srbija ne glasa za rezoluciju, povući njemačke investicije, a Njemačka je najveći investitor u Srbiji. Blic je navodno to saznao iz izvora bliskih njemačkom ministarstvu privrede. Mislite li da u tome ima istine?

Vladimir Gligorov: „Ja sam tako protumačio Vučićevo objašnjenje zašto je Srbija glasala za tu rezoluciju. On je otprilike rekao bi Srbija izgubila investitore ukoliko bi se drukčije ponela. Da li je to što ste naveli nešto što se govori za javnost da bi se opravdalo glasanje ili je zaista bilo tako - ne znam. Ali problem zaista postoji. Ako privreda Srbije izuzetno zavisi od Evropske unije i posebno od Nemačke, a Nemačka je zauzela oštar stav u odnosu na ukrajinsku krizu, onda nema mnogo izbora“.

Mijat Lakićević: „Čini mi se da je Vučić to rekao da bi ispalo kao da Evropa ponovo ucenjuje Srbiju u smislu - eto, kakvi su oni, ucenjuju nas, a mi moramo da ih slušamo jer smo mali i slabi. To je još jedna posredna kritika Evrope. Ali čini mu se da i pored pritiska Srbija ne bi, tako da kažem, poklekla da Rusija to prethodno nije odobrila. Mislim da Srbija na neki način služi Rusiji kao trojanski konj u Evropskoj uniji. Odgovara joj da Srbija bude blizu Evropske unije mada ne verujem da bi joj odgovaralo da i uđe u Evropsku uniju“.

[kulinban]

Vučićev ekonomski procvat Srbije se nikada nije dogodio, to je laž

VUČIĆU je u predizbornoj kampanji jedan od glavnih argumenata snažno gospodarstvo Srbije, s fokusom na industriju. U monolozima o ekonomskom čudu u Srbiji, o kojem govori kao da ga je on sam stvorio ("lično sam otvorio ili postavio kamen temeljac za više od 250 fabrika širom Srbije"), voli se uspoređivati s Hrvatskom. Tako stalno naganja Hrvatsku i najavljuje da će je ekonomski prestići.

Prvo treba biti jasno kako je u gospodarskom interesu Hrvatske da ekonomija Srbije napreduje, kao što je u gospodarskom interesu Srbije da napreduje i hrvatsko gospodarstvo. Nesporna činjenica je da susjedne zemlje najviše trguju i posluju međusobno.

Rast standarda i gospodarstva u Hrvatskoj je na direktnu korist gospodarstva Srbije jer se time povećava kupovna moć građana u Hrvatskoj pa srpske kompanije mogu izvoziti više proizvoda što je, naravno, u interesu same Srbije.

Također se otvaraju i nove prilike za poslovnu suradnju između kompanija u Hrvatskoj i Srbiji, a proizvodnja u jednoj zemlji je poticajna za proizvodnju u drugoj zemlji zbog toga što ne postoji tvornica koja sve proizvodi sama, nego trgovinom kupuje međuproizvode od ostalih tvornica da bi proizvela finalni proizvod.

Isto tako, rast standarda i gospodarstva u Srbiji je na direktnu korist gospodarstva Hrvatske. Osim što time raste potencijalno tržište za izvoz, i samim proizvodnim kompanijama je u interesu da sirovine i međuproizvode mogu kupiti u susjednoj državi te time smanjiti transportne troškove i rizike. Otvara se i bolja mogućnost za poslovnu suradnju, na međusobnu korist i hrvatske i srpske ekonomije.

Hrvatska i Srbija su ekonomski partneri, rast jedne je dobra stvar za drugu
Da su gospodarstva Hrvatske i Srbije usko povezana pokazuje i podatak o trgovinskoj razmjeni između dvije države. 2021. je Srbija bila sedmo najveće tržište za izvoz hrvatskom gospodarstvu, nakon Slovenije, Italije, Njemačke, Mađarske, BIH i Austrije. Izvezeno je proizvoda (bez usluga) u vrijednosti od 6.79 milijardi kuna, što je oko 4.7 posto od ukupnog izvoza. Najviše se izvoze prehrambeno-prerađivački proizvodi, strojevi te kemijski proizvodi.

Istodobno je Srbija u Hrvatsku, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, izvezla proizvoda u vrijednosti od 6.02 milijarde kuna, čime je deseto najveće uvozno tržište za Hrvatsku i izvor oko 2.8 posto od ukupnog uvoza. Najviše se uvoze metali, prehrambeno-prerađivački proizvodi, plastika i tekstilni predmeti.

Svaki gospodarski uspjeh Hrvatske je dobra vijest za gospodarstvo Srbije, i obratno. Tvornice u Srbiji proizvode koje koriste u vlastitoj proizvodnji naručuju iz Hrvatske, a hrvatske tvornice iz Srbije. Rast plaća u Srbiji znači da će se prodavati više proizvoda izvezenih iz Hrvatske, kao što će bolja turistička sezona u Hrvatskoj povećati potrebu za, primjerice, namještajem iz Srbije. Trgovinska razmjena je na međusobnu korist.

To što Hrvatska više izvozi u Srbiju nego što uvozi iz nje ne znači da Hrvatska želi gospodarski pokoriti Srbiju. Ne znači ni da su proizvodi iz Hrvatske prijetnja proizvođačima iz Srbije. Trgovina je na međusobnu korist sve dok se odvija na dobrovoljnoj bazi.

Srbija je još uvijek daleko siromašnija od Hrvatske

No ono o čemu govori Vučić je ukupna snaga ekonomije, ne međusobni trgovinski odnosi. U tom odmjeravanju tko ima veći BDP, poziva se na to da je Srbija nedavno pretekla Hrvatsku. S obzirom na to da Srbija ima oko tri milijuna stanovnika više od Hrvatske, to bi trebalo biti tako. Ali realno čak i nije.

Kao mjerilo veličine i snage ekonomije se najčešće uzima bruto društveni proizvod (BDP), koji zaista jako dobro korelira s ostalim ekonomskim pokazateljima. Postoje stvari koje narušavaju kvalitetu BDP-a kao općeg pokazatelja, kao što je slučaj sa zemljama čije se gospodarstvo bazira primarno na izvozu nafte (Rusija, S. Arabija itd.), ali takve situacije se ne pojavljuju na primjeru BDP-a Hrvatske i Srbije.

Prema ukupnom nominalnom BDP-u, Srbija unatoč tome što ima tri milijuna ljudi više od Hrvatske nema veće gospodarstvo. Prema podacima MMF-a, ukupni nominalni BDP Hrvatske 2021. iznosi 63.4 milijarde dolara, a Srbije 60.67 milijardi dolara. To ne znači da jednoga dana BDP Srbije neće dostići i prestići BDP Hrvatske, ali to se još nije dogodilo.

Čak ni prema ukupnoj dodanoj vrijednosti proizvodnje (bez građevinskog sektora i vađenja sirovina), Hrvatska je sa 7.42 milijarde dolara 2019. bila ispred Srbije, koja je ostvarila 7.05 milijardi dolara dodane vrijednosti proizvodnje iste godine, prema podacima Svjetske banke.

Eventualni argument koji drži vodu je BDP korigiran za razliku u cijenama (PPP), ali Srbija je Hrvatsku prema tom kriteriju pretekla puno prije nego što je Vučić došao na vlast, još 2008. Stoga to ne može biti njegova zasluga. Ali PPP se koristi za usporedbe tržišta unutar dvije zemlje, a ne međunarodne usporedbe.

Točnije, sasvim je prirodno da zemlja s tri milijuna stanovnika više ima veći BDP korigiran za kupovnu moć, ali to govori samo o veličini unutrašnje ekonomije, a ne o međunarodnim okvirima. Još od 2008. ukupni BDP korigiran za kupovnu moć (PPP) Srbije prelazi hrvatski, a razlika se povećava sve do 2014., kada baš Vučić dolazi na vlast. 2013. je BDP (PPP) Srbije veći od hrvatskog za gotovo 11 milijardi dolara, tj. oko 11%, a 2019. je razlika pala na 6.56 milijardi dolara, tj. Srbija je imala 5-6 posto veći BDP (PPP).

Kvalitetu gospodarstva između država s velikim razlikama u broju stanovnika se ne može gledati ukupnim BDP-om. Bilo bi apsurdno tvrditi da je bolje živjeti u Peruu nego u Grčkoj na temelju toga što Peru ima veći ukupni BDP od Grčke. Ili da je gospodarstvo Kazahstana bolje od gospodarstva Mađarske itd.

Ostvareni BDP po stanovniku Hrvatske je daleko veći od ostvarenog BDP-a po stanovniku Srbije

Postoji elegantno rješenje za problem usporedbe država s velikim razlikama u broju stanovnika, a to je da se ukupni bruto domaći proizvod (BDP) podijeli s brojem stanovnika i dobije BDP po stanovniku. To je daleko realniji prikaz standarda i ekonomske snage među državama.

Prema podacima MMF-a, BDP po stanovniku (PPP) u Hrvatskoj za 2021. iznosi 31.100 dolara, a Srbije 21.240 dolara. Ni tu se ne vidi Vučićev ekonomski procvat Srbije jer je razlika prije njegovog dolaska na vlast bila manja.

2013. razlika u BDP-u po stanovniku (PPP) između Hrvatske i Srbije je bila 7.19 tisuća dolara u korist Hrvatske. 2021. je razlika 9.86 tisuća dolara, također u korist Hrvatske. Znači, Srbija se nije približila hrvatskom standardu, nego se od njega udaljila, i to kada se korigira za razliku u cijenama. Razlika je još veća kada se gleda nominalni BDP po stanovniku, bez korigiranja za cijene.

Obje zemlje malo izvoze, Srbija ukupno malo više, ali po stanovniku daleko manje
Gledano po pitanju izvoza, Srbija izvozi više od Hrvatske. 2021. je izvezla 21.62 milijarde eura proizvoda, a Hrvatska 19.10 milijardi eura. Ali kako se radi o većoj državi, da bismo procijenili izvoznu snagu države, trebamo ukupan izvoz korigirati za broj stanovnika.

Čak ako i ne uzmemo posljednji popis stanovništva, prema kojem Hrvatska ima manje od 3.9 milijuna stanovnika, i umjesto toga računamo s ukupnim brojem stanovnika od četiri milijuna, Hrvatska po stanovniku daleko više izvozi od Srbije.

Točnije, Hrvatska izvozi 4775 eura po stanovniku (ukupan izvoz/4 milijuna stanovnika) a Srbija 3133 eura po stanovniku (ukupan izvoz/6.9 milijuna stanovnika), dakle 1642 eura manje. Daleko od toga da je Hrvatska izvozna sila - primjerice Slovenija izvozi dvostruko više s gotovo dvostruko manje stanovnika - ali je Srbija još manje izvozna sila od Hrvatske. Tako je izvoz Slovenije veći od 18.500 tisuća eura po stanovniku te je ona daleko veća izvozna sila od Hrvatske, a pogotovo Srbije.

Pokrivenost uvoza izvozom Srbije je tek 75.6 posto, bolje od Hrvatskih 67.5 posto, ali kako Vučić sam kaže, Hrvatska ima turizam. Turizam spada u izvoz usluga pa je ukupni izvoz roba i usluga Hrvatske, prema podacima Svjetske banke, iznosio 31.6 milijardi dolara 2019., a Srbije 26.28 milijardi dolara. Kada se gleda ukupni izvoz (proizvoda i usluga), Hrvatska izvozi više od Srbije. Otkako je Vučić došao na vlast u Srbiji, razlika se povećala, a ne smanjila, s 5.15 milijardi u korist Hrvatske 2014. na 5.31 milijardu 2019.

Nije Hrvatska nikakva izvozna i industrijska sila, ali nije ni Srbija. Obje se mogu ugledati na zemlje poput Slovenije, Češke, Poljske i Mađarske, koje ostvaruju daleko bolje izvozne rezultate.

Dohodak kućanstava u Hrvatskoj je dvostruko veći nego u Srbiji, isto kao što je bio kada je Vučić došao na vlast
Vučić se voli pohvaliti i rastom plaća, kao da ih osobno dijeli. Ali istina je da gotovo nema države u Europi, osim Norveške i Švedske, gdje plaće nisu rasle. U onim zemljama koje su polazile s iste ili slične razine, često su plaće rasle i brže. Čak i u onima koje su počinjale s veće razine plaća.

Plaće nisu sve od čega ljudi žive pa je točnije uzeti u obzir rast dohotka po kućanstvu. To točnije prikazuje s koliko točno financijskih sredstava prosječna obitelj raspolaže.

Prema Eurostatu, statističkoj agenciji Europske unije, medijalni dohodak po kućanstvu u Srbiji je 2014. iznosio 2426 eura, a 2020. 3733 eura, što je rast za 53.87 posto. To je dobar rezultat, ali nipošto izvanredan. Primjerice, u Rumunjskoj su se dohoci u istom razdoblju gotovo udvostručili (rast 97.73 posto). 2014. je prosječni dohodak kućanstava u Rumunjskoj bio manji nego u Srbiji. 2021. je pak prosječno kućanstvo u Rumunjskoj imalo veći dohodak nego prosječno kućanstvo u Srbiji za 537 eura.

Rast dohotka u Srbiji je tako usporediv s rastom dohotka u Hrvatskoj, u kojoj je rastao 51.04 posto u razdoblju od 2014. do 2020. Hrvatska je počela s dvostruko veće razine, tj. prosječno hrvatsko kućanstvo je 2014. ostvarivalo dohodak kao dva prosječna kućanstva u Srbiji. Isto pravilo vrijedi i za 2020. pa nije bilo značajne konvergencije dohodaka između Srbije i Hrvatske u tom razdoblju.

Ni Srbija ni Hrvatska nisu "ekonomski lavovi", obje zemlje su gospodarski neostvarene

Srbija nije ostvarila nikakvo ekonomsko čudo jer je njen gospodarski rast, samo s niže razine, usporediv s gospodarskim rastom Hrvatske. A Hrvatska zaista nije država s kojom se treba uspoređivati po pitanju gospodarskog rasta. Dapače, razdoblje od 2010. do 2020. se za Hrvatsku može nazvati izgubljeno desetljeće.

Dapače, većinu godina otkako je Vučić na vlasti je Hrvatska imala veće stope rasta BDP-a. Ako je Srbija "ekonomski lav", kako je jednom rekao Vučić, onda je i Hrvatska. A to definitivno nije istina.

Srbija ima golem ekonomski potencijal, kao i Hrvatska. Upravo su društvene pojave kakvih je Vučić simbol u Srbiji, a HDZ u Hrvatskoj, razlog sporog ekonomskog napredovanja obje zemlje.

Korupcija, nepotizam, podobnost, premreženost politike kroz gospodarstvo i znanost, odbijanje provođenja stvarnih reformi i održavanje statusa quo uništavaju njihov potencijal. Dokaz toga je da Srbija i Hrvatska imaju jedan od najvećih odljeva mozgova u svijetu. Iz njih odlaze mladi i sposobni, a ostaju podobni i nesposobni.