|
Post by kulinban on Dec 13, 2023 9:27:49 GMT
Paravojska prosrspkih separatista
Na sastanku u Beogradu 30. aprila 1992, gdje je, pored Slobodana Miloševića, Borisava Jovića, dr Branka Kostića, Momira Bulatovića i generala Milana Panića (načelnik Generalštaba JNA), bilo i rukovodstvo petokolonaške SDS Bosne i Hercegovine i “Republike Srpske Bosne i Hercegovine” (Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević), donesena je odluka o formiranju vojske “za Srbe u BiH”. Predsjedništvo Srpske Republike BiH je juna 1992. donijelo “Odluku” o formiranju, organizaciji i formaciji Vojske Srpske Republike BiH. U sastav te vojske ušle su snage 9. (Kninskog), 10. (Bihaćkog), 5.(Banjalučkog), 17. (Tuzlanskog), 4. (Sarajevskog), 13. (Bilećkog) i Petog vazduhoplovnog (RV i PVO) korpusa JNA. Tako je ta vojska (u početku) bila sastavljena od šest korpusa, zasnovanim na korpusima 2. vojne oblasti, čime je reorganizacija svedena na preimenovanje korpusa JNA u korpuse Vojske Srpske Republike BiH : - 1. krajiški korpus (od jedinica 5. korpusa JNA); - 2. krajiški korpus (od jedinica 9. i 10. korpusa JNA); - Istočno-bosanski korpus (od jedinica 17. korpusa JNA); - Sarajevsko-romanijski korpus (od jedinica 4. korpusa JNA); - Hercegovački korpus (od jedinica 13. korpusa JNA); - Vazduhoplovstvo i protiv-vazdušna odbrana. - Krajem 1992. formiran je i šesti korpus kopnene vojske - Drinski korpus.
Peti (Banjalučki), odnosno 1. krajiški korpus Vojske Srpske Republike BiH, je bio izuzetno jak. On je 1. juna 1992. brojao (u ratnom stanju) preko 78.000 ljudi. 2. krajiški korpus, sa sjedištem u Drvaru, je brojao oko 22.000 ljudi. Snage oba korpusa, kao i 15.000 iz sastava tzv. Dobojske grupe, te po 1.800 ljudi s područja opština Šipovo i Srbac, tj ukupno oko 120.000 ljudi, logistički je obezbjeđivala 993. pozadinska baza. Tri dana kasnije 1. krajiški korpus je brojao preko 100.000 ljudi. Hercegovački korpus je, prema raspoloživim podacima, brojao 22.000, Istočno-bosanski 23.000 i Sarajevskoromanijski 12.000 vojnika i starješina.
|
|
|
Post by kulinban on Dec 13, 2023 12:36:12 GMT
1. korpus / Sarajevski korpus
|
|
|
Post by kulinban on Dec 20, 2023 12:23:00 GMT
OTELI OD JNA: Odakle Slovencima 54 tenka M-84?
INFORMACIJA da Slovenija ima 54 tenka M-84 u sastavu svojih oružanih snaga i da će prema dogovoru sa Nemačkom od 30 do 40 tih tenkova isporučiti Ukrajini, mnoge je iznenadila. Odakle Slovencima 54 tenka M-84?
Prema saznanjima "Novosti" krajem osamdesetih godina prošlog veka JNA je u Sloveniju slala najmoderniju oklopnu opremu. Tako je u kasarni u mestu Vrhnika, nedaleko od Ljubljane na putu za Trst, bila stacionirana Prva oklopna brigada. Ona je imala tri tenkovska bataljona sa nešto više od 90 tenkova M-84. U to vreme M-84 proizvođen je u Jugoslaviji po licenci modernizovanog T-72 i kotirao se kao prilično dobar, moderan tenk.
Kad su počeli nemiri u Sloveniji 1991. godine JNA je prebacila jedan bataljon u Hrvatsku. Dva su posle toga natovarili na vozove, ukupno 62 tenka M-84, ali su ih teritorijalna odbrana i specijalna policija Slovenije zaustavili na Bregani. Tu se desio manji sukob i nekoliko tenkova je uništeno. Tada je predlagano da se na Breganu spuste desantne jedinice padobranaca i deblokiraju prolaz, ali Generalštab JNA nije odobrio tu akciju. Tako su tenkovi ostali u Sloveniji. Pre desetak godina Slovenci su ih remontovali i delimično modernizovali, ali navodno samo jedan manji deo. Nekoliko meseci posle tog otimanja od JNA krajem 1991. i početkom 1992. godine Slovenci su hrvatskim snagama prodali tri tenka M-84. Inače u Sloveniji je već u julu 1991. godine otvoren kamp u kojem se tajno obučavala paravojska političke partije HSP Dobroslava Parage. U dva navrata bilo je po 80 HOS-ovaca na obuci, koji su potom naoružani prebačeni u Hrvatsku i BiH da izazivaju nerede i oružane sukobe.
|
|
|
Post by kulinban on Dec 20, 2023 12:47:46 GMT
GLOBUSOVA ANALIZA
OLUJA NEPOBJEDIVIH: HV je 1995. bio najjača vojna sila na ovim prostorima. I to opet postaje danas…
Hrvatska vojska je 1995., nakon veličanstvene Oluje, bila u svakom smislu impresivna vojna sila. Pripadalo joj je 12,7% BDP-a, a u službi je imala preko 200.000 vojnika, čija su udarna snaga bila sedam profesionalnih gardijskih brigada. One su, zajedno sa Specijalnom policijom MUP-a i 1. Hrvatskim gardijskim zdrugom, iznijele najteže zadaće i bile zaslužne što je najveća pobjeda u hrvatskoj povijesti bila tako munjevita. Tehnike nije nedostajalo s više od 300 tenkova T-55 i M-84, znatnim količinama topničkih i raketnih sustava, borbenim vozilima preotetim od JNA ili vlastite proizvodnje poput LOV-a, sve to potpomognuto domaćom proizvodnjom širokog spektra topničkog i raketnog streljiva, aktivnim programima modernizacije tenkova M-84 koji su rezultirali s najnaprednijom varijantom A4, pa i iznjedrili M-95 Degman.
Zrakoplovstvo je bilo opremljeno s dvije eskadrile MiG-ova 21, tada još razmjerno adekvatnih, no njihova prava snaga bila je u inovativnim taktikama upotrebe s iznimno malih visina. Tome svjedoči jedan MiG koji se u bazu iz zadaće u Oluji vratio ošišavši krošnje drveća, što je teško oštetilo napadni rub krila, no to je bilo popravljeno u rekordnom roku. Sanjalo se već tada o zamjeni postojećih aviona s F-16, što će se napokon ostvariti 2020. Preciznost kojim su izvršavani udari MiG-ovima, i to nevođenim sredstvima, urodila je srpskim mitom da ih je u Oluji napao NATO. Štoviše, uhvaćena je panična radioporuka jednog srpskog zapovjednika koji se tužio da ga „bombarduje NATO“. U ratu nabavljeni MiG-ovi začudo su stigli u besprijekornom stanju. S obzirom na lakoću s kojom ih se tad slagalo po isporuci u usporedbi s mukom nakon remonta u Rumunjskoj i posljednjeg u Ukrajini, izvjesno je da su MiG-ovi isporučeni izravno iz ruskih remontnih zavoda, što ne bi moglo proći bez odobrenja tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, kao i većina oružja nabavljenog za obranu.
Za blisku zračnu potporu koristila se eskadrila jurišnih helikoptera Mi-24D/V, od kojih su neki bili i prilagođeni nošenju lakih torpeda Mk 44 radi protupodmorničke borbe. U Oluji je izgubljen samo jedan od ovih helikoptera, a posada je preživjela. Transportna helikopterska komponenta, sastavljena od desetak helikoptera Mi-8T i MTV-1, ipak je bila znatno manja nego danas, te je većinski također nabavljena s istoka zbog embarga. Mornarica je gradila raketnu topovnjaču Dmitar Zvonimir, drugu klase Kralj, a razmatrala se i treća. Podmornička je tradicija bila živa u diverzantskoj podmornici P-01 Velebit, a postojale su i veće ambicije te se polagano radilo na projektu džepne napadne podmornice.
Od goleme je važnosti bio dobro razvijen vojno-obavještajni sustav, od klasičnog obavještajnog rada preko elektroničkog izviđanja do upotrebe bespilotnih letjelica. Osim presudne uloge u pripremi planiranja Oluje bespilotne letjelice M-99 Bojnik, razvijene i proizvedene u Hrvatskoj, korištene su i za psihološke operacije pa su tako iz jedne ispušteni propagandni letci na smotru srpskih snaga.
No, najvažniji je bio ljudski faktor. Hrvatski vojnici, u najvećoj mjeri vođeni ljubavlju prema svojoj domovini, u četiri su se godine rata prekalili u iskusne ratnike. Iskustva su se ugrađivala u obuku mladih naraštaja, od temeljne preko izuzetno zahtjevne dočasničke pa do obuke specijalnih postrojbi. Za odlično uvježbane, visoko motivirane i u borbi prekaljene hrvatske vojnike operacija Oluja nije ni mogla završiti drugačije nego spektakularnom pobjedom.
U cjelini, HV je 1995. bio najmoćnija vojna sila u ovom dijelu Europe. Premda je Vojska Jugoslavije bila nominalno veća, ona je bila izmučena godinama sankcija, bez identiteta i jasne niti vodilje, s najvećim postotkom opreme u neispravnom stanju i demoraliziranim vojnicima koji su ili preživjeli pakao Vukovara, koji im je priredilo svega 1800 branitelja, ili su ih obučavali oni koji za ništa osim poraza i pirovih pobjeda nisu ni znali.
Te je 1995. Hrvatskoj vojsci samo nebo bilo granica, a da se baš namjerila, i o tome se moglo diskutirati. Bili su to dani ponosa i slave. No samo petnaestak godina kasnije, pobjednička Hrvatska vojska bila je na koljenima. U tom periodu ono što nikad nije uspjelo jugovojsci niti srpskim snagama uspjeli su izvesti hrvatski političari: “povaditi zube” HV-u. Desetkovana nesmiljenim rezovima, smanjivana, demoralizirana i izopćavana iz hrvatskog društva, šikanirana od državnog vodstva. Odustalo se od polovice lovačkih aviona, rashodovalo ubojite Mi-24, pogasilo legendarne ratne gardijske brigade, diglo ruke od nadzora podmorja povlačenjem iz službe jedine podmornice, odustalo od nadogradnje tenkova M-84, a sve pod izlikom male, profesionalne vojske koja će se uklopiti u NATO.
Kako se to uopće moglo dogoditi? Počelo je nedugo nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu krajem 1995. Službenim, pobjedničkim završetkom Domovinskog rata HV se, razumljivo, počeo pripremati za preustroj u mirnodopsko stanje. Pričuvne postrojbe počele su s postupkom demobilizacije, a došlo je do promjena u vrhu vojske te su stariji časnici umirovljivani. To je naravno bilo logično, i premda je održavana pripravnost zbog mogućeg raspada mirne reintegracije Istočne Slavonije, HV se počeo smanjivati. Ipak, nije iskorištena prilika da se preispita pitanje selekcije kadrova koje je zbog ratnih potreba bilo zanemarivano.
Manju brojnost je trebao kompenzirati tehnološki razvoj, a jaka vojna industrija pripremila je domaći tenk M-95 Degman, iz kojeg je razvijen i projekt modernizacije na isti standard tenkova M-84. Oni su pak modernizirani na standard M-84A4, a proizvedeno je i nekoliko desetaka novih. Krajem devedesetih započela je i ozbiljnija suradnja s Izraelom, pa je tako Hrvatska testirala jurišnu pušku TAR-21, a 24 MiG-a 21 HRZ-a trebalo je modernizirati na izraelski standard 21-2000, koji bi mu pružio mogućnosti 4. generacije borbenih aviona.
No smrću predsjednika Franje Tuđmana sve se mijenja. Nova je vlast 2000. zatekla HV koji je imao proračun od 4,7 milijardi kuna, dakle samo malo manji nego li je ovogodišnji, ali mu je udio bio 3,13% tadašnjeg BDP-a. Suradnja s Izraelom se raskida, od modernizacije MiG-ova se odustaje i umjesto nje se odabire samo remont u Rumunjskoj. Borbeni helikopteri Mi-24 znatno manje lete, da bi nekoliko godina kasnije Eskadrila borbenih helikoptera bila ugašena a oni bačeni na ledinu. Otprilike u isto vrijeme odustaje se i od projekta Degman. Ruke se dižu od podmorničarstva kad su podmornici Velebit 2005. istekli resursi akumulatora.
Godine 2003. se velikom reformom ukidaju tri gardijske brigade, a godinu ranije cijele Oružane snage imale su oko 33.000 pripadnika, od čega su čak 5000 činili službenici i namještenici. Iste godine se obavlja i remont 12 MiG-ova u Rumunjskoj. Riječ je bilo o starijim primjercima, dok su oni noviji trebali biti remontirani u drugom krugu, od kojega se na kraju odustalo.
Zbog razmahane negativne selekcije i politizacije sustava sposobnosti sve više trpe, a fokus se prebacuje na mirovne misije u inozemstvu. Za njih se izdvaja najbolja oprema i obuka, dok se snage namijenjene obrani zemlje uglavnom zaboravljaju. Jedna od rijetkih dobrih stvari u 2000-ima bila je nabava 128 borbenih vozila Patria AMV 2007., koja je uz sebe povukla i nabavu dvije finske raketne topovnjače klase Helsinki. No već godinu kasnije dolazi novo smanjenje snaga pa se preostale četiri brigade združuju u današnje dvije, Gardijsku mehaniziranu, tada motoriziranu, i Gardijsku oklopno-mehaniziranu, a u isto se vrijeme ukida i obvezno služenje vojnog roka.
Krajem 2000-ih uvodi se digitalna maskirna šara na odorama, a radi prilagođavanja standardima NATO-a počinje uvođenje nove jurišne puške VHS kalibra 5,56mm NATO. Nakon katastrofalnog požara na Velikom Kornatu 2007. u kojem je poginulo 12 vatrogasaca, te općenito teškoj protupožarnoj sezoni, iste se godine ojačavaju zrakoplovne protupožarne snage nabavom 2 Canadaira i 3 Air Tractora, a na ime duga od Rusije se uzima 10 novih višenamjenskih helikoptera Mi-171Sh.
Vojska se sve intenzivnije koristi u borbi protiv prirodnih katastrofa. U NATO ulazimo 2009. kao mala, profesionalna vojska orijentirana gotovo isključivo na mirovne misije i potporu civilnim institucijama. Unatoč tom postignuću, u narednim godinama sustav je u posvemašnjoj depresiji, a stanje dodatno pogoršava rezanje prava i dodataka na plaću koja su provedena u idućim godinama, poput terenskih dodataka i dodataka za stražu, pa i dijelova prehrane. Ranije neisplaćivanje istih dovelo je do tisuća sudskih sporova u kojima su vojnici tužili MORH, što je dodatno povećalo financijski pritisak na vojsku koja je iz godine u godinu primala sve manje novca od države.
Stvari se polako počinju mijenjati 2014. kada na summitu NATO-a u Walesu dolazi do prekretnice. Zbog sve složenije sigurnosne situacije dogovara se rast vojnih proračuna članica na ciljanih 2%. Trebao je pritisak saveznika da Hrvatska napokon počinje ozbiljnije sagledavati sposobnosti svoje vojske i da krene u nabavu ozbiljnije tehnike. U iduće 2 godine stiže 16 izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D(r) Kiowa Warrior te 16 samovoznih haubica PzH 2000, od čega je 12 operativno, a za koje se razvio i posebni sustav upravljanja vatrom, zatim 212 vozila MRAP, većinom M-ATV, a ozbiljno se razmatrao i raketni sustav M270.
Ali prava renesansa HV-a dolazi s ministrom Damirom Krstičevićem na čelo MORH-a, te se 2017. napokon zaustavlja pad vojnog proračuna. Ovogodišnji je iznosio 4,8 milijardi kuna i imao udio od 1,25% BDP-a, a za iduću godinu narast će na 1,28%. Ušli smo u strateško partnerstvo s Izraelom, od kojega se nabavljaju izvanredni borbeni avioni F-16 Barak, borbena vozila Patria AMV naoružavaju se 30mm DUOS-ima, nabavljene su nove bespilotne letjelice Orbiter, a krajem ljeta u službu bi trebao biti primljen prvi obalni ophodni brod. Modernizira se i osobna oprema vojnika, mahom iz domaće proizvodnje, od odora i zaštitne opreme preko sustava veze poput TAKRAD-a pa do pušaka VHS-2. U zadaće NATO-a više ne šaljemo samo pješaštvo, već mehanizirane satnije Patria AMV-a i bitnice SVLR-a.
Najvažnije promjene primjećuju se u ljudima. Među vojnicima, dočasnicima i časnicima osjeća se optimizam, više se vjeruje u sebe i svoje sposobnosti, raste glad za odličnošću. Krstičevićeva politika promicanja zdravog natjecanja polako donosi rezultate, sposobnost i entuzijazam napokon su postali prednost, a ne problem kao što je to bilo više od desetljeća. Vojska se prožima vrijednostima Domovinskog rata. Vojnicima su vraćena materijalna prava, prehrana i dodaci koji su u ranijim godinama oduzeti, uvjeti života i rada se popravljaju, razvija se sustav vojnog školovanja novim studijskim programima za kopnenu vojsku i mornaricu.
Jedan od ključnih faktora u pobjedi u ratu, središte za obuku u Šepurinama, uskrsnut će iduće godine. Lokacija novog Središta za borbenog vođu “Marko Babić” neće biti u Šepurinama, jer je to vojska izgubila, pa se razmatra Udbina ili Slunj. Postrojbe Hrvatske vojske su ponovno u Vukovaru i Sinju, a uskoro i u Varaždinu. Dogovorena je nabava prijeko potrebna četiri motora za raketne topovnjače mornarice, a u Pločama se priprema infrastruktura za smještaj satnije Mornaričkog desantnog pješaštva. Uskoro će biti nabavljena dva Black Hawka za specijalce, a krajem godine završava se remont Mi-171Sh. Vraćaju se tradicije, od dodjele beretki gardistima do smjene straže na Markovu trgu.
Posla je dakako ostalo mnogo, ali naša je vojska već danas tehnološki najnaprednija, najbolje opremljena i uvježbana sila u našem susjedstvu. Po sposobnostima joj nitko ne može parirati, a nastavkom ulaganja i razvoja te daljnjom modernizacijom i jačanjem sposobnosti pobjednička Hrvatska vojska jamči da se niti jedan rat više nikada neće voditi na hrvatskom tlu.
|
|
|
Post by kulinban on Dec 20, 2023 12:53:30 GMT
Na prodaju avioni i tenkovi
20.08.2008.g.
Ministarstvo odbrane BiH uskoro će državnom vrhu predložiti kako se riješiti na hiljade tona zaliha starog oružja i municije, u trenutku dok nedavne eksplozije u vojnim skladištima u regionu bude strahove da bi nas mogla zadesiti slična sudbina. Prema riječima Igora Crnatka, zamjenika ministra odbrane, Predsjedništvu BiH, koje donosi odluku o sudbini vojnih viškova, biće dostavljen precizan prijedlog o sudbini svakog oruđa koje se smatra viškom.
U okviru reforme odbrane i redukcije kapaciteta Oružanih snaga viškom je proglašeno 95.000 komada malog i lakog naoružanja, 3.200 komada naoružanja velikog kalibra i 25.000 tona municije.
"Poseban problem nam predstavljaju municija i minsko-eksplozivna sredstva vrlo sumnjivog kvaliteta i toga se moramo što prije riješiti kako nas ne bi zadesila kakva tragedija s kakvom su se nedavno suočili Albanija i Bugarska. U to se mora ići što brže, na prvom mjestu zbog bezbjednosti, ali i zbog toga što to naoružanje svakim danom ima sve manju vrijednost", rekao je Crnadak.
Iako se niko ne usuđuje procjenjivati koliko bi se na tržištu moglo dobiti za zaostala i "neperspektivna" oruđa, upućeni vojni krugovi tvrde da se radi, u svakom slučaju, o vrijednosti koja se može mjeri milionima, čak i u slučaju da se samo ide na prodaju u staro željezo.
Naime, između ostalih, viškom se smatra i 50 tenkova M84, pošto u sastav Oružanih snaga ostaje samo njih 16, i 100 oklopnih transportera. Viškom će, istovremeno, najvjerovatnije biti proglašeno i 19 aviona, s obzirom na izvjesnu odluku o ukidanju mlazne avijacije.
Crnadak smatra da je veoma teško govoriti o vrijednosti vojnih viškova i da će se Ministarstvo kod prijedloga o tome šta treba činiti s njima prvenstveno rukovoditi tehničkom ispravnošću zatečenih oruđa. Što se tiče malog i lakog naoružanja, gotovo je, kaže, sigurno da će skoro sve biti predloženo za prodaju, a konačan prijedlog se još usaglašava i mogao bi se naći na jednoj od naredenih sjednica Predsjedništva BiH. Dobojskim sporazumom između Savjeta ministara i vlada entiteta iz marta ove godine precizirano je da će viškove prodavati Ministarstvo odbrane, dok će se novac dijeliti na način da 20 odsto pripada državi, a 80 entitetu odakle sredstva potiču.
Prodaju municiju za broving
Predsjedništvo BiH na posljednjoj sjednici je dalo saglasnost za realizaciju pet ugovora o prodaji naoružanja, koji su već dugo blokirani zbog dugih pregovora o podjeli novca od prodaje vojnih viškova. Riječ je o tri ugovora bivšeg federalnog ministarstva odbrane i dva Direkcije za promet naoružanjem RS, sklopljenim tokom 2003. i 2004. godine. U slučaju RS, radi se o prodaji municije za broving kalibra 12,7 milimetara, vrijedne tri miliona KM.
|
|
|
Post by kulinban on Jan 23, 2024 12:22:01 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jan 24, 2024 7:14:58 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jan 31, 2024 6:28:04 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Mar 15, 2024 10:00:19 GMT
Operacije na Baniji bile su povjerene generalu Ivanu Basarcu. Basarac je odlučio frontalno krenuti na Petrinju, pri čemu je stradao veliki broj hrvatskih vojnika, a neprijatelj je uspio zaustaviti četiri hrvatske brigade. Slična situacija se ponovila i na Kupi. U dva dana je poginuo jednak broj pripadnika HV-a koliko na cijelom ostatku bojišnice od Vrlike do Jasenovca.
Vidović tvrdi da je general Basarac pogriješio u puno toga jer je dan prije promijenio pravce napada. Rekao je kako je postrojba Gromova zamišljena da ide kao cjelina, no prvog i drugog dana veliki dio pričuvnih postrojba nije se našao na mjestu polazišta. "Bio je kaos. Danas kada gledam na to, neshvatljivo mi je. Bilo je teško. Ušli smo u Knin 5. kolovoza, a s ove strane nismo se pomaknuli. Zapravo, morali smo se braniti", prisjetio se.
Zaobišao je srpske položaje i okružio neprijatelja
Tuđman je tada smijenio Basarca i naredio Stipetiću da preuzme Baniju. "Bio sam pomoćnik za sigurnost, a Stipetić je došao do mene i rekao mi da moramo primopredaju odraditi maksimalno profesionalno. Da moramo nazvati Basarca, uvjeriti da prema njemu neće biti nikakvog postupanja. Sjećam se da je Stipetić rekao kako ne bi bilo fer prema kolegi, časniku i generalu da prema njemu postupamo na bilo koji drugi način", naglasio je Vidović. "Stipetić je ušao u ured Basarca i obavio razgovor s njim. Basarcu se to nije svidjelo, naravno, izašao je van, no prihvatio je. Sve je prošlo u redu", dodao je. Stipetić je odlučio da se zaobiđu srpski položaji kako bi se okružilo neprijatelja. "Bila je dogovorena predaja. Držali smo ih u okruženju, a unutar okruženja su oni sami držali red. Takav je bio dogovor. No neki naši zapovjednici nisu se mirili s tim. Jedan od onih koji to nije poštovao bio je i Basarac. No razgovarali smo s njim pa je popustio", rekao je Vidović.
Prilikom predaje je snimljena i jedna od najpoznatijih fotografija iz Domovinskog rata. Pukovnik Čedo Bulat, komandant 21. kordunskog korpusa, potpisao je i predao oko 5000 vojnika, 13 tenkova, 15 teških topova i veliku količinu drugog naoružanje Stipetiću, tadašnjem pomoćniku načelnika Glavnog stožera OS-a RH.
|
|
|
Post by kulinban on Mar 28, 2024 11:04:30 GMT
Kurti se prisjetio događaja koji je označio početak kraja Jugoslavije: "Ustali su protiv represije"
"Među poglavljima historije ugnjetavanja kosovskih Albanaca od strane invazije na Srbiju i otpora ustanka kosovskog naroda za slobodu, danas se prisjećamo narodnih demonstracija 1989. godine, na njihovu 35. godišnjicu", napisao je Kurti.
Podsjetio je da je tih dana odlukama tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića ugušena autonomija Kosova.
"27. i 28. marta 1989., srpska policija slomila je miroljubive demonstracije Albanaca diljem Kosova, gdje je samo u ta dva dana ubijeno 25 demonstranata, a 603 drugih ranjeno. Tvrdili su svoja politička prava, protivili se političkoj represiji i postavljanju diskriminatorskog i kriminalnog režima Srbije, koji je tek prije četiri dana ugušio autonomiju Kosova. U danima nakon ovih demonstracija, 1.200 albanskih demonstranata je uhapšeno nakon političkih suđenja", dodao je Kurti.
Ubrzo nakon toga na Gazimestanu Milošević je održao ozloglašeni govor u kojem je najavio krvave ratove na prostoru Jugoslavije. "Slava palima na demonstracijama 1989., onima na dugom putu kosovskog naroda za slobodu!", na kraju je poručio Kurti.
|
|
|
Post by kulinban on Mar 29, 2024 10:16:58 GMT
Ustavnim amandmanima donetim na današnji dan 1989. autonomne pokrajine vraćene u pravni okvir naše zemlje
AMANDMANI na Ustav SR Srbije, koji su joj vratili suverenitet nad sopstvenom teritorijom i pravosuđem, doneti pre 35 godina, 28. marta 1989, nisu bili velikosrpski projekat, niti su razbili Jugoslaviju, kako to tvrde pseudonaučna dela koja opravdavaju NATO agresiju na Srbe.
To je bila želja srpskog naroda za vraćanjem pokrajina u pravni okvir Srbije, time je nenasilno sprečeno njeno komadanje. - Opšte je mesto u političkom govoru, pa i u radovima sa stručnim pretenzijama, da je u proleće 1989. Milošević ukinuo autonomiju pokrajinama i time rasplamsao nasilje na Kosovu. Činjenica je pak da je otvoreno separatističko nasilje Albanaca počelo 1981, a ponovo izbilo 1989, uoči donošenja amandmana kojima pokrajine nisu ukinute, kao ni novim Ustavom Srbije usvojenim 1990. Među 41 amandmanom usvojenim 28. marta 1989, najznačajniji je bio onaj koji glasi "O promeni Ustava odlučuje Skupština SR Srbije", čime je zamenjena ranija odredba po kojoj su pokrajine Kosovo i Vojvodina imale pravo veta na odluku Skupštine Srbije. Etnički Albanci su glasali za "nametnute" amandmane i u republičkoj i u pokrajinskoj skupštini, a vanredna stanja im je uvodila savezna država. To je dokazano i svedočenjem Mahmuta Bakalija u Hagu, posle čega je odbačena inkriminacija Miloševića zasnovana na mitu o amandmanima - kaže istoričar dr Mile Bjelajac, direktor Instituta za noviju istoriju Srbije.
On podseća da je Ustav iz 1974. toliko konfederalizovao SFRJ da je, posle pritiska Međunarodnog monetarnog fonda, predsedništvo CK SKJ 21. januara 1987. predložilo republikama oko 120 amandmana na taj akt, sa ciljem da se od Jugoslavije ponovo napravi funkcionalna federacija.
- Ugledna istoričarka Dajana Džonston skreće pažnju da su "dužnička klopka" i potonji zahtevi MMF koji su podrazumevali ustavne promene, a posebno uskraćivanje prava veta koje je paralizovalo saveznu vladu, ali i Srbiju, kao preduslov privredne reforme izazvali reakcije lokalnih lidera. Kosovski lideri, predominantno Albanci, odupirali su se svakoj vrsti reforme. Zapadni bankari i diplomate, tražeći od Beograda da provede krupne liberalne reforme, samim tim su pozivali na ukidanje autonomije Kosova - podseća dr Bjelajac. Kako je došlo do te kontradikcije, da Zapad traži reforme, a da ih zatim osudi? Odgovor daje tekst iz "Njujork tajmsa", objavljen avgusta 1987. pod naslovom "Dva predsednička kandidata već ulažu napore da bi dobila podršku nove kategorije birača - Albanaca u SAD".
- Nesporan je uspeh Slobodana Miloševića što je u "pet do dvanaest" zaustavljen pokušaj da se kroz postojeće institucije sistema i vlasti u Prištini i u Beogradu obezbedi realizacija velikoalbanskog cilja. U tom periodu Albanci su imali veliku pomoć sa strane. Pored poslovično vredne Tirane, podsticaj kosmetskim Albancima dolazio je i iz Ljubljane i Zagreba, koji su u tome imali svoje interese. Činjenica je da su najveće svetske sile, pre svega SAD, imale razne scenarije uoči pada Berlinskog zida, pa i oko Kosmeta, koristeći ih kao vid pritska na vlast u Beogradu. Početkom 1989. rudari "Trepče" "samoinicijativno" pokreću štrajk. Ubrzo se to "seme" širi po čitavom Kosmetu. Slede demonstracije i sukobi sa policijom, što dovodi do uvođenja vanrednog stanja. Svečano proglašenje novog Ustava Srbije Albanci su dočekali na nož. Ponovo ulica i demonstracije, ali ne samo na Kosmetu. Albanci iz Makedonije, po Tetovu, Strugi i Kumanovu kliču parole "Hoćemo veliku Albaniju" - zabeležio je Zoran Stijović, nekadašnji vrhunski analitičar Službe državne bezbednosti Srbije. Te 1989. se pokazala i moć albanskog lobija u SAD, koji se razvijao od 1948, kada je CIA regrutovala bivše saradanike nacista iz Albanije i sa KiM. Oni su nagrađeni državljanstvom SAD i širenjem uticaja preko veza u tajnoj službi. Na tim temeljima je predstavnik Donjeg doma Džozef Diogvardi, albansko-italijanskog porekla, stvorio u Kongresu SAD albanski lobi u kome su od 1989. izuzetno aktivni po pitanju Kosova uticajni senatori Bob Dol i Alfonso D'Amato, kao i Tom Lantoš iz Donjeg doma. Oni su u Vašingtonu 1989. osnovali i "Albansko-američku građansku ligu" kao najmoćniju organizaciju albanskog lobija u SAD. Američki ambasador Voren Cimerman je iste godine došao u Beograd, a njegove stavove ilustruju konstrukcije u oproštajnom telegramu upućenom 1992. Stejt departmentu. - Cimerman kaže "mada su koreni netrpeljivosti stari vekovima, nacionalizam koji je ubio SFRJ započeo je 1987, kada je Milošević slušajući jedne duge noći o zlostavljanju Srba od strane Albanaca pokrenuo srpski nacionalizam, potom ukinuo (amandmanima) autonomiju Kosovu i Vojvodini". Pre 1989, kaže NATO mitologija, na Kosovu je vladao mir u sistemu autonomije koja je omogućavala albanskoj većini visok stepen samouprave, dok Srbi nisu "opozvali autonomiju i inicirali sitem aparthejda". Uspon tzv. OVK bio je po toj legendi neizbežan odgovor, a sledstveno toj interpretaciji, NATO nije imao izbora nego da pokrene vojnu operaciju. Istina je da je NATO testirao svoj kredibilitet agresijom na Srbiju - zaključuje dr Bjelajac. MIT o velikosrpskim amandmanima je i dalje prisutan, a oni koji ga šire odbijaju da uzmu u obzir kako se albanska većina vladala na Kosovu od 1967. do danas. Ona je Ustav iz 1974. i na njemu zasnovane institucije koristila za diskriminaciju i proterivanje Srba iz pokrajine "legalnim" sredstvima. Nijedan sud pre amandmana 1989. nije bio stariji i merodavniji od najviših pokrajinskih, koji su sudili Srbima na osmanski način. Srbija i Jugoslavija su mogle samo nemoćno da gledaju kako se strana propaganda, iredentistička po karakteru, promoviše slobodno na njenoj teritoriji, za njene pare, ali bez prava da one intervenišu i suspenduju jednostranu "kulturnu" saradnju Kosova i Albanije - kaže dr Bjelajac.
|
|
|
Post by kulinban on May 14, 2024 12:40:40 GMT
1. oklopna brigada paravojske republike četničke
Prva oklopna brigada je bila jedinica u sastavu Prvog krajiškog korpusa. Istorija nastanka brigade
20. maja 1992. formira se 1. oklopna brigada od jedinica iz sastava 329. okb. Na početku raspada Jugoslavije i rata u BiH, brigada posjeduje sljedeća oklopna sredstva: 99 T-55, 26 M-84 (modernizovani ruski tenk T-72), 17 T-34 i 23 BVP (borbeno vozilo pešadije); u zbiru 142 tenka. Oklopni bataljon u čijem sastavu su se nalazili moderni tenkovi M-84, brigada je nasledila od 1. oklopne brigade Jugoslovenske narodne armije iz SR Slovenije (Vrhnika).
Na početku raspada Jugoslavije, brigada (noseći ime 329. oklopna brigada) je učestvovala u borbama u Zapadnoj Slavoniji kao deo 5. banjalučkog korpusa u sastavu JNA. Na prostor Zapadne Slavonije upućena je sredinom avgusta, s tim što je već krajem marta 1991. jedan oklopni bataljon poslat na Plitvička jezera radi razdvajanja zaraćenih strana; taj oklopni bataljon će učestvovati u neuspelom pokušaju deblokade JNA jedinica u Gospiću tokom septembra 1991.Tokom kasnijeg djelovanja u Zapadnoj Slavoniji, brigada je učestvovala u borbama u zahvatu auto-puta Beograd-Zagreb, radi oslobađanja JNA garnizona u Đakovu i Našicama. Početkom oktobra 1991. brigada prelazi u odbranu i služi kao vatrena podrška pješadiji.
Brigada je učestvovala u operaciji Koridor. Za vrijeme trajanja operacije, načelnik štaba brigade bio je Novica Simić. Oklopno-mehanizovane čete brigade nalazile su se u sastavu Taktičke grupe 1, koja je napredovala desnom stranom rijeke Bosne. U sadejstvu sa Prnjavorskim bataljonom, borcima MUP-a Modriča, trećim motorizovanim bataljonom 16. krajiške brigade, i drugim jedinicama, oklopno-mehanizovane čete Prve oklopne brigade okupirajući Modriču i Odžak u ljeto 1992. godine. Tokom 1993. godine, brigada je raspoređena u Posavini, kao mobilna rezerva. Jedan oklopni bataljon brigade je učestvovao u operaciji Sadejstvo. U septembru 1994. godine, dvije oklopno-mehanizovane čete učestvuju u operaciji Breza na bužimskom pravcu napada. Jedan bataljon (u čijem sastavu su bili tenkovi M-84) je učestvovao u odbrani Krajine u sklopu operacije Vaganj, tokom HV/ARBiH operacije Maestral i Južni potez. Ratni put ove brigade je trajao više od 1500 dana. Tokom rata, prema nekim podacima, poginulo je 180 boraca ove brigade.
|
|