Dnevno politička zbivanja u BiH

[kulinban]

IZGUBILI VIŠE OD 45.000 GLASAČA: Građani Tuzlanskog kantona kaznili stranke iz koalicije SDP-PDA-SBB-NS

SDA je apsolutni pobjednik sa 55.825 glasova. U odnosu na 2018. godinu dobili su 6.751 glas više, a nakon što se svi glasovi prebroje taj broj će biti i veći.

Prema podacima koji su objavljeni sa 95 posto biračkih mjesta za Skupštinu Tuzlanskog kantona SDA je apsolutni pobjednik sa 55.825 glasova. U odnosu na 2018. godinu dobili su 6.751 glas više, a nakon što se svi glasovi prebroje taj broj će biti i veći.

Iako je SDP BiH 2018. godine bio prva stranka za Skupštinu TK sa 49.326 glasova, na ovim izborima su doživjeli veliki pad. Osvojili su 34.523 glasova što je za sada 14.803 glasa manje.

Sličnu sudbinu su doživjele i druge stranke koje su sa SDP-om u januaru 2021. godone srušile Vladu TK na čelu sa premijerom Denijalom Tulumovićem, a kroz skupštinsku većinu imenovale Vladu TK koju je vodio Kadrija Hodžić.

Iz ekipe koja je činila koaliciju SDP-PDA-SBB-NS najveći pad je doživjela stranka PDA koja je sa 37.465 glasova spala ne nešto više od 15.000 glasova prema trenutnim rezultatima.

SBB koji je imao dva poslanika, na ovim izborima nije uspio prijeći cenzus. Dobili su 4.773 glasa, a 2018. godine su imali 11.741 glas.

Naša stranka je sa dva zastupnika i više od 9.000 glasova spala na trenutnih 6.687 glasova i jednog poslanika.

Za razliku od članova spomenute koalicije koja je izgubila više od 45.000 glasova, ona koja trenutno upravlja Vladom TK je poboljašla svoj izborni rezultat.

SDA je kako smo već rekli dobila blizu 7.000 novih glasača, DF je popravio rezultat sa blizu 5.000 novih glasova, Stranka za BiH je u plusu za oko 2000 glasova, dok je SDBIH koji prvi put samostalno izlazu na opće izbore, a koji je bio dio vladajuće koalicije u TK preko bivših SDP-ovih zastupnika, na ovim izborima je osvojio više od 7.000 glasova i imaju dva poslanika.

Zašto su SDP, PDA, SBB i NS žestoko kaženjene od građana Tuzlanskog kantona, pitanje je koje bi trebalo biti predmet analiza u tim strankama, piše Tuzlainfo.ba.

[kulinban]

O izbornim rezultatima i postizbornim koalicijama: Konkurs za bosanskog Dritana je otvoren - Istraga .ba

Bosna i Hercegovina je zemlja koja je po mnogo čemu jedinstvena. Na primjer, to je jedina demokratska zemlja na svijetu u kojoj izborni rezultati nisu glavna (ili čak jedina!) tema u izbornoj noći. Visoki predstavnik Kristijan Šmit, kao neizabrani strani zvaničnik, je odlučio u izbornoj noći promijeniti izborni rezultat i poništiti demokratsku volju birača. Njegova odluka, koja nameće selektivne izmjene Ustava Federacije BiH, oduzima demokratskoj većini pravo da izabere vlast kakvu želi. Čak štaviše, Šmit je zacementirao pravila kojima ultradesničari iz HDZ ne mogu biti izbačeni iz vlasti — iako predstavljaju demokratsku manjinu. Šmitova drska intervencija podsjeća na poteze kolonijalnih upravnika iz devetnaestog vijeka i ukazuje na potpuni prijezir prema volji građana BiH koji su glasali tako da je bilo moguće zaobići HDZ prilikom formiranja vlasti.

Obzirom na novostečenu poziciju koja HDZ-u daje komociju da odluči kad i kako će biti formirana vlast, ova stranka je putem medija koji su joj bliski otvorila svojevrsni konkurs za koalicione partnere. Lista zahtjeva koju HDZ ima je takva da oni koji su spremni da je makar djelomično ispune moraju pristati na poziciju izdajnika naroda i države kojoj pripadaju. Nešto slično se desilo u Crnoj Gori nakon izbora 2020. kada se na čelu vlasti našao izvjesni Dritan Abazović; za manje od dvije godine, ovaj se bivši predstavnik “građanske Crne Gore” uspio upisati u stranice istorije Balkana na kojima su prethodno upisani Sejdo Bajramović i Fikret Abdić. HDZ sada traži sarajevske dritane koji će biti spremni da obuku političke uniforme zločinačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i izvrše ono što Bobanove trupe nisu mogle da postignu tokom udruženog zločinačkog poduhvata.

Druga sličnost sa onim što se desilo nakon 2020. u Crnoj Gori je pokušaj dijela međunarodne zajednice da najjaču stranku sa probosanske strane istisne iz vlasti, vjerovatno kao kaznu za odbijanje izmjena izbornog zakona koje je Šmit odlučio nametnuti. Crnogorski DPS i bosansko-hercegovačka SDA su stranke koje trideset godina imaju ključnu ulogu na raznim nivoima vlasti i koje se vežu sa nizom korupcijskih afera. Ali su u isto vrijeme i stranke koje predstavljaju najveći dio stanovništva i koje su na historijskim prijelomnicama bile na čelu država koje će se odvojiti od Jugoslavije. Navodni obračun sa korupcijom je isprika za politiku izbacivanja ove dvije stranke iz vlasti na način na koji je to rađeno sa Radikalima u Srbiji tokom vladavine DS. Ignorisanje korupcije u redovima HDZ i SNSD u BiH, kao i DF i URA u Crnoj Gori, je jasan indikator da da se radi o političkoj šarenoj laži za naivne. Kako je moguće zaboraviti brojne afere u kojima je Dragan Čović glavni učesnik? U kojem to svijetu neko može korumpiranog dušmana države u kojoj živi prihvatiti za partnera samo da bi se dokopao vlasti i slušao neprijatelje naroda kojem pripada? To je moguće samo u svijetu svjesnih izdajnika kao što je Dritan Abazović.

Probosanski politički faktor će se uskoro suočiti sa nepobitnim dokazima da se pod egidom borbe protiv korupcije uništava onoliko državnosti BiH koliko je preživjelo genocid i agresiju. Strani mentori bosanskih dritana su ljuti što su morali otkriti sopstveno saučesništvo u pokušaju konačne palestinizacije tako što je Šmit izašao na političku čistinu i potegnuo za bonskim ovlastima po uzoru na nacističke nadzornike u Nedićevoj Srbiji i NDH.

Nema sumnje da će se sastav vladajuće koalicije znati tek kada budu izabrani svi delegati u Klubu Bošnjaka u Parlamentu FBiH. Šmit je nametnuo nova pravila koja su trebala da zabetoniraju HDZ u vlasti kad je na samom početku brojanja glasova bilo jasno da Bećirović uvjerljivo vodi protiv Izetbegovića. Da su sačekali još koji sat postalo bi jasno da će dizanje praga za izbor Predsjedništva FBiH sa šest na 11 delegata u isto vrijeme pogodovati i SDA i DF, koje su htjeli da kazne zbog nepristajanja na izmjene Izbornog zakona. Vrlo je moguće da, zbog rezultata na kantonalnom nivou, sama SDA bude mogla da izabere 13 od 23 bošnjačka delegata i time dođe u istu poziciju na nivou FBiH kao i HDZ. U tom slučaju će bosanski dritani morati dobiti dodatnu javnu podršku u vidu pritiska na delegate SDA, DF i SBiH da promijene dresove i omoguće da HDZ dobije partnere koji su očito spremni da ispune uslove konkursa koji je Čović raspisao za ulazak u vlast.

Bez obzira na ishod političke bitke za Dom naroda, Šmitovo nametanje je i najskeptičnijim posmatračima pokazalo da Europska konvencija o ljudskim pravima ne vrijedi za većinsko bošnjačko stanovništvo u BiH. Naime, kako je moguće da se koriste Bonske ovlasti da se direktno krše odluke Strazburškog i BiH sudova u presudama Sejdić-Finci, Šlaku, Zornić i Komšić? Moguće je samo ako konvencije o ljudskim pravima ustvari ne važe za one koji su većina u BiH. Glavni zapadni igrači su odlučili da više nije moguće kriti se iza političkih kriterija za ulazak u EU, što decenijama slušamo u slučaju Turske, Albanije i Kosova. U BiH su demografske promjene prijetile da zemlju oslobode okova iz Dejtona, i da omoguće demokratskoj većini da uspostavi vlast bez ucjene islamofoba iz HDZ. Zapad je natjeran da pokaže jasno i glasno da su mu draži crnokošuljaši nego, kao što moj bivši prijatelj Edvard Džozef ogavno reče, “bošnjački demografski oportunisti”.

U nedjelju naveče smo svjedočili onom licu Zapada koji smo gledali od 1992. do 1995. kada je otvoreno pospješivao genocid. Trideset godina kasnije se zbog neuspješnog genocida prešlo na zavođenje aparthejda. Bosanski dritani imaju zadaću da rade ono što su radili domaći kolaboracionisti Pitera Bote u Južnoj Africi.

(Autor je bivši ministar energetike u Vladi bh. entiteta Federacija BiH, a trenutno je kopredsjedavajući Američko-evropske alijanse, think tanka sa sjedištem u Vašingtonu. Tekst je izvorno objavljen na stranici turske novinske agencije Anadolija, servis na bosanskom jeziku).

[kulinban]

[kulinban]

Schmidtova odluka kroz brojeve: Bošnjak u Federaciji vrijedi četiri puta manje od Hrvata i preko deset puta manje od Srbina! - Istraga .ba

Piše: Redakcija
15.10.2022

U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, prema popisu iz 2013. godine, živi 118 hiljada Hrvata, 92 hiljade Bošnjaka i šest hiljada Srba. Taj kanton će, prema odredbama Christiana Schmidta, u federalni Dom naroda delegirati pet Hrvata, dva Srbina i samo jednog Bošnjaka. Dakle, 118 hiljada Hrvata delegira pet Hrvata. Šest hiljada Srba delegira dva Srbina. A 92 hiljade Bošnjaka samo jednog Bošnjaka. Četiri puta je, dakle, jedan Hrvat iz Mostara vrjedniji od jednog mostarskog Bošnjaka.

U Srednjobosanskom kantonu živi 57 posto Bošnjaka. To je, prema popisu iz 2013. godine, 146 hiljada onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Hrvata je 97 hiljada ili, procentualno gledajući, oko 30 posto. Srba je oko tri hiljade. OHR i visoki predstavnik Christian Schmidt su propisali da iz tog kantona u Dom naroda FBiH budu delegirana dva Bošnjaka, četiri Hrvata i i jedan Srbin. Dakle, tri Bošnjaka iz, recimo, Jajca, vrijede koliko jedan Hrvat iz tog grada.

U Kantonu 10 (Livno), prema popisu iz 2013. godine živi oko 8000 Bošnjaka. Hrvata ima 67 hiljada, a Srba 10 hiljada. U Dom naroda FBiH taj će kanton, prema Schmidtovim odredbama, delegirati tri Hrvata, četiri Srbina i jednog Bošnjaka (koliko je ustavni minimum). Dakle, deset hiljada Srba iz Kantona 10 daje četiri delegata, a osam hiljada Bošnjaka samo jednog.

U Tuzlanskom kantonu, zvanični su podaci popisa iz 2013. godine. živi 392 hiljade Bošnjaka. Hrvata je 23 hiljade, a Srba sedam hiljada. Raspored delegata, prema Schmidtu, trebao bi biti – pet Bošnjaci, tri Srbi, jedan Hrvati. Znači, skoro 400 hiljada Bošnjaka bi dalo pet delegata (78000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata), 23 hiljade Hrvata – jedan delegat, a sedam hiljada Srba – tri delegata (2300 Srba ima pravo na jednog delegata). Bošnjaci u Tuzlanskom kantonu su, dakle, tri puta manje vrijedni od Hrvata, dok su Srbi iz TK 34 puta vrjedniji od Bošnjaka.

Prema popisu iz 2013. godine, u Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je skoro 300 hiljada, Hrvata je 43 hiljade, a Srba 5500. Visoki predstavnik Christian Schmidt propisuje da ZDK delegira četiri Bošnjaka, dva Hrvata i dva Srbina. Znači, 75000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, a 23 hiljada Hrvata daje jednog delegata. Dvije i po hiljade Srba daje jednog delegata. Opet, dakle, jedan Hrvat iz ZDK vrijedi kao tri Bošnjaka, a jedan Srbin kao 28 Bošnjaka.

U Kantonu Sarajevo, prema službenim rezultatima popisa iz 2013. godine, živi 413 hiljade ljudi, od čega je 346 hiljada Bošnjaka, 17 hiljada Hrvata i 13 hiljada Srba. Rješavajući “blokade”, Christian Schmidt je odlučio da Kanton Sarajevo u Dom naroda FBiH delegira četiri Bošnjaka, jednog Hrvata i četiri Srbina. To znači da 86 hiljada Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, 17 hiljada Hrvata na jednog, a 3200 Srba delegira jednog delegata u Dom naroda FBiH. Jedan sarajevski Hrvat, tako, vrijedi kao pet sarajevskih Bošnjaka, a jedan sarajevski Srbin kao 26 Bošnjaka.

Unsko-sanski kanton, po popisu iz 2013. godine, ima 273 hiljade stanovnika. Njih 246 hiljada se izjašnjava Bošnjacima. Srba je 8452, a Hrvata pet hiljada. Schmidtov oktroirani Ustav FBiH i Izborni zakon propisuju da iz tog kantona u Dom naroda FBiH idu tri Bošnjaka, tri Srbina i jedan Hrvat. Dakle, 82 hiljade Bošnjaka iz USK stiče pravo da delegira jednog bošnjačkog delegata, a jedan hrvatski delegat vrijedi pet hiljada glasova. Iza jednog srpskog delegata stoji 2800 Srba iz USK-a. Tako dođeno do računice da jedan bihaćki Hrvat vrijedi pet puta više od bihaćkog Bošnjaka, a jedan Srbin iz Bosanskog Petrovca, recimo, kao trideset Bošnjaka iz tog grada.

To je, dakle, Schmidtov oktroirani ustav prevedn u brojeve. Jedan Bošnjak u Federaciji vrijedi, u prosjeku, četiri puta manje od jednog Hrvata. Ili čak više od deset puta manje od Srbina. Glas svakog delegata, bez obzira kojem konstitutivnom narodu pripadao, u Domu naroda FBiH vrijedi isto. Schmidt je propisao i to da Bošnjacima ne može pripasti najviše jedna pozicija od tri ključne pozicije u Federaciji BiH – (premijer, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije i predsjedavajući Doma naroda FBiH). Istovremeno je propisano da premijer i predsjednik FBiH ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda. Poređenja radi, u Republici Srpskog tih ograničenja nema. U ovom trenutku, i predsjednik i premijer Republike Srpske su Srbi. Jer u Republici Srpskoj se bira po sistemu – jedan čovjek jedan glas, a u Federaciji – jedan Bošnjak – četiri Hrvata – deset Srba.

[kulinban]

'SLOBODNA BOSNA' JE IZRAČUNALA:
Od 2010. godine do danas najviše glasača izgubio je Nikšićev SDP i Radončićev SBB!

Tokom posljednjih 12 godine, SDP je izgubio 140 hiljada a SBB 120 hiljada glasača, što je neslavni rekord na cijeloj političkoj sceni BiH

Mada još uvijek nisu prebrojani i potvrđeni svi glasovi Općih izbora održanih 2. oktobra, već je sasvim izvjesno da su dvije stranke sa sjedištem u Sarajevu, SDP i SBB, pretrpjele najveći pad podrške glasača u cijeloj BiH.

Od 2010. godine do danas, SDP je izgubio oko 140 hiljada glasača, dok je pad SBB-a nominano bio manji (120 hiljada glasača) ali sasvim dovoljan da stranka Fahrudina Radončića, prvi put nakon osnivanja, ne uspije preskočiti izborni prag te nema niti jednog zastupnika na federalnom i državnom nivou.

Na izborima 2010. godine, SDP je pod vođstvom Zlatka Lagumdžije osvojio rekordan broj glasova (oko 266 hiljada), no četiri godine kasnije SDP je bio rekorder po broju izgubljenih glasova – čak 173 hiljade, pa je prvi put nakon rata pao ispod 100 hiljada glasova. Na izbrima 2018. godine, pod vođstvom novog partijskog lidera Nermina Nikšića, SDP je donekle popravio izborni rezultat osvojivši nešto više od 140 hiljada glasova, no ponovo je uslijedio pad podrške na netom održanim izborima za oko 20 hiljada. To znači da je SDP od 2010. godine do danas, izgubio oko 140 hiljada glasova, što je ujedno i najveći nominalni pad podrške na cijeloj političkoj sceni u BiH.

Radončićeva partija SBB je na izborima 2010. godine osvojila oko 124 hiljade glasova, a četiri godine kasnije 140 hiljada, što je ujedno i stranački rekord i na lokalnim i na općima izborima. No, od tada do danas SBB se nalazi na opasnoj nizbrdici bez kočnica: 2018. godine uslijedio je drastičan pad podrške od oko 73 hiljade, da bi na ovogodišnjim izborima Radončićeva partija izgubili dodatnih 50 hiljada glasova, te tako prvi put od osnivanja ostala bez ijednog zastupnika na entitetskoj i državnoj razini.

Od 2014. godine do danas SBB je izgubio više od 120 hiljada glasača, te time ostao i bez političkog legitimiteta koji proističe iz parlamentarnog statusa. Radončićeva SBB ujedno je i jedina partija iz grupe velikih u cijeloj BiH koja je na netom održanim izborima izgubila parlamentarni status.

(SB)

[kulinban]

Za koga su Tuzlaci glasali 2018. i 2022. godine: PDA, SBB i SDP gube glasače, rastu SDA i DF

Utvrđivanje rezultata za Opće izbore 2022. godine donijelo nam je mnoštvo zanimljivih podataka kada je u pitanju aktuelna situacija na ovdašnjoj političkoj sceni.

Nama su poslužili da uporedimo rezultate glasanja za Skupštinu Tuzlanskog kantona sa područja grada Tuzla u posljednja tri ciklusa, koji su jasno pokazali trendove rasta i pada popularnosti među ovdašnjim političkim partijama.

Tako je u odnosu na izbore 2018. godine najveći skok zabilježila SDA, za čak 32 posto ili čak 2822 glasova, zadržavši poziciju druge stranke u gradu i to sa znatno manjim zaostatkom za vodećim SDP-om koji im je prije četiri godine “bježao” za 8.435 glasova, sa sada za svega 3491 glas.

SDP koji je tradicionalno vodeći politički faktoru u gradu soli je za četiri godine u Tuzli izgubio 2.122 glasača, što bi trebao biti alarm za ovu partiju, ali za utjehu im može poslužiti podatak da su tek treći na listi partija sa padom popularnosti.

PDA je šampion među gubitnicima jer je za protekli mandatni period sa 5.140 glasova pao na skromnih 1460, što je minus od čak 3680. glasova. Sličnu sudbinu je doživio i SBB koji je od 4.078 glasova iz 2018. godine spao na 1573 na posljednjim izborima. Zanimljiv je podatak da je SBB 2014. godine u procesu glasanja za Skupštinu Tuzlanskog kantona na području grada Tuzla bio vodeća politička stranka za čak 9.569 osvojenih glasova. U debelom minusu među onim koji su izgubili glasače sa 1949 manje glasova je i Naša stranka.

Među onima koji su značajno popravili svoj rezultat u odnosu na 2018. godinu je Demokratska ftonta sa plus 1282 glasa.

Među strankama koje se prvi put pojavljuju na Općim izborima najbolji rezultat u Tuzli je napravila Platforma sa progres koja je sada peta politička stranka u gradu sa 2518 glasova, NIP je osvojio 1986 glasova, a NES 1673 glasa. 

Usporedne podatke za sve političke stranke/partije koje su na posljendjim izborima u Tuzli osvojile više od 1.000 glasova donosimo u tabeli:

[kulinban]

Ovo je 14 ključnih prioriteta koje BiH treba ispuniti za članstvo u EU

Europska komisija je 2019. godine usvojila Mišljenje o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji.

23.11.2020. 11:47 / Izvor: Akta.ba
Europska komisija je 2019. godine usvojila Mišljenje o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji.

Mišljenje je od ključne važnosti u odnosima Europske unije i Bosne i Hercegovine, potvrda da je EU predana da pruži smjernice i podršku zemlji u provođenju neophodnih reformi na njenom putu ka europskim integracijama.

Mišljenje identificira 14 ključnih prioriteta koje zemlja treba ispuniti kako bi dobila preporuku za otvaranje pregovora o pridruživanju Europskoj uniji; pruža sveobuhvatne smjernice za postupne reforme. Ključni prioriteti obuhvaćaju područja demokracije/funkcionalnosti; vladavine prava; osnovnih prava; i reforme javne uprave – osnove procesa pridruživanja Europskoj uniji.

Analitički izvještaj koji se nalazi uz Mišljenje, po prvi put, upoređuje situaciju u Bosni i Hercegovini sa standardima koji se primjenjuju u zemljama članicama EU, uključujući pitanja kao što je unutarnje tržište, javne nabavke, politika konkurentnosti, okoliša, sigurnosti hrane i zaštite potrošača.

Mišljenje pruža čvrstu osnovu za diskusiju u Vijeću Europske unije koje treba donijeti odluku o narednim koracima na putu BiH ka Europskoj uniji. S tim u vezi, ključno je da vlasti u Bosni i Hercegovini budu formirane na svim razinama bez odlaganja, objavljenoj je na stranici Delegacije EU u BiH.

Politički kriteriji

Bosna i Hercegovina treba uskladiti svoj ustavni okvir s europskim standardima i osigurati funkcionalnost svojih institucija kako bi mogla preuzeti obaveze u vezi s Europskom unijom. Iako je decentralizirana državna struktura kompatibilna s članstvom u Europskoj uniji, Bosna i Hercegovina će trebati reformirati svoje institucije da bi bila spremna efektivno sudjelovati u procesu odlučivanja Europske unije i u potpunosti provesti acquis.

Bosna i Hercegovina treba unaprijediti svoj izborni okvir i funkcioniranje pravosuđa. Također treba osnažiti prevenciju i borbu protvi korupcije i organiziranog kriminala uključujući pranje novca i terorizam te osigurati efektivno funkcioniranje sustava upravljanja granicom, migracijama i azila. Treba povećati zaštitu osnovnih prava svih građana, uključujući osiguranjem odgovarajućeg okruženja za civilno društvo, pomirenje i zaštitu i inkluziju svih ranjivih grupa. Također treba u potpunosti provesti osnovne korake u reformi javne uprave.

Rezultati provođenja obveza Bosne i Hercegovine koje proističu iz Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju trebaju biti unaprjeđeni, naročito u vezi sa uspostavljanjem Parlamentarnog odbora i pripreme državnog plana za usvajanje acquis-a Europske unije.

Ekonomski kriteriji

Bosna i Hercegovina je postigla određeni stupanj makroekonomske stabilnosti. Međutim, da bi postala funkcionalna tržišna ekonomija Bosna i Hercegovina treba obratiti posebnu pažnju ubrzanju svojih procedura za donošenje odluka i poboljšati poslovno okruženje kao i efikasnost i transparentnost javnog sektora, naročito javnih poduzeća.

Zemlja treba raditi na uklanjanju prepreka za ispravno funkcioniranje tržišnih mehanizama kao što su slaba vladavina prava, značajno prisustvo birokratskih prepreka, korupcija, duge i pretjerano kompleksne administrativne procedure i veliku fragmentiranost unutarnjeg tržišta zemlje.

Bosna i Hercegovina treba usmjeriti posebnu pažnju na nizak kvalitet obrazovanja i nedovoljnu orijentiranost na potrebe tržišta, kvalitet fizičkog kapitala kao što je nedovoljno razvijena transportna i energetska infrastruktura i sporo prilagođavanje gospodarske strukture zemlje, da bi se mogla srednjoročno nositi sa konkurentnim pritiskom i tržišnim silama unutar Unije.

Zakonodavstvo Europske unije

Bosna i Hercegovina je, sveukupno gledajući, u ranoj fazi kada se radi o stupnju pripremljenosti za preuzimanje obveza koje proizilaze iz članstva u Europskoj uniji i treba u značajnoj mjeri unaprijediti proces usklađivanja s acquis-em Europske unije i usvojiti i provesti relevantno zakonodavstvo.

Posebna pažnja se treba usmjeriti na područja slobodnog protoka roba, prava na osnivanje i pružanje usluga, informacijskog društva i medija, poljoprivrede i ruralnog razvoja, ribolovstva, transportne politike, energije, ekonomske i monetarne politike, statitistike, socijalne politike i zapošljavanja, politike za poduzeća i industriju, regionalnu politiku i koordinaciju strukturalnih instrumenata, obrazovanja i kulture, zaštite potrošača i zdravlja i financijske kontrole, navodi se u Mišljenju Europske komisije o BiH.

U Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u EU izdate su preporuke za otvaranje pregovora o pristupanju u četiri oblasti i to: demokracija, vladavina prava, temeljna ljudska prava i javna uprava.

Oblast demokracije:

1. Osigurati da se izbori sprovode u skladu s europskim standardima, provedbom OSSE-ovih preporuka i preporuka Venecijanske komisije, osiguravanje transparentnosti financiranja političkih stranaka i održavanje izbora u Mostaru.

2. Osigurati rezultate u radu na svim razinama Mehanizma koordinacije kada je riječ o EU integracijama, uključujući razvoj i usvajanje nacionalnog programa za usvajanje pravne stečevine EU.

3. Osigurati pravilno funkcioniranje Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje.

4. Temeljno poboljšati institucionalni okvir, uključujući i ustavnu razinu, kako bi se:
a) Osigurala pravna sigurnost raspodjele nadležnosti na svim razinama vlasti,
b) Uvela klauzula koja bi državi nakon pristupanja omogućila privremeno ostvarivanje nadležnosti drugih razina vlasti s ciljem sprečavanja kršenja pravne stečevine EU
c) Zajamčila neovisnost pravosuđa (uključujući i Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH)
d) Reformirao Ustavni sud, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudaca i osigurati provedbu odluka Ustavnog suda
e) Zajamčila pravna sigurnost, uključujući uspostavljanje pravosudnog tijela kojem je povjereno osiguranje dosljednog tumačenja zakona u cijeloj Bosni i Hercegovini
f) Osigurala jednakost i nediskriminacija građana, osobito rješavanjem presude Europskog suda za ljudska prava (Sejdić-Finci)
g) Osiguralo da se sva upravna tijela, kojima je povjerena provedba pravne stečevine, temelje samo na profesionalizmu i uklanjanju prava veta u donošenju odluka, u skladu s pravnom stečevinom.

5. Poduzeti konkretne korake za promicanje okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevladalo naslijeđe rata.

Oblast vladavine prava:

6. Unaprijediti funkcioniranje pravosuđa donošenjem novog zakonodavstva o Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću BiH i sudovima Bosne i Hercegovine u skladu s europskim standardima.

7. Jačati prevenciju i borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, uključujući pranje novca i terorizam, posebno putem:
a) usvajanja i provedbe zakonodavstva o sukobu interesa i zaštiti “zviždača”
b) osiguravanja učinkovitog funkcioniranja i koordinacije antikorupcijskih tijela
c) usklađivanja zakonodavstva i ojačavanja kapaciteta za javne nabavke
d) osiguravanja učinkovite suradnje između tijela za provedbu zakona i tužiteljstava
e) demonstriranja napretka u uspostavljanju evidencije o proaktivnim istragama, potvrđenim optužnicama, krivičnim progonima i konačnim presudama protiv organiziranog kriminala i korupcije, uključujući i one na visokoj razini
f) depolitiziranja i restrukturiranja javnih poduzeća i osiguravanja transparentnosti privatizacijskih procesa.

8. Osiguravanje učinkovite koordinacije, na svim razinama, upravljanje granicama i sposobnost upravljanja migracijama, kao i osiguranje funkcioniranja sustava azila

Oblast temeljnih ljudskih prava:

9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebice osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i ravnopravnosti spolova.

10. Osigurati pravo na život i zabranu mučenja, osobito (a) ukidanjem smrtne kazne u Ustavu Republike Srpske i (b) odrediti nacionalni preventivni mehanizam protiv mučenja i zlostavljanja.

11. Osigurati poticajno okruženje za civilno društvo, osobito poštujući europske standarde o slobodi udruživanja i slobodi okupljanja.

12. Zajamčiti slobodu izražavanja i medija i zaštitu novinara, posebice putem: (a) osiguravanja odgovarajućeg sudskog praćenja slučajeva prijetnji i nasilja nad novinarima i medijskim djelatnicima i (b) osiguravanja financijske održivosti sustava javnog emitiranja.

13. Poboljšati zaštitu i uključivanje ranjivih grupa, posebno osoba s invaliditetom, djece, LGBTI osoba, pripadnika romske zajednice, pritvorenika, migranata i tražitelja azila, kao i raseljenih osoba i izbjeglica u skladu s ciljem potpunog provođenja Aneksa VII Daytonskog mirovnog sporazuma.

Oblast reforme javne uprave:

14. Dovršiti bitne korake u reformi javne uprave u cilju poboljšanja cjelokupnog funkcioniranja javne uprave osiguravanjem profesionalne i depolitizirane državne službe.

Bosna i Hercegovina je još uvijek u početnoj fazi kada je u pitanju nivo spremnosti da preuzme obaveze koje proističu iz članstva u EU i potrebno je značajno ubrzati proces usklađivanja s acquis-em te provesti i primijeniti odgovarajuće zakonodavstvo.

Posebnu pažnja se mora posvetiti područjima slobodnog kretanja roba, pravu poslovnog nastana i slobodi pružanja usluga, informacionom društvu i medijima, poljoprivredi i ruralnom razvoju, ribarstvu, transportnoj politici, energetici, ekonomskoj i monetarnoj politici, statistici, socijalnoj politici i zapošljavanju, poduzetništvu i industrijskoj politici, regionalnoj politici i koordinaciji strukturnih instrumenata, obrazovanju i kulturi, zaštiti potrošača i zdravlja i finansijskoj kontroli.

I.R.

[kulinban]

KARUP DRUŠKO ZA CRNOGORSKE MEDIJE: "Srbija preko svojih eksponenata u RS-u i Crnoj Gori podržanih od Rusije ima vrlo jasne ciljeve na Balkanu"

“Otvoreni Balkan jeste realizacija Srpskog sveta i ideja Velike Srbije, zbog kojih smo mi u Bosni krvavo ratovali devedesetih, i s druge strane, realizacija snova o Velikoj Albaniji”, ističe Karup Druško.

Da postoji osovina Sarajevo – Podgorica – Priština, ne bi smo bili u situaciji da nam Beograd diktira i nameće projekte, a potvrda za to je izjava Aleksandra Vulina da je Otvoreni Balkan objedinjavanje svih Srba i stvaranje jedinstvenog političkog teritorija. Ja bih dodala i da je to stvaranje jedinstvenog ekonomskog teritorija u kome bi Beograd kontrolirao energetske resure”, kazala je novinarka Dženana Karup Druško u emisiji “Hej, Sloveni” Gradske RTV.

Smatra da je problem u tome što se treba ući u projekat sa Srbijom koja negira, od devedesetih godina, svoje učešće u ratu.

“Srbija negira sve presude izrečene u Haškom tribunalu koje su to potvrđivale, negira i da je učestvovala direktno u međunarodnom konfliktu, odnosno kolokvijalno rečeno da je učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, te negira presudu Međunarodnog suda pravde, kojom se Srbija kao država optužuje da nije spriječila genocid koji je počinjen u BiH”, objašnjava Karup Druško.

Dodaje da opasnost koja se pojavljuje za osovinu Sarajevo – Podgorica – Priština je dodatno opterećena događajima kojima smo svjedočili prethodnih godina, a koji se mogu povezati sa pokušajem državnog udara u Crnoj Gori, dešavanjima u Bosni i Hercegovni kroz politiku Milorada Dodika, do zadnjih dešavanja na Kosovu, gdje na neki način Kosovo postaje ucijenjeno.

“Otvoreni Balkan jeste realizacija Srpskog sveta i ideja Velike Srbije, zbog kojih smo mi u Bosni krvavo ratovali devedesetih, i s druge strane, realizacija snova o Velikoj Albaniji”, ističe novinarka.

Naglašava da smo sada žrtve svega onog što se nije realizovalo u BiH devedesetih.

“Srbija preko svojih eksponenata u Republici Srpskoj i u Crnoj Gori, podržanih od Rusije i njene spoljne politike koja ima vrlo jasne ciljeve na Balkanu, ne ostavlja dilemu da je to nastavak politike devedesetih godina i onoga što nije uspjelo Slobodanu Miloševiću ni sa tenkovima”, rekla je Karup Druško.

[kulinban]

ZAPALJIVA ANALIZA HRVATSKOG NOVINARA:
Osam argumenata za ukidanje Republike Srpske!

Istaknuti hrvatski novinar i analitičar Matija Šerić objavio je osam razloga zbog kojih treba ukinuti Republiku Srpsku kao tvorevinu nastalu genocidom i progonom nesrpskog stanovništva. Prenosimo najzanimljivije dijelove analize.

Piše: MATIJA ŠERIĆ / GEOPOLITIKA

Iako je RS formalno uspostavljena u siječnju 1992. može se nstatirati kako je njezino krvavo nastajanje krenulo još i ranije, najkasnije u listopadu 1991. Naime, tada je JNA spalila i opljačkala hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Bio je to pothvat u sklopu velikosrpskog rata protiv Hrvatske, ali budući da je Ravno dio BIH, tako se krenula stvarati osnova za stvaranje srpske paradržave i u toj zemlji. Ni u Ravnom nije bilo nikakvih hrvatskih vojnih formacija ali to nije spriječilo razaranja.

Ravno je bio početak a potom su uslijedili drugi ratni užasi. Pokolji u Prijedoru (Kozarac, Korićanske stijene), Bijeljini, Foči, Višegradu, Bratuncu ili Doboju nisu bili nikakav izuzetak nego pravilo. Zanimljivo je kako je međunarodna zajednica za vrijeme rata smatrala da se u Prijedoru dogodio genocid ali nakon rata odbila ga je kao takvog kvalificirati. Osnivani su logori smrti od kojih su najpoznatiji Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača. U Banjoj Luci, u kojoj se ni dana nije ratovalo, ubijeno je oko 220 Bošnjaka, a protjerano je 75.000 Bošnjaka i Hrvata. Porušene su i sve džamije. U siječnju 1994. Foča u kojoj je prethodno protjerano više od 20 tisuća Bošnjaka, ubijeno oko 3.000, a uništeno 13 džamija (uključujući Aladža džamiju pod zaštitom UNESCO-a) preimenovana je u Srbinje. U gradu je postajao i poseban logor za silovanje bošnjačkih žena i djevojčica. Procjenjuje se da su srpske snage u ratu silovale između 20 i 50 tisuća žena što je bio poseban oblik agresije ugrađen u koncept velikosrpske politike.

Opsada Sarajeva je najduža opsada jednog grada u povijesti. Trajala je 1425 dana, duže i od „slavne“ nacističke opsade Lenjingrada koja je trajala 872 dana. Tijekom opsade glavnog grada BIH ubijeno je više od 10 tisuća ljudi uključujući i 1.601 dijete. Ukupno je s teritorija Republike Srpske tijekom rata protjerano više od 400 tisuća Bošnjaka i 153 tisuće Hrvata. VRS je srušila ukupno 534 džamije, a oštetila 249. U pogledu katoličkih crkava, srpske trupe su uništile 117 crkava, a oštetile 40. Također, porušeno je osam katoličkih samostana, a devet ih je oštećeno. CIA je 1995. procijenila kako su srpske snage odgovorne za 90% ratnih zločina u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Iz svih navedenih brojki vidljivo je kako je Republika Srpska nastala ognjem i mačem, točnije oružanom moći JNA i kasnije VRS koja je preuzela njezino cjelokupno naoružanja, opremu i sve druge vojne efektive pomoću kojih se provodila oružana pobuna srpskog rukovodstva na Palama na čelu s Radovanom Karadžićem i SDS-om. Uz pomoć tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, VRS je uspjela zauzeti oko 70% teritorija BIH tijekom 1992. što će održati većinu rata. Zahvaljujući uspješnim operacijama HV-a, HVO-a i ABIH tijekom 1995. srpske snage su potkraj te godine bile pred slomom (prijetio je unutar srpski sukob), ali je Republiku Srpsku spasio Daytonsko-pariški sporazum zahvaljujući kojemu je ona legalizirana kao jedan od BIH entiteta s 49% teritorija (kasnije je pala na 48% zbog nastanka Distrikta Brčko). Čak i ako prihvatimo načelo da je aktualna RS legalna od prosinca 1995. i da svi horori koji su se dogodili ranije nisu njeno naslijeđe (što je prilično bijedan argument jer je priznato svo ratno naslijeđe) argumenata za njeno ukidanje ima dovoljno.

Zemljopisna besmislenost

I letimičan pogled na geografsku kartu dovoljan je da se uvidi zemljopisna besmislenost iliti paradoks zemljopisnog položaja Republike Srpske koji predstavlja drugi argument za njeno ukidanje. Entitet posjeduje nerazmjerno dugačke i nepravilne granice. Ponegdje su jako izdužene a negdje uvučene pa se na nekim mjestima stvaraju uski pojasevi, tzv. „srpski džepovi“: Šipovo-Mrkonjić Grad-Gornji Ribnik, Doboj, Istočno Sarajevo. To nije čudno budući da granica RS-a nije nastala kao rezultat praćenja planinskih lanaca ili sljevova rijeka nego se dobrim dijelom radi o praćenju ratnih crta razgraničenja. Nikada takve unutarnje granice u višestoljetnoj povijesti BIH nisu postojale. Ukupna dužina granice RS iznosi 2170 km, a kada bi cijeli entitet imao oblik kruga dužina granice iznosila bi samo 561 km. Ne postoji država s takvom granicom u svijetu čiji je zapadni dio izdužen u smjeru zapad-istok a istočni u smjeru sjever-jug. Vidi se kako se radi u neprirodnoj i umjetnoj granici.

Granice RS-a cijepaju i Bosnu i Hercegovinu. Ni sama RS nije cjelovita jer joj je kontinuitet prekinut u Brčko distriktu. Srpski entitet u sebi ima dijelove Bosanske krajine, srednje i istočne Bosne, dio Semberije, dio Posavine te istočni dio Hercegovine. Ne posjedovanje niti jedne od tih regija u cijelosti pokazuje kako je RS neodrživa u geografskom smislu što generira sve ostale probleme od prometa, gospodarstva do svakodnevnog života. Tako npr. prostori Mrkonjić Grada i Šipova prirodno gravitiraju Jajcu, Travniku i ostatku srednje Bosne, ali zbog entitetske granice stanovnici tih gradova u stvarnosti gravitiraju prema Banjoj Luci. U istočnoj Hercegovini prirodna gravitacija stanovništva usmjerena je prema Mostaru kao prijestolnici Hercegovine, ali u stvarnosti tamošnja populacija gravitira prema Trebinju i Nevesinju i ondje ostvaruje svoje poslovne, obrazovne, zdravstvene, kulturne i druge potrebe. Na djelu je političko-geografska lakrdija par excellence.

Demografska katastrofa

Treći argument je ukinuće Republike Srpske je njezina demografska katastrofa. Ranije ove godine objavljeno je kako manji BIH entitet već dva desetljeća ima negativan prirodni priraštaj. Prema podacima statističkog zavoda RS-a tijekom 2021. rođeno je ukupno 8.634 djece, a preminulo je 18.732 osobe. Tj. umrlo je više od dvostruko više osoba nego što je rođeno – manji je entitet tako izgubio 12 tisuća stanovnika kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Kad se u obzir uzme i emigracija demografski saldo još je gori.

Dobar primjer demografske propasti je Bijeljina. Prema podacima Eurostata iz Bijeljine se u razdoblju od 2013. do 2021. iselilo više od pet tisuća osoba. Grad koji sa širim područjem ima više od 100 tisuća stanovnika ne može doseći brojku od tisuću novorođene djece godišnje. U Bijeljini je stopa fertiliteta mizernih 1,44 djece po ženi, a da bi natalitet bio na pozitivnoj nuli, i da bi grad prosperirao, trebalo bi dostići stopu fertiliteta od 2,1 djece po ženi. U matične knjige bivaju upisana i djeca koja su rođena u dijaspori a takvih je tijekom 2021. bilo 267. Kad krene upis u prvi razred osnovne škole vidi se da je svake godine upisano sve manje djece. Bijeljina kao grad provodi određene demografske mjere kao što su jednokratna novčana pomoć, mjesečna pomoć nezaposlenim rodiljama u trajanju od jedne godine, subvencije za predškolske ustanove ali mjere ne daju rezultata.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. RS je ukupno imala 1.170.342 stanovnika. Danas ima manje samo je pitanje koliko. Prema procjenama koje je iznio zastupnik SDS-a Davor Šešić u Narodnoj skupštini RS-a, taj entitet nema više od 850.000 stanovnika, a kako vrijeme prolazi po svemu sudeći imat će ih i još manje. Prema Šešićevim procjenama od 1996. do 2013. RS je napustilo oko 330.000 osoba, a od 2013. do 2020. godine dodatnih 125 tisuća. Nisu problem samo negativni demografski trendovi nego i struktura osoba koja odlazi. Većinom su to visoko obrazovani i radno sposobni ljudi u punoj snazi. Osim što oni odlaze, s njima odlaze i njihova sadašnja i buduća djeca koja će se rađati negdje u dijaspori.

Problem nije samo broj nego i dobna struktura stanovništva. Prema spomenutom popisu iz 2013. više od 50% stanovništva je bilo starije od 50 godina (više od 540 tisuća), a najbrojniju dobnu skupinu činilo je stanovništvo sa 64 godine (19.555). RS ima nepovoljan indeks starenja, odnosno veći je broj ljudi sa 65 i više godina nego mlađih osoba do 15 godina. Idealna vrijednost indeksa starenja je 1, a RS posjeduje 0,4 što je vrlo nepovoljan koeficijent. Iako RS ima negativni prirodni prirast od 2002. posljednjih godina stanje je alarmantno. U većini općina prosjek dobi stanovništva je veći od 40 godina. Poglavito je upečatljiv podatak vlade RS-a kako od 1996. do danas niti jedna općina nije u kontinuitetu imala stopu fertiliteta od 2,1 djeteta po ženi. Također, zaključeno je kako je upitno može li se demografska obnova provesti u 23 općine/grada.

Gospodarski slom

Kako bi se demografska slika popravila potrebno je da krenu snažnija strana ulaganja i otvori se veliki broj novih tvrtki. Međutim, tu dolazimo do četvrtog argumenta za ukidanje Republike Srpske a to je i njen gospodarski krah. RS se sastoji od 64 jedinice lokalne samouprave (10 gradova i 54 općine), a to toga broja čak 35 općina je nerazvijeno ili izrazito nerazvijeno. Neke od njih su Kalinovik, Nevesinje, Jezero, Čajniče, Lopare, Istočni Stari Grad. Generatori ekonomske nerazvijenosti su već spomenuti negativni demografski trendovi, mali općinski proračuni, premali broj poduzeća. Stanje je još gore kad se gleda teritorijalno, jer ispada da oko 50% površine RS-a s oko 250 tisuća stanovnika pripada nerazvijenim ili izrazito nerazvijenim općinama. Proračuni svih tih općina su manji od proračuna Banja Luke koja najbolje stoji gospodarski i demografski ali i to je puno premalo.

Ekonomski pokazatelji RS-a nikako nisu povoljni. U listopadu 2022. prosječna neto plaća iznosila je 1.198 KM (612,53 €). U odnosu na isti mjesec prošle godine, prosječna neto plaća nominalno je viša za 16,7%, a realno za 1,0%. Istovremeno, u listopadu je inflacija iznosila 15,5% što upućuje na pad ionako lošeg životnog standarda. Prosječna neto plaća u RS-u skoro je upola niža od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj (1024 €), niža je od država kao što su Crna Gora (720 €), Srbija (641 €), Bugarska (709 €), Rumunjska (819 €). Godine 2021. BDP RS-a iznosio je 12,5 milijardi KM, a u Federaciji BiH bio je čak dvostruko veći – 25,1 milijardi KM, u Distriktu Brčko 944 milijuna KM.

Gorući problem je zaduženost. Upravo se na primjeru zaduženosti može vidjeti da je RS ekonomski neodrživa bez zajednice s FBIH i Distriktom Brčko. U dokumentu Ministarstva financija i trezora BiH pod nazivom „Informacija o stanju javne zaduženosti BIH na dan 30.06.2022. godine“, navedeno je da javni dug RS-a iznosi 6 milijardi i 60 milijuna konvertibilnih maraka. Podatak da FBIH ima javni dug 6,6 milijardi KM može zavarati jer premda je dug Federacije veći kad se uzme u obzir njeno dvostruko veće tržište, dvostruko veći broj stanovnika i BDP, on je ustvari manji. Vanjski dug RS-a iznosi 4,1 milijardu KM. Ukupnijavni dug čini otprilike oko 50% BDP-a. Po glavi stanovnika iznosi više od 5.000 KM, dok je u Federaciji BIH skoro upola manji i iznosi 2.800 KM po stanovniku.

RS čeka financijski vrlo neizvjesna 2023. jer sljedeće godine dospijevaju na naplatu rate kredita teške oko 1,1 milijardu maraka, što čini gotovo petinu entitetskog proračuna od 5,3 milijarde KM. Pitanje je kako će se naći novac za naplatu javnog duga, ali nesumnjivo je kako će vlasti na čelu s Miloradom Dodiku posegnuti za novim kreditima na međunarodnom financijskom tržištu. To je već učinjeno prodajom obveznica RS-a na Londonskoj burzi u proljeće 2021. misterioznim kupcima. Međutim, novo zaduživanje nije rješenje i pokazatelj je neodrživosti financijskog sustava kao takvog. Tragikomično je da Dodik izjavljuje „Mi sada se zadužujemo, a dugove će vraćati neke nove generacije“. Pitanje svih pitanja je koje će to nove generacije vraćati dugove kad broj novorođenih opada iz godine u godinu?

Jedino rješenje su strani investitori kojih nema dovoljno jer su sputani raširenom korupcijom u strukturama vlasti RS. Potencijalni investitori, dobrim dijelom domaći ljudi koji su otišli u inozemstvo, trebali bi biti oslobođeni poreza na dobit. Šire gledano, kako bi se omogućio gospodarski razvoj potrebno je stvoriti pozitivnu klimu za razvoj privatnog poduzetništva i svesti poreze na minimum kako bi zaposlenici mogli primati veće plaće. Veće plaće značile bi i veći broj djece prije ili kasnije. Međutim, pozitivni pomaci nisu na vidiku.

Diskriminacija “nesrba”

Kao peti argument zašto RS ne bi trebala postojati jest sustavna diskriminacija “nesrba”. Prema Ustavu Republike Srpske Bošnjaci i Hrvati, uz Srbe čine jedan od konstitutivnih naroda i, kao takvi, trebali bi imati jednaka prava, ali stvarnosti ih nemaju i RS funkcionira kao entitet srpskog naroda. Prvo i najvažnije, najvećem broju osoba koji su napustili to područje tijekom rata nije omogućen povratak. Prema popisu stanovništva iz 2013. u RS je živjelo 81,51% Srba, 13,99% Bošnjaka i 2,41% Hrvata. Vratilo se samo oko 20 tisuća Hrvata i nešto više od 100 tisuća Bošnjaka. Naravno, mnogima je povratak onemogućen kroz spaljenu i uništenu imovinu, zastrašivanje, poticanje prodaje i razmjene zemljišta. Premda više nema ratnog terora, “Nesrbima” nije nimalo lako jer je diskriminacija vrlo nazočna u svim područjima života a poglavito kod zapošljavanju u javnim institucijama.

Ne poštuje se proporcionalna zastupljenost etničkih skupina. U MUP-u RS-a uobičajeno je da iz godine u godinu radi sve manji broj Hrvata i Bošnjaka. Podaci iz 2019. pokazuju kako u MUP-u zaposleno 93% Srba -12% više Srba nego što ih je bilo na teritoriju RS-u prema popisu stanovništva iz 2013. i 30% više u odnosu na popisu stanovništva iz 1991. koji je potrebno primjenjivati jer Aneks 7. Daytonskog sporazuma o povratku izbjeglica nije ispoštovan. A neće nikada ni biti sve dok RS postoji. Problem predstavlja i korištenje bosanskog i hrvatskog jezika u školama. Tako je npr. početak školske godine 2021/2022. obilježila vijest da su učenici područne škole „Liplje” kod Zvornika, zajedno s roditeljima, stupili u štrajk jer im je ponovo „onemogućeno izučavanje bosanskog jezika, te je u školske knjige upisan naziv jezik bošnjačkog naroda”. Već godinama učenici iz Konjević-Polja, zbog nemogućnosti da izučavaju nacionalnu grupu predmeta, pohađaju nastavu u Edukativnom centru u Novoj Kasabi. Hrvatski učenici mogu učiti hrvatski jedino u crkvenim institucijama.

Svođenje Srba na premali teritorij

Pomalo ironično, premda Republika Srpska na papiru zauzima 48% teritorija BIH ona ne zauzima sva područja na kojima je srpski narod živio stoljećima. RS zapravo reducira srpski narod na pola BIH iako je on po zakonu bio i ostao konstitutivan u cijeloj zemlji. Budući da je RS Daytonskim sporazumom izgubila određene teritorije sa značajnim udjelom Srba, tamošnji Srbi napustili su područja Federacije BIH gdje ih je prije rata bilo mnogo kao što su Sarajevo, Tuzla, Mostar, Zenica, Hercegbosanska županija. Kada je prema entitetskoj crti većina Sarajeva pripala FBIH (uključujući općine s velikim brojem Srba Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Ilidža, Rajlovac i Grbavica) procjenjuje se da je oko 150 tisuća Srba napustilo glavni grad BIH. Bila je to vrsta etničkog čišćenja vlastitog naroda u miru koji nije želio živjeti izvan granica srpske države. Srba je u FBIH deset puta manje nego prije rata, broj im se smanjio s oko pola milijuna na 50-ak tisuća, čine oko 2,5% entitetskog stanovništva. Srba je ostalo u tragovima u FBIH. Stotine nekada srpskih sela zjape prazna, a mnogobrojne crkve i manastiri nisu obnovljeni od rata. Pokazuje se kako (velikosrpska) politika RS-a nije dobra jer po inerciji tjera Srbe izvan nje u podređeni položaj.

Tempirana bomba koja može zapaliti regiju

Najvažniji argument za ukidanje RS-a sa sigurnosnog stajališta jest činjenica da je RS svojevrsna tempirana bomba koja može zapaliti regiju bivše Jugoslavije. Bilo kakvo srljanje Banja Luke u secesionizam, provodio se on putem olovke (referendumi i srodni secesionistički akti) ili putem nasilnog izdvajanjem oružjem, donosi nestabilnost i nemir na ove prostore. U više navrata Dodik i drugi visoki dužnosnici RS-a isticali su kako je smisao postojanja te tvorevine raspad BIH i pripajanje Srbiji. Trenutno, geopolitičku situaciju u ovom dijelu svijeta diktiraju NATO i EU te nije moguće niti odcjepljenje Republike Srpske a još manje njeno pripajanje Srbiji. Međutim, ako dođe do promjene u geopolitičkoj slici svijeta i eventualne reforme ili raspada NATO-a i EU ili nečeg trećeg, jasno je da bi RS krenula u secesionizam. Svatko tko zna nešto o politici svjestan je kako ne postoji mogućnost mirnog raspada BIH i da u najboljem slučaju slijedi cijeli niz incidenata, a veća realnost je izbijanje novog bosanskog rata.

Egzistencijalna prijetnja Republici Hrvatskoj i ostatku regije

Tako dolazimo do posljednjeg argumenta za ukidanje Republike Srpske: srpski entitet predstavlja egzistencijalnu prijetnju Republici Hrvatskoj i ostatku regije. Nastavno na spomenuti secesionizam, novi bosanski rat bi do temelja uzdrmao sve zemlje regije jer bi sve one na neki način bile u njega uvučene. Bilo kakvi oružani incidenti i sukobi u BIH uništili bi hrvatski turizam i otjerali strane ulagače iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i šire.

Naposljetku, čak i da se to ne dogodi i RS se mirnim putem pripoji Srbiji, to bi stvorilo (krnju) Veliku Srbiju. Takva Velika Srbija koja bi u sebi sadržavala 48% teritorija BIH predstavljala bi po život opasnu prijetnju ostatku BIH, Hrvatskoj, Crnoj Gori ali i Kosovu. Srbija bi tako prešla Drinu, popela se na Trebević i Jahorinu, izbila na Savu i došla u dubrovačko zaleđe. Proširena Srbija mogla bi na anektiranim dijelovima BIH napraviti vojne baze koje bi predstavljale početne točke za nove ratove, tj. nova osvajanja još dijelova BIH a potencijalno i Hrvatske. Također, ne treba zaboraviti kako RS graniči s Crnom Gorom u dužini od 225 km i Beograd bi mogao još snažnije uznemiravati tu zemlju koju Vučićeva klika ubraja u srpski svijet. Pobjeda velikosrpske ideje u BIH dodatno bi nadahnula velikosrpske ideje u regiji i pokrenula kosovsku bačvu baruta. Premda danas takav scenarij zvuči znanstveno-fantastično zbog aktualne geopolitičke situacije na ovim prostorima, u nekoj dalekoj budućnosti takav scenarij nije nemoguć. Mnogi su sumnjali da će se ratovi 1990-ih dogoditi jednako kao i rat u Ukrajini ali oni su se nažalost dogodili.

Međutim, novi ratovi i sukobi sigurno se neće dogoditi ako se Republika Srpska ukine na vrijeme i to diplomatskim putem. Idealno bi bilo za zelenim stolom tijekom nekih novih pregovora o političkom uređenju Bosne i Hercegovine. Ovakva BIH u poluraspadnutom stanju, nažalost, neuspješna je i besperspektivna zemlja iz koje su odavno pobjegli najbolji kadrovi, a u središtu svakog problema prije ili kasnije pojavi se RS. BIH treba sveobuhvatno restrukturiranje. To podrazumijeva ukidanje entiteta RS i FBIH te federalizaciju cijelog teritorija, zajamčena prava svim konstitutivnim narodima i građanima. Ne i manje važno, BIH ujedno mora biti zemljopisno smislena, demografski i gospodarski prosperitetna zemlja.

[kulinban]

23:56

četnitetu je po Dejtonu zabranjeno ocepljenje

[kulinban]

dok su ex yu republike imale pravo

4:40

[kulinban]

Izjava predsjednika SDP-a o njivama i ljudima u BiH objavljena pa uklonjena sa stranice stranke

Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić u izjavi za medije tokom tradicionalnog novogodišnjeg prijema, govorio je o političkoj situaciji u BiH, na dan kad je Narodna skupština RS-a usvojila Zakon o nepokretnoj imovini.

Tada je Nikšić kazao nešto što je problematizirano jučer, nakon što su, ponajviše mediji, govorili o pogubnosti politike vlasti u Republici Srpskoj, koja želi, uprkos odlukama najvišeg državnog suda koji se bavi pitanjima usklađenosti propisa sa Ustavom BiH, imati vlastitu imovinu.

Na zvaničnoj stranici SDP-a, tada je objavljeno da je Nikšić naglasio da je konačno vijeme da se u BiH pruži šansa kompromisu i dogovoru:

"Pri tom ne mislim na bilo koji narod ili na bilo koji dio BiH, nego na cijelu BiH i sve ljude u njoj. Kakve koristi od toga na koga će se knjižiti neka njiva, ako nema ljudi u BiH? A zahvaljujući politikama koje smo dosad imali, svađama, prepucavanjima te nesaradnji iz ove zemlje odlaze svi građani, i Bošnjaci i Srbi i Hrvati".

Danas, tog dijela komentara na stranici SDP-a nema.

[kulinban]

Neizbježno poređenje Ukrajine i Sarajeva: Njima oružje, nama embargo

Vildana Mutevelić je živjela u stanu sa dvoje male djece i starijim rođacima bez grijanja, struje i vode nakon što su artiljerijske granate razorile krov zgrade i zamalo ih ubile. Da bi preživjela, morala je da improvizuje.
Vildana je lampu napravila od iskorištenog motornog ulja, a za fitilj je koristila pertlu. Kuhala je na vatri koju je potpalila knjigama, namještajem, cipelama ili odjećom. Otkrila je da se plastična kašika može koristiti kao privremena baterijska lampa kada se zapali, u slučaju da izađe napolje. Najlonom je pokrila razbijene prozore, ali to je bila slaba zaštita od velike hladnoće. Vijesti iz svijeta je slušala sa komšijinog radija koji se napajao iz automobilskog akumulatora.

Energetski terorizam

”Struje je odmah nestalo. I sve što smo imali u frižideru se istopilo. To su, u suštini, bile naše zalihe. To je bilo sve”, kazala je 70-godišnja Vildana Mutevelić.

To su njena sjećanja od prije tri decenije, kada su bosanski Srbi opkolili Sarajevo i izazvali hiljade civilnih žrtava. Sada se sve to ponovo dešava u Ukrajini. Ruske oružane snage su usmjerile paljbu na energetsku infrastrukturu Ukrajine dok nastupa zima.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji je optužio Rusiju za “energetski terorizam”, rekao je ranije ove sedmice da je oko devet miliona ljudi bez struje. Ukrajinski državni tužilac Andrij Kostin izjavio je za Asociated Press da je namjerno gađanje ključne infrastrukture još jedan čin genocida, najgnusniji od ratnih zločina.

”Uvjereni smo da zločini koje (Rusija) čini u Ukrajini imaju sva obilježja genocida. Država agresor koristi zimu kao oružje, lišavajući Ukrajince osnovnih uslova za život - struje, vode i grijanja”, naveo je Kostin u saopštenju.

Primoravanje civila na patnju i smrt kao način da se njihova vlada prisili da popusti nije nova ratna strategija, ali je podložna neuspjehu. Porodice, komšije i čitave zajednice se udružuju, smišljaju nova rješenja i odolijevaju kao što su to radile i Sarajlije. I kao što je činila Velika Britanija kada je odbila da popusti pod razornim napadima nacističke Njemačke prije 80 godina.
”Sposobnost modernog stanovništva da preživi pod zastrašivanjem i agresijom zbog puke volje da nastavi da postoji, ponekad se potcjenjuje”, rekao je Bruno Tertrais, savjetnik za geopolitiku Instituta Montenj, istraživačkog centra sa sjedištem u Parizu.
Ukrajinci pokazuju istu odlučnost i domišljatost. Stan Larise Ševcove u gradu Herson na jugu Ukrajine ostao je bez struje i vode, ali je gas i dalje napajao šporet u skučenoj kuhinji. Uz dvije vatrostalne cigle i savjet porodičnog prijatelja, ona i suprug su uspjeli da održe temperaturu u svom domu podnošljivom, a da nisu morali da budu zatvoreni u kuhinji.

Ciglu postave na jednu od četiri ringle šporeta, dok ostale tri pokriju velikim loncima i čajnikom. Kada se cigla dovoljno zagrije, pažljivo je odnesu u dnevnu sobu i postave na grijalicu iz sovjetskog doba koja više ne radi. Ševcova, njen suprug i dva sina, od kojih jedan ima tri godine, okupe se oko cigle da bi se zagrijali, a toplota traje oko pola sata.
”Koristimo ovaj metod za zagrijavanje prostorija. Prije toga smo se samo smrzavali”, kazala je Ševcova.

Nova rješenja

Asociated Press i televizija PBS su iz različitih izvora dokumentovali više od 40 napada Rusije na ukrajinska postrojenja za električnu energiju, grijanje, vodu i telekomunikacije od februara.

Razmjere ruskog razaranja nisu ograničene na samo jednu oblast Ukrajine. Od istoka do zapada, Rusija izvodi udare dronovima i raketama sa ciljem da nanese maksimalnu štetu ukrajinskoj energetskoj infrastrukturi uz drastičan porast napada od septembra, prema AP-ovoj analizi podataka.
Primoravanje civila na patnju i smrt kao način da se njihova vlada prisili da popusti nije nova ratna strategija, ali je podložna neuspjehu. Porodice, komšije i čitave zajednice se udružuju, smišljaju nova rješenja i odolijevaju kao što su to radile i Sarajlije
Neprekidni napadi su navikli Ukrajince na svakodnevne nestanke struje kako bi spriječili preopterećenje sistema dok temperature nastavljaju da padaju.
”Trebalo bi da budemo jasni povodom onoga što Rusija radi”, rekao je predsjednik SAD Joe Biden prošle nedjelje u Bijeloj kući na konferenciji za novinare sa Zelenskim. “Ona namjerno napada ključnu infrastrukturu Ukrajine, uništavajući sisteme koji obezbjeđuju grijanje i svjetlo ukrajinskom narodu tokom najhladnijeg, najmračnijeg dijela godine.”

Rusija ne pokazuje namjeru da smanji napade na ukrajinsku energetsku mrežu. Ruski predsjednik Vladimir Putin je rekao da su talasi udara odgovor na bombaški napad kamionom 8. oktobra na mostu koji povezuje rusko kopno sa poluostrvom Krim, koji je Moskva pripojila još 2014. godine.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je procijenila da će dva do tri miliona Ukrajinaca ove zime napustiti domove u potrazi za toplotom i bezbjednošću.
”Ovdje se apsolutno radi o terorisanju civilnog stanovništva, da bi se slomio njihov moral, kako bi se naveli da traže od svojih vođa da se predaju, ovo nije oblik vojne potrebe”, rekla je Mary Elen O’Connel, profesorica prava i stručnjak za međunarodno pravo, sa Univerziteta Notr Dam.

”Čak i ako napadate vojni cilj, ako je namjera pri tome da se civili terorišu, onda ste počinili ratni zločin”.

Od početka ruske invazije u februaru, Moskva je izvela 168 raketnih napada na energetsku infrastrukturu Ukrajine, pri čemu se skoro 80 posto napada dogodilo u oktobru, novembru i decembru, rekao je Kostin. Ukrajinska državna naftna i gasna kompanija Naftogas objavila je ranije ovog mjeseca da je oštećeno više od 350 njenih objekata i 450 kilometara gasovoda.
Ukrajinska električna mreža je primarna meta Rusije “jer je to najlakši način da se razori civilizacija i stvori humanitarna katastrofa”, kazao je za AP Volodimir Kudricki, izvršni direktor državnog operatora električne mreže NEC Ukrenergo. Bez struje, kazao je on, osnovne usluge i drugi sektori kritične infrastrukture, poput komunikacija i zdravstvene njege, onesposobljeni su.

Sarajlije u zamci

”Nijedan operator prenosnog sistema u svijetu nikada se nije susreo sa ovako velikim razaranjima”, rekao je Kudricki.

Iz Ukrenerga su na društvenoj mreži Facebook opisali kako stotine njihovih tehničara i specijalista rade kako bi, kada dođe do prekida, ponovo uspostavili snabdijevanje strujom “popravljajući ono što je moguće popraviti i mijenjajući ono što je moguće zamijeniti”. Međutim, to nekad može biti sizifovski posao. Rusko granatiranje početkom decembra prekinulo je snabdijevanje strujom u velikom dijelu oslobođenog ukrajinskog grada Herson samo nekoliko dana nakon što je obnovljeno.
”Ovdje se apsolutno radi o terorisanju civilnog stanovništva, da bi se slomio njihov moral, kako bi se naveli da traže od svojih vođa da se predaju, ovo nije oblik vojne potrebe
Sarajlije su doživjele isti pad u mrak i hladnoću sredinom 1990-ih kada su srpske snage opkolile bosansku prijestonicu tokom krvavog raspada Jugoslavije. Poput Ukrajine, i Bosna se suočila s egzistencijalnom prijetnjom od susjedne države koja je nastojala da kontroliše zemlju tako što će je prekrojiti.

Očigledna razlika između Sarajeva i Ukrajine je u reakciji zapadnog svijeta.
Skoro četiri godine, oko 350. 000 stanovnika Sarajeva bilo je u zamci i svakodnevno se suočavalo sa granatiranjem i snajperskim napadima. Bez redovnog pristupa struji, grijanju i vodi, oni su preživjeli od ograničene humanitarne pomoći od Ujedinjenih nacija, dok su vodu pili iz bunara, a hranu tražili u prirodi.
Strahujući od dodatnog krvoprolića i tražeći političko rješenje, Sjedinjene Države i Evropska zajednica, prethodnica Evropske unije, podržale su embargo UN na oružje za bivšu Jugoslaviju koji je onemogućio bosanskoj vladi da nabavi oružje kako bi se suprotstavila srpskim napadima.
U slučaju Ukrajine, novac i oružje pristižu. Sjedinjene Države su isporučile ili obećale milijarde dolara vojne pomoći, uključujući “patriot” raketni sistem zemlja-vazduh, najmoćnije oružje tog tipa koje je do sada obećano Ukrajini.

”Ukrajina ima oružje, a mi smo tada imali embargo na oružje”, kazao je Mirza Mutevelić, 38-godišnji sin Vildane Mutevelić. “To doživljavam kao još jednu nepravdu”.

Bez redovnog pristupa struji, grijanju i vodi, Sarajlije su preživjele od ograničene humanitarne pomoći od Ujedinjenih nacija, dok su vodu pili iz bunara, a hranu tražili u prirodi

Lamija Polić, penzionisana medicinska sestra u Sarajevu, izbjegavala je metke da bi došla do vode i koristila je metalnu kantu za smeće kao šporet. Drva za ogrev je bilo teško naći. Do ljeta 1993, većina stabala u Sarajevu je nestala, a ljudi su otkopavali panjeve.
”Palili smo sve što smo imali: papuče, obuću, staru odjeću, knjige… sve. Grijali smo najmanju prostoriju u stanu, kuhinju, i tu smo provodili sve vrijeme. Zapalite vatru, ali ona traje samo nekoliko minuta, a zatim čekate dok više ne možete podnijeti hladnoću da zapalite još jednu. Sjećam se da su nam ćebad i čaršavi bili toliko hladni da ste imali osjećaj da su mokri”, rekla je Polićeva.

Šator na krevetu

Pojedini stanovnici Hersona, grada na Dnjepru u južnoj Ukrajini, suočeni su sa sličnim teškoćama. Taj grad je bio jedina regionalna prijestonica koju su ruske snage zauzele. Nakon što je grad pao u ruske ruke tokom prvih dana invazije, bio je okupiran skoro devet mjeseci.
Dok su se povlačile u novembru, ruske snage su srušile dalekovode i drugu ključnu infrastrukturu na jugu Ukrajine, ostavivši u mraku hiljade stanovnika Hersona.
Larisa, koja je nije željela da kaže prezime iz straha od odmazde protiv svoje porodice, kazala je krajem novembra za AP da je bilo trenutaka kada se osjećala kao da ima nervni slom.
Za razliku od velikog broja kuća koje su mogle da koriste gas, Larisina kuća se oslanjala isključivo na struju. Stoga, kada su ruski vojnici oštetili dalekovode, ona i njen suprug su ostali u mraku bez mogućnosti da kuvaju ili da se tuširaju toplom vodom. Tako su u mraku u svom ledenom stanu jeli skuše iz konzerve, paštete i kašu bez mesa.

Otprilike jednom nedjeljno, Larisa je odlazila kod prijatelja koji je imao gas kako bi oprala kosu toplom vodom i jela kuvanu hranu. Ona i njeg suprug su htjeli da kupe mobilni agregat, ali su cijene sa oko 190 dolara skočile na preko 1600, kazala je Larisa.
”Umorna sam od svega ovoga i želim da se vrati moj stari život”, kazala je Larisa.
U prijestonici Ukrajine, Kijevu, Marija Modzolevska se oslanjala na agregat i automobilski akumulator kako bi održala njen kafić “Blukač” tokom skoro svakodnevnih nestanaka struje.
Mušterije i dalje dolaze. Pune svoje mobilne i druge uređaje dok piju kafu u kafiću i jedu slatkiše. Modzolevska, koja ima 34 godine, pronašla je način da njen kafić ima struju. Aparat za kreditne kartice radi zahvaljujući starom akumulatoru. Dizel agregat, s druge strane, napaja espreso aparate.
”Zarađivali smo dok se nije dogodio prvi napad dronom i dok nije nestala struja, a onda je prihod pao za preko 30 odsto”, ispričala je. “Prihod se popravio otkako smo kafić opremili strujom i internetom. Ne znam koliko još dugo možemo raditi na ovaj način”, rekla je.

Stan Tetjane Bojčenko na uglu zgrade u Kijevu je okrenut prema sjeveru. Već u novembru, njena spavaća soba je bila hladna. Struje i grijanja u njenom naselju bilo je u zavisnosti od toga li su ruski projektili pogađali svoje mete.
Bojčenkova je za deset dolara kupila mali šator i stavila ga na krevet. Unutar šatora, na nekoliko ćebadi, temperatura je za tri do četiri stepena toplija od ostatka sobe. Kazala je da ne planira da skloni šator do proljeća, prenose Vijesti.
”Spavaću u njemu jer je toplije”, kazala je.

[kulinban]

i četnici počinju da priznaju genocid

[kulinban]

Svi Srbi u jednoj državi

14/01/2023
piše Boris Dežulović
www.portalnovosti.com/svi-srbi-u-jednoj-drzavi
Mogao bih, kažem, do Vidovdana, ali shvatili ste. Rezultat davnog, zaboravljenog srpskog kurčenja bio je pet miliona izbeglica i stotinu i pedeset hiljada ubijenih, od čega trideset pet hiljada samih Srba. Zašto dakle "neki drugi narodi mogu da imaju jednu državu za jedan narod, a Srbi ne mogu"? Pokušaću da objasnim šta je moguće jednostavnije: zato.

"Ovo vrijeme treba da iskoristimo da u svom programu objedinimo srpski narod i kažemo šta hoćemo u ovim decenijama i ovom vijeku koji dolazi. Zašto neki drugi narodi mogu da imaju jednu državu za jedan narod, a Srbi ne mogu?"

Ove istorijske reči izgovorio je predsednik Republike Srpske Milorad Dodik u govoru na svečanoj akademiji povodom rođendana Republike Srpske 9. januara. I tačno se na Miloradovom licu video ponos kako se to lepo setio. "Jedna država za jedan narod." Zašto dakle "neki drugi narodi mogu da imaju jednu državu za jedan narod, a Srbi ne mogu"?

Pokušaću da objasnim šta je moguće jednostavnije. Ne znam, naime, gde je čiča Mile bio poslednjih tridesetak godina, ne znam imaju li u Laktašima internet, televizor ili barem trafiku, ali mnogo bi se iznenadio kad bi – sve tražeći onu, kako reče, "jednu državu za jedan narod" – tamo kod Bijeljine prešao Pavlovića most: ne samo da Srbi mogu da imaju "jednu državu za jedan narod", nego je već imaju: pravu pravcatu "jednu državu za jedan narod", sa sve grbom, zastavom, fudbalskom reprezentacijom i Ustavom koji lepo u tački jedan kaže da je to "država srpskog naroda"! Štaviše, iz praktičnih razloga – da ne bi naš Mile prešavši Pavlovića most pomislio kako je to norveška, vijetnamska ili, daleko bilo, šiptarska država – ta se srpska "jedna država" upravo tako i zove: Republika Srbija.

Sem, dabome, ako čiča Mile nije mislio na "jednu državu za vasceo jedan narod gde god ga ima". U kom slučaju još jednom, šta je moguće jednostavnije: ne samo da "jednu državu za vasceo jedan narod gde god ga ima" čiča Milini "drugi narodi" nemaju, nego je nema – niti je ikad imao – nijedan narod u celokupnoj istoriji čovečanstva. Čak i čiči Hitleru – koji je onomad rešio da "u svom programu objedini nemački narod i kaže šta hoće u ovim decenijama i ovom veku koji dolazi", pa programom "Jedna država, jedan narod, jedan vođa" osvojio celu Evropu – na kraju je van granica te "jedne države" ostalo nekoliko miliona Nemaca: živ se polomio čiča Miloradolf da ih sve ugura u Treći Rajh i republiku švapsku, a samo u Americi ostalo mu milion i po Nemaca!

Ideja "Svi Srbi u jednoj državi", kako vidimo, nije nova. Iznenadiće se možda firer iz Laktaša, ali nije nova čak ni među Srbima. Četrdesetak godina pre čiča Mile tu su se stvar – "zašto Srbi ne mogu?" – jednako zapitali i u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pa rešili da "u svom programu objedine srpski narod i kažu šta hoće u ovim decenijama i ovom veku koji dolazi".

U septembru 1986. najučenije su srpske glave olizale tako plajvaze i napisale Memorandum u kojemu su poručile kako "srpska nacija nije dobila pravo na vlastitu državu": "Delovi srpskog naroda u drugim republikama nemaju prava da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju. Jedino srpski narod nije rešio nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije. Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici nalazio, njegovo je istorijsko i demokratsko pravo."

Sve po smernicama mudrih glava iz SANU, posla se dohvatio jedan partijski ćato, ne znam hoće li čiča Mile da ga se seti, Slobodan Milošević se zvao čovek. Već u leto 1989. on je ovako skicirao "program objedinjavanja srpskog naroda": "Kosovska legenda ujedinila je ceo srpski narod rasut širom Jugoslavije. Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene." Svoj program lepo je objasnio u januaru 1991.: "Što se tiče srpskog naroda, on želi da živi u jednoj državi. Zato je svaka podela na više država, koja bi odvojila delove srpskog naroda koji žive u više suverenih država, po našem mišljenju neprihvatljiva, odnosno, da budem precizniji, na to ne može ni da se pomišlja." Dva meseca kasnije, ovako je zamislio dalji tok događaja: "Mi moramo obezbediti da imamo jedinstvo ako želimo da kao republika koja je najveća, koja je najbrojnija, diktiramo dalji tok događaja. To su pitanja granica, prema tome, suštinska, državna pitanja. A granice, kao što znate, uvek diktiraju jaki."

Miloševićev program "Svi Srbi u jednoj državi" podeljen je onda operativcima na terenu. Ovako ga je u maju 1990. razumeo stanoviti Mirko Jović, predsednik nekakve Srpske narodne obnove: "Ako ikada budemo imali pravo da odlučujemo u svojoj državi, niko neće moći da se izjasni kao Makedonac, musliman ili Crnogorac. Oni mogu da se izjasne i kao vanzemaljci, ali to neka zadrže za sebe. Mi znamo da su oni Srbi."

"Zalažemo se za Srbiju koja obuhvata prvo sadašnju teritoriju Srbije, zatim Baranju, Makedoniju, odnosno Južnu Srbiju, i Crnu Goru. Sem toga, tražimo pripajanje Srbiji istorijskih i etničkih zemalja našeg naroda u Bosni, Slavoniji, Hercegovini, Lici, na Kordunu, u Baniji i u Kninskoj krajini", govorio je neki Vuk Drašković, a takav stav ovako je oktobra 1990. formulisao drugi jedan, teško da je Mile čuo za njega, Vojislav Šešelj mu beše ime: "Naš stav je savršeno jasan. Mi se zalažemo za obnovu srpske države na Balkanu, države koja će ujediniti sve srpske zemlje: današnju srpsku federalnu jedinicu, srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu i srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Slavoniju i srpsku Baranju."

Posao objedinjavanja Srba na kraju je, dabome, poveren vojsci. "Sve srpske zemlje i srpski narod moraju da budu u jednoj državi. A vi ako to ne budete omogućili diplomatski, mi ćemo ratom omogućiti to. I biće krvi do kolena", lepo je, pomalo i pesnički, objavio komandant Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije general Andrija Biorčević.

Mogao bih ovako do Vidovdana, ali razumeli ste, pa se nadam da je razumeo i čiča Mile. Ideja "Svi Srbi u jednoj državi", međutim, ne samo da nije nova među Srbima, nego nije nova čak ni među Milinim Srbima u Bosni i Hercegovini.

"Srbi ne smeju, ni po koju cenu, odustati od vekovnog cilja: da žive u jednoj državi. Taj ideal nema cenu. Makar ostali sami na svetu ili protiv celog sveta", još aprila 1992. pevao je, na primer, Gojko Đogo, pesnik iz Ljubinja. "Hteo bi da obznanim srpskom narodu da ćemo ispraviti sve nepravde u odnosu na granice koje je zacrtao Josip Broz, iz dosade, svojim prljavim prstom. Jeftino je Hrvatima i Muslimanima dao srpske zemlje. Teraćemo ih sve do Zagreba ako treba. Osveta nam je u krvi i u zakletvi", oktobra 1991. pretio je gradonačelnik Trebinja, stanoviti Božidar Vučurević. "Nema te sile koja može da nas spriječi da stvorimo srpsku državu. Osim Boga, a Bog neće, jer Bog je na našoj strani", u martu 1993. govorio je neki, istorija će mi oprostiti ako mu nisam dobro upamtio ime, Radovan Karadžić. A da je Bog na srpskoj strani, svedočio je tih dana Amfilohije Radović, sam mitropolit crnogorsko-primorski: "Kičmena moždina ujedinjenih srpskih zemalja već se zna i ona se ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora, zatim istočna Hercegovina, dobar deo Bosanske Krajine, Srpska Krajina..."

Meni lično najdraži je primer, možda će se čiča Mile barem njega setiti, Momčila Krajišnika. Taj je Momčilo, eto, u jednom govoru pre trideset jednu godinu rekao da "srpski narod pred sobom ima dvije opcije: da se politički bori, da maksimalno postignemo u ovo današnje vrijeme kao prvoj etapi, ili da prekinemo razgovore i idemo u ono što smo vjekovima radili, da silom osvajamo svoje teritorije". "Imamo šansu", objasnio je čiča Momčilo, "da sačuvamo srpski narod u jednoj državi, da sačuvamo sav srpski narod u Bosni i Hercegovini i da bude sastavni dio srpskog carstva".

Nije to, kako rekoh, ništa revolucionarno novo, ali retko je zabavna činjenica da je čiča Momčilo svoju ideju o "srpskom narodu u jednoj državi" i Srbima u BiH kao "sastavnom dijelu srpskog carstva" izneo na istoj onoj skupštini srpskog naroda u BiH čiju je trideset prvu godišnjicu kao rođendan Republike Srpske ovoga 9. januara slavio čiča Mile. Potpuno jednako kao onomad čiča Momčilo, iznenada je, eto, Mile otkrio kako "imamo šansu da sačuvamo srpski narod u jednoj državi", pa – kao da se baš ništa u istorijskom međuvremenu nije desilo – stao bulazniti kako "ovo vrijeme treba da iskoristimo da objedinimo srpski narod".

Mogao bih, kažem, do Vidovdana, ali shvatili ste. Rezultat tog davnog, zaboravljenog srpskog kurčenja bio je pet miliona izbeglica i stotinu i pedeset hiljada ubijenih, od čega trideset pet hiljada samih Srba.

Zašto dakle "neki drugi narodi mogu da imaju jednu državu za jedan narod, a Srbi ne mogu"?

Pokušaću da objasnim šta je moguće jednostavnije: zato.