Ukrajinci ljude mobiliziraju i po svadbama, u Kursku stoje sve lošije, a sada im ‘visi‘ i strateški važan rudnik
Ukrajina je izgleda u zadnje vrijeme pokrenula dodatni val mobilizacija ljudstva u Oružane snage
Srijeda 16. listopada ujedno je 966. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je vrijeme počelo zahlađivati, uz mjestimične padaline. Ovo zahlađenje omogućuje da proizvodnja struje bude dovoljna za potrebe, tako da nestašice uglavnom dođu kao posljedica novih ratnih šteta na infrastrukturi širom države.
Pri tome, izgleda da su padaline još uvijek povremene, tako da se ne može govoriti o početku „jesenske rasputice“, perioda blata i loše prohodnosti – što Rusi itekako nastoje iskoristiti forsiranjem svojih postojećih napada prije dolaska jačih kiša. Doduše, prema ukrajinskim izvorima, to dolazi na račun njihovih priprema za nadolazeći zimski period – gdje bi im onda prve ozbiljne kiše i mraz lako mogli stvoriti dodatne probleme te stvoriti poprilične štete.
Međunarodna sfera
Upravo zbog tog jakog pritiska duž cijele bojišnice i Europska unija apelira na jačanje pomoći – među ostalim i produljenjem trajanja obučne misije EUMAM za dodatne dvije godine, dok još od mađarskog veta nije oslobođeno 6,6 milijardi eura novaca putem Europskog mirovnog instrumenta (EPF). O tome, ali i o drugim stvarima, Unija će raspravljati na summitu Europskog vijeća zakazanom za 17. i 18. listopada u Bruxellesa na koji je danas pohrlio i hrvatski premijer Andrej Plenković – gdje je pozvan i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne bi li ondje i europskim partnerima Ukrajine predstavio svoj „Plan pobjede“.
Za to vrijeme EU je uvela i dodatne sankcije fizičkim i pravnim osobama iz Irana (po 7 pojedinaca i 7 poduzeća) radi izvoza naoružanja u Rusiju te time i posrednog sudjelovanja u tamošnjem sukobu, na Bliskom Istoku i na Crvenom moru – a tek ostaje efikasno ograničiti i europski uvoz ruskih fosilnih goriva, zadnje vrijeme koncentriran na dotok ruskog LNG-a koji je zadnje vrijeme itekako rastao usprkos sankcijama, obilno financirajući ruski ratni stroj ususret trećoj ratnoj zimi. U Bruxellesu se očekuje i usvajanje dodatnog paketa financijske pomoći Ukrajini u iznosu od oko 35 milijardi eura na temelju prihoda od sankcijama zamrznute ruske državne imovine.
Što se ostalih zapadnih saveznika tiče – treba napomenuti kako izgleda da nakon prošlotjednog otkazivanja sastanka tzv. „Ramstein skupine“ takvog skupa neće biti u dogledno vrijeme (nagađa se, možda i do američkih predsjedničkih izbora zakazanih za 5. studenog ove godine, ako ne i duže). Ipak, za 17. listopada je u NATO okviru zakazan sastanak „Vijeća Ukrajina-NATO“ u Bruxellesu, gdje će na formatu „radne večere“ vjerojatno biti prisutan i ukrajinski predsjednik Zelenski. Pri tome je danas postalo izvjesno da se neće susresti s predsjednikom Sjedinjenih Država Joe Bidenom koji bi s tjedan dana zakašnjenja (radi velikih vremenskih nepogoda na jugu SAD) trebao osvanuti u Europi – da bi 18. listopada posjetio Njemačku, gdje bi o Ukrajini i Bliskom Istoku trebao razgovarati s domaćinima, njemačkim predsjednikom Frank-Walterom Steinmeierom te kancelarom Olafom Scholzom.
Umjesto sastanka Biden-Zelenski, SAD su večeras objavile novi paket vojne pomoći Ukrajini vrijednosti od 425 milijuna USD. Paket sadrži projektile za protuzračne sustave NASAMS i HIMARS, projektile kratkog dometa RIM-7, kao i za sustave Stinger, topničke granate 155 i 105 mm, protuoklopne sustave Javelin i AT-4, dodatna vozila HMMWV, te niz drugog streljiva manjeg kalibra, rezervnih dijelova, itd.
Također ovaj tjedan je planiran redoviti sastanak NATO ministara obrane, opet za 17. i 18. listopada – na kojem bi zemlje članice trebale po prvi put u službenoj ulozi sresti i novog glavnog tajnika NATO saveza, Nizozemca Marka Ruttea. U pripremama za ovaj sastanak Rutte je 14. listopada već odradio i sastanaka s američkim Vrhovnim savezničkim zapovjednikom za Europu (SACEUR) generalom Christopherom Cavoliem u Monsu da bi potom zajedno posjetili i Wiesbaden – gdje se u kompleksu „Clay Barracks“ ustrojava zapovjedništvo nove NATO aktivnosti Sigurnosne te obučne potpore Ukrajini (NSATU), koja je danas bila predmetom žestokog političkog sučeljavanja i u Hrvatskom saboru. Rutte je tom prilikom ponovno istaknuo djelovanje ove aktivnosti kako u Njemačkoj, tako i u logističkim čvorištima na „istočnome krilu Saveza“, na poslovima jačanja vojne obuke i dobave vojne pomoći za Ukrajinu.
Dok se tako rješava podrška Ukrajini na bazi međunarodnih organizacija, ponešto je šarenija situacija na razini pojedinačnih država saveznica. Ovdje treba napomenuti da Slovačka, koja unutar EU i NATO objavljuje kako neće više Ukrajinu opskrbljivati svojim oružjem, ipak nastavlja humanitarnu pomoć toj agresijom napadnutoj državi te širi njemačku inicijativu popravka vojne opreme iz Ukrajine na svom teritoriju započetu krajem 2022. godine. Ipak, ni sam Zelenski tijekom svog posjeta Berlinu nije uspio potaknuti samu Njemačku bilo na dostavu raketa „Taurus“ bilo na dostavu dodatnih modernih oklopnih sredstava (gdje će ipak dio problema riješiti i današnja naznaka donacije iz Australije, koja bi put Ukrajine uskoro mogla poslati svojih barem 49 starih tenkova M2A1 Abrams).
Ipak, sve su to bolje vijesti od onih iz Francuske – države koja je s Ukrajinom sredinom veljače ove godine potpisala tzv. „bilateralni Sigurnosni sporazum“, da bi već 8 mjeseci kasnije objavila kako neće uspjeti ispuniti ondje definiranu ovogodišnju isplatu oko 3 milijarde eura pomoći, navodno radi proračunskog deficita koji je prema kraju godine ispao veći od očekivanoga (oko 6 posto BDP-a).
Dok ovo razočaranje itekako pokazuje prolaznu političku prirodu svih takvih sporazuma – izgleda da Francuska i dalje namjerava Ukrajini isporučiti haubice Caesar, granate i gorivo na temelju oko 300 milijuna eura koje je rezervirala iz prihoda od sankcijama zamrznute ruske imovine u Europi, dok će još 400 do 600 milijuna biti pronađeno za modernizacije raketa SCALP i Aster koje misli donirati. U svemu tome, ipak je bilo pomalo smiješno čuti francuska upozorenja ostatku Europe oko „zamora od rata“ i potrebe jačeg doniranja, baš u vrijeme kada službeni Pariz izgleda kao prvi odstupa od dobroga dijela nedavno tako svečano danih međudržavnih obećanja.
Na drugoj strani treba napomenuti da je posljednjih dana ruski ministar obrane Andrej Belousov u Beijingu sa svojim kineskim kolegom razgovarao o suradnji „na neviđenoj razini“ (gdje se pomoć u dostavi roba dvostruke namjene itekako kritizira iz EU/NATO kruga) – dok je u posebnom fokusu svjetske javnosti završilo i daljnje širenje te produbljivanje odnosa Ruske Federacije i Sjeverne Koreje.
Naime, ruskoj Državnoj dumi podnesen je početkom tjedna nacrt zakon o ratifikaciji ljetos potpisanog „Sporazuma o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu između Rusije i Sjeverne Koreje“ koji sadrži odredbe o međusobnom pružanju vojne i druge pomoći (svim raspoloživim sredstvima) u slučaju „oružanog napada bilo koje države ili više država“. Time ne samo da će administrativno biti pojednostavljene dostave streljiva i naoružanja Rusiji iz Sjeverne Koreje mimo dosadašnjih međunarodnih sankcija koje Rusija očigledno prestaje provoditi – već je postavljen i dodatni temelj za širu prisutnost sjevernokorejskog vojnog osoblja u samoj Rusiji, a možda i na okupiranim prostorima Ukrajine.
Napomenimo da se tu ne radi samo o sjevernokorejskim instruktorima koje se već uočilo u nekoliko navrata (a navodno su već imali i žrtvi od ukrajinskih napada na ciljeve u okupiranom dijelu oblasti Donjeck 3. listopada ove godine) – već o širem sudjelovanju u vojnim aktivnostima. Posebno se tu spominje Sjevernokorejce u okviru graničnih postrojbi u ruskim oblastima Brijansk i Kursk, gdje se zadnjih dana iz ukrajinskih izvora čulo i o njihovom dezertiranju iz granične službe u kojoj su navodno nadomjestili dio Rusa raspoloživih za slanje u borbe s Ukrajincima).
Jednako tako spominje se i mogućnost postupnog uključivanja u borbe širom Ukrajine i većeg broja sjevernokorejskih vojnika na obuci u Ruskoj Federaciji – dok još uopće nije jasno kako bi to sve moglo utjecati i na stav Južne Koreje po pitanju daljnjeg razvoja njihove vojne te političke podrške Ukrajini. Jednako je nejasan i utjecaj eskalacije sukobljavanja Izraela s Iranom, kao još jednim velikim saveznikom Rusije u njihovoj agresiji na Ukrajinu – gdje ratni napori Izraela s jedne strane definitivno vuku i ponešto vojne pomoći SAD koja bi inače mogla ići u Ukrajinu (posebno topničko streljivo i napredni protuzračni sustavi), ali je s druge strane sve teže opravdati suzdržanost Izraela prema Ukrajini, koja svakodnevno i „pod normalno“ trpi udare iranskim oružjem koje je zadnje vrijeme probao i sam Izrael.
Ruski borbeni napori
Za to vrijeme ne samo da se nastavlja ruski borbeni pritisak – posebno koncentriran na borbene zone prema ukrajinskim gradovima Kurahove i Pokrovsk – već su intenzivirani i zračni napadi po lučkoj infrastrukturi na jugu Ukrajine. Naime, zadnjih se desetak dana krenulo bilježiti ne samo napade na luku Odese i okolnih mjesta, već se čulo i o oštećivanju nekoliko teretnih brodova koji su ondje održavali ukrajinski izvoz prehrambenih i drugih proizvoda (uz redovite ruske navode o pogocima balističkih raketa po mjestima istovara navodne zapadne vojne pomoći).
Pri tome su redovito stradavala plovila pod pogodovnim zastavama Palaua, Belizea i Paname, uz žrtve kako među strancima tako i među Ukrajincima. Uz to, nastavljeni su bili i žestoki zračni napadi na oblast Mikolajev (stratešku infrastrukturu posebno bitnu pred dolazak zime), dok se u ukrajinskoj regiji Herson redovito čulo o napadima ruskih dronova na civile – što je bilo popraćeno i brojnim ruskim video-snimkama koje jasno te nedvojbeno dokumentiraju ove zločine. Ipak, napomenimo da je zadnjih dana i opet ubijanje civila ruskim snagama išlo bolje nego gašenje vlastite infrastrukture u plamenu od napada ukrajinskih bespilotnih letjelica – što se posebno dobro vidjelo na primjeru velikih vojnih skladišta nafte u Feodosiji na Krimu, koja su ugašena tek nakon skoro tjedan dana od napada 7. listopada (dok je okolno stanovništvo ostalo evakuirano i dulje).
Nažalost, spomenuta ratna događanja itekako uvjetuju i ukrajinske evakuacije civila iz prostora borbi koje se zadnje vrijeme ustrajno primiču pojedinim većim gradovima. Uz već itekako uznapredovalu evakuaciju građana Pokrovska i Torecka, zadnjih se dana čulo o evakuacijama iz Kupjanska, Kostjantinivke i Druživke, kao i iz niza manjih pograničnih mjesta u ukrajinskoj oblasti Sumi. Naime, budući da se ondje zadnje vrijeme bilježi intenzivne ruske zračne i topničke napade (pod opravdanjem udara na logističku pozadinu ukrajinskog djelovanja u obližnjoj ruskoj regiji Kursk), ondje je dodatno evakuirano gotovo 600 ljudi – kao dodatak na odvođenje ukupno oko 37 tisuća civila, posebno iz naselja u zoni do 5 km od ruske granice.
Svemu tome nije pogodovao niti niz uzbuna širom Ukrajine, gdje je u ponedjeljak 14. listopada bilo registrirano 1.600 prijava o postavljanju navodnih bombi širom Ukrajine. Iako se nakon provjera nije pronašlo ni jednu od navodnih eksplozivnih naprava, te prijave izvedene putem internetskih adresa u Rusiji itekako su otežale život brojnim Ukrajincima (ali i nizu od oko 60 stranih veleposlanstava u Ukrajini koja se također uključilo u ovaj val ruskog hibridnog ratovanja).
Ukrajinski problemi
Osim spomenutih lažnih uzbuna širom Ukrajine, treba i ponovo spomenuti jedan ekonomski rizik koji Ukrajini nosi približavanje bojišnice ionako logistički bitnom gradu Pokrovsku u Donjeckoj oblasti. Naime, ne samo da je to mjesto izuzetno bitan logistički i vojni centar, već se neposredno zapadno od grada nalazi i jedini preostali ukrajinski rudnik visokokaloričnog ugljena pogodnog za tešku metalurgiju.
U slučaju njegove okupacije ili trajnog zastoja proizvodnje, ukrajinska proizvodnja čelika mogla bi se i dvostruko smanjiti od sadašnje razine – koja je itekako manje od predratne (posebice radi gubitka industrijskih kompleksa u sada razrušenom Mariupolju). Dok se ta proizvodnja donekle oporavila ponovnim otvaranjem pomorskog prometa preko Crnog mora, a izdržala je i manjkove struje izazvane ruskim napadima na nacionalnu elektro-mrežu – gubitak ovog ugljena iz Pokrovska lako bi mogao prepoloviti sve što je ostalo.
Slično teške probleme, ali druge vrste, uzrokuje i još jedan aspekt ruskog bezobzirnog vođenja rata. Naime, u nedjelju 13. listopada u javnost su izašli podaci o još jednom ruskom strijeljanju ukrajinskih ratnih zarobljenika – ovoga puta 9 vojnika koji su se predali na bojištu u jugozapadnom kraju ruske regije Kursk. Navodno se tu radilo o operaterima bespilotnih letjelica koji su se našli na putu uspješnog ruskog prodora oko 5 km iza dotadašnje fronte – dok se iz ukrajinskih izvora čuje i da od onih koji se uspiju predati oko 95 posto na kraju prođe torturu u ruskom ratnom zarobljeništvu (kojoj je nedavno podlegla i zarobljena mlada ukrajinska novinarka, tik pred navodno dogovorenu razmjenu). Dok s ukrajinske strane o takvoj praksi izvještavaju međunarodnu javnost i pokreću domaće istrage radi kršenja Ženevskih konvencija, iz ruskih vojnih izvora se takve navode nazvalo „lažnim podacima“, bez obzira na objavljene foto i video materijale.
Ne bi li se mogla bolje suprotstaviti agresiji, Ukrajina je izgleda u zadnje vrijeme pokrenula dodatni val mobilizacija ljudstva u Oružane snage – čija je oštrina možda bila potaknuta i naglim množenjem broja vojno sposobnih muškaraca koji su se na ovaj ili onaj način dokopali „izuzetaka“. Tako se zadnjih dana opet čulo o racijama djelatnika ukrajinskih Ureda za registraciju i regrutaciju (TCC) po sportskim klubovima, trgovačkim centrima, na muzičkim koncertima i nastupima lokalnih komičara. Dapače, nadležni su se „usudili“ provjeravati mobilizacijske dokumente pojedinih arogantnih direktora i političara, a bilježilo se i pokušaje upada na neke veće svadbe (u Lvivu izbačeni iz restorana u jednom takvom pokušaju).
Dok se neslužbeno čuje kako je cilj prikupiti dodatnih 300 do 400 tisuća vojnika (ruski izvori tvrde „po zahtjevima zapadnih saveznika“, koji navodno inzistiraju i da se regrutira sve starije od 18) – stvar je potakla i rasprave u domaćoj politici. Navodno su na zahtjev oponenata da politička frakcija predsjednika Zelenskog „Sluga naroda“ iz Vrhovne rade sama krene na frontu – odgovorili da to itekako može, čim se istom pozivu odazovu i pripadnici „Europske solidarnosti“, političke frakcije bivšeg predsjednika Petra Porošenka. U međuvremenu, Volodimir Zelenski je danas u Vrhovnoj radi i domaćoj javnosti predstavio detalje svog „Plana pobjede“ koji se već neko vrijeme pokazivao stranim saveznicima (tri tajna dodatka predstavljena su samo predsjednicima parlamentarnih frakcija) – optimistično najavljujući i kraj rata do isteka 2025. u slučaju da se ispune svi njegovi glavni zahtjevi.
Do tada, ostalo je raditi i sve uobičajene stvari. Kao prvo, to je hvatanje brojnih suradnika ruskih obavještajnih službi – zadnje među aktivnim operaterima bespilotnih letjelica u Donjeckoj oblasti, koji je neprijatelju redovito davao detalje djelovanja vlastite postrojbe. Uz to ostaje i jačanje domaće vojne proizvodnje, s osloncem na vlastite snage i doprinos pojedinih stranih partnera – gdje treba napomenuti i da je krajem prošlog tjedan dostignut cilj vlastite proizvodnje milijun bespilotnih letjelica, puna dva i pol mjeseca prije kraja godine kojeg se prvotno postavilo kao rok za ovo dostignuće.
Ujedno treba izaći i na kraj s navodno i do 20 posto zaprimljenog streljiva koje na kraju ispadne defektno u borbenoj zoni, što zapravo i ne čudi kad se uzme u obzir pražnjenja raznih „vjekovnih“ skladišta širom svijeta. No takva neispravna ubojna sredstva onda ipak treba „mobilnim razminiranjem“ ukloniti kao posebnu kategoriju opasnog otpada na samim ukrajinskim borbenim linijama.
Stanje na bojišnici – ruska regija Kursk
Kao prvo, treba napomenuti da zadnjih tjedan dana traje pojačana ruska ofenziva na krajnjem jugozapadu regije Kursk, u prostoru koji su Ukrajinci tijekom zadnjih mjeseci nastojali okupirati. Prema ruskim izvorima, do početka ovog tjedna spominjalo se „oslobađanje“ 19 naselja, a do danas je toga vjerojatno i ponešto više. Među ostalim, spominjalo se potpuno izbacivanje ukrajinskih snaga iz pograničnog prostora u trokutu između sela Volfino, Veseloe i Novi Put, s naglaskom na 13. listopada spomenuto „oslobađanje“ i samog sela Novi Put koje je tek oko 300 metara od granice. Ipak, ukrajinska strana o svemu ovome zadnjih dana nije rekla ni riječi – pa nije jasno koliki su tu zapravo bili ruski pomaci. Ponešto su izvjesniji ruski uspjesi samo nekoliko km istočnije, na zapadnom rubu glavne od Ukrajine okupirane zone u regiji Kursk.
Dok se ondje izgleda još drži južni kraj ukrajinske obrambene linije (selo Nikolaevo-Darino, te barem dio prostora oko 2 km sjeveroistočnijeg sela Darino) – njegov je srednji i sjeverni dio u ozbiljnim problemima. Naime, u centru su „oslobođena“ bila sela Pokrovskij i oko 3 km na istok selo Nižnjij Klin na rijeci Snagost, iako izgleda da Rusi tu nisu prešli ovu omanju rijeku. Sjevernije izgleda da i dalje traju borbe u samim selima Tolstij Lug i Ljubimovka – no neki ukrajinski izvori spominju i postupno ukrajinsko povlačenje iz ovih uporišta. Naime, u neposrednoj pozadini ovih sela Rusiji je nedvojbeno uspjelo zauzimanje sela Zelenij Šljah i prema nekim izvorima oni su tu onda krenuli prema jugu, zatvarajući oko 10 km kvadratnih veliko ukrajinsko područje u zaleđu već spomenutih sela Tolstij Lug i Ljubimovka.
Naravno, budući se redovito čuje i o ukrajinskim protunapadima – nije jasno je li tu doista došlo do opasnosti opkoljavanja – što će trebati razjasniti u nadolazećim danima. Bez obzira na to – izgleda da je došlo do postupnog ukrajinskog povlačenja iz pojedinih sjevernijih osvojenih područja (posebno oko sela Olgovka, te u okolici Kremjanoe i Šeptuhovke), što i ne čudi kad se ima u vidu snaga nedalekog ruskog borbenog pritiska. No, iako su ukrajinske obrambene linije ponešto bolje odolijevale na sjeveroistoku (nastavljeni ruski napadi prema selu Malaja Loknja), te na istoku (linija od Ruskoe Porečnoe, preko Čerkaskoe Porečnoe do Martinovke) – nije jasno da li su Rusi imali većeg borbenog uspjeha jugoistočno od okupiranog grada Sudža. Naime, ondje se spominju teške borbe oko okupiranih sela Ruskaja Konopeljka, Čerkaskaja Konopeljka (Rusi tvrdili da je osvojena 14. listopada) i Fanaseevka, koje priječe tamošnju trasu željezničke pruge i jugoistočni prilaz do oko 5 km udaljene Sudže.
Za razliku od ovih mogućih ruskih pomaka, izgleda da i nadalje oko 5 km južnije od Čerkaskaje Konopeljke odolijeva ukrajinska obrana okupiranog sela Plehovo, u čijoj se okolini neprekidno vode borbe. Za kraj napomenimo da navodno u čitavoj ruskoj regiji Kurs sve jače kiše zadnjih dana počinju ometati vojne operacije, dok ruski izvori učestalo spominju mogućnost velikih povlačenja Ukrajinaca, čemu zapravo nema nikakve jasne potvrde. Ipak, izgleda da Rusima velike probleme ondje radi i nova ukrajinska taktika – iznimno jakim dronovima noću prebacivati protutenkovske zapreke na ceste u pozadini ruskih linija – što je dovelo do više prometnih nesreća i zastoja.
Stanje na bojišnici – Ukrajina
Što se bojišta u Ukrajini tiče, ona ni zadnjih dana nisu mirovala, a registriralo se i izniman broj ruskih topničkih djelovanja te korištenja vođenih zrakoplovnih bombi u neposrednoj podršci kopnenih operacija. Ipak, moglo se čuti kako je nedavno opet bilo prebacivanja agresorskih snaga sa sjevera Harkivske oblasti, oko Kramatorska i iz Zaporižja prema ruskoj regiji Kursk – što je ponešto ublažilo agresorska djelovanja na spomenutim odsjecima bojišnice u Ukrajini. Kako smo rekli, na sjeveru Harkivske oblasti bilježilo se tek povremena sukobljavanja kod naselja Gliboke, Staricja, Tihe i u samom gradu Vovčansku, ali s malo promjena bojišnice. Nažalost, ponešto je aktivnije bilo oko 80 km na jugoistok, na bojištu kod Kupjanska.
Ondje se bilježilo manja napredovanja agresora blizu grada (okolica okupirane Sinkivke, te onda i na prilazima Petropavlivki i Kučerivki), kao i niz magistralu P-07 prema okupiranom Svatove (oko Kotljarivke i Tabaivke). Ipak, posebno je neugodan bio razvoj stvari u zoni ruskog prodora zapadno od okupiranog sela Pišćane Donje – gdje su Rusi navodno stigli na sam prilaz ukrajinskih sela Kolisnikivka i Krugljakivka, tako da su pod paljbu dobili tamošnju bitnu cestu.
Ujedno, oni se nalaze i na oko 1,7 km od tamošnjeg toka rijeke Oskil, te oko 2 km od bitnog riječnog prijelaza kod sela Senjkove. Niz ozbiljnih borbi bilježio se i dalje na jug prema rijeci Siverski Donjec (kako u zoni sela Lozova, tako i kod okupiranih Višneve, Makiivka i Nevske), ali navodno bez većih promjena bojišnice – osim istočno od Novosadove, gdje tek treba ustanoviti opseg pomaka agresora po manjim usjecima koji ondje paraju uglavnom otvorene poljoprivredne površine.
Južno od rijeke Siverski Donjec bilo je malo vijesti o borbama – osim sporadičnog spomena borbi oko sela Grigorivka nedaleko same rijeke u zaleđu Bilogorivke, navodi su uvelike bili koncentrirani oko naselja Verhnokamjanske, odnosno kod ukrajinskih utvrđenih položaja sjeverno i južno od tog sela u koje Rusi ustrajno pokušavaju upasti. Ponešto je življe bilo u široj okolici okupiranog grada Bahmuta.
Ondje se sjeverozapadno od grada spominjalo borbe kod naselja Zaliznjanske, Minkivka i Grigorivka, kao i na sjeveroistočnim prilazima ukrajinskom uporištu Časiv Jar (zapad sela Kalinina). Uz to, od pojedinih se izvora čulo i o manjem ruskom napredovanju u urbanom prostoru samog sjeverozapada Časiv Jara (četvrt Žovtneve), grada u kojem je ukupno ostalo oko 400 civila. Jednako se tako ruska strana hvalila i zauzimanjem raskrižja na cesti od okupiranog sela Ivanivske prema Stupočki južno od Časiv Jara (odmah nakon prijelaza preko vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“), što branitelji doduše nisu priznali.
Malo južnije je i nadalje prilično kritična situacija u samom gradu Torecku – gdje se i nadalje vode ulične borbe u samom centru, a navodno su Ukrajinci protunapadima tek usporili kretanje agresora. Uz to, čulo se i o borbama sjeveroistočno (naselje Dačne) i jugozapadno od grada (naselje Šćerbinivka) – dok izgleda da je na jugozapadu u ruke agresora zadnjih dana pala Leonidivka – tako da borbe postupno dolaze do Petrivke (čini se okupiranom i većina prostora jugozapadno od Torecka). Dok se iz Torecka čuje i o izgradnji fortifikacijskih linija koje bi omogućile i povlačenje iz grada, ostaje činjenica da ondje branitelji itekako teško izlaze na kraj s brojnim malim jurišnim skupinama ruskog pješaštva (5 do 7 ljudi), koje napreduju među zgradama pod neposrednom zaštitom topništva, minobacača i brojnih kamikaza-dronova.
Ipak, nije moguće provjeriti točnost jučerašnjih izjava pojedinih ruskih okupacijskih dužnosnika kako se u rukama agresora do sada našlo oko dvije trećine urbanog prostora Torecka. Uglavnom, iz čitave te okupirane zone Rusi su navodno zadnjih dana nastojali napredovati i direktno od okupiranog naselja New York na zapad (prema selu Suha Balka), a zauzimanjem niza poljskih fortifikacija na sjevernim prilazima tom ukrajinskom naselju lako bi moglo biti da im se otvorio i put u tamošnje manje branjeno ukrajinsko zaleđe. Ipak, napomenimo da se i dalje drži glavna ukrajinska linija od Torecka prema zoni grada Pokrovska (između sela Oleksandropilj, Kalinove i Vozdviženka, pa dalje uz rijeku Kazenji Torec, južno od Elizavetivke sve do sela Novotorecke).
Usprkos ustrajnim napadima kod Novotorecke, Rusima je prodor zadnjih dana ipak uspio oko 7 km jugozapadno, gdje su krajem prošlog tjedna okupirali sela Mikolaivka, Krasni Jar i Kruti Jar, da bi onda postupno svladali i ukrajinske poljske fortifikacije na zapadnim rubovima tih naselja. Dok se zadnjih dana čuje o borbama sjeverno od Mikolaivke (prema selima Prominj i Moskovske), svladavanje otpora zapadno od naselja Krasni Jar i Kruti Jar agresorima će otvoriti put na sjeverozapad do prvih predgrađa Mirnograda i prilaza samom gradu Pokrovske.
Dok samo 3 km na jugozapad Rusi vode borbe pred Suhim Jarom i Lisivkom, oko 6 km južnije jačaju i položaje na prilazima ukrajinskom uporištu Selidove, koje se za sada još uspješno brani i gdje su Rusi 13. listopada objavili okupaciju zapadnijeg sela Mihailivka (neslužbeno se za tu okupaciju čulo još krajem kolovoza). Nažalost, ne može se reći isto i za potez oko 8 km južno od Selidove, gdje su agresori bilježili prodor do ukrajinskih naselja Novodimitrivka, Kreminna Balka i Novoselidivka, dok je izgleda zadnjih dana praktično pa kompletno bilo okupirano ukrajinsko selo Cukurine na samoj trasi pruge Kurahove-Pokrovsk, koja je u ovom kraju tek malo usporila ruski nalet. Ipak, još se drže ukrajinski položaji među naseljima Girnik, Zorjane i Kurahivka (s osloncem na tok rijeke Vovče), dok i na samom ulazu u Kurahove borbe i dalje traju u naselju Ostrivske (gdje su upitni ruski navodi o brzoj okupaciji, te prilazu samom gradu Kurahove sa sjeveroistoka).
Jugoistočno od grada Kurahove i nadalje odolijeva šira ukrajinska obrambena zona - borbe se svakodnevno bilježe desetak km jugoistočno, kod Antonivke i Katerinivke, te na prilazima oko 14 km južnijeg naselja Bogojavljenka. Ipak, treba napomenuti da se uz čitav ovaj južni potez periodično bilježe i određena daljnja napredovanja agresora – često praćena i težim gubicima oklopne tehnike na otvorenim potezima tamošnjih velikih poljoprivrednih površina.
Ipak, sve od pada Vugledara 3. listopada, ruski pritisak nije oslabio i borbe se polagano sada i s istoka primiču ukrajinskom uporištu Velika Novosilka. Za kraj napomenimo i ruske navode o navodnom osvajanju ukrajinskog uporišta Levadne u Zaporižju (službeno objavljeno 14. listopada), oko 18 km jugozapadno od Velike Novosilke, što bi (ako je istina) mogla biti mala ali neugodna posljedica koncentriranja pažnje branitelja prema velikim borbama oko Vugledara, Kurahove i Pokrovska – baš kao što je bio i privremeni ruski uspjeh na bivšim obalama Dnjepra kod Kamjanske (gdje se nedavno uspješno suzbilo kratkotrajni prodor agresora suhim dnom jezera u pozadinu ukrajinske obrane). Slično je teško ustanoviti i ishode borbi koje su zadnjih dana bjesnile južno od ukrajinskog Orihiva (linija od Male Tokmačke, preko Novodanilivke prema Novoandriivki), gdje su se Rusi također hvalili manjim terenskim uspjesima.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize
