|
Post by kulinban on May 2, 2020 10:40:31 GMT
Ispovijest Amerikanke: Imam 26 godina. U bolnici sam zbog infekcije COVID-Imam 26 godina. Nemam prethodnih autoimunih i respiratornih bolesti. Treniram šest puta sedmično, ne pušim. Mislila sam da je moja uloga u aktuelnoj zdravstvenoj krizi da budem saveznik starim i bolesnim. Sad sam u bolnici zbog COVID-19. U petak, 13. marta, samo nekoliko sati nakon što sam odlučila da ću početi prakticirati socijalnu distancu, zbog zdravlja drugih, dobila sam groznicu i glavobolju. Nisam mislila na najgore, ali, za svaki slučaj, partner i ja smo spavali u odvojenim sobama. Do ujutro, počela sam kašljati. U nedjelju sam bila bolje i groznica je nestala. Bila sam sretna misleći - pa, iako je koronavirus, ostat ću kući, jer sam čula da ljudi poput mene nemaju razloga za brigu. Planirala sam posao za sljedeći dan, tuširala se. Sredinom te noći probudila sam se u groznici, počela sam povraćati, nisam mogla udahnuti. Do ponedjeljka nisam mogla izgovoriti par riječi, a da se ne počnem boriti za zrak. Nisam mogla do kupatila bez da dišem kao da sam istrčala kilometar. U ponedjeljak navečer, pokušala sam jesti, ali nisam mogla i disati i jesti. Svaki zadatak bio je napet - resetovanje passworda da mogu komunicirati s ljekarom - nisam mogla disati. Brojni su razlozi zašto nisam htjela u bolnicu. Kada sam nazvala 311 da pitam za test, rekli su da mi osobe sa simptomima COVID-19 moraju ostati kući. Čula sam taj savjet drugdje i htjela sam uraditi sve da smanjim širenje virusa. Bila sam i svjesna da mnogi drugi, ugroženijeg zdravlja, trebaju bolnicu. Konačno, bilo me je strah - šta ako ovo nije COVID-19, pa ga dobijem u bolnici. Konačno, i pored toga što sam teško disala, dio mene je vjerovao da ću biti dobro, jer sam mlada i zdrava. I dok je mene šokirao razvoj simptoma i, na kraju, hospitalizacija, ljekari i sestre nisu bili iznenađeni. Kad sam došla, saznala sam da je u sobi do mene 30-godišnjak, apsolutno zdrav osim što ima koronavirus SARS-CoV-2, ali ni on ne može disati. Rekli su mi da dolazi sve više pacijenata mojih godina i zaista sam zahvalna partneru koji je pozvao bolnicu kada mi se disanje pogoršalo, a doktor insistirao da dođemo. Čim su mi dali kisik, bilo mi je lakše. Bila sam sretna što sam došla u bolnicu na početku krize pa sam dobila iznimnu brigu. Nažalost, dobar dio naše generacije - čak i neki mlađi od nas - ne shvataju dovoljno ozbiljno ovu javnozdravstvenu krizu. Nastavljamo se okupljati u grupama, putujemo u inostranstvu i karantin doživljavamo kao produžene proljetne praznike. Kao generacija s pretpostavljenom predanošću socijalnoj pravednosti, trebali bismo pojačati svoju ulogu saveznika ranjivijoj populaciji. Pa ipak, poruka da ostanemo kod kuće još uvijek ne prožima našu generaciju. Milenijalci, ako ne možete biti dobri saveznici, barem ostanite kući kako biste se zaštitili. Naša ranjivost na ovu bolest je mit - to sam doživjela iz prve ruke. Zemlje u Europi i Aziji izvještavaju o sve mlađim pacijentima. New York Times je ove sedmice objavio da je gotovo 40 posto hospitaliziranih COVID-19 pacijenata u SAD-u mlađe od 54 godine. Što je najgore, kada su medicinski radnici primorani da odlučuju o tome ko živi, a ko umire, naša generacija bude ona koja je izabrana da živi. Dakle, ne samo što rizikujemo vlastito zdravlje, već i naša prisutnost u bolnicama smanjuje njegu koju druge grupe mogu dobiti. Također smo generacija koja se odriče kupovine zdravstvenog osiguranja, jer je skupo, a mnogi od nas - uključujući i mene - rade poslove kao da "nastupamo" koji nam, često, ne daju koristi. Često živimo u prepunim stanovima s cimerima, što znači da je naša sposobnost ublažavanja rizika manja, te se moramo pouzdati i vjerovati jedni drugima. Također je vjerovatnije da ćemo živjeti s roditeljima nego ostale generacije i na taj način možemo riskirati širenje virusa na najdraže osobe koje imaju manje šanse da ga prežive. Milenijalci duboko brinu o dobrobiti i socijalnoj pravednosti. Znam, jer vodim popularnu seriju događaja o raskrsnici dviju tema. Voljela bih da se pojedinci nisu suočili s tako velikim teretom odgovornosti, ali u nedostatku ranih i primjerenih akcija naše vlade, nemamo drugog izbora. Sada je vrijeme da šetamo razgovorom. Mnogo je toga što smo naslijedili, a ne možemo kontrolirati. Pokušajmo utjecati tamo gdje možemo. Fiona Lowenstein je spisateljica, producentica i učiteljica joge te utemeljiteljica queer feminističkog wellness kolektiva Body Politic. Kolumna joj je objavljena na New York Timesu. radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/ispovijest-amerikanke-imam-26-godina-u-bolnici-sam-zbog-infekcije-covid-19/371537
|
|
|
Post by kulinban on May 2, 2020 10:42:46 GMT
Ispovijest 32-godišnjaka koji je preživio COVID-19: Valjda će se pluća "vratiti" Medicinski tehničar iz New Jerseyja James Cai (32) bio je prva osoba zaražena infekcijom COVID-19 u ovoj američkoj državi. Bolest mu je potvrđena 2. marta, a jučer je izašao iz bolnice. Još uvijek je uz njega aparat s kisikom. Ne zna da li će se ikad u potpunosti oporaviti. Bolnicu je napustio nakon što su mu dva testa potvrdila da više nema novi soj koronavirusa u organizmu, a SARS-CoV-2, spomenuti virus, razorio mu je pluća. "Nadam se da će se pluća 'vratiti'", napisao je za medije, jer još uvijek ne može govoriti dugo. Cai je, prije bolesti, bio u odličnoj formi i nije imao problema sa zdravljem. Nažalost, zbog infekcije ne može disati bez aparata s kisikom. Iz bolnice je dobio aparate koje je ponio kući. "Imam mali aparat koji je uz mene tokom dana, poput torbice, i ovaj, veći, koji mi pomaže dok spavam", govori Cai pa zabrinuto dodaje: "32 su mi godine, ne mogu cijeli život ovako disati..." Cai kaže da postoji šansa da će mu fibroza pluća, bolest u kojoj se na plućnom tkivu stvaraju ožiljci koji ometaju pravilnu funkciju pluća - koju mu je uzrokovao virus - praviti probleme u budućnosti. Ljekari mu nisu mogli reći da li će mu se pluća ikad oporaviti. "Ako ništa, živ sam", poručuje. Iako su njegovi posljednji testovi bili negativni na virus, Cai je trenutno u 14-dnevnoj samoizolaciji. Njegova supruga i kćerka, bebica od 20 mjeseci, trenutno su kod rođaka. "Najduže vrijeme u kojem se virus zadržava u tijelu je 30 dana. Tako bar kažu kineski stručnjaci. Ovako su svi sigurni", napisao je. Otkrio je i da sve pakete i sve što dotakne čisti sa 70-postotnim alkoholom, a onda čeka 10 minuta prije nego što ih otvori. "Prijatelji i rođaci mi kuhaju i ostave hranu ispred vrata. Ja nosim rukavice i masku kad to uzimam." James Cai je jedan od 1.327 slučajeva oboljelih u New Jerseyu, gdje je i preminulo 16 osoba. Cai je, prethodno, dok je bio u bolnici također govorio o virusu: "Virus je sve. Proljev, vodene oči, kratak dah, bol u prsima, visoka temperatura... Svaki dan je sve gore.". Cai vjeruje da se virusom zarazio kada je bio u hotelu na Times Squareu u New Yorku na konferenciji. radiosarajevo.ba/vijesti/svijet/ispovijest-32-godisnjaka-koji-je-prezivio-covid-19-nadam-se-da-ce-se-pluca-vratiti/371180
|
|
|
Post by kulinban on May 2, 2020 10:44:05 GMT
PRVI TALIJANSKI KORONAPACIJENT PUŠTEN IZ BOLNICEBio je i na respiratoru, opisao je svoju borbu: 'Najbolji osjećaj je da mogu samostalno disati' Pacijent za kojeg se vjeruje da je prvi zaraženi koronavirusom u Italiji, danas je pušten iz bolnice u Paviji. Pacijent poznat kao Mattia, 38-godišnjak iz grada Codogno, u pokrajini Lombardija, bio je hospitaliziran u bolnici u Lodigianu 19. februara. Zbog kritičnog stanja i poteškoća s disanjem bio je prebačen u bolnicu u Paviji 21. februara. Tek od 9. marta Mattia je počeo samostalno disati. - Imao sam sreće, ostanite kod kuće, rekao je u svojoj videoporuci objavljenoj na Facebook profilu lokalnog medija Lombardia Notizie. - Teško je prepričati što mi se sve dogodilo, sjećam se hospitalizacije, bio sam 18 dana na intenzivnoj njezi, a zatim na odjelu za zarazne bolesti gdje sam napokon počeo kontaktirati s vanjskim svijetom i ono najvažnije: počeo sam disati, rekao je prvi pacijent Mattia. Dodao je kako je prevencija neophodna kako bi se prestala širiti infekcija. Također je rekao da je on bio sretan jer se izliječio na vrijeme, dok je sada situacija kritična jer nedostaje osoblja koji bi zajamčili pomoć svim oboljelima od koronavirusa. - Najbolje iskustvo je ponovno disati. To je sjajno postignuće, sada vas molim da ostane kod kuće, rekao je. Nakon preporuke ljudima da ne napuštaju kuću i poštuju njegovu privatnost zaključio je s rečenicom: - Želim zaboraviti ovo tragično iskustvo i vratiti se u normalu. Nažalost, bolest je bila pogubna za njegova oca koji je bio jedan preminulih u subotu 21. marta, danu kada je Italija zabilježila rekord u broju umrlih od koronavirusa. www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/prvi-talijanski-koronapacijent-pusten-iz-bolnice-bio-je-i-na-respiratoru-opisao-je-svoju-borbu-najbolji-osjecaj-je-da-mogu-samostalno-disati/10126975/
|
|
|
Post by kulinban on May 2, 2020 10:45:09 GMT
ISPOVIJEST ITALIJANA POTRESLA SVIJET: 'Virus ulazi u vas, obuzima vas, uzima vam pluća i disajne puteve, a najgore od svega je... (VIDEO)
Virus je ušao u moje tijelo i ubio mog oca. On ulazi u vas, obuzima vas, preuzima vaša pluća i disajne puteve. Ovako počinje priča Giannia Zampinoa, 40-godišnjaka iz Torina, koji je zaražen korona virusom, i putem društvenih mreža želi svima da ispriča svoje iskustvo i pozove na oprez. – I ja sam, kao i mnogi drugi, potcjenio korona virus. Morate shvatiti da ovo nije igra – kaže Gianni Zampino u svom apelu i dodaje: “budite oprezni, ostanite kod kuće sa porodicama “. Video snimak u kom 40-godišnji Gianni Zampino iz Torina priča svoje iskustvo direktno sa postelje sa intenzivne njege, privukao je veliku pažnju u Italiji, a ono što on poručuje, ovih dana veoma je aktuelno i u kod nas. – Noći provodim sa respiratorom, ne mogu da spavam, život mi se okrenuo naopačke. Volio bih da niko ne iskusi patnju koju sam ja osjećao, jer ovo izgleda kao horor film, ali nažalost nije. Nažalost, još uvijek ne mogu da dišem bez pomoći ove maske i noću moram da nosim kacigu koja mi omogućava da dišem – rekao je u videu objavljenom na društvenim mrežama. – Želim da snimim ovaj video – objasnio je on – jer vidim da previše ljudi i dalje shvata olako ovaj prokleti virus, koji mi je za deset dana uništio život. U svojoj ispovijesti Gianni Zampino prepričava da je do prije nekoliko dana njegov život išao glatko. – Imao sam posao menadžera, brinuo sam se za svog oca, bavio sam se svojim hobijima, uključujući i mnogo sporta – prisjeća se on. A onda i prijatelji, jedan normalan život. – Moram da kažem da sam potcjenio ovaj virus kao i mnogi drugi. Mislio sam da je sve politička i vojna kampanja, prevara, mnoge stvari. Ovaj virus je ušao u moje tijelo i takođe ubio najdražu osobu u mom životu, a to je bio otac. Svi kažu da je ovaj virus običan grip. Mogu vam reći da nije tako – riječi su 40-godišnjaka. Ulazi u vas, obuzima vas, uzima vam pluća i disajne puteve. Najgore od svega je što je nepoznat. Kako možete pobijediti protivnika koga ne poznajete? Malo je pravih informacija, previše je neznanja. Moja poruka je da budite oprezni, ostanite kod kuće sa porodicama, pogledajte film, pročitajte knjigu, igrajte društvenu igru. Samo zajedno, prateći ova pravila, moći ćemo da vratimo naš život u svoje ruke – glasi Giannieva poruka, prenosi Žena Blic. www.slobodna-bosna.ba/vijest/147473/ispovijest_italijana_potreslo_svijet_virus_ulazi_u_vas_obuzima_vas_uzima_vam_pluc_a_i_disajne_puteve_a_najgore_od_svega_je_video.html
|
|
|
Post by kulinban on May 2, 2020 10:50:20 GMT
Potresna ispovijest Gorane Tabak koja je jedva preživjela koronavirusNisam više mogla izdržati, molila sam liječnike i medicinske sestre da isključe aparate na koje sam bila priključena kako bi me održavali na životu. Proživljavala sam nešto nestvarno, nešto što je teško shvatiti onome koji nešto takvo nikada nije doživio. Nisam znala da je moguće ostati živ nakon drame, horora, kako god hoćete, koju sam proživljavala 32 dana u privatnoj bolnici "Zarzuela" u Madridu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se ja mogla zaraziti koronavirusom i da bih zbog njega zamalo mogla umrijeti - rekla je za Slobodnu Dalmaciju u telefonskom razgovoru Gorana Tabak (49) iz Splita, supruga proslavljenog hrvatskog košarkaša Žana i kći jednako tako proslavljenog oca Rate Tvrdića, jednog od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena. Goranu je koronavirus napao u Madridu, gdje obitelj Tabak živi 20-ak godina, a cijela ova drama započela je 11. marta. Njezinu priču, koje velikim dijelom nije bila svjesna, prenosimo u potpunosti. Ono što je proživjela njoj su do u tančine ispričali djelatnici bolnice u kojoj je pobijedila smrt i njezin suprug Žan. "Dobila sam temperaturu, što mi je bilo čudno jer ne znam jesam li je u životu imala tri puta. Dva dana bila mi je oko 37,5 stepeni, a zatim je naglo skočila na 39,6 i 41 stepen i tada sam uzela paracetamol. Ali kako nije padala, zvala sam bolnicu i rekli su mi da ne dolazim tamo te su mi objasnili kako da je snizim. No, nije se spuštala pa me je 18. marta Žan, koji se vratio iz Poljske, gdje radi kao trener, odveo na Hitnu pomoć", govori Gorana. Tamo je već bila gužva i Gorana nije dobila krevet. Posjeli su je na sjedalicu i intravenozno joj dali antibiotike. "Na Hitnoj pomoći bila sam jedno šest sati i nakon toga mi je bilo malo bolje, fibra mi je počela padati. Otišli smo natrag kući, nisu me zadržali u bolnici i rekli su mi da se vratim ako se fibra ne bude još spuštala, ali da im se prije javim kako bi mi mogli osigurati krevet. Od tog 18. marta do 20. ponovno mi je fibra počela skakati, a nakon 20. počela sam imati problema s disanjem. Sve sam teže disala i tada smo odlučili da moram ići u bolnicu", priča Gorana. Tako je i bilo. Gorana i Žan uputili su se u bolnicu, a ona je ponijela svoje stvari. "Znala sam da će me ostaviti u bolnici jer sam se loše osjećala, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ću proživjeti i preživjeti ono što je uslijedilo. U bolnicu sam otišla 22. marta. Nakon prespavane noći u bolnici, sutradan, 23., bilo mi je puno bolje. No, to je kratko trajalo. Istog dana, tri-četiri sata nakon tog "puno boljeg stanja" opet nisam mogla disati, nisam mogla udahnuti, kao da mi zrak nije ulazio u pluća, i onda su me odlučili intubirati", dalje Gorana opisuje što je proživjela. Njeno stanje preko mobitela su pratili njezin suprug Žan, najbolja prijateljica Pipi (bivša supruga Dina Rađe), Toni Kukoč i njezin najbolji madridski prijatelj Lorenzo, s kojim drži restoran. "Ja sam svima njima, a da to nisam ni znala, onako nesvjesno napisala SMS: "Ja ne virujen da ću se iz ovog izvući živa." To je bilo zadnje što sam napisala na mobitel, a da sam to napisala, doznala sam tek kad sam izišla iz bolnice, oni su mi to rekli i pokazali su mi poruku na mobitelu. Uopće nisam znala da sam im to napisala", kaže Gorana. Sljedećih 16 dana je bila u induciranoj komi, a medicinsko osoblje budilo ju je svaki dan ili svaka dva dana, te su joj obavili RTG pluća kako bi vidjeli u kakvom su stanju. " Pluća su mi bila sasvim bijela, na RTG snimci uopće se nisu vidjela, i zbog toga liječnici nisu vidjeli u njima krvni ugrušak od šest centimetara. Moja najgora noćna mora bila su buđenja. To je bilo jako teško i izuzetno dramatično. Moram napomenuti da sam u vratu imala jednu centralnu injekciju u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. Imala sam bezbroj cjevčica po tijelu, kroz koje su me hranili, davali mi kisik i takvu su me pokušavali buditi. To je grozno, vjerujte mi", prisjeća se Gorana. No, najgore dolazi 28. marta. "Do tada sam se još nekako držala, a tog 28. ožujka nazvali su Žana i rekli mu kako sumnjaju da ću se izvući jer da je moje stanje izuzetno teško. Kako sam bila u induciranoj komi, nisam ni znala da mi se stanje pogoršalo. Kako bih mogla bolje disati, okrenuli su me na prsa i tada sam malo bolje disala, ali u tom sam položaju počela oticati zbog svih lijekova koje sam dobivala. Tako bih neko vrijeme ležala na prsima, pa bi me onda okrenuli na leđa ili na bok, pa opet na prsa i tako unedogled", govori Gorana. To okretanje na prsa, na leđa i na bok bilo je "mila majka" u odnosu na ono što je uslijedilo. "Znam da sam gubila svijest, toga se sjećam, i znam da su me reanimirali. Bila sam u stanju nekog polusna i sjećam se da sam vidjela desetak osoba oko mojega kreveta koje me reanimiraju. Čula sam ih kako viču "gubimo je", "kako se bori za život", "ona je lav"... Svih se njih sjećam u magli i poslije, kad mi je bilo bolje, rekla sam im sve što sam čula i vidjela. Ti su ljudi moji anđeli, oni su me vratili iz mrtvih i dali mi novi život. Kad više nisu znali što bi sa mnom, otvorili su mi traheostomu na vratu. Čim su napravili tu rupu, unutra su ušli mikrokamericom i našli su mi krvni ugrušak, koji nisu mogli vidjeti na RTG snimci. Odmah su me operirali i izvadili ugrušak. Kad je bila ta operacija, ja to ne znam. Samo znam da mi je odmah bilo bolje", govori Gorana Tabak. I dalje je bila priključena na respirator i njezino zdravstveno stanje bilo je vrlo upitno, s neizvjesnim završetkom: "Ni dandanas ne znam gdje sam se zarazila. Idem u teretanu, trčim, bavim se sportom, ne pijem tablete, nikada u životu nisam bila bolesna i sada ovo. Od svih tih tableta i čuda farmaceutske industrije imala sam halucinacije, ništa mi nije bilo jasno. Jedino mi je bilo jasno da se moram boriti i pobijediti." Na svu sreću, došao je i dan buđenja. "Kad su me probudili, bila sam potpuno nepokretna. Mogla sam pomicati samo dva prsta desne ruke i oči. Nisam mogla govoriti, tijelo mi je bilo potpuno mrtvo. U tom sam trenutku poželjela da me isključe s aparata i da umrem, jer nisam mogla prihvatiti mogućnost da ću cijeli život ostati u tom vegetativnom stanju", prisjeća se Gorana. U tom stanju kroz misli su joj se vrtjeli razni "filmovi". "Bila sam uvjerena da je Žan mrtav i stalno sam pitala tko će se brinuti o mojoj djeci. No, onda mi je liječnik rekao da je Žan živ, da moram biti strpljiva i da ću se malo-pomalo vratiti normalnom životu. Rekao mi je da ja ne vidim izlaz, ali da izlaza ima. Desetak dana nakon buđenja bilo me je strah zaspati, čim bih zatvorila oči, bilo me je strah da ne prestanem disati. Deset dana pokušavali su mi isključiti kisik kako bih mogla nastaviti samostalno disati, ali ja nisam u tome uspijevala. Pokušavali su mi također zatvoriti otvor na grlu, ali nisam mogla samostalno disati. Kako je nedostajalo medicinskog osoblja, mijenjali su se liječnici raznih specijalizacija, kao na tvorničkoj traci. I lako je kad ti oko grla radi otorinolaringolog, kojemu je to posao, ali kad to radi ortoped, koji to nikada prije nije radio, to je jako bolno. Kako su mi se puno skupljali krvni ugrušci, stalno su mi ih vadili kroz grlo. I to je jako bolno, pogotovo kad ti to, kao meni, radi ortoped", kaže Gorana. Zbog tolikog ležanja u krevetu i nepokretnosti Gorani su atrofirali svi mišići na tijelu, a u 32 dana boravka u bolnici izgubila je 23 kilograma. "Dali su mi bočicu tekućine od 100 ml i s njom sam vježbala. Cijeli dan sam je podizala rukama i tako ih jačala, pa sam vježbala noge, stopala, pomjerala sam prste na nogama, ma radila sam sve samo kako bih što prije izišla iz šok-sobe i iz bolnice", objašnjava Gorana. Nakon 26 dana boravka na intenzivnoj došao je dan kad su odlučili skinuti je s aparata. "Rekli su mi da će mi skinuti sve aparate kako bi vidjeli mogu li samostalno disati. U toj šok-sobi ostali smo samo moj liječnik, dvije medicinske sestre i ja. U rupu u grlu stavio mi je čep i ja sam počela disati kao riba. Tada su me digli iz kreveta i posjeli me u sjedalicu. Rekli su mi da moram pojesti kompot i popiti sok, te da moram popiti tabletu. Sva sam se tresla i ubrzano sam disala. Taj moj doručak trajao je 40 minuta. Nikako nisam mogla početi normalno disati i onda su mi pokazali neke vježbe rukama koje su mi pomogle da udahnem malo više zraka. Bio je 17. travnja i taj sam dan izišla iz te šok-sobe te su me premjestili u neku "polušok-sobu". Tamo su me također kontrolirali 24 sata dnevno, medicinske sestre su me češljale, prale, radile mi pedikuru, manikuru, mazale mi tijelo nekim kremama kako mi se koža ne bi osušila... Dobila sam najbolju moguću medicinsku skrb. Iz dana u dan stanje mi se poboljšavalo i iz bolnice sam izašla 24. aprila. To mi je najsretniji dan u životu. To je moj drugi rođendan", sretna je Gorana. Ona se sada nalazi u Madridu sa svojom obitelji i iz dana u dan sve joj je bolje. "Izrazito sam uporna osoba. Kod mene nema odustajanja. Sada relativno normalno hodam. Bila sam u bolnici na kontroli. Naravno, Žan ide sa mnom i on mi je od velike pomoći. Već tri dana kuham, iako mi ostali ukućani pripreme sve sastojke, a ja kao chef samo to ubacim u lonac. Govoriti mogu, evo razgovaram s vama već 20 minuta, ali dok govorim, moram držati prst na rupi u grlu. Ta će se rupa sama zatvoriti za 15-ak dana. Moram nastaviti živjeti, pobijedila sam opakog neprijatelja i ovoga ću se sjećati cijeli svoj život. Nadam se da nakon ove moje priče više nitko nikada neće reći kako je koronavirus samo malo jača prehlada. Koronavirus je nešto od čega ljudi umiru, i to ne oni starije životne dobi i oni koji pate od kroničnih bolesti. Umiru i oni između 30 i 40 godina života, i to puno njih ovdje u Španjolskoj. Ja sam, na moju sreću i sreću moje obitelji, ostala živa, prevarila sam smrt", zaključuje Gorana Tabak za Slobodnu Dalmaciju. "Rekli su mi da se oni koji imaju samo malo povišenu temperaturu ili neke blaže simptome bolesti mogu ponovno zaraziti, ali da se ja, koja sam imala ovakve grozne simptome i zamalo sam umrla, više ne mogu zaraziti ovim koronavirusom", dodaje Gorana. radiosarajevo.ba/metromahala/lica/potresna-ispovijest-gorane-tabak-koja-je-jedva-prezivjela-koronavirus/375734
|
|
|
Post by kulinban on May 14, 2020 18:29:24 GMT
Potresna priča Prijedorčanina koji je pobijedio koronavirus: Sanjao sam svoju smrtDušan Drljača (46), Prijedorčanin s banjalučkom adresom, na Veliki četvrtak osjetio je glavobolju, žarenje u očima i grlobolju – deset dana kasnije boriće se za vazduh, priključen na bocu kisika, sjedeći na bolničkom krevetu, i usnit će – vlastitu smrt. – Tad sam osjetio najaveći strah, u noći između nedjelje i ponedjeljka (26. na 27. aprila). Ne možeš da udahneš. Boriš se za vazduh. Noć sam probdio, tako sjedeći. U jednom momentu sam zaspao. Sanjam zelenu ravnu liniju na crnom ekranu aparata koji prati rad srca. I zvuk otkucaja koji usporavaju i prelaze u jednoličan ton – svjedoči Dušan. Drljača je završio gimnaziju u Prijedoru, Višu i Visoku medicinsku školu u Zemunu i specijalizaciju iz medicinske radiologije. U bolnici “Doktor Mladen Stojanović” u Prijedoru radio je 13 godina, a od 2010. godine radi na UKC u Banjaluci u Centru za radioterapiju kojim upravlja grupacija “Afidea”, evropski lider na polju radiološke dijagnostike i radioterapije. – Jeste ja sam Dušan Drljača. Nakon svoje objave na društvenoj mreži Fejsbuk dobio sam poziv da dam izjavu i daću je bez da se skrivam iza inicijala, jer, pobogu, nisam nikog ubio, samo sam se razbolio i na kraju i pobijedio. Ne vidim ni jedan razlog da to krijem – govori Dušan. Kako nije bilo povišene temperature niti se osjećao bolesnim, Dušan je u petak otišao na posao, misleći da je u pitanju premor. Sa svojim onkološkim pacijentima jednako radi sve vrijeme pandemije, pružajući im stručnu pomoć i lijepu riječ, jer ona puno znači, čovjeka ohrabri i pomogne, nekad možda i više nego sama terapija. – Na samom početku, moram biti iskren, razmišljao sam, kao i mnogi, da se to meni ne može desiti, jake sam konstitucije, nepušač, aktivni sportista dvadeset godina, a nakon toga rekreativac, bez ozbiljnih zdravstvenih poteškoća. Međutim, Vaskršnje večeri dobijam temperaturu 39 stepeni koja će s usponima i padovima trajati narednih desetak dana – kazuje Dušan. Izoluje se u drugu sobu, kako će je kasnije nazvati, svoju vlastitu kovid sobu, gdje kreće borba sa temperaturom koju antipireticima ne uspijeva spustiti ispod 38 stepeni i već je tada jasno da to nije obični grip. Ujutro odlazi na UKC, ovaj put kao pacijent. RTG pokazuje obostranu upalu pluća, a laboratorijiski nalazi upalni proces. Po savjetu infektologa, ide u kućnu izolaciju dok ne stignu rezultati testiranja na virus korona. – Srijeda jutro, poziv na infektivnu kliniku, nalaz pozitivan. U redu. To smo i očekivali, čak su i stvari bile spakovane i spremne za bolnicu, ali zašto sad ovoliki strah, zašto zebnja? Izlazim, a u očima svoje žene prvi put vidim strah i nesigurnost, te iste žene koja je tri dana oko mene igrala boreći se kao lavica sa temperaturom i svim ostalim. Mlađi sin (18 mjeseci), obmotan oko njene noge, samo me gleda, dok stariji (osam godina), nemušto pita: ‘Tata, pa je l’ baš moraš ići?’ U glavi mi hiljadu misli, u očima potok suza, je li ovo posljednje nam viđenje, je li ovo dvoje pilića ostavljam samo sa majkom? Idem u nepoznato, a sve što želim da je da pobijedim zbog hiljadu razloga koji su ostali tu, na vratima stana – prisjeća se Dušan. Po smještanju na Kliniku za infektivne bolesti, postaje još svjesniji situacije. Sve oko njega su pozitivni pacijenti, neki stariji, neki dobro mlađi. Smještaj nije hotelski, razumije se, nego bolnički. Iz dvokrevetne ubrzo će biti premješten u trokrevetnu sobu, jer je stigla djevojka od 26 godina kojoj je potreban takozvani šinski kisik kojeg ta soba ima. – I dalje se osjećam dobro, osim te temperature koja lomi danima. Kreću terapije prema propisanom protokolu. I RTG pluća i laboratorijske analize su lošiji nego dva dana ranije. Maštam o tome da mi toplomjer bar jednom pokaže 36,9 – ističe Dušan. Poruke i pozivi dolaze od znanih i neznanih. Ta podrška od porodice, prijatelja, direktno i indirektno nadređenih, daju snagu. Čak i komentari pojedinih kolega da treba biti “društveno odgovoran, kako na poslu, tako i mimo posla” daju dodatnu snagu da istraje. Dani su odmicali, pacijenti u sobi su se mijenjali jedni za drugima. Neki su odlazili na drugi sprat, gdje su pacijenti sa teškom kliničkom slikom, a neki na staru pulmologiju odakle su otpuštani kući. – Ostalo mi je upečatljivo da čovjek sa dijabetesom, koji leži do mene, nema ni temperaturu niti druge poteškoće. Biva prebačen na pulmologiju, a ja ostajem. Fizički u boljoj kondiciji od njega, ali sa puno težom kliničkom slikom. Dakle, pravila nema – navodi Dušan. Posmatra medicinsko osoblje. Trude se oko svakog pacijenta. Osmog dana ljekar u viziti gleda parametre, odlučuje priključiti ga na kisik i razmotriti prebacivanje na drugi sprat. – Tu noć sam proveo u sjedećem položaju, boreći se za udah više. Razmišljao sam da ne smijem otići sprat više, da ne smijem ‘otići’, da ne smijem nikud sa tog prvog sprata. Pred zoru zaspim. Sanjam sebe kako se borim, ljude kako trče oko mene i viču NEEE!, ali ravna linija na ekranu i jednoličan zvuk su neumoljivi – prepričava Dušan svoj najgori san u životu. Narednog dana razmatra se premještaj na drugi sprat zbog “šinskog” kisika, ali jedna doktorka, verujući u Dušanovu snagu, odluči da ostane tu, na kisiku iz boce. – Hvala joj na tome. Sutradan ujutru mi uvode još antibiotika, koliko mogu da vidim po infuzijama. Nema veze, mislim se, samo neka sam ovdje. Iduće jutro biće prvo bez povišene temperature. I sestra govori: ‘Napokon! A, evo, i saturacija ti je dobra.’ Istog dana skidaju me s kisika – navodi Dušan. Kako mu se stanje poboljšava, Dušan se počinje zanimati i za svijet izvan infektologije. Vidi napade na medicinsko osoblje. Jednostavno je, kaže, morao javno reagovati jer je i sam bio svjedok šta ti ljudi zapravo rade za oboljele. Dva dana prije izlaska, 3. maja, objavio je na svom Fejsbuk profilu svoje dvije fotografije iz dva perioda borbe s kovidom 19 – sa kiseoničkom maskom i sa običnom, zaštitnom maskom. I stao u odbranu kolega. – Međutim, kako vidim, nekom ta požrtvovanost medicinskog osoblja nije dovoljna. Mnogi ih osuđuju, mnogi kažu to im i jeste posao, nisu opremljeni, neodgovorni su… Jeste, slažem se da im je to posao i samo ću se oko toga složiti. Oni taj posao obavljaju itekako savjesno i profesionalno, a, da budemo načisto, mnogi od njih preraspoređeni su sa svojih matičnih klinika, pri čemu je jasno da se prvi put susreću sa ovakvom vrstom oboljenja, a svi znamo da, kada je nešto novo, postoji i određena doza straha – ponovio je Dušan suštinu svoje objave. On je naglasio da ne razdvaja doktore od srednjeg kadra, jer bez tima nema ni uspjeha, te da je, osim Klinike za infektivne bolesti, imao i logističku podršku Klinike za unutrašnje bolesti gdje radi njegova supruga. Kako mu kućno vaspitanje nalaže, po ozdravljenju im se javio pojedinačno i lično zahvalio. – I na kraju, da, ja sam taj koji se zarazio. Ja sam taj koji je vodio računa o svim mjerama, a ipak doveo u rizik svoju porodicu. Ja sam taj koji nije mogao da dočeka da ponovo dođe kući i vidi svoju suprugu Tanju i svoje piliće Mirka i Luku. Ja sam taj koji je zabrinuo svoju majku i brata. Ali, ja sam i taj koji je na kraju ovu bolest pobijedio – zaključio je Dušan, prenosi Srpskainfo. Piše: OSLOBOĐENJE PORTAL www.oslobodjenje.ba/o2/zivot/potresna-prica-prijedorcanina-koji-je-pobijedio-koronavirus-sanjao-sam-svoju-smrt-556578
|
|
|
Post by kulinban on May 19, 2020 7:21:59 GMT
Ispovijest Amerikanke: Imam 26 godina. U bolnici sam zbog infekcije COVID-19Imam 26 godina. Nemam prethodnih autoimunih i respiratornih bolesti. Treniram šest puta sedmično, ne pušim. Mislila sam da je moja uloga u aktuelnoj zdravstvenoj krizi da budem saveznik starim i bolesnim. Sad sam u bolnici zbog COVID-19. U petak, 13. marta, samo nekoliko sati nakon što sam odlučila da ću početi prakticirati socijalnu distancu, zbog zdravlja drugih, dobila sam groznicu i glavobolju. Nisam mislila na najgore, ali, za svaki slučaj, partner i ja smo spavali u odvojenim sobama. Do ujutro, počela sam kašljati. U nedjelju sam bila bolje i groznica je nestala. Bila sam sretna misleći - pa, iako je koronavirus, ostat ću kući, jer sam čula da ljudi poput mene nemaju razloga za brigu. Planirala sam posao za sljedeći dan, tuširala se. Sredinom te noći probudila sam se u groznici, počela sam povraćati, nisam mogla udahnuti. Do ponedjeljka nisam mogla izgovoriti par riječi, a da se ne počnem boriti za zrak. Nisam mogla do kupatila bez da dišem kao da sam istrčala kilometar. U ponedjeljak navečer, pokušala sam jesti, ali nisam mogla i disati i jesti. Svaki zadatak bio je napet - resetovanje passworda da mogu komunicirati s ljekarom - nisam mogla disati. Brojni su razlozi zašto nisam htjela u bolnicu. Kada sam nazvala 311 da pitam za test, rekli su da mi osobe sa simptomima COVID-19 moraju ostati kući. Čula sam taj savjet drugdje i htjela sam uraditi sve da smanjim širenje virusa. Bila sam i svjesna da mnogi drugi, ugroženijeg zdravlja, trebaju bolnicu. Konačno, bilo me je strah - šta ako ovo nije COVID-19, pa ga dobijem u bolnici. Konačno, i pored toga što sam teško disala, dio mene je vjerovao da ću biti dobro, jer sam mlada i zdrava. I dok je mene šokirao razvoj simptoma i, na kraju, hospitalizacija, ljekari i sestre nisu bili iznenađeni. Kad sam došla, saznala sam da je u sobi do mene 30-godišnjak, apsolutno zdrav osim što ima koronavirus SARS-CoV-2, ali ni on ne može disati. Rekli su mi da dolazi sve više pacijenata mojih godina i zaista sam zahvalna partneru koji je pozvao bolnicu kada mi se disanje pogoršalo, a doktor insistirao da dođemo. Čim su mi dali kisik, bilo mi je lakše. Bila sam sretna što sam došla u bolnicu na početku krize pa sam dobila iznimnu brigu. Nažalost, dobar dio naše generacije - čak i neki mlađi od nas - ne shvataju dovoljno ozbiljno ovu javnozdravstvenu krizu. Nastavljamo se okupljati u grupama, putujemo u inostranstvu i karantin doživljavamo kao produžene proljetne praznike. Kao generacija s pretpostavljenom predanošću socijalnoj pravednosti, trebali bismo pojačati svoju ulogu saveznika ranjivijoj populaciji. Pa ipak, poruka da ostanemo kod kuće još uvijek ne prožima našu generaciju. Milenijalci, ako ne možete biti dobri saveznici, barem ostanite kući kako biste se zaštitili. Naša ranjivost na ovu bolest je mit - to sam doživjela iz prve ruke. Zemlje u Europi i Aziji izvještavaju o sve mlađim pacijentima. New York Times je ove sedmice objavio da je gotovo 40 posto hospitaliziranih COVID-19 pacijenata u SAD-u mlađe od 54 godine. Što je najgore, kada su medicinski radnici primorani da odlučuju o tome ko živi, a ko umire, naša generacija bude ona koja je izabrana da živi. Dakle, ne samo što rizikujemo vlastito zdravlje, već i naša prisutnost u bolnicama smanjuje njegu koju druge grupe mogu dobiti. Također smo generacija koja se odriče kupovine zdravstvenog osiguranja, jer je skupo, a mnogi od nas - uključujući i mene - rade poslove kao da "nastupamo" koji nam, često, ne daju koristi. Često živimo u prepunim stanovima s cimerima, što znači da je naša sposobnost ublažavanja rizika manja, te se moramo pouzdati i vjerovati jedni drugima. Također je vjerovatnije da ćemo živjeti s roditeljima nego ostale generacije i na taj način možemo riskirati širenje virusa na najdraže osobe koje imaju manje šanse da ga prežive. Milenijalci duboko brinu o dobrobiti i socijalnoj pravednosti. Znam, jer vodim popularnu seriju događaja o raskrsnici dviju tema. Voljela bih da se pojedinci nisu suočili s tako velikim teretom odgovornosti, ali u nedostatku ranih i primjerenih akcija naše vlade, nemamo drugog izbora. Sada je vrijeme da šetamo razgovorom. Mnogo je toga što smo naslijedili, a ne možemo kontrolirati. Pokušajmo utjecati tamo gdje možemo. Fiona Lowenstein je spisateljica, producentica i učiteljica joge te utemeljiteljica queer feminističkog wellness kolektiva Body Politic. Kolumna joj je objavljena na New York Timesu radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/ispovijest-amerikanke-imam-26-godina-u-bolnici-sam-zbog-infekcije-covid-19/371537
|
|
|
Post by kulinban on May 19, 2020 7:24:38 GMT
|
|
|
Post by kulinban on May 19, 2020 7:57:48 GMT
legenda Matija, nulti italijanski pacijent Ispovijest nultog talijanskog pacijenta: Sanjao sam predvorje smrtiNulti pacijent s COVID-19 u Italiji, Mattia Maestri (38), ispričao je kako je tekla njegova borba sa koronavirusom. Ova dva mjeseca su bila šokantnija nego što sam mogao zamisliti. Odjednom sam se razbolio, došao na korak od smrti, pa zatim ustao iz mrtvih, rekao je Mattija, prenosi portal Corriere Milano. Kaže da je visoku temperaturu dobio 17. veljače i odmah otišao u Hitnu pomoć gdje su mu konstatirali upalu pluća, dali mu antibiotike i poslali ga kući. Nakon samo dva dana mu se toliko pogoršalo stanje, da je zadržan u bolnici. Pluća su mu već ozbiljno bila ugrožena. Nikome i dalje nije bilo ništa jasno što mu je, dok anestetičarki Annalisi Malara (na naslovnoj fotografiji desno) nije palo napamet da ga testira na COVID-19, iako tada nije bilo nijednog slučaja u Europi. Uspavali su ga u Codognu, a zatim prebacili u bolnicu u Paviji gdje se probudio tek nakon 20 dana. U komi sam sanjao predvorje smrti, sada vidim sunce, opisao je pacijent svoje pakleno iskustvo. U međuvremenu se otkrilo da su mu na virus bili pozitivni trudna žena i roditelji. Otac je preminuo, supruga i majka ozdravile i danas je on otac zdrave djevojčice. www.jabuka.tv/ispovijest-nultog-talijanskog-pacijenta-sanjao-sam-predvorje-smrti/
|
|
|
Post by kulinban on May 21, 2020 21:17:02 GMT
Osporavao je koronavirus, nazivao ga lažnom krizom, a sada se njegova supruga bori za životJedna od takvih osoba bio je Amerikanac Brian Hitchens koji je od proglašenja pandemije koronavirusa konstantno osporavao njegovu ozbiljnost u svojim postovima na Facebooku. "Ponosan sam na našu vladu za sve ono što radi tokom ove epidemije, ali ne bojim se ovog virusa jer znam da je moj Bog veći nego što će ovaj virus ikada biti. Isus je kralj kraljeva i gospodar gospodnji", napisao je Hitchens 2. aprila. Sredinom istog mjeseca Hitchens je počeo dokumentovati svoje i zdravlje svoje supruge. "Kod kuće sam već sedam dana, bolesni smo i ja i supruga. Nemam energije i samo želim spavati", napisao je on 18. marta. Dan kasnije, Brian i njegova supruga Erin primljeni su u medicinski centar Palm Beach Gardens. U opširnom postu 12. maja Hitchens je priznao da je promijenio mišljenje o koronavirusu, rekavši da je bio jedan od onih koji je tvrdio da je koronavirus lažna kriza koja nije tako ozbiljna. "Odmah su nam dijagnosticirali koronavirus i smješteni smo na intenzivnu njegu. Počeo sam se osjećati bolje u roku od nekoliko dana, ali stanje moje supruge se pogoršalo do te mjere da su je stavili na respirator", napisao je Hitchens. On je dodao da nije imao prevelike glavobolje i bolove, ali da se osjećao slabim i isrcpljenim. U postu 12. maja je rekao da je u bolnici već tri sedmice, te da i dalje ima koronavirus, kao i upalu pluća. "Od danas je moja supruga još uvijek pod sedativima i na respiratoru bez znakova poboljšanja. Nekoliko puta su je pokušali skinuti sa respiratora, ali čim su to uradili, nivo kisika joj je padao i morali su je vraćati na njega", ističe Hitchens. Hitchens je rekao da je njegova žena u proteklih osam godina bila prilično bolesna nekoliko puta, ali da se uvijek izborila sa tim. Ovaj put, Hitchens ističe da je 'prihvatio mogućnost da bi mogla umrijeti'. Njegovo mišljenje o koronavirusu je sada potpuno drugačije nego ranije. "Ova stvar nije jedna od onih koju treba olako shvatati i molim vas slušajte vlasti i savjete eskperta. Gledajući nazad trebao sam nositi masku na početku, ali nisam i zato plaćam cijenu sada. Razmislite o ovome što sam rekao i ako izlazite napolje koristite mozak i nemojte biti naivni kako sam ja bio. Tako vam se neće dogoditi ono što se desilo meni i mojoj supruzi", poručio je on. www.oslobodjenje.ba/o2/zivot/osporavao-je-koronavirus-nazivao-galaznom-krizom-a-sada-se-njegova-supruga-bori-za-zivot-558559?fbclid=IwAR0BhUe6f2YdIZoVTSV8scjbWjCXL0ZPGbZ59IGODetD9yiDruvF6iHqck0
|
|
|
Post by kulinban on Jun 3, 2020 6:41:11 GMT
Preminuo još jedan ljekar iz Wuhana koji je upozoravao na pojavu koronavirusa
Kineski ljekar Hu Weifeng koji je zajedno s pokojnim Li Wenliangom krajem prošle godine u Wuhanu upozoravao na pojavu novog koronavirusa, preminuo je nakon teške borbe sa zaraznom infekcijom.
Ovo je jedini smrtni slučaj od posljedica Covida-19 koji je Kina prijavila u posljednjih nekoliko sedmica, javlja Guardian.
Hu Weifeng, urolog iz Wuhana, preminuo je nakon liječenja od Covid-19 više od četiri mjeseca, saopćila je kineska državna televizija CCTV. On je šesti ljekar iz Centralne bolnice Wuhan koji je preminuo zbog koronavirusa koji se u ovom kineskom gradu pojavio krajem prošle godine.
Centralna bolnica Wuhan još nije zvanično potvrdila Huovu smrt. Početkom februara iz ove bolnice je saopćeno da je 68 zdravstvenih radnika bilo zaraženo koronavirusom. Zdravstveno stanje urologa Hu Weifenga zabrinulo je cijelu naciju kada su kineski mediji objavili fotografije na kojima se vidi da je ljekaru koža pocrnjela zbog oštećenja jetre.
Hu Weifeng bio je jedan od osam ljekara, zajedno s Li Wenliangom, koji su upozoravali na koronavirus. Oni su u grupnom razgovoru govorili o virusu sličnom SARS-u. Kada su informacije prvi put dospjele do medija, pravosudni organi optužili su ljekare za širenje lažnih vijesti.
www.klix.ba/vijesti/svijet/preminuo-jos-jedan-ljekar-iz-wuhana-koji-je-upozoravao-na-pojavu-koronavirusa/200602098
|
|
|
Post by kulinban on Jun 30, 2020 20:34:57 GMT
Potresna ispovijest Novopazarca koji je za četiri dana ostao bez sina
Narednog dana ga je u popodnevnim satima odveo u bolnicu na infektivno odjeljenje novopazarske bolnice kada počinje njegova agonija
Ramiz Pljakić, otac mladića iz Novog Pazara Nedžada Pljakića, koji je umro od posljedica koronavirusa, za novopazarsku televiziju A1 je ispričao kako je za samo četiri dana ostao bez sina.
Ramiz je u svojoj tužnoj ispovijesti, govorio o odnosu ljekara prema njegovom naglo oboljelom sinu, koji je preko telefona molio svog oca da dođe po njega u bolnicu i odvede ga kući.
Pljakić smatra da polovinu krivice za smrt snose ljekari, a drugu polovinu koronavirus, i dodaje da poslije Nedžadove smrti niko nije došao kod njega i članova njegove porodice da ih testira na koronu.
Ramiz Pljakić u svojoj ispovijesti kaže da je Nedžad imao malo povišenu temperaturu i da je tokom noći povraćao. Narednog dana ga je u popodnevnim satima odveo u bolnicu na infektivno odjeljenje novopazarske bolnice kada počinje njegova agonija.
Ramiz kaže da je sve vrijeme imao kontakt sa svojim sinom telefonom, koji mu je govorio “da ne može dalje”.
Ramiz je, također, detaljno ispričao posljednje trenutke života svoga sina...
|
|
|
Post by kulinban on Jul 2, 2020 20:10:45 GMT
Konaković nakon izlječenja: Ozbiljno shvatite koronu, definitivno nije "jača gripa"Kako je objasnio u izjavi za Radiosarajevo.ba, prema novim standardima Svjetske zdravstvene organizacije, a koje se primjenjuju i kod nas, on je oporavljen, jer ulazi u 18 dan od pojave simptoma, te je dobio rješenje o prestanku izolacije. Kako kaže, dobro se osjeća, nalazi, osnosno RTG snimak pluća također pokazuju poboljšanje. Prepričava da je u prvoj fazi bolesti prošao bez većih problema, ali da je u drugoj fazi došlo do pogoršanja. „Tri-četiri noći bilo je „inetresantno“, da ne upotrijebim neku drugu riječ“, kaže Konaković. S obzirom da se epidemiološka situacija u državi pogoršava, građanim poručuje da krajnje ozbiljno shvate situaciju i da se pridržavaju mjera zaštite. „Ima onih koji prođu bez simptoma, ali bih svima savjetovao da ne rizikuju, da ne ne bi prošli kao mi, koji smo u ovoj drugoj grupi. Definitivno je ozbiljnije od „jače gripe“ kako su to neki karkterizirali, kaže Konaković. Objašnjava da je peti dan skinuo temperaturu, da nije bilo jednostavno, te da može zamisliti kako je onima kod kojih onda traje duže i koji su hospitalizirani. „Tih nekoliko noći ne bih poželio nikome“, kaže Konaković, objašnjavajući da je bio na ivici da bude hospitaliziran.S obzirom da koronavirus, između ostalog, donosi i komplikaciju u vidu zgrušnjavanja krvi, kaže da sam sebi daje injekcije protiv koje to sprječavaju. radiosarajevo.ba/metromahala/teme/konakovic-nakon-izljecenja-ozbiljno-shvatite-koronu-to-definitivno-nije-jaca-gripa/382109
|
|
|
Post by kulinban on Jul 4, 2020 18:46:07 GMT
Proslavljeni crnogorski vaterpolista u teškom stanju zbog koronavirusa Boris Zloković nalazi se na odjelu intenzivne njege jedne beogradske bolnice
Slavni crnogorski vaterpolista, a trenutno potpredsjednik Jadrana iz Herceg Novog, Boris Zloković (36), zaražen je koronavirusom i u ozbiljnom stanju leži na odjelu intenzivne njege jedne beogradske bolnice, prenose “Sportske novosti”.
Utvrđena mu je upala oba plućna krila, što u kombinaciji s COVID-19 njegovo stanje čini ozbiljnim, javlja Radio Jadran iz Herceg Novog.
Zloković je karijeru okončao prije pet godina zbog povrede ramena. Tokom karijere, osim u Jadranu, igrao je i u italijanskim klubovima Posillipo i Pro Reko, kao i Radničkom iz Kragujevca (Srbija). Bio je evropski i svjetski prvak.
|
|
|
Post by kulinban on Jul 21, 2020 14:14:52 GMT
Vratio se u život i pobijedio koronavirusUmjesto Gorana Stevanovića iz Belotinca kod Niša čak 34 dana disala je mašina, a on bio u 'vještačkom snu'. Ovaj 54-rogodišnji čovjek preživio je jednu od najtežih borbi koje su se protiv koronavirusa do sada vodile na Infektivnoj klinici u Nišu. „Vjerovao sam u sebe“, kaže on u intervjuu za Anadolu Agency (AA), dva i po mjeseca nakon što je ponovo počeo da diše svojim plućima. U bolnici je proveo ukupno 74 dana i za to vrijeme izgubio 38 kilograma. Osim što ga danas „pomalo bole zglobovi“, osjeća se dobro. Na početku razgovora naglašava da može da govori samo o onom periodu liječenja kog se sjeća. „Prvih nedelju dana bio sam na kiseoniku. Pre toga sam dobio visoku temperaturu i gušenje, nedostatak vazduha. Saznao sam posle da je virus zahvatio i pluća, tako da mi je odmah, u startu, uključen kiseonik. Tih nedelju dana, lekarski tim i medicinsko osoblje pokušavali su da kiseonikom nadoknade te nedostatke koji su usledili nakon virusa, i nekih 7-8 dana posle toga, 1. aprila sam intubiran i bio sam u komi“, počinje Goran. Podrška kiseonikom bila nedovoljna Da je podrška kiseonikom postala nedovoljna, jednog dana je shvatio po ponašanju medicinskih sestara i ljekara, koji su inače konstantno pratili parametre na monitoru iznad njegove glave. „Video sam po njihovim pokretima i potezima da spremaju mašinu na koju će da me uključe. Probudio sam se, skinut sam, posle 34 dana, a buđenje je trajalo... Ja se sećam... Još nekih nedelju dana sam bio malo u nekom bunilu, u nekom snu, tako da se punih 40 dana i ne sećam ničega“, govori Goran. A, ta mašina, respirator ili mehanički ventilator, objašnjavaju ljekari, služi da „ventilira“ pluća, grije vazduh i zadaje mu određeni procenat kiseonika, čime uspavani pacijent, koji više nije u stanju da samostalno diše ni uz maksimalne protoke kiseonika, dobija na vremenu da mu se plućna funkcija popravi. Kada je shvatio šta ga čeka, Goran je ostao pribran. „U tom trenutku nema straha. Mislim, nije mi bilo svejedno jer sam znao da je to dosta rizično, ali nekako sam imao poverenja i veru u sebe. Nisam bolovao ni od kakvih bolesti, nisam imao nikakvih problema druge vrste, skoro 30 godina sam se bavio sportom, fudbalom i rekreacijom. Eto, verovao sam u sebe da ću to izneti i na kraju se ispostavilo da je to tako“, kaže naš sagovornik. Ističe i veliko požrtvovanje medicinskog osoblja koje se „bori za svakog pacijenta“. „I lekari i medicinsko osoblje davali su sve od sebe, ne samo za mene, nego za sve koje sam ja mogao da vidim i čujem“, kaže Goran. Poslije 74 dana konstantnog ležanja, sa oslabljenim organizmom i smanjenom mišićnom masom, trebalo je da ustane i ponovo hoda. Ovo je zahtijevalo dodatni napor, vježbanje, upornost i pozitivno razmišljanje, što Goranu, kao bivšem sportisti, nije nedostajalo. Treći juni, kada je otpušten kući, bio je praznik za sve Stevanoviće. U bolničkom krevetu 74 dana „Kuća je kuća, atmosfera i okruženje su doprineli da se sada osećam dobro i taj napredak oporavka ide stvarno u dobrom pravcu jer, ipak, 74 dana provesti u jednom položaju je previše za svakog čoveka. Svi rezultati su mi dobri. Svakog dana vežbam, imam sprave, neke aparate, a i sam radim uz pomoć supruge“, priča Goran. Perioda u bolnici kog se on ne sjeća do detalja pamti njegov ljekar Steva Stanišić, specijalista anesteziolog–infektolog, načelnik Intenzivnog lečenja. „To je bio pacijent koji je došao sa dijagnozom COVID-a. Bio je prvo na kiseoniku, pa se to pogoršavalo. Vi odmah vidite da to ne ide, ali je dobio punu terapiju, u smislu te potporne terapije. Pa se pogoršavalo, pa je spuštan u jedinicu intenzivnog lečenja, uz još veće protoke kiseonika, uz dodatnu potpornu terapiju imunomodulatorima. Međutim, pogoršavalo se stanje, počela je da se remeti i kardiovaskularna funkcija i to je bio trenutak odluke da on mora da ide na mehaničku ventilaciju“, priseća se dr Stanišić. Pojašnjava da respiratori pomažu onim pacijentima kojima je disanje, kao vitalna funkcija, sasvim otkazalo, zbog čega su oni „na ivici smrti“. Korišćenjem respiratora „kupuje se vrijeme“ da imuni sistem zaustavi proces na plućima ili da to učini terapija. „To sigurno nije lako jer mi nemamo kauzalnu terapiju kod COVID-a, i to kod ove najteže forme koja se manifestuje otkazom plućne respiratorne funkcije. Ogromna je smrtnost kod ovih pacijenata jer to je, faktički, vrsta produžene reanimacije. To nije lek čarobni, pa svako ko nabavi respirator, on je uspešan. Drugo, respirator zahteva čitavu infrastrukturu, sobu za kritično obolele pacijente, krevet, monitoring, obučeno osoblje, vrhunsku opremu, vrhunski opremljen kadar, od srednjeg kadra do lekara, koji moraju da budu vični radu sa respiratorom“, govori dr Stanišić. Pominje statistiku iz Njujorka, gdje je smrtnost COVID pacijenata na mehaničkoj ventilaciji 90 odsto. Smatra da je i to uspjeh jer „vi od ljudi koji su krenuli putem bez povratka, gdje je došlo do teškog oštećenja disajne funkcije, uspijete 10 posto da spasite“. Kada je riječ o terapiji za takve pacijente, kaže da se „pokušava sve, sa svim mogućim lijekovima“. „Sa takozvanim imunomodulatorima, tu su i imunoglobulini, kortikosteroidi, potporna terapija. Te pacijente hranimo jer oni neprekidno spavaju, hranimo ih putem sonde ili venskih rastvora, uspavljujemo, znači neprekidno dobijaju anestetike, relaksante, toaleta je potrebna, puna nega i sve to može nekad da traje jako dugo“, priča ovaj ljekar. U slučaju Gorana Stevanovića, takav „mukotrpan rad osoblja“ trajao je više od mjesec dana. Dugotrajna borba s bolešću i pobjeda „To je bila bukvalno borba – jedan dan poboljšanje, drugi dan pogoršanje. Pa onda febrilnost i komplikacije. Svaka dugotrajna ventilacija nosi komplikacije. Posle 10 - 15 dana još je sve bilo neizvesno. On je čas bio bolje, čas lošije. Od 20. dana došlo je do definitivnog poboljšanja i mi smo kasnije uspeli da ga odvojimo od respiratora“, govori dr Stanišić. Oporavak svog „dragog pacijenta“ prati i mjesec i po dana nakon što je otpušten iz bolnice. „Sve je uspešno prebrodio, izašao kao pobednik iz neravnopravne borbe sa virusom i vratio se kući svojoj porodici, svom domu. Već skoro dvadesetak dana sasvim normalno se kreće, bez pomagala. Sigurno još bole zglobovi, treba da se vrati mišićna masa, treba da se vrati stara pokretljivost. Međutim, on je borac, on je bivši sportista, tako da to za njega ne predstavlja problem. Čak je i automobil vozio, tako da je to pravo zadovoljstvo“, priča dr Stanišić. Dodaje da su, nažalost, kod kritično bolesnih pacijenata češći slučajevi kada su ljekari nemoćni da pomognu. Tu nema lakih pobjeda i mnogo je neuspjeha. Zato je, za doktora Stanišića i njegove kolege, ishod Goranovog liječenja posebno značajan. Zahvaljujući njemu, i sami su se, u borbi sa opakom bolešću, osjetili kao pobjednici i, kako kaže, dobili snagu i volju da „traže nova rešenja za COVID-19“. „To su trenuci koji ničim ne mogu da se nadoknade. Za nas, najveće priznanje i zadovoljstvo je kada vidite čoveka kome ste uspeli, svojim znanjem, trudom i angažovanjem, da pomognete da se vrati kući i bude živ i zdrav“, kaže dr Stanišić. www.bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/viewftv.php?teka=http%3A%2F%2Fwww.federalna.ba%2Fbhs%2Fvijest%2F327358%2Fnakon-34-dana-na-respiratoru
|
|