ridl.io/one-way-ticket/Karta u jednom pravcu
Pavel Luzin o tome zašto su ruske vojne sposobnosti pretrpjele nenadoknadive gubitke nakon četiri mjeseca rata
Autor: Pavel LuzinPrema brojkama koje se mogu potvrditi, nakon četiri mjeseca rata protiv Ukrajine, Rusija je potrošila ili izgubila naoružanje u količinama nezapamćenim u svojoj novijoj istoriji. Samo prema otvorenim izvorima potkrijepljenim fotografijama, Rusija je ukupno izgubila preko 2.000 tenkova i drugih oklopnih borbenih vozila (AFV), nekoliko desetina aviona i helikoptera i mnoga druga vojna vozila. Osim toga, od početka svoje agresivne kampanje, Rusija je potrošila preko 2.500 različitih krstarećih i taktičkih balističkih projektila.
U tom kontekstu, Moskva očito mora dramatično povećati svoje vojne izdatke. Unatoč činjenici da je Ministarstvo financija od svibnja 2022. godine gotovo u potpunosti ograničilo pristup podacima o tekućoj potrošnji saveznog proračuna, stavka 'Obrana' je i dalje dostupna. Tako je u siječnju-travnju na nacionalnu obranu potrošeno oko 1,6 trilijuna RUB od planiranih 3,85 bilijuna RUB. U međuvremenu, cijeli federalni proračun za 2022. iznosi oko 26 trilijuna RUB. Za usporedbu, u 2021. godini na nacionalnu obranu potrošeno je gotovo 3,6 trilijuna RUB (cijeli proračun bio je 24,8 trilijuna RUB), no letvica od 1,5 bilijuna RUB prijeđena je tek u lipnju. Ako se održi tempo potrošnje iz ožujka i travnja — 500 milijardi RUB mjesečno umjesto prosječnih 300 milijardi RUB mjesečno — do kraja godine potrošnja na nacionalnu obranu mogla bi dosegnuti 5,0–5,5 bilijuna RUB, ili 19 %-21% saveznog proračuna.
Ipak, čak i da se to dogodi, ruske oružane snage više ne bi mogle obnoviti svoje sposobnosti u dogledno vrijeme, jer vojna industrija ne bi mogla uhvatiti korak s potražnjom.
Rusija je od Sovjetskog Saveza naslijedila zalihe od tisuća različitih modela tenkova (T-64, T-72, T-80, itd.) i desetke tisuća borbenih vozila raznih tipova. I unatoč činjenici da je u postsovjetskim desetljećima Rusija provodila razvoj na ovom području, pa čak i započela proizvodnju nekih novih modela, poput tenkova T-90, amfibijskih borbenih vozila pješaštva BMD-4 itd., njezin arsenal AFV-a je obnavljaju se uglavnom popravkom i nadogradnjom sovjetskih modela. Na primjer, tenkovi T-72 moderniziraju se zamjenom motora i ugradnjom termalnih nišana Thales, drugih rješenja i komunikacijskih sustava.
Većinu moderniziranih i novih AFV-a primile su ruske oružane snage tijekom provedbe Državnog programa naoružanja (SAP) 2011.–2020., koji je nastavljen SAP-om 2018.–2027. (preklapanje SAP-a 2020. i SAP-a 2027. zbog ruske birokratske logike). Svake godine ruska industrija isporučila je u prosjeku oko 650 tenkova i drugih borbenih vozila. Od toga, samo tenkovi isporučeni su u broju od ne više od 160−170 jedinica T-72B3/B3M godišnje prema SAP-u 2011−2020 iz pogona UralVagonZavoda (UVZ) u Nižnjem Tagilu i Omsku (2021., samo 34 od ovih jedinica). isporučeni su tenkovi), a iz tvornice u Omsku 2017.–2021. nije isporučeno više od 45−50 tenkova T-80BVM.
Sveukupno oko 1900−2000 moderniziranih tenkova od oko 3300 jedinica bilo je borbeno spremno prije napada na Ukrajinu. Tu se ne računaju rezervni koji su ostali u skladištu. Ostatak su bile druge vrste AFV-a. A ako se uzme u obzir da su oružane snage neposredno prije rata imale najmanje 16.000 AFV različitih tipova, udio onih proizvedenih ili moderniziranih od ranih 2010-ih bio je nešto veći od četvrtine ukupne flote.
Osim toga, u ratnim uvjetima prirodni životni ciklus AFV-a je smanjen čak i ako nisu oštećeni u borbi. Na primjer, životni vijek motora V-84 i V-92 i njihovih varijacija instaliranih na T-72B3 i T-72B3M ne prelazi
1000 sati prije remonta. Uzimajući u obzir ovo i neizbježni kvar druge opreme, sa sigurnošću je
pretpostaviti da će većina ruskih tenkova uključenih u sadašnji rat zahtijevati remont do kraja 2022. u proizvodnom pogonu, a ne na terenu. Ovu pretpostavku podupiru i podaci iz mnogo manje intenzivne čečenske kampanje 1994.−1996. Tada je u borbama izgubljeno 65 ruskih tenkova, dok su ukupni gubici iznosili oko 200 tenkova, lavovski udio svih tenkova koji su sudjelovali u tom pohodu. Stoga tehnički kvarovi mogu imati veći utjecaj na vojnu sposobnost od gubitaka na bojnom polju. Također zahtijevaju trud i sredstva za popravak i/ili nadogradnju neispravnih spremnika i vraćanje na pravi put.
Međutim, ti resursi nisu ograničeni samo embargom na komponente i industrijsku opremu. Od ranih 2010-ih uvoze se čak i komponente tenkovskih motora. Ljudski resursi su također ograničeni. Na primjer, činjenica da UVZ sada radi u tri smjene (24 sata dnevno) na obnovi borbenih vozila samo znači da je osoblje tamo poslano iz neaktivnih proizvodnih pogona koji proizvode vagone. Slično, godinu dana prije rata, odjel željezničkih cisterni radio je u tri smjene.
Problem s ovom vrstom hitne proizvodnje u državnom poduzeću je taj što povećava troškove, čini postrojenje manje učinkovitim i smanjuje kvalitetu proizvodnje. Svi ovi zaključci vrijede i za proizvodnju, nadogradnju i popravak borbenih vozila.
Također je vrijedno spomena da je UVZ bio na rubu stečaja 2016. i da je Kurganmashzavod, jedini proizvođač gusjeničnog AFV-a, bio pred stečajem krajem 2017. Dugove ove dvije tvrtke otplatila je država, a obje su postale dio državne korporacije Rostec, ali nije došlo do značajnog poboljšanja njihove ekonomske učinkovitosti. U takvim okolnostima, naglo povećanje državne potrošnje na popravak oštećenih ili onesposobljenih borbenih vozila, kao i na nadogradnju i vraćanje borbene spremnosti vozila uklonjenih iz dugotrajnog skladištenja, dovest će do inflacije troškova u tim tvrtkama. Svaki sljedeći tenk ili drugo AFV postat će sve skuplji za popravak ili nadogradnju, a brzina i kvaliteta tih napora će se smanjivati.
Stoga, nakon četiri mjeseca rata, trebat će najmanje 4 godine da se ruski kapacitet oklopnih vozila vrati na razine s početka 2022., čak i uz konzervativne procjene borbenih gubitaka. Ako se rat nastavi, do kraja godine bit će potrebno 7-10 godina rada pogona (i to ostavimo po strani učinak embarga na industrijsku opremu i komponente, koji se mogu procijeniti kasnije). Odnosno, Rusija će se suočiti s nedostatkom borbenih vozila u vojsci, čija se struktura i broj vojnika određuju imajući u vidu tisuće tenkova i drugih borbenih vozila raspoloživih modela. Drugim riječima, rusku vojsku treba drukčije organizirati i obučavati, a tehnička i tehnološka kvaliteta raspoloživih borbenih vozila trebala bi biti puno veća kako bi se zadovoljila s manjim brojem njih. Ipak, Rusija još ne može računati na dovoljnu proizvodnju nove generacije tenkova Armata i borbenih vozila s teškim naoružanjem na bazi Armate.
Avijacija
Do početka agresivne kampanje protiv Ukrajine Rusija je imala 900−1000 lovaca, lovaca-bombardera, bombardera i jurišnih aviona. Od toga je više od 130 lovaca Suhoj Su-30M2 / Su-30SM, 97 lovaca Su-35 i 124 lovca-bombara Su-34 isporučeno tijekom 2010-ih, ukupno više od 350 aviona. Tako je
Rusija na vrhuncu svojih financijskih i industrijskih mogućnosti proizvodila u prosjeku 30−35 vojnih aviona godišnje.Imala je i oko 400 jurišnih helikoptera, od čega je tijekom 2010-ih proizvedeno preko 130 helikoptera Kamov Ka-52, preko 100 helikoptera Mil Mi-28 i preko 60 helikoptera Mi-35 (modifikacija Mi-24), ukupno oko 300 jedinica. Odnosno, proizvodni kapacitet tijekom 2010-ih bio je prosječno 25-30 novih jurišnih helikoptera godišnje. Treba imati na umu da su ruske oružane snage dobivale ukupno do 200 novih i moderniziranih zrakoplova svih tipova godišnje. Drugim riječima, u kvantitativnom smislu, nadogradnja i popravak zrakoplova i helikoptera igra odlučujuću ulogu u Rusiji.
U međuvremenu, planovi za 2021.-2027. predviđaju isporuku oko 150 novih zrakoplova svih tipova, uključujući 76 lovaca pete generacije Su-57 i najmanje 20 lovaca-bombardera Su-34. I s tim planovima postoje ozbiljni problemi, kako je ranije napisao Riddle, no sankcije nametnute Rusiji od početka rata dodatno ih otežavaju provedbu.
Ispostavilo se da Moskva mora da napravi izbor. Ili treba revidirati svoje planove i pokušati nadoknaditi gubitke aviona i helikoptera isporučenih 2010-ih kroz dodatnu proizvodnju u narednim godinama, ili će se radije držati ranije usvojene politike i odlučiti se za kvalitet umjesto kvantiteta čak i pod tehnološkim embargom. Međutim, sa svakim narednim mjesecom rata prva opcija se čini sve vjerovatnijom. Istina, upitna je i sposobnost proizvodnje aviona i helikoptera istom brzinom kao i do sada za zamjenu onih koji su oboreni ili izbačeni iz akcije ili koji su van upotrebe iz tehničkih razloga. Ali u svakom slučaju, pa čak i pod najpovoljnijim okolnostima za Moskvu, potencijal ruske vojne avijacije će ostati ispod nivoa iz februara 2022. najmanje do 2025. Uz dugotrajni rat i tekuće gubitke, malo je vjerovatno da će se u principu oporaviti.
Precizno vođena municija (PGM)Teško je procijeniti broj krstarećih projektila i taktičkih balističkih projektila svih tipova koji su bili dostupni u Rusiji neposredno prije napada na Ukrajinu. Danas, međutim, postoji konsenzus da se Moskva suočava sa akutnim nedostatkom nakon što je
upotrebila preko 2.500 ovih projektila. Štaviše, neposredno prije rata imao je nekoliko stotina krstarećih raketa Kh-555 i Kh-22, koje su se proizvodile još u SSSR-u, a danas se ne proizvode, baš kao i taktičke balističke rakete Točka-U, koje se više ne proizvode. . Ipak, uprkos tome što je uspjela da se ponovo naoruža naprednijim taktičkim balističkim raketnim sistemima Iskander-M proširenog dometa do ranih 2020-ih, ruska vojska je koristila rakete Točka-U u ratu koji je u toku. Osim raketa Iskander-M, Rusija proizvodi krstareće rakete Kalibr različitih tipova na brodsko i podmorničko lansiranje i varijantu kopnenog lansiranja Kalibr 9M729, čijim je razvojem i raspoređivanjem okončan Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) godine. 2019. Rusija takođe proizvodi supersonične protivbrodske krstareće rakete P-800 Oniks, koje se koriste protiv ciljeva na ukrajinskom tlu, i Kh-101 (koji je zamenio Kh-555), Kh-32 (koji je zamenio Kh-22) i Kh-59 krstarećih raketa iz vazduha. Tu su i protivbrodske rakete Kh-35 koje se mogu lansirati s mora, zemlje i zraka i imaju domet do 260 km u najnovijoj varijanti.
I dok je prethodnih godina ruska industrija
proizvodila do 55 raketa P-800 Oniks i do 50 balističkih projektila Iskander-M godišnje, proizvodnja preostalih gore navedenih raketa zavisi od raspoloživosti motora. Činjenica je da je u sovjetsko vrijeme postojala porodica turbomlaznih motora R95−300 za krstareće rakete.
Ove motore su proizvela ukrajinska preduzeća. Stoga je nakon raspada SSSR-a Rusija počela raditi na njihovoj zamjeni. Međutim, čak su i rane (prije 2014.) varijante projektila Kalibr vjerovatno bile opremljene ovim tipovima motora, koji su uklonjeni sa penzionisanih sovjetskih projektila.
Shodno tome, od 1990-ih do sredine 2010-ih Rusija je uspjela razviti tri turbomlazna motora za svoje krstareće rakete: motor R125-300, pojednostavljenu verziju R95-300 sa smanjenim potiskom i dvije varijante turbomlaznog TRDD-50. I dok je R125−300 pogodan za rakete Kh-35, dvije varijante TRDD-50 daju raketama domet do 1.000 km, odnosno 2.500 km (ili čak i više). Prva varijanta je ugrađena na većinu projektila Kalibr, kao i na rakete 9M729 i Kh-59. Potonji se ugrađuje na rakete Kalibr-NK i vazdušno lansiranje Kh-101, a serijska proizvodnja ove varijante pokrenuta je tek 2014-2015. Ovdje se može dodati da je produktivnost radne snage u pogonima United Engine Corporation 6 do 11 puta manja nego u američkim kompanijama Williams International i General Electric, koje se također bave proizvodnjom motora za krstareće rakete. Kao rezultat toga,
godišnja proizvodnja turbomlaznih motora TRDD-50 može se procijeniti na 45−50 jedinica u svakoj od dvije njegove varijante. Odnosno, malo je vjerovatno da će ukupna godišnja proizvodnja krstarećih raketa Kalibr, Kh-101, 9M729 i Kh-59 premašiti 100 projektila.
Serijska proizvodnja zračne protubrodske balističke rakete Kh-32, koja je razvijena za zamjenu Kh-22, počela je tek 2019. godine, kada je pokrenuta proizvodnja raketa na tekuće gorivo za nju. Uzimajući u obzir ugovor vrijedan 5,26 milijardi rubalja (oko 84 miliona dolara), karakteristike rakete Kh-32 i cijenu raketnih motora sa parametrima sličnim onima kod rakete na tečnost za Kh-32, može se zaključiti da je riječ o ne više od 20 proizvedenih motora godišnje.
Dakle, ukupno Rusija može proizvesti najviše 225 krstarećih i taktičkih balističkih projektila godišnje (ne uključujući rakete Kh-35). A prema sadašnjoj stopi proizvodnje, potrebno je najmanje 10 godina da nadoknadi gubitke.