|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 9:12:02 GMT
Tenkovsko pitanjeRusi su u pogledu tenkova kao oružanog sistema tokom hladnog rata razvili potpuno novu filozofiju njihove izgradnje na bazi projekta tenkova T-64 odnosno T-72 koji su zamišljeni tako da se svojom niskom siluetom i brzinom umjesto jačim oklopom brane od napada uz jako dobar izlučeni top od 125 mm. Sovjetska logika je bila da brzinom, jačom vatrenom moći i masovnošću tenkova u napadu koje pogađate tek iz drugog ili trećeg puta zbog njegovih malih gabarita, preplavite branjeni prostor neprijatelja prije nego se uspostavi jača protuoklopna odbrana. Vremenom rusi su pristupili poboljšanju općih karakteristika tenka T-72 koji je jako brzo zastarijevao.
Jedna od najkvalitetnijih ranih unaprjeđenja T-72 je verzija T-72 B koja je u naoružanje uvedena 1984. godine. Radi se o tenkovima koji su dobili reaktivni oklop Kontakt 1, elektro-hidrauličku stabilizaciju topa 125 mm (2A46M) sa posebnim sistemom 2E42-2 što je omogućavalo visoko-eksplozivnom fragamentacijskom zrnu od 125 mm domet i do 9400 metara, a protuoklopnoj municiji stabilan domet od 2100 sa kumulativnim zrnom i do 4000 metara sa tzv. sabot municijom APFSDS (Armour-piercing fin-stabilized discarding-sabot).
T-72B serije su mogli da ispaljuju posebno zrno ZUBK14 odnosno prilagođenu verziju žicom vođene PO rakete 9M119 AT-11 SVIR za ispaljivanje iz topa 125 mm dometa 4000 metara. Tenk je kao i njegov prethodnik opremljen jednim spregnutim mitraljezom PKT 7,62 mm i jednim protuavionskim mitraljezom NVST kalibra 12,7 mm što je standardna oprema svih ruskih tenkova. Ugrađen je poseban sistem za upravljanje vatrom 1A40-1 koji je integrirao topovski nišan i optički uređaj 1K13-49 za vođenje PO rakete SVIR i IC farove na tenku za osmatranje gađanje noću na daljinama do skromnih 1000 metara. Pogonsku grupu čini jedan svenamjenski motor V-84-1 od 840 KS koji daje solidnu pokretljivost tenku težine 45 tona.
Preskačući dalje razvojne faze tenka T-72 dolazimo do 2010. godine i uvođenja u operativnu upotrebu nove verzije tenka T-72 B3. Projekt modernizacije tenkova T-72 koštao je 150 miliona dolara, ali nije mogao da otkloni osnovne nedostakte osnovnog dizajna tenka T-72. Poboljšana je vatrena moć tenka sa novim topom 2A46M-5 kalibra 125 mm koji je dobio standardni termalni prekrivač topa, novi pouzdaniji automatski punjač sa 22 granate BK uz dodatnih 16 granata razmještenih unutar tenka. Top je zadržao mogućnost da ispaljuje PO vođenu raketu SVIR, ali je dobio i novu sličnu samo laserski vođenu PO raketu 9M119M Refleks dometa 5000 metara. Tenk ima poseban visoko automatiziran sistem upravljanja vatrom “Sosna-U” koji ima optički za dnevno i termalni kanal za noćno nišanjenje i gađanje dometa preko 4000 metara u osmatranju noću koji je spojen i sa nišanom komandira tenka. Sistem inkorporira i balistički računar sa setom senzora za vremenske prilike i sistem aktivne zaštite tenka od vođenih PO raketa i projektila iz ručnog bacača pod nazivom „Arena-E“. Sistem radi na principu dopler radara koji otkriva prijetnju i reaguje rapidno sa ukupno 26 mamaca sa kojima odbija projektil od tijela tenka. Pogonska grupa je ostala ista, a oklop je poboljšan sa instalacijom reaktivnog pakovanja oklopa treće generacije Kontakt 5.
Od 2013. „Uralvagonzavod“ preuredio je 270 tenkova T-72B na standard T-72B3. Tom dinamikom do 2022. Ruska Federacije je primila oko 1500 tenkova T-72 B3 od kojih je većina završila u Ukrajini od kojih je opet 467 (skoro 1/3) uništeno ili zarobljeno do kraja 2022. godine. To su strahoviti gubici za Rusku Federaciju i pored činjenice da
Ruska Federacija ima 8.000 tenkova T-72 svih serija,
jer do sada je u Ukrajini izgubljeno 940 tenkova T-72 svih serija, a ukupno je u Ukrajini izgubljeno oko 1600 tenkova raznih tipova, što znači da preko 70% otpada na T-72.
Ruska Federacija je operativnim držala oko 3000 do 4000 tenkova, dok su ostala vozila konzervirana u posebnim skladištima. Što znači da je nešto manje od polovine operativnih tenkova izgubljeno u Ukrajini što su katastrofalni podaci sa aspekta komandovanja.
Sada se na bojištu nalaze verzije starih T-62M iz prostog razloga, jer se mogu najbrže osposobiti iz skladišta za borbenu upotrebu.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 9:19:58 GMT
Tenkovi T-80 razvijeni pod kraj 70-tih godina prošlog stoljeća, predstavljaju otklon od vojne filozofije masovnosti sa prejednostavnom serijom tenkova T-72 koji nemaju veliku razvojnu perspektivu. T-80 je u zavodu KBMT u Omsku zamišljen tako da bude glavni sovjetski tenk i odgovor na sve složenije, veće i jače zapadne tenkove. Prve serije tenkova T-80U su bile principijelno isti koncept kao i tenkovi T-72 sa tri člana posade i automatskim punjačem sa 28 granata u punjaču i 10 granata rezerve u BK. Prve serije tenka koje su uvedene u naoružanje 1983-84 su imale problema sa gasnom turbinom koja je osnovna pogonska grupa tenka kao i kod tada najnovijeg američkog projekta tenka M-1 Abrams koji također u isto vrijeme ulazi u operativnu upotrebu u SAD-u.
Već 1985. se pristupa kvalitetnoj modernizaciji tenkova T-80 na standard T-80BV čija je osnovna odlika instalacija reaktivnog oklopa Kontakt 1 na tijelo tenka. Tenk je kao i T-72 opremljen sa topom 125 mm prilagođenim novoj jačoj kupoli 2A46 koji je mogao ispaljivati vođene PO rakete 9M112 AT-8 SONGSTER dometa 4000 metara. Nova gasna turbina pogonske grupe GTD-1000TF i dalje je davala 1000KS snage, ali je u odnosu na staru SG-1000 bila jako pouzdanija i manje podložna kvarovima. I kasnije poboljšanje pogonske grupe sa gasnom turbinom GTD-1250 podigla je nivo pouzdanosti kao i nivo snage na 1250 KS što je tenku davalo snagu od 30KS po jednoj toni težine. Inače gasna turbina omogućava tenku veću opću pokretljivost na bojištu posebno u zimskim uslovima, koja je znatno veća nego kod tenkova sa klasičnim dizel motorima. T-80BV je opremljen sa denvno/noćnim nišanom ograničenih termalnih mogućnosti TVN-5/TVN-5M, kasnije 90-tih se tenkovi opremaju i sa sistemom za upravljanje vatrom „Sosna-U“ koji integriše poboljšani nišan TVN-5 koji je spojen i sa optikom komandira tenka. Sistem inkorporira i balistički računar i laserski daljinar, a oprema uključuje i 1P67 modificirani nišan kao pomoćni sistem, ako se glavni nišan izbaci iz funkcije. Ono što kasnije verzije tenka T-80 izdvaja u odnosu na duge ruske tenkove je ugradnja aktivnog sistema zaštite TShU1-7 Shtora-1 koji radi na principu otkrivanja toplinskih zračenja koji se kreću prema tenku i za djelić sekunde aktivira kontra mjere u vidu IC ometača ugrađenih na kupolu tenka izbacujući seriju aktivnih dipola sa većim IC potpisom od tenka i aktiviranjem dimne zavjese. Sistem Shtora-1 otkriva i lasersko markiranje tenka i ako je u aktivnom modu usmjerava odmah kupolu tenka ka izvoru laserskog zračenja.
Osnovni oklop tenka T-80 je nešto što je godinama zanimalo zapadne stručnjake, zato su u tajnosti kupili od Ukrajine jednu četu tenkova T-80U u prvoj polovini 1990-tih. Testiranja su pokazala izrazitu otpornost i nemogućnost proboja prednje strane kupole i prednjeg dijela trupa “srebrnim metkom” odnosno SABOT zrnom M-829 A1, koje je u Zaljevskom ratu 1991. bez problema probijao sve verzije sovjetskih tenkova. Posebno je interesantna unaprijeđena verzija nekadašnjeg tenka T-80U koji je preveden na standard T-80BVM/UM „Arctic“ sa reaktivnim oklopom Relikt koji zajedno sa osnovnim oklopom tenka pruža još bolju zaštitu od kumulativnih i pancirnih potkalibarnih projektila. Verzija BVM/UM je opremljena sa setom opreme preuzetim sa tenka T-90A, kojoj je data bolja platforma u obliku tenka T-80 koja ima bolju manevarsku sposobnost, bolje vješanje, pouzdaniju pogonsku grupu i istu vatrenu moć. Smatra se da Ruska vojska ima 450 tenkova T-80 u operativnom stanju i oko 3000 konzerviranih vozila koji se nalaze u skladištima. Prema podacima sa stranice Oryx 375 tenkova T-80 je uništeno u Ukrajini najviše varijante BV 207 komada. To govori dvije stvari da su posade bile slabo obučene i da su se tenkovi koristili taktički neadekvatno u borbenim uslovima.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 10:01:16 GMT
Zarobljeni tenk T-90AM. Tenk je pronađen netaknut i napušten u napredovanju ukrajinske vojske prema rijeci Oskil tokom ukrajinske kontraofanzive na izloženo rusko desno krilo kod Harkiva u septembru 2022.
Ukrajinci su u kontra ofanzivi na Harkivskom ratištu u septembru 2022. zarobili najnoviji ruski tenk T-90AM PRORYV-3. Koliko je to težak udarac za Ruse govori i podatak da ih je u operativnoj upotrebi jedva više od 20 komada i da je 80% opreme na ovom tenku služilo kao tehnološki predložak za razvoj najnovijeg ruskog tenka T-14 Armata. No, upravo je verzija T-90AM natjerala Amerikance na poboljšanje postojećih tenkova M1A2 na razvoj novog koncepta M1A3 Abrams II tenka, a Nijemce na razvoj Leoparda 2A7, zato što se na zapadu računalo da je T-90AM jeftiniji za proizvodnju od T-14 Armate i da će upravo taj tip tenka biti ruska pesnica u njihovim oklopno mehaniziranim divizijama. Ovaj tenk karakteriše poboljšana aktivna i pasivna zaštita, unaprijeđeni optičko-elektronički TTS sistem za vožnju i gađanje danju i noću, GLONAS satelitski sistem navigacije, unaprijeđeni top 2A46M-4 125 mm i sistem upravljanja vatrom “Kalina” te novi, jači i motor V-92S2F sa 1130 KS. T-90AM je rješio i jedan stari konstrukcioni problem ruskih tenkova, naime magacin sa municijom je izmješten izvan kabine sa posadom koja je dodatno zaštićena. No, u vojno-tehnološkom smislu novi reaktivni oklop Relikt i osnovni oklop na ovom tenku je ocijenjen kao jedan od najboljih u svijetu, a njegov sastav je sve do sada bila velika tajna. Oklop Relikt se tvrdi da je 3 do 5 puta efikasniji od seta reaktivnog oklopa Kontakt 5 sa kojim su do sada bili opremane sve verzije T-90. Sada analitičari u Pentagonu mogu da ga pregledaju sve njegove komponente i utvrde koliko je zapravo tehnoloških komponenti na ovom tenku koje dolaze izvan Rusije, te da u narednom paketu sankcija ciljaju upravo te proizvode. Do sada je izgrađeno oko 50tak ovih tenkova kao varijanta predserijske proizvodnje. Poslati su u Ukrajinu na ljeto 2022. godine i već ih je 10 uništeno u borbenim dejstvima zbog nedostataka od kojih pati svaka konstrukcija bazirana na tenku T-72.
Ograničenja i nedostaci tenka T-72 nisu otklonjeni ni do danas, a tiču se prije svega smještaja municije sa automatskim punjačem na pod tenka bez posebne zaštite posade i tijela tenka. Zato često dolazi do eksplozije municijske komore nakon pogotka u sastav prstena kupole sa tijelom tenka, jer silina eksplozije dopre do municije koja lančano detonira i izbacuje kupolu tenka sa posadom u zrak. Drugi nedostatak koji je ostao na svim kasnijim verzijama, pa čak i na teku T-90 je kritično mala brzina vožnje u rikverc od svega 4 km/h što je neobično važno kod dejstva tenka u podršci pješadiji što je najčešća borbena uloga tenka. To u mnogome ograničava manevarske sposobnosti tenka koji mora da se okrene kako bi se izvukao ispod udara artiljerije, ručnih bacača raketa ili vođenih PO raketa. Za razliku od T-72 brzina vožnje u rikverc kod tenka Leopard 2 je 31 km/h.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 10:18:45 GMT
Tenkovi postoje kao oružje za podršku pješaštvu preko 100 godina, a u današnjim uvjetima na modernom bojištu imaju sve manju ulogu. Spori, ranjivi i neadekvatno naoružani, tenkovi predstavljaju relikt prošlosti i u uslovima modernog bojišta i mogu biti upotrijebljeni samo u združenoj operaciji u kojoj je za opstanak tenkova na bojištu primarna uspostava kontrole zračnog prostora i sadejstvo sa drugim vidovima i rodovima oružanih snaga. Ovu lekciju rusi su sa teškom mukom naučili u Ukrajini uz katastrofalno velike gubitke i promjenu svog strategijskog pogleda na rat, koji nakon teških poraza i to jednog za drugim više i ne mogu dobiti u cjelosti u Ukrajini. Teza da ruski tenkovi nisu dobri koja se na osnovu tog borbenog iskustva u Ukrajini može izvući kao sinteza nije tačna. Ruski tenkovi jednostavno nisu upotrebljeni sa svojom namjenom – podrška pješaštvu.
U posljednje vrijeme sve je više javno iznesenih stavova o tome da li Ukrajini treba poslati zapadne tenkove ili ne.
Ukrajina za sada operiše sa nekoliko stotina tenkova tipa T-64 i određenim brojem tenkova T-72 (svih verzija uključujući i zarobljene ruske primjerke), kao i T-84 (ukrajinske verzije ruskog T-80). Osnovni borbeni tenk u Ukrajinskoj vojsci je T-64.
Tokom prvog upada Ruske Federacije u Ukrajinu 2014. veliki broj ukrajinskih T-64 svih verzija su nemilice uništavani (oko 200), a kao osnovni nedostatak bilo je naveden između ostalog reaktivni oklop „KONTAKT 1“, zastarjela municija i sistem kontrole vatre uz mehanička otkazivanja automatskog punjača, transmisije i motora. Međutim, osnovna prednost tenkova T-64 u odnosu na bilo koji skuplji tenk, je upravo jednostavnost servisiranja i upotrebe u borbenim uvjetima koju na sličnom nivou imaju i tenkovi serije T-72. Zato je veliki broj tenkova T-64 vraćen u borbu nakon remontiranja. Inače Ahilova peta tenka T-64 od početka njegove proizvodnje bio je zloglasno nepouzdan dizelski motor 5TDF zato su u SSSR-u urađene ograničene serije ovih tenkova koje su nakon par godina korištenja u većem broju uskladištene upravo u Ukrajini blizu fabrike koja ih je proizvodila u Harkivu. Na osnovu svih tih konstrukcijskih i fabričkih grešaka i borbenih iskustava pri upotrebi oklopnih jedinica protiv najmodernijih tenkova i protuoklopnih sredstava sa kojima su bili opremljene ruske oklopne jedinice u Ukrajini 2014. Ukrajina je sačinila vrlo efektivan i jeftin program modernizacije tenkova T-64 na standard T-64BV M-2017. Oklop i oprema, naoružanje i sistem za kontrolu vatre koja instalirana na varijantu BV M-2017 povećavaju mogućnost preživljavanja ovog tenka na bojištu za 2,2 puta u odnosu na osnovnu verziju što je veliki skok. Istovremeno tenk zadržava jednostavnost konstrukcije i pouzdanost podvozja i pogonske grupe koja ima povećan kapacitet snage, što mu daje veće manevarske sposobnosti, te osnovnu prednost u smislu odnosa cijene koštanja i borbene upotrebljivosti.
Problem koji Ukrajinci imaju je u broju ovih modernih tenkova na bojištu koji nakon deset mjeseci rata i gubitaka nije dovoljan da pokrije sve potrebe taktičke situacije. Zato se tenkovi koriste vrlo racionalno i ciljano, ali je svaki njihov pokret praćen od strane rusa koji nastoje da stalnim napadima iz zraka i sa zemlje sa svim raspoloživim sredstvima koje im stoje na raspolaganju nanesu Ukrajincima gubitke u oklopu prije nego li stupe u borbena dejstva na samom frontu. Rusi se s pravom pribojavaju ukrajinskih tenkova, jer Ukrajinci svoje oklop koriste u tijesnom sadesjtvu sa pješaštvom koje ide i ispred i iza tenkova i vrlo uvježbano i efikasno pokriva teren kuda se tenkovi i oklopni transporteri kreću. Istovremeno takvoj ukrajinskoj formaciji u napadu put krči artiljerija, posebno VBR M-142 HIMARS što drugoj strani nanosi neprihvatljive gubitke i lomi njihove linije odbrane. Ovako koncipirana formacija u napadu za ruse je s pravom, noćna mora u taktičkom i operativnom smislu, jer iziskuje dodatno naprezanje njihove artiljerije, ratne avijacije i oklopa kako bi se Ukrajinci zaustavili što nije nimalo jednostavno. Pošto Ukrajinci imaju ograničen broj tenkova koji su stalna meta ruskih artiljeraca i njihove jurišne avijacije koji informacije dobivaju preko izviđačkih dronova, Ukrajinski generalštab je vrlo oprezan sa koncentracijom svojih oklopnih snaga u napadu koje za tu svrhu moraju dovesti na jednu ili eventualno dvije težišne tačke. U dosadašnjem toku rata Ukrajinci su izgubili 267 tenkova i 244 oklopna vozila što je za njih ogroman broj, no sa druge strane Ukrajinci su zarobili 392 tenka i 421 oklopno vozilo od rusa čime su ti gubici donekle kompenzirani. No, Rusi mogu sebi priuštiti velike gubitke, jer imaju veću taktičku širinu u upotrebi oklopa s obzirom da tenkova imaju na hiljade. Takvu vrstu taktičke širine Ukrajinci i traže od Zapada u zahtjevu da im se dostavi veći broj tenkova. Ukrajina je do sada dobila oko 100 tenkova T-72B iz zemalja Istočne Evrope, što nije dovoljno da se podmire sve potrebe fronta. Pitanje tenkova nije samo u volji da se tenkovi doniraju, jer ona postoji. Španija je prva najavila da bi vrlo rado prebacili oko 50 starih tenkova Leopard 2A4, što je u Moskvi podiglo obrve.
Leopard 2 je tenk kojeg je razvila njemačka kompanija Krauss-Maffei Wegmann. Ideja o novom tenku nastala je 1970., a u serijsku proizvodnju projekt Leopard 2 ušao je 1979. kao zamjena za stariji Leopard 1 koji je do tada bio osnovni tenk Njemačke vojske. U samom razvoju tenka Leopard 2 nijemci su uspjeli da vrlo kvalitetno spoje pokretljivost, vatrenu moć i oklopnu zaštitu, što je kao završni produkt iznjedrilo jedan od najboljih tenkova na svijetu. Naprimjer, britanski tenk Chieftain koji je u NATO-u bio visoko cijenjen, jeste imao jako dobar top i vrhunsku oklopnu zaštitu ali slabu pokretljivost. Francuski AMX-30 sa druge strane je imao iznimno veliku pokretljivost, solidan top, ali jako malu oklopnu zaštitu. Rusi su upravo u to vrijeme u naoružanje uvodili nove poboljšane verzije tenka T-72 koji zamišljen tako da se svojom niskom siluetom umjesto jačim oklopom brani od napada uz jako dobar izlučeni top od 125 mm. Sovjetska logika je bila da brzinom, jačom vatrenom moći i masovnošću tenkova koje pogađate tek iz drugog ili trećeg puta zbog njegovih malih gabarita, preplavite branjeni prostor neprijatelja prije nego se uspostavi jača protuoklopna odbrana. Leopard 2 je upravo najefikasniji odgovor NATO-a na taj novi sovjetski koncept, jer je tada imao vrlo moderan sistem upravljanja vatrom koji mu je omogućavao da velikom brzinom eliminiše upravo ciljeve koji se teško zamjećuju na bojištu, što zbog konstrukcije protivničkog tenka, samih uslova na bojištu i terena, što zbog specifične protivničke taktike upotrebe.
Leopard 2 je imao i ima strahovito osnovno oružje – Rheinmetallov 120 mm glatkocijevni top koji je bio u potpunosti stabiliziran u obje ravnine. WNA-H22 elektro-hidraulični pokretač topa koji je bio instaliran u tu svrhu omogućavao je posadi tenka da pri maksimalnoj brzini na abrazivnom terenu ispali projektil. Rani testovi su pokazali da ako dobro obučene posade tenka Leopard 2,20 puta gađaju metu veličine 2X3 metra u ograničenom vremenskom roku, pri brzini od 45 km/h na neravnom terenu, imaju 19 pogodaka na maksimalnom dometu topa od 4 km.
Ovaj vrhunski tenkovski top mogao je ispaljivati dvije vrste streljiva, koje je razvio Rheinmetall, to su APFSDS-T (DM-33 KE Kinetishe Energy) i HEAT-MP-T (DM-12 MZ Mehrzweck) višenamjenski. Borbeni komplet se sastojao od 42 granate, od kojih su 27 smještene u poseban odjeljak u prednjoj strani tijela lijevo od vozača, a ostalih 15 na lijevoj strani kupole, odvojeno od posade s električno pokretnim vratima. Nišanski sistem sastojao se iz teleskopskog optičkog uređaja FERO-Z18 sa zumom uvećanja do 8 puta, suspregnut sa topom na desnoj strani kupole. Odvojen od osnovnog sistema upravljanja vatrom i u potpunosti stabiliziran PERI R-17 predstavljao je panoramski nišanski okular sa zumom od 2X8 puta, koji je bio postavljen ispred komandnog mjesta i imao je pregled od 360o oko tenka.
Motor se nalazio u stražnjem dijelu tijela tenka, odvojen od ostatka vozila sa vrhunskom protupožarnom pregradom. Radilo se o agregatu MTU MB 873 Ka-501 koji je bio vodom hlađeni 47,6 litreni V-12 motor i razvijao tada nevjerovatnih 1500 KS (1,100 kW) na 2600 okretaja u minuti. Potrošnja goriva kreće se na oko 300 litara na 100 km po cesti i 500 litara na 100 km po terenu. Četiri velika tanka benzina imaju ukupni kapacitet od 1160 litara što je dovoljno za oko 500 km vožnje. Ukupna težina motora i prijenosa težila je 6120 kg. Autonomija i pokretljivost tenka je bila za vrijeme kada je nastao Leopard 2 impresivna. Leopard 2 je sposoban savladati vodenu zapreku dubine do 1,20 m bez ikakve pripreme i 2,25 m s dodatnom pripremom. Oko 15 minuta je potrebno da se tenk pripremi za prijelaz preko vode duboke 4 metra, uključujući i posebnu disalicu koja se postavlja na kupolu odnosno na komandni otvor na kupoli tenka.
Leopard 2A4 uveo je pored ovih već jako dobrih karakteristika prethodnih serija mnoge kvalitetne promjene kao što je činjenica da je otvaranje vatre sa topom potpuno automatizirano, što je omogućilo novi i kvalitetniji asortiman municije, dok je oklop dodatno ojačan. Novi integralni potpuno digitalni termovizijski sistem upravljanja i kontrole vatre EMES 15 je omogućio još bržu identifikaciju ciljeva i otvaranje vatre naizmjenično iz stajanja i iz pokreta. Povećana je oklopna zaštita kupole koja se smatrala najranjivijim djelom tenka koja je nakon modifikacija pružala efektivnu zaštitu od 700 mm za KE (probojna granata) i 1000 mm za HEAT (visokoeksplozivna granata). Leopard 2A4 je i danas najbrojnija inačica koja se proizvodila od 1985. do 1992. godine, a proizvedeno je ukupno 2125 komada od kojih je Holandija (kupivši licencu) proizvela njih 445. 380 tenkova Leopard 2A4 se također licencirano proizvodilo i u Švicarskoj pod nazivom Pz87. Iako NATO danas koristi verziju Leopard 2 A6 i A7, najbronija varijanta u rezervi je upravo A4 koja bi najprije mogla da se nađe u velikom broju u Ukrajini.
Nakon sastanka zemalja članica NATO-a u bazi Reimstein u Njemačkoj 20.01.2023. Saveznici su dogovorili slanje 80 tenkova Leopard 2 uglavnom verzija A4, A5 i A6, od čega će Njemačka iz svojih skladišta pripremiti 14 Leoparda 2 A6 tenkova prve linije odbrane NATO-a.
U vrijeme kda je uveden u naoružanje 1998. godine Leopard 2 A6 je deklasirao sve svoje konkurente u sve tri osnovne kategorije oklopna zaštita, pokretljivost i vatrena moć. Ova zvijer od 62 tone ima najbolju pokretljivost i najjednostavniji je za održavanje od svih zapadnih tenkova posebno u poređenju sa američkim M1A2 Abramsom ili britanskim Challenger-om II. A6 varijanta ima unaprijeđen oklop kupole koji je sada debljine 960 mm sa kompozitnim materijalom veće speficične gustoće od titanijuma, a isti oklop je ugrađen djelomično na bokove i čelo tenka u kombinaciji sa halogenim čelikom. Leopard 2 A6 je bolje zaštićen od mina od svojih zapadnih parnjaka, a kompletan sistem za upravljanje vatrom EMES 15 je poboljšan i premješten sa desne strane na krov kupole tenka. Postavljen je i za 130 cm duži top Reichenmetall 120 mm L-55 koji ima za 1,5 km duži efektivni domet što omogućava brzinu veću granate prilikom napuštanja cijevi od 1800 m/s, što je najveća brzina kretanja streljiva od svih tenkova. Elektro-hidraulična kontrola i stabilizacija topa je zamijenjena s u potpunosti električnim sistemom. Optički FERO Z-18 pomoćni teleskop je premješten na vrh topa, a PERI-R 17 panoramski nišan sa termovizijskom kamerom je premješten na lijevi kraj ispred poklopca na mjestu komandira tenka, kojem se slika prikazuje na 17 inčnom monitoru ispred sjedišta komandira tenka. Laserski daljinomjer je prilagođen, tako da Leopard 2 A6 može gađati i helikoptere s APFSDS-T granatama, što znači da su pokretni ciljevi velike brzine kretanja laka meta za ovaj tenk. Ovu verziju Leoparda 2 pokreće dizel motor MTU 873 Ka-501 u konfiguraciji V12, snage 1500 KS, odnosno 26 KS po jednoj toni težine. Njemačka ima ukupno 225 tenkova Leopard 2 A6 koji su zapravo vrlo temeljite modernizacije osnovne verzije A4 koja je najbrojnija u svim zemljama NATO-a.
Leopard 2 na oko nema loših strana osim u logističkom smislu. Osnovni nedostatak tenka Leopard 2 je njegova složenost kod upotrebe i održavanja. Njegovi delikatni eletro – optički sklopovi, kao i svi sistemi ne trpe improvizacije koje se rade u borbenim uslovima na terenu. Težina tenka od 55 tona zahtjeva posebne pripreme kod prelaženja mostova u Ukrajini koji su prilagođeni ruskim tenkovima koji ne teže više od 45 tona, zatim zahtjeva specijalizirana prijevozna vozila STL-50/56 sa prikolicama koje mogu podnijeti toliku težinu. Inženjerijsko savlađivanje prepreka i prevoženje tenka preko plovnih područja zahtjeva poseban angažman ljudstva, zahtjeva vrijeme i specijalizirana sredstva. Rezervni dijelovi za tenk zajedno sa radionicama za održavanje tenka u borbenim uslovima moraju biti blizu prvoj liniji, što bi mogao biti problem u uslovima kada ratište pokrivaju izviđački dronovi. Sve to skupa zahtjeva vrlo dobru obučenost logističkog i inženjerijskog ešalona kao i samih posada tenka za šta su potrebni trenažeri, simulatori i prostor za uvježbavanje mjera, radnji i postupaka sa tenkom u borbenim uslovima. A to se ne može postići bez značajnog protoka vremena kojeg Ukrajinici i nemaju dovoljno. Međutim, ako se u kratkom roku savladaju sve gore pomenute logističke pretpostavke, uradi kvalitetna priprema i obuka kadra da se tenk Leopard 2 dopremi u Ukrajinu, što se može uraditi već iz Poljske koja je svojih 256 komada prevela u rezervu nedavno, nakon kupovine novih južnokorejskih tenkova K-1, Rusi bi bili u ozbiljnom problemu na bojištu.
Jednostavnim jezikom rečeno, Rusi bi još brže gubili oklop u borbenom dodiru sa Ukrajincima koji bi uz ostala sredstva koja već koriste vrlo efikasno, koristili i tenkove Leopard 2. Veća mogućnost preživljavanja tenka Leoparda 2 u uslovima moderne bojišnice ne ogleda se toliko u njegovoj oklopnoj zaštiti, pokretljivosti i topu, koliko u taktici koju bi Ukrajinci upotrebljavali. Ukrajinci su, za razliku od Rusa, vrlo brzo shvatili da su tenkovi korišteni odvojeno od pješaštva, praktično beskorisni. Ali uklopljeni u organizaciju napada u kojem na istom prostoru simultano djeluje artiljerija, avijacija i pješaštvo, tenk definitivno može biti oružje pobjede. To su Ukrajinci demonstrirali tokom svoje septembarske ofanzive na rusko desno krilo kod Harkiva. Nažalost takav intenzitet ofanizvinih djelovanja nanio je Ukrajincima gubitke u oklopu koje oni nisu u stanju samostalno da nadomjeste novim kvalitetnim tenkovima, već se služe sa zarobljenim ruskim tenkovima za koje nemaju do kraja odgovarajuću logistiku.
Sa punim pravom se može postaviti i pitanje, zašto Rusi koji također imaju dovoljan broj kvalitetnih tenkova ne koriste istu taktiku kao i Ukrajinci? Odgovor na to pitanje krije se u obučenosti kako komandnog kadra, tenkovskih posada, tako i ostalih vidova i rodova službi koji nikako ne mogu da usklade zajedno svoje djelovanje u napadu. Sa druge strane Rusi protiv sebe imaju Ukrajince, protivnika koji je u posljednjih deset mjeseci do savršenstva doveo upravo protuoklopnu borbu na svom domaćem terenu kojem samo fali ozbiljan ofanzivni potencijal da Rusima zada niz udaraca u taktičkom i operativnom smislu poslije kojeg će dalji nastavak rata biti besmislen. Za taj zadatak Leopard 2 jeste odgovarajuće oruđe, samo je pitanje u kojem vremenu ga Ukrajinci mogu uvesti u borbu sa aspekta logistike i obuke.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 10:57:35 GMT
Američki predsjednik J.Biden je 23.01.2023. najavio da će SAD poslati 31 tenk M1A2 Abrams.
Tenk Abrams je u američkom naoružanju sa verzijom M1 od 1980. godine. To su bili tenkovi koji su za pogonsku grupu koristili gasnu turbinu Laycoming 1500 sa 1500 KS koja je davala impresivnih 27,5 KS po jednoj toni težine. Nominalna težina sa jednim BK i gorivom kod ovih prvih serija Abramsa je bila 55 tona.
Osnovno naoružanje činio je sjajni top 105 mm L-7 preuzet sa tenkova M-60A3 koje OS BiH imaju u svom naoružanju.
Međutim zbog izostanka sistema za pokretanje kupole i električnih uređaja nakon izbacivanja glavne pogonske grupe iz funkcije tzv. Auxiliary Power Unit APU amerikanci 1985. godine pristupaju prvoj modifikaciji ovog tenka M1A1 kojoj dodaju APU i dodatno unapređuju oklop, vješanje, transmisiju i unaprijeđene nišanske sisteme i sisteme upravljanja vatrom sa laserskim daljinarom. Tenk se na testovima i tokom operativne upotrebe pokazao iznimno agilnim, ali i vrlo neekonomičnim zbog velike potrošnje goriva na 100 km, što je i danas njegova osnovna mana. Vrlo brzo amerikanci mjenjaju glavno oružje na tenku i prelaze kao i sve NATO zemlje na licencni Rajhenmetallov 120 mm glatkocijevni top. Pored te izmjene amerikanci usvajaju u CHOBHAM model oklopne zaštite koji su britanci usarvršili za njihov novi glavni borbeni tenk Challenger I/II.
1993. dvije godine nakon „Pustinjske Oluje“ SAD ponovo modernizira svoj arsenal tenkova Abrams. U sklopu programa modernizacije dadaju oklop obogaćen uranom radi što efikasnijeg zaustavljanja protutenkovske municije sa kinetičkim tipom djelovanja zrna na oklop, postavljaju dodatne uređaje za vizuelno i elektronsko osmatranje prostora izvan tenka, dodaju dodatne senzore radi povećanja svjesnosti posade o tome šta se dešava u neposrednom okruženju tenka. Dodaju senzore za otkirvanje prijetnji poput laserskog markiranja ili infracrvenog osmatranja tenka sa većih udaljenosti. Dadaju elektronsku dijagnostiku svih sistema na tenku tzv. Inter vehicular information system IVIS itd. Ono što Abrams izdvaja od ostalih tenkova na svijetu jeste upravo ta mogućnost posade da kroz niz uređaja koji rade na različitim principima bolje osmotre okolinu i steknu pravi utisak o mogućim opasnostima po sam tenk. Težina tenka se sa svom dodatnom opremom, topom, sa dva mitraljeza 7,62 mm i jednim 12,7 mm se penje na nešto više od 63 tone. Poboljšani motor ATG 1500 sada sa automatskom transmisijom ima manju potrošnju goriva u odnosu na stari, ali daje i manju snagu od 20-22 KS po jednoj toni težine s obzirom na ukupno povećanje težine od skoro 10 tona. Maksimalna brzina verzije M1A2 bila je 65 km/h, a po abrazivnom terenu ona se spuštala na pristojnih 45 km/h. Ovi tenkovi činili su okosnicu američkih oklopnih bataljona u operaciji Enduring Freedom i kasnijeg rata u Iraku od 2003. – 2010. godine.
Iskustva iz tog sukoba niskog intenziteta izrodila su dodatne dvije verzije tenka M1A2 koje su počele da ulaze u naoružanje od 2011. godine, prva je M1A2 SE (Situational Awerness) i druga je M1A2 SEP (System Enhancment Program). Srce novog unaprijeđenja tenkova Ambrams je tzv Blue Force Tracking (BFT) što predstavlja digitalni lokator tenka na bojištu što omogućava višoj komandi da locira svoje tenkve i tačnije rukovodi operacijama. Kod verzije SE dodaje se novi termalni nišan na sistem upravljanja vatrom, poboljšani FLIR (Forward Looking Infrared), zatim poboljšanja opreme komandira tenka tzv. Stabilized Commander’s Weapon Station (SCWS), zatim poboljšani elektronski sistem dijagnostike pogonske grupe i transmisije tenka Train Improvement and Integration Optimization Program (TIGER) itd.
Verzija SEP pored navadenog posjeduje dodatni modularni oklop koji se postavlja kod operacija u urbanom okruženju i daljinski upravljive borbene stanice sa raznim tipom naoružanja sa kojima se upravlja iz unutrašnjisti tenka tzv. Common Remotely Operated Weapon Station (CROWS). SEP varijanta ima potpuno modificiran informatički sistem koji podržava različite optičko-elektronske uređaje na tenku kroz Common Operating Environment (COE) software itd.
Amerikanci kontinuirano poboljšavaju municiju na svojim Abrams tenkovima koji sa topom 120 mm gađaju iz pokreta i na 4 km imaju mogućnost da probiju oklop i preko 1000 mm. Kupola tenkova M1A2 Abrams je posebno oklopljena i zaštićena, kao i kapsula sa mjestom za vozača tenka, tako da je posada 38% više zaštićena u odnosu na druge tenkove zapadne proizvodnje. Ukrajinci će vjerovatno dobiti starija vozila tj. verziju M1A2 koja će možda sadržati neke od sistema sa SE i SEP verzije.
Kao i u slučaju Leoparda 2 i Challengera II problemi i sa Abramsima se tiču složenosti sistema koji su integrisani u tenku u jednu cjelinu. Tu je i pitanje održavanja koje je kod Abramsa posebno izraženo s obzirom na iznimnu komplikovanost gasne turbine i njenog generalnog održavanja. Rađena su poboljšanja i pojadnostavljena ove pogonske grupe posebno tokom rata u Iraku, ali takva vrsta opreme ne trpi improvizacije i brze popravke od čega u mnogome zavisi općenito raspolaganje sa većim brojem tenkova na bojištu. Težina tenka (SEP verzija i do 70 tona) usložnjava inženjerske zadatke prebacivanja tenka na veće udaljenosti i prelazak vodenih prepreka i mostova koji u Istočnoj Evropi mahom ne mogu da izdrže tu težinu. Potrebna su posebna vozila za izvlačenje tenka i mobilne stanice za opravku i stalno sadnbijevanje rezervnim djelovima. Pored toga potrebno je vrijeme da se posade preobuče za korištenje zapadnih tenkova i njihovo složeno održavanje, a to iziskuje vrijeme kojeg Ukrajinci nemaju mnogo. Naj optimističnija procijena kada bi Abramsi došli na bojište u Ukrajini je za 6 do 8 mjeseci, a starije verzije tenkova Leopard 2 A4 najdalje za 3 mjeseca. Zato Putin insisitra da se do kraja marta završi sa Ukrajinom, pa stoga možemo očekivati pojačavanje dinamike bojišta u narednom periodu, jer je Putin svjestan kao i njegovi generali da zapadni tenkovi ne mogu kratkoročno uticati na rat koji se sokro godinu dana vodi u Ukrajini.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 13:02:35 GMT
Ruski cilj je i dalje isti – opkoliti i uništiti 80% ukrajinskih snaga (od ukupno 250.000 vojnika) u Donbasu i nametnuti im rješavajuću bitku za kompletnu teritoriju na istočnoj obali Dnjepra. U tu svrhu formirano je 5 operativnih grupa.
Sjeverno na okupiranoj teritoriji Ukrajine se nalazi OG Voronjež sa 9 kombiniranih armija, 45 BTG - bataljonskih taktičkih grupa naoružanih sa najmanje 450 tenkova tipa T-72B, T-72B3, T-80BV, T-80BVM i T-90A.
Jugoistočno na području Luganjska i Donjeska se nalazi najajča ruska vojna grupacija OG Rostov sa elementima borbenog rasporeda najmanje 7 kombiniranih armija plus elementi mornaričkog pješaštva uz 106. Gardijska padobranska divizija koja je na odmoru i popuni nakon teških gubitaka tokom 2022. Aproksimativno 56 BTG - bataljonskih taktičkih grupa sa najmanje 500 tenkova tipa T-64 BM, T-72B, T-72B3, T-80BV, T-80BVM i T-90A.
Južno na području okupirane teritorije Ukrajine nalazi se OG Vostok sa elementima 9 kombiniranih armija, elementima borbenog rasporeda mornaričkog pješaštva i elitnom 104. Gardijskom padobranskom divizijom, oko 35 BTG - bataljonskih taktičkih grupa sa najmanje 300 tenkova T-80BVM, T-72B3 i starijih T-62M.
Na Krimu se nalazi OG Krim sa sastavima 6 kombiniranih armija i posebnim specijalnim sastavima 44. i 98. padobranske divizije, oko 20 BTG - bataljonskih taktičkih grupa sa 200 tenkova T-90A, T-72B3 i starih T-62M.
Istočno na području Transnjestrije u Moldaviji se nalazi OG Transnjestrija sa dvije ruske 82. i 113. Gardijskom brigadom i pripadnicima ruske manjine u Transnjestriji organiziranim u 4 brigade, oko 8 BTG - bataljlonskih taktičkih grupa uglavnom naoružanih sa oko 100 tenkova T-64BM.
Ruske rezerve se grupišu u reonu Smolenska sa 4 do 6 bataljonskih taktičkih grupa i Brijanska u Bjelorusiji sa 8 bataljonskih taktičkih grupa. Sve to treba da prati sa vatrenom podrškom 4. PVO Armija sa glavnim snagama transportne i jurišne avijacije i sistema Protuzračne odbrane kojom iz 214. C3 komandnog centra upravlja bivši komandant Specijalne vojne operacije u Ukrajini general Surovikin. Karakteristično za sve operativne grupe je da im je svima pridodata po jedna do dvije bataljonske taktičke grupe za specijalne operacije iz sastava privatnih sigurnosnih kompanija Wagner, Patriot i Redut (u čijem su sastavu i Noćni Vukovi). Pozadinu svih operativnih grupama na okupiranim teritorijama čuva ruska žandarmerija „Rusgvardia“ zajedno sa pomenutim privatnim jedinicama i kadirovcima koji vrše teror nad civilnim stanovništvom. Sve skupa rusi na frontu drže oko 220.000 vojnika i 1600 tenkova uz tri puta veći broj borbenih vozila pješaštva i veliki broj prateće artiljerije raspoređenih na manje od 1500 km fronta. Njihova stopa gubitaka je ogromna i sprječava ih u nakani da u ofanzivu uključe dvije do tri operativne grupe sa simultanim napadima iz više pravaca. Posebno je problematična brzina gubitaka u oklopu koja je glavni ograničavajući ofanzivni faktor za sada. Ukrajinske snage razmještene su sa glavninom svojih profesionalnih brigada prema OG Rostov koja trenutno nastupa na Bahmutskom pravcu. Ukrajinski čelnici su upozorili u svojim javnim obraćanjima da se Ruska Fedederacija sprema za maksimalnu eskalaciju sukoba u Ukrajini u naredna dva mjeseca. Istakli su da je trenutna doktrina i taktičke mjere i postupke koje sprovodi ukrajinska vojska posebno na Bahmutskom ratištu usmjerena na nanošenje maksimalnih gubitaka ruskim snagama u napredovanju, te da se ruske snage planski upuštaju u brisan prostor radi eliminacije. Ne mora značiti da se radi namjeri da se to uradi, ali ruski gubici koji konstantno rastu na Bahmutskom ratištu govore toj tvrdnji u prilog. Ukrajinci su odlučili da brane Bahmut ne pod svaku cijenu, već su u procesu odbrane shvatili da rusi žele da zauzmu grad radi propagandnih potreba i da neće žaliti žrtava da to urade pa su skoncentrirali svoje precizno artiljerijsko oružje i tuku ih tokom njihovog napredovanja na brisanom prostoru. Ruski blogeri već horski ističu da će pobjeda u Ukrajini biti ruska ali će cijena biti velika i krvava, što je pripremanje javnog mijenja na realnost strahobalnih gubitaka koje su rusi pretrpjeli u Ukrajini do sada. Realno gledano i jedni i drugi trpe velike gubitke, ali se potpuno drugačije odnose prema njima.
ukratko:
ruska vojska je organizovana u 5 operativnih grupa. Sjeverno na okupiranoj teritoriji Ukrajine se nalazi OG Voronjež sa 45 BTG i najmanje 450 tenkova Jugoistočno na području Luganjska i Donjeska se nalazi najjača ruska vojna grupacija OG Rostov sa oko 56 BTG sa najmanje 500 tenkova Južno na području okupirane teritorije Ukrajine nalazi se OG Vostok sa oko 35 BTG sa najmanje 300 tenkova Na Krimu se nalazi OG Krim sa oko 20 BTG i sa 200 tenkova Istočno na području Transnjestrije u Moldaviji se nalazi OG Transnjestrija sa oko 8 BTG naoružanih sa oko 100 tenkova T-64BM. Ruske rezerve se grupišu u reonu Smolenska sa 4 do 6 BTG-a i
Brijanska u Bjelorusiji sa 8 BTG.
Sve skupa rusi na frontu drže oko 220.000 vojnika i 1600 tenkova
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 13:03:21 GMT
Rusi imaju jednu ogromnu prednost i Zapad toga sad postaje svjestan
THE WASHINGTON POST je 13. veljače objavio tekst u kojem se poziva na neimenovane dužnosnike koji tvrde da je Washington upozorio Kijev kako pomoć nije nepresušna te da je došlo vrijeme da ukrajinska vojska napravi nešto veliko sa svom tom pomoći.
Vijest je prošla pomalo ispod radara, zagušena brojnim drugim vijestima s ratišta. No mogla bi biti jako bitna za nastavak rata, a možda i ocrtava američke planove i, u prvom redu, bojazni što se tiče Ukrajine.
Naime, sve se više i više postavlja pitanje dokad je moguće Ukrajinu naoružavati tolikim količinama oružja koje se nemilice troši u iscrpljujućem ratu kojem se kraj ne nazire.
Sve je više glasova sa Zapada koji upozoravaju da se magazine oružja prazni puno većom brzinom nego što ih se puni. Odnosno da postojeća zapadna proizvodnja oružja i municije ne može ni izbliza pratiti tempo kojim Ukrajinci to oružje i municiju troše. Bespoštedni topnički rat zalihe troši puno brže nego što se stvaraju
To je zbog nekoliko razloga, a u prvom redu je to što se u Ukrajini vodi bespoštedni topnički rat. U godinu dana ukrajinska vojska od SAD-a je dobila, i uglavnom sve potrošila, više od milion topničkih granata kalibra 155 mm. Na taj je način skoro ispraznila sve američke zalihe, a proizvodnja je minimalna.
Prošle godine američke kompanije su uspjele proizvesti samo 93.000 granata od 155 mm. Procjena je da će se proizvodnja ove godine povećati na 240.000, no to neće biti dovoljno niti da se podmire ukrajinske potrebe, a kamoli ponovo popune zalihe američke vojske, pisao je prije nekoliko dana Indexov kolumnist Mario Galić.
Situacija s ukrajinskim omiljenim oružjem, višecijevnim lanserima projektila HIMARS, tek je malo bolja. Godišnja proizvodnja projektila je oko 5.000, a Ukrajina je u godinu dana potrošila 4800. Lockheed Martin se trudi povećati proizvodnju na 10.000 godišnje, ali to ne ide ni lako ni brzo.
Najgora je situacija s protuoklopnim sustavom Javelin, koji Pentagon više ne isporučuje Ukrajini. Ne zato što ne bi htio, nego zato što ga više nema u magazinima. Ukrajina je u posljednjih godinu dana dobila čak 8500 projektila, a godišnja proizvodnja Raytheona i Lockheed Martina je tek 1.000. S obzirom na to da je to složen sustav, mogućnosti povećanja proizvodnje su vrlo ograničene - tek na 2.100 godišnje. A to je sve samo dio oružja. Kako je jučer napisao pukovnik Richard Kemp, dopisnik Telegrapha, ukrajinske snage dnevno ispale 6000 projektila kao odgovor na rusku vatru koja je, da se i to spomene, još snažnija. Putinovi neuspjesi su zavarali Zapad
No ruska potrošnja ne brine Zapad jer na nju ne može utjecati. Zapad brine ukrajinska. Tako je britanski ministar obrane Ben Wallace kazao da bi ukrajinske snage mogle ostati bez municije ako je ne počnu štedjeti.
"Njegovi komentari podsjećaju nas na bitnu istinu: ta brutalna sila i sposobnost da se ona održi i obnovi tijekom duljeg razdoblja povijesno je ono što na kraju pobjeđuje u ratovima", piše spomenuti pukovnik Kemp u svom tekstu.
U nastavku teksta piše da su Putinovi neuspjesi zavarali Zapad. Štoviše, to stoji i u naslovu članka. Ukrajina i zapadne zemlje imale su puno uspjeha od početka rata koristeći moderne i skupe vojne gadgete. Dronovi koji uništavaju tenkove mnoge su uvjerili da je stara taktika masovnih vojnih napada stvar prošlosti.
No što rat ide dalje, to je sve više izražena važnost starih metoda ratovanja poput artiljerije, koja i u ovom ratu odnosi najviše života.
"Svakodnevno Rusi ispaljuju tri puta više granata nego Ukrajinci, ali moskovska obrambena industrija je u stanju rata, s proizvodnjom koja raste i nema znakova nestašice streljiva. Trenutna utrka u naoružanju između Rusije i Zapada, koju gubimo, trebala bi poslužiti kao strašno upozorenje o stanju naše vlastite nacionalne obrane", piše Kemp. "Magacini streljiva su ispražnjeni"
Slično govori i austrijski pukovnik te vojni analitičar Markus Reisner u tekstu koji donosi DW. On kaže da Zapad tek sad počinje shvaćati da rat neće odlučiti nekoliko stotina tenkova, nego resursi.
"Recimo, imamo deseti paket sankcija protiv Rusije i usprkos tome njezino gospodarstvo nije pokleknulo. Isporučili smo oružje u nevjerojatnim količinama. Usprkos tome ruska vojska prelazi u ofenzivu", napominje Reisner, austrijski pukovnik i povjesničar koji vodi područje istraživanja na austrijskoj Vojnoj akademiji.
Kako objašnjava, tvornice zapadne namjenske industrije i dalje proizvode tempom mirnodopskih vremena - i neće to promijeniti ako ne dobiju konkretne velike narudžbe od vojske. On dodaje, slično kao i ranije spomenuti Britanac za Telegraph, da europske vojske nisu pripremljene na frontovski rat s okršajem topništva. "Svi magazini streljiva su ispražnjeni."
"Neke vojske imaju jedva deset do petnaest tisuća granata na skladištu. Toliko je ukrajinska strana ispaljivala samo u jednom danu na vrhuncu sukoba prošlog ljeta. Ruska strana je tada ispaljivala do 80.000 komada dnevno", dodaje. Još jedan potencijalni problem
U cijeloj priči oko naoružavanja Ukrajine javlja se još jedan potencijalni problem. Naime, sljedeće godine se održavaju američki predsjednički izbori. Amerika je dosad bila daleko najveći donator oružja, municije i pomoći Ukrajini i bilo kakvo smanjivanje te pomoći moglo bi biti kobno po Kijev. Izbori su, istina, još uvijek daleko, ali ni rat ne izgleda kao da će uskoro stati.
Naoružavanje Ukrajine bit će sasvim sigurno jedna od ključnih tema u kampanji ako se rat produlji do tada. Republikanci su i dosad bili prilično kritični prema politici demokrata vezano za Ukrajinu i tamošnji rat. Teško je da će s vremenom postati manje kritični, dapače. Eventualne promjene u SAD-u jako bi utjecale na situaciju u cijelom svijetu, a kamoli u Ukrajini. Važna konferencija u Njemačkoj
Uz ostale stvari, sasvim je sigurno da će slanje oružja i municije Ukrajini biti jedna od ključnih tema sigurnosne konferencije koja danas počinje u Münchenu.
Njemački kancelar Olaf Scholz i francuski predsjednik Emmanuel Macron su među 45 šefova država i vlada koji stižu na jedan od najvećih skupova o globalnoj sigurnosti.
Potpredsjednica SAD-a Kamala Harris, šef NATO-a Jens Stoltenberg i kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi također dolaze u München, koji će u sljedeća tri dana postati središte međunarodne diplomacije. Organizatori su objavili da ruska vlada zbog invazije na susjednu zemlju nije pozvana u München. To je prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća da Moskva neće biti prisutna na godišnjem okupljanju svjetskih čelnika i stručnjaka o glavnim izazovima međunarodne sigurnosti.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 13:04:12 GMT
Protuoklopna brobaRuska 131 motorizirana brigada umarširala je 31.12.1994. u glavni grad Čečenije Grozni. Vodeći elementi brigade su se iskrcali u centru grada, dok se ostatak jedinica pozicionirao po okolnim ulicama koje vode prema centru. U trenutku kada su se ruski vojnici iskrcali iz svojih transportera i krenuli ka željezničkoj stanici da je zauzmu, Čečeni su otvorili uragansku vatru iz dobro utvrđenih zaklona. Prvo su sa ručnim bacačima uništili sva vodeća i zadnja vozila u kolonama tako da se rusi nisu mogli povući niti pružiti podršku tenkovima svojoj pješadiji koja je ili zarobljena ili likvidirana. U borbama koje su potom uslijedile do 03.01.1995. godine, ova brigada je izgubila 20 od svojih 26 tenkova T-80 i 102 od svojih 120 transportera BMP 1/2, a iz stroja joj je izbačeno preko 800 vojnika. Slične stvari ponavljale su se i u Ukrajini tokom prvih mjeseci rata. No, slične stvari su se dešavale i drugima. Iran je preko Sirije snabdio Hamas sa svojim Dehlavieh protuoklopnim vođenim raketama koje su derivat ruskog sistema 9M133 Kornet. U zasjedama koje je Hamas radio od 2010. godine, a posebno u ratu 2014. korištene su ove protuoklopne rakete sa mogućnošću penetracije sendvič ili reaktivnog oklopa do 1000 mm debljine sa daljine i do 5 km. U sukobima 2014. Hamas je pogodio i uništio 15 izraelskih tenkova Merkava sa ovim raketama sa daljina preko 4 km.
Izrael je vrlo osjetljiv po pitanju svojih tenkova i posada još od oktobarskog rata 1973. godine kada je Egipat na Sinaju potpuno uništio izraelsku 190. Oklopnu brigadu sa vođenim protuoklopnim raketama Maljutka. Javnost je posebno bila ogorčena nakon operacija 2006. godine u Južnom Libanu kada su gerilci Hezbollaha u vještim zasjedama zaustavili kopnenu operaciju Izraela uništivši 25 Merkava tenkova upravo sa iz Rusije dobivenim sistemima 9M133 Kornet. Zato je u Izraelu razvijen sistem zaštite tenka „Trophy“ koji registruje ispaljene rakete na tenk i poduzima kontra mjere. 2014. U sukobima u pojasu Gaze ni taj sistem zaštite nije mnogo pomogao kod korištenja PO raketa Kornet. Naime raketa se po ispaljenju kreće preko 300 m\s što ostavlja prostor za reakciju od svega 15tak sekundi na maksimalnom dometu od 5,5 km, što je relativno malo. Inače tenkovi Merkava nisu dodatno oklopljeni već je raspored mašine i municije napravljen tako da se maksimalno zaštiti posada, zato je mašina postavljena u prednji dio tenka, a municija i prostor za prijem i do 6 vojnika pored četveročlane posade je ostavljen u zadnjem djelu vozila. Pripadnici ruskih padobranskih divizija najprofesionalnijeg i najboljeg dijela ruske vojske pripremaju lanser za degažman rakete 9M133 Kornet negdje u Ukrajini
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 13:36:58 GMT
Bataljonska taktička grupa (BTG) je ahilova peta Putinove soldateske
Ako sad zanemarimo političke i ekonomske razloge sukoba u Ukrajini i fokusiramo se na čisto vojna pitanja, onda se pored sankcija i globalne osude agresije na Ukrajinu stvari počinju dodatno komplikovati za Rusku Federaciju, jer je očito da iako neuporedivo vojno jači Rusi sa svojim novim vojnim konceptom upotrebe svoje oružane sile kroz bataljonske taktičke grupe ne mogu da savladaju dobro vođen i organizovan otpor Ukrajinaca.
Bataljonska taktička grupa /батальонная тактическая группа/ (BTG) je novi taktički koncept vođenja oružane borbe u modernom okruženju oružane sile Ruske Federacije. U biti radi se o ojačanom bataljonu čija je osnovna funkcija samostalno vođenje oružane borbe i uvezivanje sa drugim bataljonskim taktičkim grupama radi izvršavanja složenijih zadataka na operativnom i strategijskom nivou. U pravilu svaka ruska brigada ima najmanje dvije BTG. Zadatak brigadnog nivoa komandovanja je da koordinira dejstava svojih BTG i uvezuje se sa drugim brigadama, sredstvima vatrene podrške i sadejstva.
U zavisnosti od namjene BTG se kreira oko pješačkog ili oklopnog bataljona kojem se pridodaju čete inženjerije, diviziona trupne PZO, diviziona artiljerije, čete za izviđanje, čete za protuoklopnu borbu, voda veze i voda za elektronska ili protu-elektronska dejstva. Ako se radi o pješačkom bataljonu, on se ojačava sa najmanje 3 tenkovske čete sa po 4 tenka i još jednom do dvije čete oklopnih borbenih vozila, te ostalim sredstvima vatrene podrške u zavisnosti od osnovne misije u koju mogu biti uključeni čak i jurišni ili transportni helikopteri. A ako se radi o oklopno mehaniziranom bataljonu, on se ojačava sa specijaliziranim pješačkim četama. Zamisao je da BTG vodi napadna borbena dejstva u sklopu šire bojišnice i da budu spremani i za kružnu odbranu na brzu ruku. Zadatak komandira BTG u napadu je da iskoordinira pokret, udar i vatrenu podršku svojih četa, a u odbrani da se uveže u front sa susjednim BTG lijevo i desno od svoje zone odgvornosti. Geografska prostorija fronta koju BTG bi po zamisli trebao da pokriva je 20 km2. Intencija Putinove Stavke kod kreiranja BTG je jasna, osloboditi se krupnih ruskih formacija, svesti poimanje bojišta na bataljonski nivo, obezbjediti fleksibilnost formacije i dati komandantima brigada na terenu širinu kod odlučivanja.
Problemi su se posebno javili kod komandovanja BTG u Ukrajini. Niži taktički nivo komandovanja naviknut na jasne smjernice višeg niova komandovanja nisu pokazali ni fleksibilnost, ni ličnu inicijativu. Rusi su zanemarili činjenicu da je bataljon podkapacitriran da vodi efikasnu oružanu borbu u prostoru koji se brani sa aktivnim pristupom protivničkom napredovanju i rastrestitim borbenim poretkom, a ne šabloniranim fortifikacijama i utvrđenjima kako bi vršili zaprečavanje napredovanja u geografskoj prostoriji gdje se odvijaju borbena dejstva. Laički rečeno BTG su u napredovanju bile praktično prepuštene same sebi, jer su tako i koncipirane da budu autonomne. Međutim, kada bi viša komanda naredila spajanje više BTG-a radi ostvarenja jačeg pritiska na ukrajinski prednji kraj, oni bi do tad već iscrpili svoju ofanzivnu moć i ne bi mogli brojčano da nadjačaju Ukrajince iako su imali veći broj tenkova i artiljerije na raspolaganju. Jednostavno to im nije pomagalo i mnoštvo opreme je zbog toga ostavljeno ili uništeno na bojištu. Tako su Rusi faktički sami sebi pucali u nogu, na to se nadovezala nedostatna vatrena podrška, neprikladna logistička podrška, loša oprema, loša komunikacijska oprema i naravno loše komandovanje.
Usporeno kretanje ruskih napadnih kolona i stalni zastoji sve to potvrđuju. U pravilu ruske kolone su napadane sa pješaštvom koje se još vozilo u kamionima i transporterima. Napadi su bile klasične dvostrane zasjede, gdje nakon otvaranja vatre sa jedne strane, onaj koji je napadnut traži zaklon u kontra strani puta ili ceste, okrečući vozila sa pješaštvom dalje od smjera prvobitnog otvaranja vatre. Ukrajinci bi u pravilu prvo napali tenkove sa vođenim PO projektilima ili sa sredstvima za blisku PO borbu, a zatim bi otvarali vatru iz pješačkog oružja. Kada bi se rusko pješaštvo pokušalo iskrcati da zauzme zaklon od izvora otvaranja vatre, ukrajinci bi tek tada otvarali nenadanu paljbu sa druge strane puta i hvatali Ruse u unakrsnu vatru. To je imalo devastirajući efekat na rusku vojnu organizaciju, gdje bi zbog panike i nesnalaženja u dobro sasređenoj vatri iz PM-ova čitavi vodovi bili likvidirani. Nakon što bi ispucali u pravilu dva do najviše tri okvira, ukrajinci bi se povlačili uz pokrivanje od strane svoje artiljerije koja bi preciznom vatrom držala Ruse prikovanim za svoja vozila koja bi za neke bila i smrtonosna zamka zbog direktinh pogodaka teške artiljerije. Ako skoncentirate 75 vozila u bataljon, koje prate svega 200 – 250 vojnika, onda ste vezali sami sebi ruke.
Ovako „načeta“ četa BTG bila bi onseposobljena za dalja dejstva, što zbog gubitka ljudstva što zbog gubitka vozila, što zbog šoka od borbenog kontakta. Ovaj problem se kod Rusa razvio zbog kretanja u napad bez predhodnog temeljitog komandantskog izviđanja i određivanja jasnih smjernica kretanja čete i reakcije iste ukoliko ostvari borbeni kontakt sa neprijateljem. Logika je bila da će prekomjerna vatrena podrška iz zraka i sa kopna onemogućiti neprijatelja da razvije borbu, no sadejstvo i vatrena podrška moraju doći po jasnim elementima upotrebe. Svjesni te situacije Ukrajinci se i nisu usuđivali da zametnu borbu sa ruskim napadnim kolonama, već su ih napadali u zasjedama i brzo se povlačili da ne bi došli pod udar prekomjerne vatrene podrške. Zadovoljavali bi se sa par zapaljenih vozila i onoliko gubitaka koliko bi za kratko vrijeme mogli nanijeti Rusima. Društvenim mrežama kruže snimci na kojima se vidi koliki je nivo dezorganizacije ruskih trupa kada se nađu pod vatrom Ukrajinaca, reakcija im nije vojnička, već se vode prvenstveno strahom i panikom. To samo govori u prilog činjenici da vojnici nisu pripremljeni za zadatak u koji su krenuli i da komandovanje na terenu nije funkcionisalo. Dvojica ruskih generala koji su komandovali čitavim odsjecima fronta ubijeni su u borbenim dejstvima, jer su morali da se spuste na teren i da preuzmu komandu nad dezorganizovanim jedinicama.
Kako su Ukjrajinci uopšte dolazili u poziciju da nanesu tako velike gubitke Rusima i pometu im borbeni raspored?
U prvom ruskom napadu na Ukrajinu ispaljeno je 250 vođeniih, krstarećih i balističkih projektila na kompletnu vojnu infrastrukturu Ukrajine. Rezultat ovog sofisticiranog i jako skupog napada nije bio općenito zadovoljavajući. Ratna avijacija Ukrajine nije pretrpjela veće gubitke, skladišta municije i goriva su bila već dislocirana na više lokacija, a kompletan borbeni arsenal Ukrajine je bio raspoređen što u Donbasu, što u očekujućim rejonima napada s obzirom da su se Rusi grupsali mjesecima na granicama Ukrajine. No, na stranu sad konkretni potezi Ruske Federacije, šta su Ukraijnci poduzeli i zašto su bili tako efikasni u prvoj fazi sukoba.
Ukrajinci su pošli od onoga sa čim raspolažu procjenjući pravilno sve ruske kontrareakcije. Naime, nakon što blitz operacija nije uspjela u prvih 100 sati zbog njihovog snažnog otpora, Ukrajinci su pravilno procjenili da će Rusi koristiti razvijenu cestovnu mrežu kod kretanja svojih snaga, te da će im se linije snadbijevanja razvući i da će im logistički kapaciteti biti limitirani s obzirom na prvobitnu zamisao kratkog odvijanja operacije. Drugi nedostatak koji je bio očigledan od početka je to što se Rusi poslovično u ofanzivi oslanjanjaju na tenkove. Tenkovi imaju svoja stroga ograničenja, oni ne mogu dejstovati samostalno, jer su ranjivi na bliska protuoklopna dejstva, niti u masovnom borbenom poretku, jer su veliki i značajan cilj koji se gađa iz svih raspoloživih oruđa, oružja i sredstava. Tenkovi ne mogu biti efikasni bez uvježbane posade, niti se mogu kretati na velikim udaljenostima. Tenkovi moraju biti redovno održavani i oni ne mogu dejstvovati bez odgovarajućih inženjerijskih jedinica za izvlačenje i održavanje na frontu. Ako se ispravno ispoštuju ova stroga pravila, tenk može biti oružje koje će odlučiti pobjednika. A ako se zanemare i u taktičkom smislu se tenkovi pretvore u okosnicu napada, kao što je to radila bivša JNA tokom ratova 90-tih, rezultat će biti da iako ste mnogo jači gubite bitku za bitkom od slabijeg protivnika, jer ne možete da ostvarite pravovremeno sadejestvo između oklopa pješaštva i artiljerije.
Ukrajinci su do maksimuma iskoristili ovu slabost koja je inače na Zapadu decenijama posmatrana kao osnovni postulat suporotstavljanja velikim sovjetskim oklopnim klinovima ukoliko bi došlo do konvencionalniog rata visokog nivoa između tadašnjeg Varšavskog Ugovora i NATO-a. No, modifikacija koju su Ukrajinci uveli u eksploataciji ove ruske slabosti bila je u upotrebi izviđačkih i taktičkih borbenih dronova. Rusi su očekivali da se njihovim BTG suprotstave jednice istog ili većeg nivoa, naprotiv, njima su se suprotstavljale manje jedinice najviše ranga voda, a ponegdje tek i čete. Ukrajinci su imali vrlo efikasno komandovanje svojim ograničenim kapacitetima, a njihova obučenost je iznenadila cijeli svijet. Oni su u svoja borbena djelovanja zasnivali na konceptu elektronskog mapiranja bojišta u realnom vremenu sa direktnim prenosom procesa izviđanja sa mini izviđačkih dronova, sa taktičkih izviđačkih dronova i upotrebe taktičkih borbenih dronova. Što će reći da su prvi vidjeli i prvi pucali na neprijatelja i odmah procjenjivali nivo štete i koordinirali dalje akcije. Ono šta je odmah uočeno od strane Rusa je da Ukrajinci nisu otvarali vatru na kolonu prije ulaska logističkih kapaciteteta u tzv. zonu uništenja zasjede i gađali su u pravilu kamione sa hranom, gorivom i municijom. Borbeni dio kolone bi onda bio zaustavljen i vraćen u zonu borbenog dodira i tada bi se izlagao djelovanju drugih ukrajinskih udarnih grupa koje su udare nanosili sa PO vođenim raketama. Šta god bi rusi poduzeli nije pomagalo, jer je kompletno područje bilo pokriveno TV prenosom sa nekoliko dronova uživo. A kada bi Rusi uključili svoju vatrenu podršku, onda bi se iz patrole nad bojištem u borbu uključivali taktički borbeni dronovi koji bi neutralilzirali trupnu i operativnu PZO i otvorili koridore jurišnoj avijaciji i helikopterima da izvrše svoje ograničene udare. Kada bi procijenili da su nanijeli željene gubitke, Ukrajinci bi se brzo povlačili, a ruska borbena kolona odnosno ono što je od nje ostalo bi se i dalje borila sa pripadnicima teritorijalne odbrane Ukrajine koji bi ih dalje blokirali, to bi trajalo sve dok bi Rusi imali goriva i municije, jer im je snadbijevanje bilo ugroženo i potpuno onemogućeno, a poslije bi Rusi napuštali vozila i spašavali se kako ko može.
Sadejstvo sa avijacijom nije bilo moguće u tolikoj mjeri, jer Ruska Federacija nije ovladala zračnim prostorom i Ukrajinci su uspjevali da im sa lovačkom avijacijom posebno lovicima Sukhoi SU-27 nanesu gubikte, mada su i sami pretrpjeli velike gubitke s obzirom na koncentraciju trupne i operativne PZO. Prema podacima nekih portala koji iznose umjerene informacije, Ruska Federacija je izgubila 28, a ukrajina 10 borbenih letjelica. Ruska Federacija je svoje izviđačke dronove uptrebljavala na novou fronta i uglavnom je tragala za skladištima logistike i PZO kapacitetima Ukrajinaca. Posebne su napore uložili da neutrališu ukrajinske operativne PZO raketne sisteme S-300 u ćemu su i uspjeli, samo od ranije se zna da ukrajinski S-300 većinom nisu bili operativni, zbog neredovnog održavanja, jer nije bilo rezervnih dijelova iz Rusije od 2014. godine. Ukrajinci su ove sisteme koje nisu mogli iskorisiti koristili kao mamce za zasjedna dejstva svoje PZO Ukrajinci su se bazirali na zaštiti svojih trupa od napada iz zraka do visine od 5000 metara kojeg su vrlo efikasno branili sa američkim prenosnim PZO raketama FIM-92 STINGER, a kičma njihovog PZO sistema na operativnoj razini posebno oko Kijeva bilo je ono malo upotrebljivih PZO raketnih sistema S-300 i veći broj PZO raketnih sistema 9K-37 BUK M1 /SA-10 GADFLY/ kojeg koriste i ruske snage.
Zaključak koji se može izvući iz dosadašnjeg kopnenog dijela rata u Ukrajini je da ako skoncentirate 75 vozila u ojačani bataljon, kojeg prate svega 200 – 250 vojnika, a ne obezbjedite sadejstvo sa drugim rodovima i efikasnu logističko snadbijevanje onda ste u taktičkom smislu vezali sami sebi ruke. Pri tom ne obezbjedite cyber prostor, ne ometate ili ne možete da ometate protivnikove internet komunikacije, u propagandnom smislu imate narativ negacije, a društvene mreže su pune video uredaka sa kojima vas protivnik odmah demnatuje, prezentirajući vaše gubitke iz sata u sat, onda je jasno da se nalazite u fazi u kojoj morate redefinirati ne samo strategiju, već općenito razloge kompletnog vojnog involviranja u Ukrajini. Na kraju ponoviću ono što sam rekao za medije pojedinih zemalja članica NATO-a – Sramotno je da se slavna Crvena Armija, pobjednička vojska iz II Svejtskog rata poziva na upotrebu nukelarnog oružja, jer ne može da uđe dublje od 100 km u ukrajinsku teritoriju.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 14:03:35 GMT
Rusija gubi 2000 vojnika za svakih 100 metara osvojenog teritorija, piše Times
RUSIJA gubi najmanje dvije tisuće vojnika za svakih 100 metara teritorija koji uspije osvojiti u istočnoj Ukrajini, objavio je danas britanski The Times pozivajući se na izvještaj obavještajnih službi članica NATO-a. U izvještaju se ne navodi uključuje li ta brojka i ranjene vojnike, ali poznato je da je ta procjena iznesena na nedavnom sastanku ministara obrane članica NATO-a.
Na sastanku se raspravljalo o slanju zapadnog oružja Ukrajini s ciljem omogućavanja Kijevu da potisne ruske snage u naredna tri mjeseca. Američki ministar obrane Lloyd Austin je na tom sastanku ustvrdio da su ruske kopnene snage na istoku Ukrajine "demoralizirane" te "trpe ogromne gubitke". "Rusija nastavlja slati velike količine dodatnih resursa i ljudstva u bitku", rekao je Austin. "Većina vojnika koje šalje je slabo opremljena i obučena, zbog čega ruske snage trpe velike gubitke", rekao je. Prema podacima Glavnog stožera ukrajinske vojske, Rusi su od početka invazije dosad izgubili oko 140.000 vojnika.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 19:04:17 GMT
Tenkove jedva proizvode, s čipovima im ne može pomoći ni Kina, a ostali su i bez ključnog aduta KREMLJ NA KOLJENIMA
Čipove za vojnu industriju Rusija pokušava pronaći čak i u perilicama posuđa te hladnjacima, ali to je, kažu stručnjaci, jalova borba Tvornici tenkova Uralvagonzavod u zapadnom Sibiru ponestaje radnika, a zaustavljeni su i veliki planovi za dodavanje druge proizvodne linije za borbene tenkove T-90. - Tvornica muku muči s akutnim nedostatkom osoblja. Pravom majstoru prije je bila potrebna posebna obuka za rad, ali sad se uzima bilo tko, a za iskustvo u proizvodnji više se niti ne pita - rekao je jedan zaposlenik, a prenosi The Telegraph. www.telegraph.co.uk/business/2023/02/17/russia-no-longer-has-economic-means-wage-offensive-warfare/Spomenuti kompleks u Drugom svjetskom ratu služio je kao Staljinova pozadinska utvrda i proizvodio je sovjetske tenkove T-34. Danas je pak pod državnim konglomeratom Rostec, a njime upravlja bivši general KGB-a Sergej Čemezov. I sad taj Rostec vrbuje nove radnike diljem Rusije, nudeći im visoke plaće i bonove za stanovanje. Najviše traže inženjere dizajna, no čini se kako je bazen vještina i radne snage presušio. Sve manje radne snage Rusiju je od početka invazije na Ukrajinu napustilo oko 700.000 ljudi, većinom mladih i najobrazovanijih. Vojni stroj na dan "prožvače" 800 vojnika, barem tako tvrde britanski obavještajci, a što ruski predsjednik Vladimir Putin više mobilizira one koji ostaju, to mu ostaje manje ljudstva za njegovu ratnu industriju.
Međunarodni institut za strateške studije procjenjuje da je Rusija već izgubila od 2000 do 2300 tenkova u Ukrajini. Navodno je ostala bez polovice svojih prijeratnih zaliha tenkova T-72 i T-80. A nova proizvodnja nije ni približno dovoljna kako bi se nadoknadili svi ti gubici. Ovakvu crnu statistiku ne može promijeniti niti veliki Uralvagonzavod. Rusija zasad crpi svoju posljednju rezervu prastarih sovjetskih tenkova, ali nedostaju im dijelovi za iste, što predstavlja ogroman problem.
Američko ministarstvo financija još je u listopadu priopćilo kako je zapadna blokada poluvodiča dovela do 70-postotnog pada uvoza čipova iz svih globalnih izvora, što Rusima uvelike ograničava proizvodnju hipersoničnih projektila, projektila zemlja-zrak i sustava za rano upozoravanje u zraku. Stoga Rusija čipove za vojsku pokušava pronaći čak i u perilicama posuđa te hladnjacima, ali to je, kažu stručnjaci, jalova borba.
Rusija ima dva velika proizvođača poluvodiča - Mikron i Baikal, no oni su neprikladni za moderno precizno oružje.
- Unatoč ruskoj propagandi i nastojanjima da izgrade domaću industriju poluvodiča, u tome nisu uspjeli i mislim da nikad ni neće. I dalje će ovisiti o stranoj tehnologiji - rekao je James Byrne s Royal United Services Institute (RUSI).
Čipovi iz Kine?
No ruski carinski podaci pokazuju kako je uvoz čipova porastao unatoč zapadnoj blokadi - barem Kremlj želi da svijet u to povjeruje. Ipak, taj uvoz uglavnom se odnosi na rutinske niskotehnološke čipove iz Kine, koji navodno imaju i do 20 puta veću "stopu kvarova" od drugih čipova.
James Lewis, voditelj tehnologije u Centru za strateške i međunarodne studije iz Washingtona, kaže kako će trebati dvije do tri godine da se rekonfiguriraju platforme za prihvat mnogih od već spomenutih kineskih uvoza.
James Byrne iz RUSI-ja dodaje kako oružje koje je zarobljeno ili oboreno u Ukrajini velikom većinom sadrži američke čipove, uglavnom iz Texas Instrumentsa i Analogue Devicesa. A kako bi održala na životu svoju ratnu industriju, Rusija se i godinu dana nakon početka invazije na Ukrajinu nastavila oslanjati na američke čipove, nabavljajući ih nezakonito i bez znanja proizvođača.
Mogu li kineski proizvođači zamijeniti sve te komponente? Skeptičan sam. Jedva da smo vidjeli bilo koji od ovih kineskih čipova u ruskim platformama oružja - izjavio je Byrne.
Kad je riječ o oružju, Kremlj još uvijek ovisi o lancu opskrbe zapadnih čipova kroz Hong Kong, Tursku ili Bliski istok. Mnogi prolaze, ali mnogi i ne, a administracija američkog predsjednika Joea Bidena sve više steže globalnu omču.
Skupi šverc
Istodobno, šverc u razmjerima koji su potrebni Rusiji vrlo je skup. Putin je još 2022. možda i mogao platiti koliko god je bilo potrebno, no uvedene sankcije pomrsile su mu planove i računicu.
Ruskom predsjedniku fosilna goriva osigurala su proračunski višak, što je uvelike pridonijelo očiglednoj otpornosti ruskoga gospodarstva. Iako se očekivalo da će se ruski BDP smanjiti za 10 do 12 posto, središnja banka tvrdi kako se on prošle godine smanjio za samo 2,5 posto.
No situacija se u međuvremenu itekako pogoršala, a podaci objavljeni u siječnju izazvali su pravu uzbunu u Kremlju. Državni energetski prihodi pali su za 46 posto, a proračun je u jednom mjesecu pao na deficit od čak 25 milijardi dolara. Sve navedeno znači da će se Rusija uskoro morati suočiti s drakonskom štednjom ako želi nastaviti s borbom.
Iako Putin i dalje može prodavati svoju naftu po ograničenim cijenama koje je u prosincu uvela skupina G7, Zapad je taj koji kontrolira 90 posto trgovine kroz osiguranje, financiranje i vlasništvo brodova. S druge strane, Kina, Indija ili Turska nerado se cjenkaju, znajući da je Rusija "ojađeni" prodavač.
Što se plina tiče, Rusija je zauvijek izgubila primarno tržište u Europi. Cijena ukapljenog prirodnog plina, koji Rusi još uvijek mogu prodati, pala je za čak 70 posto od prošloga kolovoza. A Rusija je sad izgubila i polovicu svojih globalnih prihoda od izvoza nafte, što je za nju puno, puno bolnije.
No Putin na raspolaganju još uvijek ima određena sredstva kojima može mučiti Zapad.
Utjecati na cijenu nafte
Mogao bi, piše The Telegraph, smanjiti proizvodnju nafte za tri milijuna barela dnevno i navući cijenu na 200 dolara u nadi da će isprovocirati iscrpljene europske demokracije da se okrenu protiv svojih vođa kad je u pitanju Ukrajina. Mogao bi pokušati cijenom nadoknaditi sve ono što gubi količinski. No takav naftni šok čak bi više nego Zapadu naštetio bi Kini, Indiji i globalnom jugu.
Pouka ekonomskog ratovanja jest ta da ono traje dugo, ali često završava zapanjujućom brzinom. Zašto se njemačka proljetna ofenziva 1918. godine raspala i pokrenula potpuni kolaps sustava, zašto je nacija kolabirala nakon četiri godine stoičke snošljivosti? Zato što zemlja više nije imala ekonomskih sredstava za vođenje ofenzivnog rata. Ponestalo je radnika za tvornice željeza i čelika. Ponestalo je poljoprivrednih ruku. Njemačka je ostala bez goriva, gume, gnojiva i hrane. Ostala je bez novca.
Rusiji neće ponestati goriva i hrane, ali nedostaje joj još puno toga za održavanje ratnoga stroja, a Zapad ju je uvelike nadmašio.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 17, 2023 20:02:18 GMT
Ukrajina troši streljivo brže nego što ga NATO proizvodi. Pentagon ima pU VELIKOJ tvornici u blizini autoceste u središtu Scrantona, u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, kuje se budući arsenal za ukrajinsku vojsku, jedna po jedna užarena artiljerijska granata. Radeći punom parom, tvornica oružja Scranton Army Ammunition Plant proizvodi otprilike 11.000 topničkih granata mjesečno. To se možda čini puno, ali ukrajinska vojska često ispali toliko granata u samo nekoliko dana. Kako bi zadovoljila tu potražnju, tvornica Scranton prolazi kroz golemu ekspanziju, potaknutu milijunima dolara u novim obrambenim izdacima Pentagona. Ulaže u nove visokotehnološke strojeve, zapošljava nekoliko desetaka dodatnih radnika i s vremenom će prijeći na neprekidnu proizvodnju - 24 sata svaki dan, piše CNN. SAD proizvodi najviše streljiva u zadnjih nekoliko desetljeća "Intenzitet je porastao. Kako budemo donosili moderniju opremu, moći ćemo još više napredovati", rekao je Todd Smith, jedan od šefova tvrtke General Dynamics Ordnance and Tactical Systems, koja upravlja tvornicom za vojsku.
SAD i njegovi saveznici već su poslali gotovo 50 milijardi dolara pomoći i opreme Ukrajini tijekom prošle godine. Kako bi to zadržao i obnovio vlastite zalihe, Pentagon se upušta u najveće povećanje proizvodnje streljiva u posljednjih nekoliko desetljeća unatoč tome što Amerika tehnički nije u ratu.
Pentagon je izdvojio otprilike tri milijarde dolara samo za kupnju streljiva u inozemstvu od saveznika i za povećanje proizvodnje kod kuće. Dio tog novca otići će u proizvodnju onoga što je postalo glavni ratni proizvod - topničkih granata kalibra 155 milimetara.
Proizvodnja se povećava što je brže moguće
Američka vojska planira povećati proizvodnju topničkih granata za 500 posto, s 15.000 mjesečno na 70.000. Velik dio tog povećanja ostvarit će tvornica Scranton, koja čini velik udio u opskrbi zemlje topničkim granatama.
Diljem SAD-a tvornice streljiva povećavaju proizvodnju što je brže moguće. Tvornica Lockheed Martin u Arkansasu proizvodi seriju raketa i projektila, uključujući one koje koristi raketni sustav vojske Patriot i za kojima je velika potražnja u Ukrajini.
Vojska gradi novu tvornicu za proizvodnju topničkih granata u Teksasu, dok se postojeća tvornica proširuje u Middletownu, u Iowi, koja utovaruje, pakira i sastavlja granate od 155 milimetara.
Ukrajina troši brže nego što Amerika i NATO mogu proizvesti
Vojska namjerava udvostručiti proizvodnju protutenkovskih projektila Javelin, proizvoditi približno 33 posto više raketa srednjeg dometa zemlja-zemlja godišnje i svaki mjesec proizvoditi najmanje 60 protuzračnih raketa Stinger, koje gotovo uopće nisu bile u proizvodnji.
Projektili Stinger i Javelin su među najpouzdanijim streljivima Ukrajine protiv ruskog kopnenog napredovanja i zračnih napada. Dok se rat u Ukrajini proteže u svoju drugu godinu, SAD i njegovi saveznici suočavaju se s akutnim problemom - Ukrajina troši streljivo brže nego što ga SAD i NATO mogu proizvesti.
Smanjenje zaliha streljiva bilo je glavna tema ključnog sastanka u Bruxellesu ovog tjedna. Članovi Ukrajinske obrambene kontaktne skupine, saveza 54 zemlje koje podupiru obranu Ukrajine, izravno su razgovarali o izazovima nastavka održavanja dobre opskrbe ukrajinske vojske.
Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg rekao je da je trenutna stopa izdataka Ukrajine za streljivo višestruko veća od trenutne stope proizvodnje, što stavlja NATO-ovu obrambenu industriju pod pritisak.
Velik dio tog opterećenja snose američki vojni izvođači. Ali čak i kad SAD kreće u povijesni napor ponovnog naoružavanja, postavlja se pitanje hoće li to biti dovoljno. Dok se Ukrajina priprema za dugoočekivanu proljetnu ofenzivu u nadolazećim tjednima, SAD je još godinama daleko od postizanja očekivane razine povećane proizvodnje oružja.
Prema američkim izvorima, trebat će od 12 do 18 mjeseci da SAD postigne svoju maksimalnu stopu proizvodnje od 70.000 topničkih granata mjesečno. Potrebe Ukrajine mijenjaju se iz mjeseca u mjesec. Uz to, SAD ima puno posla oko obnove vlastitih zaliha, koje je rat u Ukrajini dosta smanjio.
Nedavno izvješće, čiji je autor Seth Jones, ravnatelj Međunarodnog centra za strateške i međunarodne studije, upozorava da je američka pomoć Ukrajini iscrpila njihove zalihe oružanih sustava i streljiva. Jones je također rekao za CNN da je SAD-u ponestalo ključnog streljiva dugog dometa, poput protubrodskih projektila.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 18, 2023 20:24:35 GMT
18.02.2023 individual captured or destroyed vehicle) Russia - 9297, of which: destroyed: 5886, damaged: 262, abandoned: 366, captured: 2783 Tanks 1748, of which destroyed: 1029, damaged: 82, abandoned: 89, captured 548
|
|
|
Post by kulinban on Feb 19, 2023 8:52:53 GMT
Leopard 1 - odličan lovac i oružje za defenzivne operacije Imaju ubojit top, ali slabi oklopKIJEV je mjesecima lobirao, moglo bi se reći vodio diplomatsku ofenzivu, da dobije zapadne tenkove. Želja im je bila dobiti barem 500 primjeraka. A što Kijev zaželi to (u pravilu) i dobije. Pa će tako dobiti i više od 500 zapadnih tenkova. Međutim, ne baš one koje je očekivao. Leopard 1 krenuo u serijsku proizvodnju 1965.Za razliku od neodlučnosti Berlina da dozvoli isporuku tenkova Leopard 2 odluka o isporuci Leoparda 1 bila je puno lakša. Proporcionalno tome i oduševljene Ukrajinaca novim tenkom je puno manje. Jer ipak se radi o borbenom vozilu čija je serijska proizvodnja krenula još davne 1965. godine.Okončana je 1984. godine nakon proizvedenih 6565 primjerka. Naravno, nisu svi otišli oružanim snagama tadašnje Savezne Republike Njemačke (Zapadna Njemačka). Više od pola otišlo je stranim kupcima, što je najbolji dokaz da se radilo o jako dobrom tenku. Međutim, danas su Leopardi 1 zastarjeli s ograničenim mogućnostima borbene uporabe. No to ne znači da ih ukrajinska vojska ne bi mogla itekako dobro iskoristiti. Doduše ne kao ofenzivno oružje. Napravljeno je šest inačica Tijekom serijske proizvodnje Leopard 1 je neprestano poboljšavan, tako da su napravljene čak šest inačica. Šesta je bila pokušaj ugradnje topa od 120 mm koja nikad nije ušla u serijsku proizvodnju jer je njemačko ministarstvo obrane pokrenulo razvoj Leoparda 2 s istim topom. Zadnja i najbolja inačica bila je A5.
Pokretljivost im je jako dobra
Od tri osnovna čimbenika svakog tenka, Leopardima 1 najbolja je pokretljivost koja je bolja od suvremenih zapadnih tenkova. U sve Leoparde 1 ugrađeni su dizelski motori MB 838 njemačke tvrtke MTU, najboljeg proizvođača tenkovskih motora na svijetu. Kad su ugrađeni davali su 830 konjskih snaga. No to je bilo prije više od četrdeset godina. Stoga bi svi motori morali sada proći kroz generalnu reparaciju kako bi im se vratila snaga i pouzdanost. A to je skupo i traži puno vremena.
Dobra pokretljivost Leoparda 1 bila je rezultat male mase vozila od samo 42,4 tone. Mala masa značila je i nisku razinu oklopne zaštite Leoparda 1 već po standardima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Oklopna zaštita je donekle poboljšana na inačici A3 koja je dobila kupolu napravljenu od višeslojnog oklopa koji se sastojao od dvije čelične ploče između kojih je umetnuta plastika čime se povećala zaštita od kumulativnih bojnih glava.
Slabi oklop
Za inačicu A5 razvijen je dodatni oklop od polikarbonatnih ploča koje se postavljaju na kupolu. Danas ovaj oklop nema baš nikakav učinak pa bi za buduće ukrajinske posade Leoparda 1 bilo puno svrsishodnije da se postave ploče eksplozivno reaktivnog oklopa. To nije jeftino rješenje, traži vrijeme za prilagodbu i ugradnju te bi se povećala zaštita isključivo protiv projektila s kumulativnom bojnom glavom.
Vrlo niska razina oklopne zaštite Leoparda 1A5 uvjetovat će mogućnost njegove borbene uporabe u Ukrajini. Imat će vrlo ograničene mogućnosti ofenzivnog djelovanja jer ne može izdržati ni pogotke iz protuoklopnog oružja kao što je RPG-7, a kamoli suvremenije. Potkalibarni penetratori ispaljeni iz ruskih tenkovskih topova kalibra 125 mm uništavat će ga na udaljenosti većoj od 2000 metara.
Ima ubojit top
Najbolja odlika Leoparda 1 je paljbena moć koju osigurava top L7 od 105 mm. Bez obzira na mali kalibar ovaj je top i danas jako ubojit. L7 i njegove izvedenice već se nalaze na borbenim vozilima koja su donirana Ukrajini, od slovenskih tenkova T55S, preko izvidničkih vozila AMX-10 RC pa do američkih borbenih vozila na kotačima M1128 Stryker.
U operaciji Mivtsa Shlom HaGalil (Mir za Galileju) 1982. godine u Libanonu izraelske Merkave s topovima M68 (američka izvedenica L7) bez problema su uništavale sirijske T-72. S obzirom da je glavni ruski tenk u Ukrajini još uvijek T-72, uz nešto T-80 i T-90, L7 će dobiti još jednu dokazati učinkovitost.
Tajna uspješnosti topa L7 je u činjenici da je ugrađen na jako velik broj borbenih vozila. Velik broj korisnika značio je vrlo veliku potražnju za streljivom, što je pak povećavalo broj tvrtki spremnih investirati u razvoj i proizvodnju. Tako se stvorila konkurenciju unutar koje je svaki i minimalan napredak jednog proizvođača tjerao ostale da poboljšaju svoju ponudu.
S obzirom da su diljem svijeta u operativnoj uporabi još deseci tisuća borbenih oklopnih vozila s L7 topom ili njegovim izvedenicama mnoge tvrtke i dalje proizvode (i poboljšavaju) streljivo za njega. Najsuvremenije granate s potkalibarnim penetratorima od volframa mogu na udaljenosti većoj od 1000 metara uništiti i ruske T-90 tenkove. Za uvjete ratovanja u Ukrajini to je više nego dovoljno.
Da bi se topom moglo učinkovito gađati neophodan je sustav za usmjeravanje paljbe (SUP). Leopardi 1A5 imali su za svoje vrijeme jako napredan SUP EMES 18 tvrtke Atlas Elektronik. Sastojao se od digitalnog balističkog računala, laserskog daljinomjera i termovizije. Nakon što su tenkovi povučeni iz operativne uporabe sve je to povađeno da bi se iskoristilo negdje drugdje. Zbog toga će sve Leoparde 1A5 prije odlaska u Ukrajinu morati nanovo opremiti SUP-ovima. Sustav EMES 18 odavno se ne proizvodi pa će se morati ugraditi neki drugi.
Odličan lovac i oružje za defenzivne operacije
Dobra pokretljivost, vrlo slaba oklopna zaštita i odličan top od Leoparda 1 čine odličnog lovca tenkova i oružje za defenzivne operacije. Odmah nakon objave vijesti da je Berlin odobrio slanje Leoparda 1 Ukrajini pojavile su se procjene da bi u najskorije vrijeme moglo biti isporučeno više od 230 tih tenkova.
Od čega će Njemačka, Danska i Nizozemska isporučiti čak 187. S obzirom da po vojnim i privatnim skladištima ima više od tisuću Leoparda 1 ne bi bilo iznenađenje da na kraju u Ukrajini završi znatno veći broj, te da taj tenk postane najbrojniji u ukrajinskoj vojsci.
|
|
|
Post by kulinban on Feb 19, 2023 22:12:47 GMT
|
|