Ekonomija Evropske unije i svijeta

[kulinban]

[kulinban]

[kulinban]

Eurostat: Nezaposlenost se u Hrvatskoj približila prosjeku Europske unije

STOPA nezaposlenosti u Europskoj uniji u ovogodišnjem lipnju iznosila je 6 posto, u eurozoni 6.6 posto, a u Hrvatskoj je bila 6.3 posto, čime su se one spustile s razina iznad 7 posto zabilježenih godinu dana ranije, pokazalo je danas izvješće Eurostata.
Na razini EU stopa nezaposlenosti, mjerena metodologijom Međunarodne organizacije rada (ILO), iznosila je u lipnju 6.0 posto i bila je nepromijenjena u odnosu na revidirani rezultat u svibnju, pokazalo je izvješće europskog statističkog ureda. U eurozoni je iznosila 6.6 posto, kao i u mjesecu ranije.
Usporedbe radi, u lipnju prošle godine u EU je stopa nezaposlenosti dosezala 7.2 posto, a u eurozoni 7.9 posto.
Eurostat procjenjuje da je bez posla u EU u lipnju bilo oko 12.93 milijuna građana, od čega njih gotovo 10.93 milijuna u eurozoni. U usporedbi s istim mjesecom prošle godine njihov je broj smanjen za 2.31 milijun u EU te za gotovo 1.96 milijuna u eurozoni.

Hrvatska u društvu Latvije

Španjolska i Grčka jedine su u lipnju bilježile dvoznamenkastu stopu nezaposlenosti, od 12.6 odnosno 12.3 posto.
U Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti mjerena ILO-ovom metodologijom u lipnju iznosila 6.3 posto i bila je za 0.1 postotni bod viša u odnosu na prethodni mjesec, prema Eurostatovim podacima. U lipnju prošle godine iznosila je 7.7 posto.
Bez posla je, prema Eurostatovim podacima, u Hrvatskoj u lipnju bilo 114 tisuća građana, tisuću više nego u prethodnom mjesecu. U odnosu na prošlogodišnji lipanj njihov je broj smanjen za 25 tisuća.
Najbliža Hrvatskoj je Latvija, sa stopom nezaposlenosti u lipnju od 6.4 posto.
Najniže su stope u lipnju ponovno zabilježene u
Češkoj 2.4 posto

Poljskoj 2,7 i
Njemačkoj 2.8 posto. Slijede Malta i Mađarska, sa stopom nezaposlenosti od 3 posto.
Više stope nezaposlenosti među mladima
Stopa nezaposlenosti među građanima u dobi do 25 godina u lipnju je u EU i eurozoni iznosila 13.6 posto. U EU je na mjesečnoj razini tako porasla za 0.3 postotna boda, a u eurozoni za 0.4 postotna boda.

U lipnju prošle godine u EU je dosezala 16.8 posto, a u eurozoni 17.1 posto.

Bez posla je u EU u lipnju bilo 2.546 milijuna mladih, od čega 2.073 milijuna u eurozoni. U usporedbi s mjesecom ranije broj nezaposlenih uvećan je u EU za 59 tisuća, a u eurozoni za 64 tisuće.
U odnosu na prošlogodišnji lipanj pao je za 527 tisuća u EU te za 450 tisuća u eurozoni.

Njemačka i Irska s najnižim stopama

Među zemljama EU čijim je podacima Eurostat raspolagao najmanju su stopu nezaposlenosti mladih u lipnju imale Njemačka i Irska, od 5.4 posto.
U drugom tromjesečju Hrvatska je bilježila stopu nezaposlenosti mladih od 15.9 posto, uz 23 tisuće mladih bez posla, pokazuju tablice Eurostata. U prvom kvartalu iznosila je 16.1 posto, uz također 23 tisuće nezaposlenih građana u dobi do 25 godina.
Najveću stopu nezaposlenosti među mladima i u lipnju su bilježile Grčka i Španjolska, od 29.5 odnosno 27.9 posto. Blizu su ostale i Italija i Švedska, s 23.1 odnosno 21.3 posto.
Eurostat nije raspolagao samo podacima za Rumunjsku. Mjesečne podatke o nezaposlenosti mladih inače nisu obvezne dostavljati Hrvatska, Belgija, Cipar, Rumunjska i Slovenija, koje ih dostavljaju na kvartalnoj razini.

[kulinban]

Tajvan, mala država ključna za cijeli svijet


IAKO se radi o relativno maloj otočnoj državi, Tajvan je jedna od ključnih karika u svjetskoj ekonomiji. Svoju neformalnu nezavisnost od Kine duguje dobrim dijelom svojoj ekonomskoj važnosti u ključnoj industriji za svjetsko ekonomiji, industriji poluvodiča. O poluvodičima proizvedenima u Tajvanu, ali i ostaloj visokotehnološkoj elektronici, ovisi i Kina.

S ukupno 24 milijuna stanovnika i BDP-om od oko 690 milijardi dolara, Tajvan je jedna od najbogatijih država na svijetu. Gledano prema BDP-u po stanovniku, ekonomski je razvijeniji od nekih članica EU poput Španjolske, Slovenije i Češke.

Daleko je razvijeniji od susjedne Narodne Republike Kine, pod vlašću Kineske komunističke partije, s BDP-om po stanovniku od cca 28 tisuća dolara naprema 12.5 tisuća dolara komunističke Kine. Iako dvije države jedna drugoj ne priznaju pravo na postojanje, nego obje tvrde da su jedina i "prva" Kina, trgovina između njih cvjeta. N. R. Kina je glavni vanjskotrgovinski partner Republike Kine, tj. Tajvana.

Jedan od Azijskih tigrova

Ranih 60-ih godina prošlog stoljeća počeo je nagli razvoj četiri države Istočne Azije, koje su postale poznate kao Azijski tigrovi. To su Singapur, Hong Kong, Južna Koreja i Tajvan. Sličan koncept razvoja koji su koristili Azijski tigrovi je kasnije i kopirala Kina, koja je krajem 80-ih shvatila da ne može napredovati bez liberalizacije, privatizacije, slobodne međunarodne trgovine i deregulacije.

Početak gospodarskog procvata Tajvana bila je zemljišna reforma, provođena 50-ih i ranih 60-ih. Samo planiranje reformi je preuzela "Sino-američka zajednička komisija za ruralnu rekonstrukciju", institucija koja je uspostavljena još 1948. na teritoriju "glavne" Kine, kao dio programa SAD-a za pomoć Kini. Ali je nakon dolaska komunista na vlast prešla na Tajvan.

Sustav koji su Japanci u 2. svjetskom ratu uspostavili na Tajvanu je bio krajnje izrabljujući. 50 posto stanovništva bili su poljoprivrednici, od čega 70 posto zakupci zemljišta. Veleposjednici su od zakupaca naplaćivali u prosjeku preko 50 posto godišnjeg uroda, u nekim slučajevima do 70 posto.

Istodobno su dogovori bili usmeni, bez pisanih dokumenata. Zemljoposjednici su, kao viša klasa, gotovo uvijek pobjeđivali u sporovima. Vlasnička prava bila su rudimentarna, arhaična i nesigurna. Jako puno zemlje bilo je i u državnom vlasništvu.

Zakupnina je 1949. limitirana na 37.5 posto uroda, državno poljoprivredno zemljište je rasprodano ili dano u zakup. Država je transferirala zemlju od veleposjednika prema zakupcima, koji su je i obrađivali u zamjenu za kompenzaciju, dio koje su bile dionice u državnim kompanijama.

Gospodarski uzlet baziran na obrazovanju i ljudskom kapitalu

Tajvan je shvatio da je za razvoj jako važan ljudski kapital i započeo proces opismenjavanja stanovništva te investiranja u znanje. Obavezno osnovno školovanje je podignuto sa šest na devet godina, nastavni plan i program srednjih škola je više usmjeren prema strukovnim područjima, a sveučilišni kurikulum promijenjen je kako bi se naglasak stavio na prirodoslovne i tehničke predmete.

Visoko obrazovanje je brzo raslo, više kroz privatno obrazovanje nego javno, da se ne stvorili preveliki teret za državni proračun. Do 1985. dvije trećine visokoškolskih ustanova u Tajvanu su bile privatne. 1950. je bilo 8 ustanova za visoko obrazovanje, od kojih 1 privatna. Do 1968. je od ukupno 85 ustanova visokog obrazovanja 55 bilo privatno.

Tradicionalno se daleko veći naglasak stavlja na prirodne znanosti i tehnologiju nego društvene znanosti i umjetnost. Prema podacima ministarstva obrazovanja, 1981. su diplomirala 24 magistra prava, 587 magistara "industrijskih tehnologija", 18 magistara umjetnosti i 1982. 275 magistara računarstva. 2020. je bilo 2628 magistara umjetnosti, 15.056 magistara "industrijskih tehnologija", 1249 magistara prava i 9984 magistra računarstva.

U Tajvanu je postojao specifičan odnos između države i privatnog sektora, u kojem je država politikama podržavala investicije u privatnom sektoru, izvoz te ulaganje u tehnologiju. Ipak, udio državnih troškova u BDP-u Tajvana je manji od 20 posto, dok je u većini članica EU između 40 i 50 posto, SAD-u 30 posto i Kini 25 posto.

Najveći svjetski proizvođač mikročipova

Tajvan je tijekom vremena postao ekonomija koja se bazira na izvozu visokotehnoloških proizvoda, posebno elektroničkih. Posebno visoka razina specijalizacije je u 21. stoljeću postignuta u proizvodnji mikročipova, gdje je Tajvan svjetski predvodnik.

Danas mikročipovi sudjeluju u izvozu više od 33 posto, dok je 2010. udio u izvozu bio 20 posto, a 2000. malo više od 10 posto. Većina tog izvoza je namijenjena Kini i Hong Kongu, čak više od 50 posto. Razvio se poseban odnos međusobne ovisnosti, u kojem tehnološka industrija Kine ovisi o mikročipovima iz Tajvana, a industrija mikročipova u Tajvanu o izvozu u Kinu.

Najveća kompanija za proizvodnju mikročipova je Taiwan Semiconductor manufacturing Company (TSMC), čija lista klijenata uključuje Apple, Nvidia, AMD i Intel. Zapošljava 65 tisuća zaposlenika, ostvaruje 57 milijardi dolara prihoda, a o njenoj veličini još više govori podatak da ukupno koristi više energije nego glavni grad države Taipei.

Procjenjuje se da je 2020. Kina potrošila više na uvoz mikročipova nego nafte, većinom iz Tajvana. Impresivno za zemlju od 24 milijuna stanovnika da je stvorila ovisnost zemlje od 1.4 milijarde stanovnika o njenim proizvodima. Mikročipovi su sveobuhvatan dio proizvodnje automobila, računala, mobitela i drugih elektroničkih proizvoda.

Zbog mikročipova je Tajvan relativno dobro prebrodio i dvije godine pandemije jer je nastao manjak na svjetskom tržištu, zbog čega su primjerice neki proizvođači automobila morali smanjiti proizvodnju. BDP je čak i 2020. rastao, za 3.3 posto, više nego N. R. Kine.

Tržište mikročipova je ustvari dosta specijalizirano i disperzirano po cijelom svijetu. Uglavnom se kompanije specijaliziraju za jedan segment cijelog procesa razvoja i proizvodnje. Djelomično je razlog za to, osim činjenice da specijalizacija znači veću efikasnost, to što je tržište mikročipova jako nestabilno. Nije neuobičajeno da prihodi narastu za 50 posto u svega nekoliko godina da bi se u istom roku smanjili za 50 posto. Zbog toga se cijeli proces diversificirao, i zbog toga što se radi o toliko kompleksnim proizvodima da malo koje područje svijeta može pronaći dovoljno stručnih radnika.

Ključna država u svjetskoj industriji

Osnovna sirovina za proizvodnju mikročipova je silicij, a glavni proizvođač je Kina. To je još jedan element međuovisnosti industrije Tajvana i N. R. Kine. Elektronička industrija u N. R. Kini ovisi o mikročipovima iz Tajvana, ali proizvodnja čipova u Tajvanu ovisi o siliciju iz Kine.

Postoje tri vrste kompanija koje proizvode mikročipove.
Prvi tip su kompanije koje i dizajniraju i proizvode čipove, poput Intela i Samsunga.
Drugi tip su kompanije koje samo dizajniraju čipove, a proizvodnju outsourcaju drugim kompanijama. Taj poslovni model koriste Nvidia i AMD.

Treći tip su kompanije koje samo proizvode čipove, kao TSMC s Tajvana. Upravo je proizvodnja, a ne dizajn čipova, ono u čemu je Tajvan svjetski predvodnik. No i sama proizvodnja je visokotehnološka djelatnost, jako komplicirana, detaljna i s jako malo prostora za greške. Proizvodnja se odvija u potpuno sterilnim prostorima jer je samo par zrna prašine dovoljno da onečisti cijele proizvodne serije.

Iako je udio SAD-a samo desetak posto u svjetskoj proizvodnji mikročipova, u dizajnu je predvodnik. Tajvan je svjetski predvodnik u proizvodnji, iako posljednjih godina sve više pokušava proširiti svoj udio u dizajnu mikročipova, slično kao što Kina pokušava proširiti svoj udio u proizvodnji.

U tom procesu i EU ima svoju "nišu". Najveći udio u proizvodnji strojeva i tehnologije kojima se proizvode mikročipovi ima kompanija iz Nizozemske, ASML ("Advanced Semiconductor Materials Lithography"). Sjedište joj je u Nizozemskoj, ima više od 30 tisuća zaposlenika, a tržišna kapitalizacija joj je 37. najveća u svijetu. 2005. je držala manje od 40 posto tržišta, a danas više od 60 posto.

Osnova gospodarstva - pametni ljudi

Tajvan se višedesetljetnim pametnim politikama ekonomski izdigao iz potpunog siromaštva. Nakon završetka 2. svjetskog rata bogatstvo Tajvana bilo je usporedivo bogatstvu država subsaharske Afrike. Serijom reformi, posebno stavljanjem naglaska na obrazovanje, dostigao je status visokorazvijene države.

Iako s malo većim brojem stanovnika od Šri Lanke, otočne države koja prolazi kroz društveni i ekonomski raspad, danas je neizostavan faktor u svjetskom lancu proizvodnje automobila, računala, mobitela i ostalih elektroničkih uređaja.

Bez ikakvih posebnih prirodnih sirovina, bez ikakvih geografskih komparativnih prednosti. Samo upotrebom znanja i ljudskog kapitala. Toliko je ključan da je učinio neprijateljski raspoloženog susjeda i najveću državu na svijetu ovisnim o sebi. Impresivno.

[kulinban]

Zašto je Evropskoj uniji potreban Tajvan? - Jedan je razlog ključan


S napetostima koje rastu u istočnoj Aziji, kineske sankcije protiv Tajvana snažan su podsjetnik Evropskoj uniji koliko je ovisna o tom otoku, a posebno o sićušnim računarskim čipovima koji se tamo proizvode.

Kao odgovor na posjetu predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa, Nancy Pelosi, Tajvanu u srijedu, Kina je zabranila dio trgovine s Tajvanom, uz to što je organizirala vojne vježbe u moru koje okružuje sporni teritorij, piše Politico.

Za sada je Kina ograničila svoju dugoročniju odmazdu na zabranu izvoza pijeska na otok, zajedno s uvozom agruma, ohlađenih bijelih jakobovih kapica i smrznute skuše iz Tajvana na kopno. Ali rizik za Taipei – i zapadne kompanije koje ovise o tajvanskoj proizvodnji čipova – jest da će buduće mjere Pekinga biti daleko oštrije, poput potpune blokade ili čak kineske invazije.

Teško zamjenjivi čipovi

Mašine i uređaji prošle su godine činili gotovo 60 posto uvoza iz Tajvana u EU. Najveća briga za evropske kompanije bilo bi iznenadno smanjenje snabdijevanja elektroničkim čipovima koje proizvodi najveća svjetska kompanija poluvodiča: Taiwan Semiconductor Manufacturing Co (TSMC). Kompanija zauzima više od polovice vanjskog tržišta poluvodiča i ima klijente poput Applea i Qualcomma. U znak važnosti koju SAD pridaje TSMC-u, Pelosi se tokom posjeta sastala s predsjednikom kompanije Markom Liuom.

Evropa je tokom mnogo godina izgradila ovisnost o tajvanskim čipovima, što je velik problem jer bi kineski napad mogao trenutno uništiti vitalnu liniju snabdijevanja. Dodatni problem leži i u jedinstvenoj prirodi čipova koje TSMC može isporučiti. Naime, kompanija nije ključna samo za elektroniku koja je trenutno sveprisutna u pametnim telefonima ili prijenosnim računarima, već proizvodi vrhunske čipove, poput onih od pet nanometara ili manjih, koji će biti ključni za autonomnu vožnju.

Trenutno postoje samo dvije tvornice u svijetu koje mogu proizvoditi čipove manje od 5 nanometara. To su TSMC i Samsung, kaže Hermann Hauser, stručnjak za rizični kapital i osnivač Acorn Computersa. “TSMC je totalno dominantan, mi potpuno ovisimo o njima.”

EU je, naravno, svjesna te zamke.

To je sektor koji je kapitalno intenzivan i podložan brzom tehnološkom razvoju. Proizvodnja čipova odvija se u lancu snabdijevanja koji je globalan, složen i, u nekim važnim segmentima, pretjerano koncentriran – rekao je dužnosnik EU.
Sada, napetosti između kontinentalne Kine i Tajvana postavljaju pitanje kako će Peking i Bruxelles ići naprijed.

Prebacivanje proizvodnje u EU?

Ključna uloga TSMC-a nije prošla nezapaženo u kontinentalnoj Kini. U govoru koji je podigao obrve u junu, vrhunski kineski ekonomist otvoreno je pozvao Peking da “preotme” kompaniju. Neki zapadni posmatrači sumnjaju su da će se ta prijetnja i ostvariti – kažu da Kini to jednostavno nije u interesu jer se TSMC oslanja na druge kompanije za pružanje opreme, poput nizozemske kompanije ASML. To je također ono što je šef TSMC-a Liu rekao u rijetkom intervjuu za CNN, upozoravajući da njegova kompanija neće biti operativna ako Kina izvrši invaziju na Tajvan. Hauser međutim tvrdi da to EU daje moć.

- Imamo pregovarački adut kao Evropa, rekao je.

“Niko u svijetu ne može proizvesti čipove ispod 5 nanometara bez alata koje proizvodi nizozemski ASML.”

Ali razmišljanje o nezamislivom scenariju – potpunom prekidu proizvodnje tajvanskih čipova – bez sumnje će motivirati evropske zakonodavce i kompanije da ubrzaju svoje postojeće planove za ponovno uspostavljanje proizvodnje čipova i udvostručenje tržišnog udjela Evrope u globalnom lancu vrijednosti poluvodiča. U februaru je Evropska komisija predstavila svoje planove za čipove od 43 milijarde eura kako bi namamila određene proizvođače u proizvodne obaveze na evropskom kontinentu. To nije lak posao, jer se EU istovremeno mora pobrinuti da usput ne krši vlastita pravila o državnim podrškama. U pitanju je i bolno sporan proces jer EU mora natjerati kompanije da prebace svoju proizvodnju u EU

Iako je Evropa posljednjih mjeseci osigurala nova ulaganja – od strane kompanija kao što su Intel u Njemačkoj i STMicroelectronics i GlobalFoundries u Francuskoj – TSMC se još uvijek nije obavezao na evropsku tvornicu za proizvodnju, već je umjesto toga odlučio otvoriti jednu u Japanu i Arizoni u SAD-u. A to je, kaže Hauser, ogromna mrlja.

- Nažalost, trenutno se čini da pokušavamo napraviti ovu (promjenu) s Intelom, a Intel jednostavno nema tehnologiju. Moramo to učiniti s TSMC-om i Samsungom. Ne razumijem zašto nemamo ozbiljnije razgovore sa Samsungom i TSMC-om – rekao je.

[kulinban]

Hrvatska među zemljama koje najviše profitiraju od EU proračuna

NJEMAČKA je uvjerljivo najveći neto platiša u Europskoj uniji, potvrdila je ovih dana računica novinske agencije dpa. Tu se tvrdi da je Njemačka 2021. godine uplatila 25,1 milijardu više u proračun EU-a nego što je iz njega dobila. Na drugom mjestu je Francuska s neto uplatom od 12,4 milijarde eura.

Nešto slično – mada s nekoliko milijardi razlike – pokazala je i računica Instituta njemačkog gospodarstva (IW) u studenome. Prema njoj, 2021. je Njemačka u briselsku blagajnu uplatila 21,4 milijarde eura više nego što je iz nje dobila. I ovdje je Francuska na drugom mjestu sa skoro dvostruko manjom neto uplatom od 10,9 milijardi eura.

Bruxelles ne objavljuje podatke

Objavljene brojke se razlikuju jer nemaju uporište u službenim izvještajima – i upravo to je zanimljivo. Naime, Europska komisija od 2019. godine više ne objavljuje tu statistiku. Kako je pisao portal Business Insider, Europska komisija od tada ne objavljuje brojke "jer joj je bilo dosta stalnih rasprava o primateljima i platišama".

"Ali također i zato što ova računica malo govori u Uniji koja je sve tješnje povezana", naveo je Business Insider, podsjećajući da je bivši povjerenik za proračun EU-a Günther Oettinger, inače njemački demokršćanin, tu brojku smatrao "glupošću".

Jer, kako kažu kritičari ove statistike, teško je iz nje iščitati koliko koja zemlja zapravo ima koristi od EU-a. Brojka uvijek pada na plodno tlo kod desničara i euroskeptika iz bogatijih zemalja, jer ju koriste kao "dokaz" da EU tobože samo služi za financiranje "neradnika" u drugim zemljama.

Brojka ne uzima u obzir koliko, recimo, jaka izvoznička zemlja poput Njemačke profitira od plasiranja proizvoda na europsko tržište bez carina ili od korištenja jeftinije radne snage širom EU-a.

Najveći dobitnici: Poljska ili Hrvatska

2021. godine je neto uplata Njemačke bila za 5,9 milijardi eura veća nego 2020. godine, što stručnjaci IW-a objašnjavaju Brexitom. Zbog izlaska jake britanske privrede iz EU-a Njemačka je morala uplaćivati više.

Prema računu IW-a, ukupno deset članica EU-a više uplaćuje u zajednički proračun nego što iz njega povlači, dok 17 država više dobiva nego što plaća. Pored Njemačke i Francuske, najveći platiše su Nizozemska (4,1 milijardu), Švedska (2,5) i Danska (1,5).

Najveći dobitnik je uvjerljivo
Poljska (12,9 milijardi plus), a slijede
Grčka (4,7 milijardi),
Mađarska (4,3),
Rumunjska (4,2) i
Španjolska (3,5).

Iznos koji neka članica mora uplatiti u proračun EU-a računa se na temelju broja stanovnika i snage gospodarstva. Ako se pogleda koliki dio svog ukupnog bruto nacionalnog dohotka zemlje uplaćuju, opet je Njemačka na prvom mjestu s 0,58 posto BND-a. Po tom kriteriju je najveći neto dobitnik pak Hrvatska, koja od EU-a dobiva čak 3,08 posto svog BND-a.

Poziv na transparentnost

Institut IW je pozvao Europsku komisiju da ponovo objavi brojke. "Objavljivanje neto-pozicija od strane Europske komisije bi dalo ovim brojkama službeni pečat i time se suprotstavilo paušalnim računicama i iskrivljenim ili eurokritičnim tumačenjima", napisao je IW. No iz Europske komisije ni na upit agencije dpa nisu htjeli komentirati ove brojke.

[kulinban]

Ovo je najvažnija bitka koju Kina gubi od Amerike


DOK JE POZORNOST svijeta usmjerena primarno prema ratu u Ukrajini, paralelno se odvija rat koji će dugoročno možda i više utjecati na događaje u budućnosti. Tehnološko-ekonomski rat SAD-a i Kine, primarno oko mikročipova, nalikuje na ulazak u novi hladni rat.

Iako je SAD desetljećima pokušavao od Kine napraviti saveznika, službeno potpomagao njen ekonomski i tehnološki uzlet, situacija se naglo promijenila. Zadnjih godina se na Kinu gleda kao na konkurenta te se javno s njom ulazi u razne sukobe.

Pod opravdanjem vojne sigurnosti su nametnute sankcije na izvoz mikročipova iz SAD-a i tradicionalnih država saveznica u Kinu. Japan, Tajvan, Južna Koreja i EU su "nagovoreni" da se uključe u taj sukob, a osim direktnog izvoza mikročipova nove generacije, zabranjen je i izvoz bilo čega što je napravljeno korištenjem oprema i tehnologije nastalih u SAD-u.

Sve se odigralo relativno brzo, u zadnje četiri godine, što daje naslutiti kako se radi o dosta širokom dogovoru unutar državnog i političkog vodstva SAD-a. Kina za sada nije reagirala, što je čudno s obzirom na to da se radi o dosta velikom udarcu na njenu cjelokupnu industriju i vojnu moć. Za sada gubi u natjecanju, ali to se može promijeniti.

Sve je počelo u SAD-u, bilo je jako važno za vojsku

Prvi mikročipovi su razvijani krajem 50-ih godina prošlog stoljeća u SAD-u. U početku su glavni kupci bili država i vojska. Neke od prvih kompanija koje su se specijalizirale u proizvodnji te nove tehnologije su bile Texas Instruments, koja je i danas jedna od najjačih u industriji, i Fairchild (Kalifornija).

Brzina razvoja mikročipova je toliko velika da nekoliko godina tehnološkog zaostatka znači jako puno. Mooreov zakon, nazvan po jednom od suosnivača Intel Corporationa, postulira da će se snaga mikročipova udvostručiti svake godine.

1975. je revidirao svoju procjenu na udvostručenje svake dvije godine, a do današnjih dana se razvoj mikročipova tako odvijao. Zbog toga se njegovo predviđanje opisuje kao "zakon".

Dizajniranje i proizvodnja su se u potpunosti odvijali u SAD-u, što je bilo jako važno s aspekta nacionalne sigurnosti jer su se primarno koristili u vojne svrhe. Trajao je Hladni rat pa su se ulagali veliki napori u tehnološkoj utrci s SSSR-om.

SAD je vjerovao da tehnološka superiornost, posebno po pitanju obrade i prikupljanja informacija, predstavlja ključnu stratešku prednost u sukobu. Između ostalog, to je lekcija iz 2. svjetskog rata, kada se dešifriranje tajnih poruka pokazalo ključnim u ratovanju.

Industrija se širi na potrošačku elektroniku

Od početka 70-ih se industrija širi na potrošačku elektroniku, prvo u poslovne svrhe, a zatim na osobnu zabavu. Do kraja desetljeća se stvara novi koncept, "osobno računalo". Razvoj mikročipova je došao dovoljno daleko u samo par desetljeća da su se iz vojne industrije proširili u urede i domove.

Ali to je dovelo do potrebe da se smanje troškovi proizvodnje pa se proizvodnja i pakiranje premještaju u prijateljske države Azije. Japan, Južna Koreja, Tajvan i Hong Kong su svoj gospodarski uzlet temeljili na premještanju proizvodnje iz SAD-a, kao što će nekoliko desetljeća kasnije raditi Kina.

Kompanijama je zabranjeno da dijele tehnologiju s tadašnjim SSSR-om i Kinom pa su te države tehnološki zaostajale nekoliko godina. Zbog Mooreovog zakona, da se snaga čipova udvostručuje svake dvije godine, nekoliko godina je golem zaostatak.

Države u koje je premještena proizvodnja su ubrzo razvile vlastite industrije oko nove tehnologije i počele konkurirati SAD-u. U tome se nije vidio problem jer se radilo o savezničkim državama. S vremenom se cijeli proces, od sirovina do pakiranja finalnog proizvoda, toliko raširio između Zapadne Europe, SAD-a i Istočne Azije da nijedna država nije mogla proizvoditi čipove samostalno.

Kina ovisi o uvozu mikročipova

Kina je nakon napuštanja socijalističkog ekonomskog uređenja ranih 90-ih postala neformalna "svjetska tvornica". Mnoge industrije su se preselile u nju zbog niskih troškova rada i obilja kvalificirane radne snage.

Kasnije je elektronička industrija postala okosnica ekonomskog razvoja, ali primano u sklapanju gotovih proizvoda. Kritične komponente, kao što su mikročipovi, uvozili su se iz SAD-a, Japana, Južne Koreje, Tajvana i EU.

Na uvoz mikročipova Kina potroši otprilike koliko na uvoz sirove nafte, a više od 80 posto dolazi iz Tajvana, SAD-a, Japana, Južne Koreje ili EU. To nije čudno jer samo Tajvan proizvodi 65 posto mikročipova na svijetu i čak 90 posto tehnološki najmodernijih.

Kineske vlasti su procijenile da tako gospodarstvo izlažu velikome riziku, a situaciju druge zemlje mogu koristiti kao pregovaračku polugu i političko oružje. Posebno zabrinjava ovisnost o Tajvanu, koji Kina službeno smatra svojim teritorijem.

Prošlogodišnje tenzije i incidenti u kojima je vojska Kine održavala vježbe oko Tajvana, čak nekoliko puta vojnim avionima ulazila u zračni prostor, samo su provjera odlučnosti SAD-a da brani taj otok. Vojni napad na tu državu bi desetkovao gospodarstvo Kine, koje ovisi o mikročipovima koji se proizvode na Tajvanu.

Danas ne postoji država koja može samostalno proizvesti mikročip

Danas je proizvodnja mikročipova raširena po cijelom svijetu. SAD je još predvodnik u dizajnu te istraživanju i razvoju (R&D), ali ostatak proizvodnog lanca je uglavnom u drugim državama. Nizozemska kompanija ASML proizvodi većinu strojeva za proizvodnju mikročipova, a jedina u svijetu proizvodi strojeve za proizvodnju najnovije generacije mikročipova.

Radi se o iznimno kompliciranoj tehnologiji i jako velikim strojevima. Primjerice, cijena najmodernijeg stroja je 150 milijuna dolara. Kako bi ga se poslalo do kupca, potrebna su tri zrakoplova, 40 kontejnera i 20 kamiona.

Tajvanski TSMC je predvodnik u samoj proizvodnji, a time i glavni kupac strojeva nizozemskog ASLM-a. Većina kompanija iz SAD-a koje dizajniraju, outsourcaju proizvodnju TSMC-u u Tajvan, a Tajvan većinu strojeva kupuje od europskog ASML-a, koji velik dio dijelova za te strojeve nabavlja iz SAD-a.

Naravno, postoje kompanije u SAD-u koje se bave proizvodnjom, u Tajvanu koje se bave dizajnom, u EU koje se bave istraživanjem i razvojem, ali okvirno postoji specijalizacija među zemljama. Ušteda zbog takvog načina poslovanja iznosi bilijun dolara godišnje na razini cijele industrije i smanjuje konačnu cijenu proizvoda za 35 do 65 posto.

Zbog toga što su mikročipovi danas sveprisutni, od perilice za rublje i mobitela do automobila i računala, ukidanje opisane specijalizacije bi povećalo troškove proizvodnje mikročipova i posljedično svih proizvoda koji ih sadrže. A danas je to većina stvari.

SAD iskorištava svoje prednosti; visoku razinu investicija u istraživanje i razvoj, najbolje fakultete na svijetu, sposobnost privlačenja najboljih svjetskih stručnjaka te dobre političke i ekonomske odnose s ostalim zemljama koje sudjeluju u proizvodnji.

Tako SAD kontrolira svjetsku proizvodnu mrežu o kojoj Kina ovisi za razvoj svoje industrije. Sama po sebi ne znači puno u tom lancu, osim kao izvor sirovine (silicij) i relativno jeftine radne snage za pakiranje.

Kina želi sama proizvoditi čipove i biti neovisna o uvozu

Želja kineskih vlasti je da to promijene, a Kina bude samoodrživa u proizvodnji mikročipova. Ulažu se veliki napori i ogromna financijska sredstva da se postigne taj cilj. Radi se o pitanju nacionalne sigurnosti, ali i u slobodi u djelovanju.

Jedna od stvari koje sprječavaju Kinu da napadne Tajvan je činjenica kako joj je to glavni dobavljač mikročipova, o kojima joj ovisi industrija. Napad na Tajvan bi bio ravan ekonomskom samoubojstvu u ovome trenutku, čak i ako SAD i saveznici ne reagiraju.

Da bi imala veću slobodu djelovanja, mora izgraditi domaću industriju mikročipova. Ne samo pakiranje, nego dizajn, istraživanje i razvoj, proizvodnju strojeva i proizvodnju dijelova za te strojeve. Trenutno se u Kini kupuje više od pola mikročipova u svijetu, a više od 80 posto toga se odnosi na uvoz.

2021. se najviše novih tvornica za proizvodnju gradilo u Kini. Većina najvećih svjetskih kompanija već ima tvornice u Kini, poput TSMC-a, Texas Instrumentsa, Microna i Samsunga. Kineski proizvođači su tek 2021. počeli proizvoditi mikročipove podjednake kvalitete kao tajvanska kompanija TSCM 2016.

Četiri godine zaostatka su puno u razvoju mikročipova i već su se pojavile dvije nove. Razvoj svake generacije je skuplji, a svaki dio proizvodnog lanca iziskuje posebnu vrstu troškova. Nijedna industrija na svijetu nema toliko visoku razinu izdvajanja za istraživanje i razvoj.

Rješenje problema je u tome da se svaka država, tj. regija specijalizira za određeni dio proizvodnog lanca, čime se troškovi dijele. SAD prednjači u istraživanju i razvoju, dizajnu, intelektualnom vlasništvu i opremi za proizvodnju. T
Japan i J. Koreja prednjače u proizvodnji silicijskih pločica, što zahtijeva golema kapitalna ulaganja, pristup razgranatoj infrastrukturi i kvalificiranoj radnoj snazi.
Kina je predvodnik u sastavljanju, pakiranju i testiranju, što je relativno manje zahtjevno.

Industrijska špijunaža Kine, u drugim zemljama se aktiviraju "lovci na špijune"

Odrađivati svaki dio samostalno je iznimno skupo, a upravo to pokušavaju napraviti SAD i Kina. Još 2015. je pokrenuta inicijativa "Made in China 2025", strateški plan i industrijska politika kineske Komunističke Partije.

Jedan od navedenih ciljeva je da do 2025. 70 posto ključnih komponenata u proizvodima budu domaćeg porijekla. To je direktan poziv na samoodrživost, a upravo su mikročipovi komponenta u kojoj je Kina jako ovisna o uvozu.

Nizozemski ASML, proizvođač strojeva za izradu mikročipova, optužio je kompaniju Dongfang Jingyuan Electron iz Kine za krađu intelektualnog vlasništva. "To je zavjera za nabavu tehnologije za kinesku vladu", rekao je glavni odvjetnik ASML-a na suđenju.

U Tajvanu je situacija toliko dramatična da su "lovci na špijune" pokrenuli istrage oko 100 kineskih tvrtki za koje se sumnja da ilegalno kradu inženjere poluvodiča i druge tehnološke talente. 2020. je uspostavljen posebni istražni odjel u ministarstvu pravosuđa samo za rješavanje problema industrijske špijunaže, a 2022. izglasan novi zakon samo da bi se zaštitila industrija mikročipova.

2018. je u SAD-u optužena kineska kompanija Fujian Jinhua za krađu od američke kompanije Micron, jedne od vodećih na svijetu. Fujian je državna kompanija stvorena 2016., direktno kao dio inicijative "Made in China 2025".

To su samo neki od slučajeva industrijske špijunaže kojima Kina pokušava smanjiti svoj tehnološki zaostatak u industriji mikročipova. Opetovano kršenje prava intelektualnog vlasništva i krađa tehnologije su doveli do kontraefekta, a SAD i ostale države su uzvratile sankcijama.

Zadnjih godina se zahuktala tehnološka borba oko mikročipova

Osim borbe protiv kineske industrijske špijunaže, stvorio se i formalni dogovor da ju se izgura s tržišta najrazvijenijih mikročipova. Dodatno, u kolovozu 2022. je SAD izglasao "CHIPS and Science Act of 2022.", paket mjera vrijednih oko 52 milijarde dolara.

Kina je samo u 2020. subvencionirala svoju industriju mikročipova s 33 milijarde dolara, a puni trošak projekta "Made in China 2025" nikada nije ni objavljen. Može se reći da Kina već godinama vodi tehnološki rat, a SAD i Tajvan tek odnedavno uzvraćaju udarce.

Prošle godine su uvedena ograničenja na izvoz mikročipova nove generacije u Kinu, u čemu su se SAD-u priključili Tajvan, Japan i Nizozemska. Zabranjen je i izvoz uređaja za strojeve, nadogradnju softwarea te je građanima SAD-a zabranjeno raditi za kineske kompanije u toj industriji.

Procjenjuje se da bi Kini bilo potrebno oko jedan bilijun dolara investicija da bi mogla postati samostalna u proizvodnji mikročipova. To je procjena s pretpostavkom da druga strana neće povećati svoje investicije, što nije vjerojatno.

Kina trenutno gubi, ali to se može promijeniti

Po pitanju tehnološko-ekonomskog natjecanja u slučaju mikročipova, Kina ima bitnu slabost u odnosu na SAD, a to je manje savezničkih zemalja koje su visokorazvijene. Dok bi trebala sama sustizati ostatak svijeta, SAD ima širok partnerski donos s EU, Japanom i Tajvanom.

Situacija izgleda kao novi hladni rat, natjecanje dvije sile u tehnologiji, ekonomskoj moći i geopolitičkim preslagivanjima. Za sada Kina tehnološki dio rata gubi i kreće sa slabije pozicije. Ipak, ima stvari u kojima može uzvratiti udarac.

To se posebno odnosi na rijetke metale, ključne za modernu industriju. Posjeduje i veću fleksibilnost kod određivanja dugoročnih ciljeva jer ne mora brinuti oko izbornog ciklusa kao demokracije. Iako zaostatak od četiri do pet godina po pitanju razvoja mikročipova ne zvuči puno, ustvari se radi o golemom zaostatku.

Za smanjiti zaostatak će trebati vremena i goleme investicije. Teško je prognozirati budućnost, ali je kratkoročno u velikom problemu.

[kulinban]