U.S. + NATO vs. Rusia v.s. Kina (rat u Ukrajini)

[kulinban]

Rusi u Njemačkoj susreću se s diskriminacijom, vrijeđaju ih i zabranjuju im ulazak u restorane, a jedna münchenska klinika odbila je operirati Ruse i Bjeloruse

Cijeli svijet šokiran je napadom Rusije na Ukrajinu. No također je činjenica da mnogi Rusi osuđuju napade svoje zemlje - a ipak se neki svakodnevno suočavaju s neprijateljskim stavom.

Samo u Münchenu živi 15.558 ruskih državljana. Mnogi od njih se sada osjećaju nepoželjno i isključeno – jer se često susreću s čistom mržnjom…, piše Merkur, prenosi Fenix magazin.

"Moja kći je došla iz škole plačući", izjavila je rođena Ruskinja Anna W. (42) iz Schwabinga.

"U školskom dvorištu, jedan dječak ju je nazvao 'usranom Ruskinjom' i htio ju je udariti."

Jedan Rus i njegova kći kažu da im je odbijen ulazak u restoran u Münchenu nakon što su pokazali putovnicu na provjeri koronastatusa.

Posebno eklatantan slučaj dogodio se Christophu N. (29) s područja Münchena, koji je također osudio napad na Ukrajinu. On je izjavio da je u ponedjeljak u jednoj privatnoj klinici u Münchenu saznao da ga ne žele primiti kao pacijenta – jer je rođeni Rus.

Pismo o tome danima kruži internetom.

Na internetu i među medicinskom zajednicom u Münchenu pljušte kritike: to su predrasude i rasizam.

Klinika je u pismu napisala sljedeće: "Od sada pa nadalje, nećemo liječiti nijednog ruskog i bjeloruskog državljanina. (…)."

slobodnadalmacija.hr/vijesti/svijet/rusi-u-njemackoj-susrecu-se-s-diskriminacijom-vrijedaju-ih-i-zabranjuju-im-ulazak-u-restorane-a-jedna-muenchenska-klinika-odbila-je-operirati-ruse-i-bjeloruse-1176070

[kulinban]

Britanci objavili novu vojnu kartu: "Rusi su svugdje zaustavljeni"

BRITANSKO ministarstvo obrane objavilo je novu kartu s ruskim napadima i osvojenim teritorijem. Riječ je o karti koju britansko ministarstvo obrane objavi svaki dan rano poslijepodne.

U ranijem izvješću britanske vlade rečeno je da su Rusi praktički svugdje zaustavljeni. To je vidljivo i na karti na kojoj već danima praktički nema pomaka.

Crvenom bojom označen je teritorij koji su osvojili Rusi. Crvenim strelicama označen je smjer ruskih napada.

Jutros objavili nove podatke o stanju na ratištu

Britansko ministarstvo obrane u najnovijem priopćenju kaže kako je ruska ofenziva u Ukrajini zaustavljena na svim frontovima, prenosi BBC.

U priopćenju se dodaje da su ruske snage "posljednjih dana ostvarile minimalan napredak na kopnu, moru ili zraku te i dalje trpe velike gubitke".

"Ukrajinski otpor ostaje uporan i dobro koordiniran. Velika većina ukrajinskog teritorija, uključujući sve veće gradove, ostaje u ukrajinskim rukama", dodaje se.

Ukrajinska vojska kaže da su se napori Rusije sada prebacili na zračne napade, bombardiranje i granatiranje civilnog stanovništva jer su bili neuspješni u svojim kopnenim operacijama.

Moskva je jednom dosad objavila broj svojih žrtava. Bilo je to prošli tjedan i tada su govorili o oko 500 mrtvih vojnika u vlastitim redovima.

Ukrajina, pak, tvrdi kako su dosad ubili gotovo 13.000 ruskih vojnika.

SAD je prošli tjedan objavio procjenu i ta se brojka tada kretala oko 7000 žrtava s ruske strane.

[kulinban]

[kulinban]

Ukrajinski rat kao dokaz kraja ere oklopa?

ožu 16, 2022

Ukrajinska bojišnica za sada ima jednu za sve vojske ovog svijeta zastrašujuću realnost – tenkovi i oklopna vozila u frontalnom ratu, bar kako se vodi ovaj, postaju lake mete. Brojke uništenog oklopa su zastrašujuće, nikad viđene do sad nakon Drugog svjetskog rata, i to prije svega na ruskoj strani. Ali, Ukrajinci imaju manjih gubitaka oklopa ne što bi njihov bio kvalitetniji, već iz jednostavnog razloga što se puno rjeđe odlučuju na uporabu oklopnih postrojbi u ratu.

Dakle, za pokazati razinu devastacije oklopa, prvo trebamo utvrditi koliko uopće tenkova i oklopnjaka ima na ratištu, bar s ruske strane. S ukrajinske je to manje egzaktno, jer uglavnom skrivaju tenkove, te ih koriste kad se ukaže potreba ili prilika. Tada obično i oni bilježe velike gubitke. No, vratimo se Rusima. Američki obavještajni i vojni izvori su naveli kako je na Ukrajinu poslano 120 bataljunskih taktičkih grupa (BTG) ruske Kopnene vojske. To su tri četvrtine svih BTG koje Ruska Federacija uopće ima. Ako bi popunjenost i opremljenost bili na sto posto, to bi značilo da je na ratištu 1.200 tenkova, 4.800 oklopnjaka te oko 4.000 ostalih oklopnih vozila (protuzračna, protutenkovska, topnička, zapovjedna…). Jasno, niti jedna vojska na svijetu nikad nije došla na stopostotnu popunjenost, uobičajeno je između 60 i 80 posto.

Prema neovisnom obavještajnom projektu Oryx, kojeg vodi Stijn Mitzer, zaključno s ponedjeljkom Rusi su u Ukrajini izgubili 204 tenka i 406 drugih oklopnjaka. Oryxove brojke pokazuju izgubljena vozila prema potvrđenim, geolociranim i vremenski poklapajućim fotografskim i snimateljskim izvorima. Za sada većina analitičara njihove brojke drži najrelevatnijima, čak i ponešto manjima od stvarnosti, jer zasigurno postoje i uništenja tehnike koja nisu dokumentirana. Dakle, prema tim brojkama, Rusija je već sad izgubila gotovo 20 posto tenkova u Ukrajini te oko šest posto ukupnog oklopa. Ne treba čuditi nesrazmjer, protutenkovske postrojbe najprije pokušavaju uništiti tenkove, ostali oklop drži se ipak drugorazrednim. E sad, treba napomenuti da se ovi postoci odnose na savršenu 100-postotnu popunjenost. A nije takva, američke procjene govore da je osam do deset posto ruske oklopne tehnike uništeno, i s obzirom na brojke, to se može smatrati preciznom procjenom. Čak i u apsolutnim brojkama ovo je zastrašujuće stanje za Ruse. Iako će njihova propaganda isticati kako imaju preko 10.000 tenkova, prava je istina da operativnih imaju nešto malo ispod 3.000. Tradicionalno precizni izraelski obavještajci su prije godinu dana izašli s brojkom od 2.700 tenkova u operativnoj upotrebi (i tu treba biti pažljiv, nikad nisu svi u voznom stanju, tehniku često treba popravljati i sređivati). Dakle Rusija je do sada izgubila nešto manje od deset posto svojih tenkova. U malo više od dva tjedna. Strašne brojke. Da ne bude zabune, ukrajinske su tek nešto bolje zbog spleta okolnost, izgubili su pedesetak tenkova, što je desetak posto od ukupnog broja. Njihov smanjeni oklopni angažman te mogućnost da na domaćem terenu bolje sakriju tenkove, dalje od borbenih djelovanja, za sada im omogućuje bolje brojke. Neznatno bolje.

A sad, kao pokazatelj koliko je ovo uništavanje oklopa do sada neviđeno, uzet ćemo jedan drugi rat. Sjećate se sovjetske vojne intervencije u Afganistanu? Onog desetogodišnjeg rata kojeg mnogi drže jednim od većih čavala u lijes SSSR-a i teškim vojnim porazom? Dakle, u tom desetogodišnjem ratu gdje su Sovjeti na terenu najčešće imali po 100-120 tisuća ljudi na terenu, i koji im je odnio desetak tisuća života vojnika, u tom ratu je Sovjetski Savez izgubio 147 tenkova. U deset godina, u odnosu na preko 200 u manje od dvadeset dana.

Zastrašujuće brojke koje dovode u pitanje budućnost oklopnih vozila, bar u ovakvom strateškom i taktičkom momentu. Može se dovoditi i ruska doktrina u pitanje, oni još uvijek pate zbog uspješnosti T-34 u Drugom svjetskom ratu, i dalje su tako vjerni pokretljivosti ispred masivnosti i oklopljenosti. No, i Izrael je s Merkavama, koje su gotovo 25 tona teže od T-72, imao poprilično problema u sukobima u posljednjih 15-ak godina. Tako da se možemo lagano zapitati je li vrijeme oklopa prošlo? I može li ga se spasiti koristeći ga na druge načine.

www.geopolitika.news/vijesti/ukrajinski-rat-kao-dokaz-kraja-ere-oklopa/?fbclid=IwAR3XuwGeOVG2XaMiYFiD7IwbLGn4cX4HU8ecRHad90I2AMRSfe8FtO87Bto

[kulinban]

Vojna analiza Igora Tabaka: Gomila oružja slijeva se u Ukrajinu, a Ruse u narednim danima čeka još jedna nevolja

22. DAN RATA

Iako je pod ruskim pritiskom i čitav niz mjesta oko Donjecka, većina međunarodne pažnje tu se fokusirala na nastavak opsade Mariupolja

Piše: Igor Tabak
Objavljeno: 17. ožujak 2022. 19:37

Dvadeset i drugi dan rata u Ukrajini, u četvrtak 17. ožujka, protječe u svjetlu nastavka mobiliziranja međunarodne civilne i vojne pomoći za Ukrajinu, dok je situacija na bojištima aktivna, ali ne svugdje jednako intenzivna. Što se stanja na terenu tiče, nakon jedne relativno hladne faze izgleda da širom Ukrajine polagano ipak dolazi toplije vrijeme – čime onda kreće sezona tzv. 'rasputice', a time onda beskrajno rastu svi logistički problemi dostave ratnoga materijala – što posebno pogađa rusku stranu, oslonjenu na duge logističke lance, dostavu robe izdaleka pa na teren koji često i nije neposredno vezan uz naseljena mjesta ili ceste. Dakle, ako se i do sada moglo zamijetiti rusko držanje uz cestovne pravce, ta će se praksa posebno intenzivirati nadolazećih tjedana.

Činjenica da je posljednjih dana putem video-veze ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski održao političke govore u čitavom nizu svjetskih prijestolnica i parlamenata vjerojatno je pomogla ionako aktivnim nastojanjima velikog broja država da pomognu Ukrajini – iako nije s mjesta ni za milimetar pomakla temu uspostave ikakve zone zabrane letenja nad tom državom. Uz današnju francusku najavu donacije od 300 milijuna eura, posebno tu treba napomenuti da Sjedinjene Američke Države gotovo pa svaka dva ili tri dana objavljuju izdvajanje dodatnih sredstava za Ukrajinu. Tako se još 26. veljače spominjalo 350 milijuna dolara vojne opreme, u subotu 12. ožujka tome je dodano još 200 milijuna dolara vrijednosti vojne opreme, da bi u utorak 15. ožujka u Kongresu bio usvojen paket od 13,6 milijardi dolara civilne i vojne pomoći, na što su se onda jučer 16. ožujka nadovezale najave slanja dodatno dodatnih 800 milijuna dolara vrijednog naoružanja.

U okviru ovog posljednje spomenutog paketa trebalo biti sadržano i oko 9.000 raznolikih protuoklopnih sustava, od toga oko 2.000 sustava FGM-148 Javelin, oko 800 protuzračnih sustava, više tisuća komada raznog pješačkog naoružanja, oko 20 milijuna komada raznog streljiva te, među ostalim, navodno i 100 lakih dronova-samoubojica (tzv. 'loithering munition') tipa AeroVironment Switchblade. Iako su ukrajinska bojišta posljednje vrijeme već vidjela uporabu sve sile raznih besposadnih sustava, među kojima treba s ruske strane posebno spomenuti izviđački Orlan-10, napadajni Kronshtadt Orion (Inohodec), te samoubojice tipa Zala KYB, a s ukrajinske strane turske letjelice Bayraktar TB2 – bit će zanimljivo vidjeti i učinak ove američke donacije na taktičku razinu predstojećih ukrajinskih djelovanja. Mimo svega toga čuju se i naznake dovoza veće količine protuzračnog naoružanja srednjeg te dugog dometa iz Egipta, a o sličnom se transferu navodno razgovara i sa Slovačkom, koja doduše tu očekuje zapadno nadomještanje svoje na raspolaganje stavljene opreme. Budući da dostava pomoći u Ukrajinu izgleda teče neprekidno, ne čude ni spomeni kako se na prvim crtama često sreću i postrojbe u kojima svaki pješak ima moderno protuoklopno oružje, dok na ruske zrakoplove iznad crta bojišta navodno ponekad bude ispaljivanja pravih salvi lakih protuzračnih projektila odjednom.

Na sjeverozapadu Kijeva vodile su se borbe oko mjesta Makariv, vjerojatno uz trasu autoputa E40, iz Žitomira prema Kijevu, gdje su posljednjih dana Rusi imali napredovanja prema jugu, koja ukrajinske snage nastoje suzbiti. S istoka Kijeva čuje o preraspoređivanju agresorskih postrojbi, valjda za nove pokušaje stiskanja grada i prodora prema jugozapadu – dok je izgleda nakon dosta priprema započeo i intenzivniji ruski pokušaj obračuna s ukrajinskom enklavom oko grada Sumi, koja im već tjednima otežava sve logističke napore na sjeveroistoku Ukrajine. Iako se prvih dana rata iz tog mjesta vidjelo i prizore urbanih borbi te velikih požara u stambenim naseljima, guverner oblasti Sumi je izjavio kako su jučerašnje borbe u tom kraju bile najoštrije od početka rata. Težište operacija u Harkivskoj regiji je i nadalje oko grada Izjuma. Ondje su Ukrajinci uspjeli barem usporiti, ako ne i zaustaviti ruska napredovanja, grad je ostao iza lokalnih linija borbi, a spominje se da su Rusi, umjesto na zapad ili jug, iz tog prostora probali napredovati jugoistočno – prema Slavjansku. Ako takvo kretanje uspije, to bi ih iz načelnog smjera Harkiva dovelo u srce preostale ukrajinske obrambene zone prema tzv. 'Narodnim Republikama', što bi dodatno otežalo kako obranu istočnog prostora oko Severodonjecka, tako i održanje Kramatorska te obrambenih linija prema jugoistoku i neprijateljskom središtu Donjeck. Upravo je obrambeni potez na istoku, u zadnjem preostalom dijelu Luhanske oblasti, među naseljima Kremina-Rubižne-Severodonjeck-Lisičansk tu pod posebnim pritiskom – čak i ukrajinski izvori priznaju ruski proboj u gradsko područje Rubižne, kojoj su navodno zauzeti zapadni, sjeverni i istočni prilazi, dok se borbe vode na preostalom ukrajinskom jugu mjesta. Ako Rubižna padne, to bi itekako otežalo položaj preostalih ukrajinskih mjesta u neposrednoj okolici, i primaklo Ruse zauzimanju čitavog prostora negdašnje ukupne ukrajinske oblasti Luhansk.

Iako je pod ruskim pritiskom i čitav niz mjesta oko Donjecka, većina međunarodne pažnje tu se fokusirala na nastavak opsade Mariupolja. Nedvojbeno je da bi zauzimanje tog obalnog grada na Azovskome moru bilo velika pobjeda za Ruse – budući da bi time bilo dovršeno kopneno povezivanje okupiranog Krima i tzv. 'Donjecke Narodne Republike' – no to baš i ne ide lako. Posljednjih su se dana bilježili napadi prvo na istok grada, pa na sjeverozapad, ali tek s umjerenim uspjehom. Pri tome su navodno bili prvo odbijeni naleti neprijateljskog pješaštva, čije je povlačenje onda braniteljima ostavljalo i prostor za efektan obračun s preostalim oklopnim efektivima zaglavljenima u urbanom prostoru. Ne bi li nastavili pritisak i napade, Rusi tu izgleda polagano koncentriraju pojačanja kako s Krima, tako i s ostatka tzv. južnoga bojišta Ukrajine, što im počinje raditi probleme na prostorima osvojene Hersonske oblasti, ali i na krajnjem zapadu smještene borbene zone oko Mikolajeva

[kulinban]

Ukrajina i Rusija: „Vreme ne radi za Putina”, ocenjuju stručnjaci tok vojnih operacija

Ruske vlasti ratna dejstva nazivaju „specijalnom" operacijom i govore da sve ide po planu.

Međutim, stručnjaci naglašavaju da opkoljeni gradovi odbijaju da se predaju.

Rusku snage Ukrajinci dočekuju kao osvajače, a njena ofanziva se odvija izuzetno sporo i sa značajnim gubicima.

Istovremeno, očekuje se pojačano granatiranje gradova i opsada ili juriš na Kijev, možda u cilju postizanja maksimalnog rezultata pre početka pravih pregovora.

Ofanziva ruske vojske se nastavlja, iako se ispostavilo da je veoma spora.

Za dve nedelje zauzet je samo jedan regionalni centar - Herson sa manje od 300.000 stanovnika, a ni jedan veliki grad, naglašava Ruslan Levijev, osnivač Konflikt intelidžens tima.

Marijupolj ostaje opkoljen, ali se ne predaje, Harkov čak nije ni opkoljen, ali su ruske trupe uspele da zaobiđu Nikolajev i nastave napade u pravcu Černigova i Suma, kaže stručnjak.

Zapadno od Kijeva ruska vojska kontroliše deo Žitomirskog auto-puta, koji je od fundamentalnog značaja, a takođe drži pod kontrolom Irpin i Buču.

„Očigledno je, da su računali na to da neće biti tako žestokog otpora lokalnog stanovništva, snaga teritorijalne odbrane i ukrajinske vojske i da će biti lakše zauzeti gradove", rekao je Levijev.

„To se nije dogodilo, jer svuda, pa čak i u Harkovu, oni su dočekani kao okupatori i osvajači."

Taj otpor Levijev povezuje sa time što je ruska vojska promenila taktiku.

Naime, ona sada opkoljava gradove, prekine im snabdevanje, gađa ih iz višecevnih raketnih bacača, bombarduje iz vazduha i predlaže gradonačelnicima da predaju grad kako bi izbegli humanitarnu katastrofu.

Za sada ni ova taktika nije se pokazala kao izuzetno uspešna - gradonačelnik nijednog relativno velikog grada nije se predao u zamenu za garanciju bezbednosti.

„A jasno je i zašto: čak i ako neki gradonačelnik to uradi, jasno je da se stanovnici grada neće složiti sa tim", kaže Levijev.

Ruska vojska nema dovoljno profesionalnih vojnika kako bi jurišom zauzela sve veće ukrajinske gradove, kaže za BBC Franc Štefan Gadi sa Međunarodnog instituta za strateške studije sa sedištem u Londonu.

„Ukrajinske snage su imale dovoljno vremena da pripreme fortifikacijske položaje i da se ušanče u njima, uspostave linije komandovanja i rukovođenja, i da prilagode gradsko okruženje u zasebne sektore višeslojne odbrane", kaže Gadi.

„Jedan od ključnih faktora u gradskoj borbi biće moral.

„Do sada Ukrajinci su u prednosti, ali to se naravno može promeniti ako gradovi budu odsečeni i ostanu bez zaliha".

U materijalima političkih analitičara koji preko društvenih mreža prate tok sukoba, ponekad se nalazi i ocena da ruska vojska gubi ovaj rat.

Stručnjaci kažu da to nije tačno.

Postoje neka odstupanja u informacijama - činjenica je da ukrajinske snage prave velike gubitke ruskim snagama, a praktično ništa ne govore o sopstevnim gubicima.

„Mi pretpostavljamo da su gubici na ukrajinskoj strani slični, možda malo manji nego na ruskoj, ali u svakom slučaju slični," smatra Lavijev.

Prema njegovim rečima, ponekad društvene mreže stvaraju „osećaj stalne pobedničke atmosfere gde ofanziva stagnira, vojne kolone stoje zaglavljene, a ruski vojnici su demotivisani, gladni, nema goriva, nema hrane i zvuči kao da će sutra otići da se predaju sa belom zastavom".

Stručnjak ističe da je ofanziva zaglavljena, ali ipak ide napred.

„Operacija ide po planu" - ali u Ukrajini ratuju vojni obveznici

Ruske vlasti ne priznaju neuspehe u ratu.

„Specijalna vojna operacija se odvija potpuno u skladu sa rasporedom, prema planu. Svi postavljeni zadaci se uspešno rešavaju", rekao je predsednik Vladimir Putin u sredu, 16. marta.

Ipak, rusko Ministarstvo odbrane je bilo prinuđeno da prizna i gubitke ruskih trupa i „nekoliko činjenica" o učešću regruta u „specijalnoj operaciji", što je izazvalo kritike čak i samog Kremlja.

Međutim, gubici su priznati samo jednom - 2. marta.

Tada je objavljeno 498 mrtvih ruskih vojnika i od tada ova brojka nije ažurirana.

„Ministarstvo odbrane pokušava da deluje unapred, dajući komentar da ima regruta, ali ih je malo, to su 'pojedinačni incidenti', kako su rekli, iako je u stvarnosti ovo masovna praksa", rekao je Levijev iz Konflikt intelidžens tima.

On sugeriše da su regruti verovatno postali učesnici „specijalne operacije" zbog nepotpunog sastava nekih vojnih jedinica.

Prema njegovim rečima, moguće je da su komandanti jedinica njih ubrajali tokom slanja izveštaja pretpostavljenima, plašeći se snižavanja čina ili smanjenja plate.

„A kada je hitno trebalo da se pošalje dosta vojnika na granicu, Generalštab je iskoristio brojke koje su dali komandanti sa terena.

„Onda su se komandanti uhvatili za glavu, gde da nabave kompletan broj vojnika koji su prikazivali u izveštajima?

„I na kraju, bilo na prevaru, bilo nagovaranjem, bilo ucenom, regruti su prebačeni u redove vojnika po ugovoru. To je masovna praksa širom Rusije", kaže Levijev.

Kao rezultat toga, sada postaje jasno da čak i u redovima borbeno spremnih jedinica ima dojučerašnjih regruta, da ruska vojska nije toliko pripremljena kao što je navedeno u brojkama Generalštaba, smatra ovaj stručnjak.

Putin je najavio učešće dobrovoljaca iz Sirije za rat sa Ukrajinom, a ministar odbrane Sergej Šojgu rekao je da je 16.000 stanovnika Bliskog istoka izrazilo želju da se bori na strani Rusije.

Šta je sledeće, opsada Kijeva?

„Mislim da je Kijev jedini grad u kojem će ruske snage pokušati masovnu ofanzivu u gradskoj borbi", kaže Franc Štefan Gadi iz Međunarodnog instituta za strateška istraživanja.

Gadi pretpostavlja i drugi scenario: opsadu ukrajinske prestonice, kojoj će prethoditi specijalna operacija elitnih jedinica da zauzmu ključne zgrade i trgove, poput Trga nezavisnosti, da poseju haos i primoraju vladu da pobegne, što bi bio veliki psihološki udarac na branioce grada.

Ipak, ovaj stručnjak ističe da će za uspeh takve operacije biti potreban ne samo profesionalizam agresora, već će im biti potrebna i sreća, a potrebna im je i panika među ukrajinskim snagama, što on smatra malo verovatnim.

Ruslan Levijev takođe očekuje da će ruska vojska pokušati da napreduje što više ka Kijevu kako bi ga blokirala:

„Vreme ne radi za Vladimira Putina, imaju gubitke, privreda srlja u propast, nama je ekonomija svakog dana sve gora.

„Možda će se uskoro na horizontu pojaviti trenutak u kome će biti potrebno da se ide u pregovore, u prave pregovore uz ustupke Rusije."

On pretpostavlja da će Moskva želeti da na takve pregovore dođe sa maksimalnim pobedama.

„U slučaju da Kijev bude blokiran i da dođe do humanitarne katastrofe, ovo je moćna poluga pritiska na ukrajinsku stranu.

„Stoga očekujemo najjače udare oko Kijeva".

Ovaj stručnjak je takođe dodao, da treba očekivati dalju ofanzivu na černigovskom i sumskom pravcu i pokušaj opkoljavanja Harkova.

www.bbc.com/serbian/lat/svet-60728592

[kulinban]

BRITANSKI VOJNI STRUČNJAK TVRDI: "Ukrajina ponižava Rusiju na bojnom polju"

“Rusi čine gotovo svaku taktičku grešku koju je moguće napraviti. Izgledaju kao da su potpuno nepripremljeni, kao da nisu razmišljali o tome kako bi velika vojna akcija mogla izgledati”, dodao je.

Britanski vojni stručnjak Michael Clarke, bivši direktor istraživačkog centra Royal United Services Institute, analizirao je situaciju u Ukrajini.

“Ukrajina ponižava Rusiju na bojnom polju i, prema mišljenju svijeta, briše s njima pod”, rekao je za BBC.

“Rusi čine gotovo svaku taktičku grešku koju je moguće napraviti. Izgledaju kao da su potpuno nepripremljeni, kao da nisu razmišljali o tome kako bi velika vojna akcija mogla izgledati”, dodao je.

“Ukrajinci odugovlače rusko napredovanje na svim područjima, pa čak i sada izvode prilično učinkovite protunapade. Rusi gube puno opreme i vojnika”, istaknuo je vojni stručnjak.

Clarke kaže da Ukrajina ima standardni sistem zapovijedanja i kontrole bojišta, koji je izgrađen uz pomoć zemalja NATO-a još 2014. godine. Napad na postrojenja za održavanje aviona u Lavovu jutros jasno pokazuje da “Rusi idu na infrastrukturu koja održava ukrajinske avione u zraku”, kaže Clarke.

Udar na grad na zapadu koji je samo 70 kilometara udaljen od poljske granice, također je, kaže vojni stručnjak, pokušaj plašenja Zapada da ne pomaže Ukrajincima kao što su do sada to činili.

[kulinban]

NAPETO NA ISTOKU: Kineski nosač aviona plovio u blizini Tajvana, pratio ga je američki razarač...

"Oko 10:30 sati po lokalnom vremenu, plovilo CV-17 se pojavio oko 30 nautičkih milja jugozapadno od Kinmena, a fotografirao ga je putnik tokom civilnog leta", rekao je izvor.

Kineski nosač aviona Šandong u petak je plovio kroz sporni Tajvanski tjesnac, dok ga je pratio američki razarač, rekao je za Reuters izvor koji ima informacije o tome, samo nekoliko sati prije nego što su kineski i američki predsjednik trebali razgovarati.

Kina tvrdi da je Tajvan, koji je pod demokratskom vladavinom, njena teritorija, a u posljednje dvije godine je pojačala svoje vojne aktivnosti u blizini ostrva kako bi potvrdila zahtjeve za vladavinom nad Tajvanom, što je alarmiralo Taipei i Washington.

Izvor, koji nije bio ovlašten razgovarati s medijima i govorio je pod uslovom anonimnosti, rekao je da je "Šandong" plovio blizu ostrva Kinmen pod kontrolom Tajvana, koje se nalazi direktno nasuprot kineskog grada Xiamena, i da ga prati američki ratni brod, prenosi Reuters.

"Oko 10:30 sati po lokalnom vremenu, plovilo CV-17 se pojavio oko 30 nautičkih milja jugozapadno od Kinmena, a fotografirao ga je putnik tokom civilnog leta", rekao je izvor.

[kulinban]

Vojna analiza Igora Tabaka: U tijeku ukrajinski protunapadi, Rusi prisiljeni na djelomično taktičko povlačenje snaga

Borbena situacija u Ukrajini je tijekom zadnjega dana ipak bila koncentrirana na istok, jugoistok i jug države

Piše: Igor Tabak
Objavljeno: 18. ožujak 2022. 21:12

23. dan aktualnog sukoba u Ukrajini, petak 18. ožujka, bio je prilika da Ruska Federacija svečano u Moskvi proslavi osmu godišnjicu aneksije Krima, dok se u isto vrijeme itekako nastavljaju borbe širom aktualne faze tada započetoga rata. No, tu su itekako na djelu dvije različite slike jednih te istih događanja. Dok tako mi gledamo novosti s ukrajinskog bojišta, ruskoj se javnost servira priče o zlodjelima nacionalista u Ukrajini, s posebnim naglaskom na insceniranja situacija koje onda kijevski i zapadni mediji prenose kao ruske napade. Tako su danas ruski izvori posebnu pažnju posvetili jednoj od zgrada bolnice u gradu Dnipro, gdje su navodno pripadnici ukrajinskih službi sigurnosti sve pripremili za miniranje građevine, i to baš kad bude proglašena zračna opasnost – pa da to „kao“ bude rezultat bombardiranja, baš kao što su i zloglasni Azovci sami eksplozivom oštetili bolnicu te kazalište u Mariupolju posljednjih dana. U istom stilu se izvještavalo i o navodnom ukrajinskom raketiranju stambenih naselja mjesta Melitopol – i nakon ruske okupacije poprišta demonstracija ukrajinskog stanovništava, koje nije smirila ni ruska otmica tamošnjeg gradonačelnika (prekjučer zamijenjenog za 9 ruskih zarobljenika). Naravno, na to navodno ukrajinsko raketiranje vlastitog stanovništva, Rusi su promptno odgovorili uzvratnim raketiranjem ukrajinskog Zaporižja, idućeg grada u toj široj regiji koji tek polagano stiže na raspored za osvajanje. Isti je pristup vidljiv i po pitanju otvaranja prolaza za humanitarne konvoje, gdje i kad to bude moguće tek malo Ukrajinaca odlazi na rusku stranu, ali i po pitanju navodne ruske dostave hrane i lijekova, koja ipak najviše liči na opskrbu vlastitih saveznika u ukrajinskim pobunjenim područjima.

Lviv sve česta meta

Pri tome, ne jenjava rusko raketiranje i bombardiranje ukrajinskoga zaleđa. Među gradovima zapadne Ukrajine sve češće je na meti i Lviv, gdje su ovoga puta krstarećim raketama bili gađani pogoni zrakoplovne industrije, u kojima su po ruskim objašnjenjima Ukrajinci parkirali svoje borbene letjelice. To nipošto ne znači da je oslabila konstantna paljba i po neposrednom zaleđu borbenih operacija – bila tu riječ o samome Kijevu, Harkivu – čiji su dijelovi jučer bili potpuno zavijeni u crni dim od kemijskog požara prouzročenog napadom na tamošnju industriju – ili Kramatorska u zaleđu ukrajinske obrambene linije na sjeverozapadu borbama zahvaćene Donjecke oblasti. Sve to predstavlja tek pripremna djelovanja za ono što slijedi – kako nastavak ruskih napredovanja na zapad i istok oko Kijeva, pokušaje zauzimanja praktično pa opkoljenih gradova Černihiv i Sumi na sjeveroistoku Ukrajine, ili neko novo šire opkoljavanje Harkiva. Pri svemu tome će veliku ulogu za obje strane imati i zadržavanje prohodnima barem nekih od ozbiljnijih prometnih pravaca – Ukrajincima za izdržavanje opsada, a Rusima za opskrbu opsjedajuće vojske. Naravno, vrlo je upitno koliko se pri tome ima smisla na glas hvaliti bogatstvom i količinama zaliha, kako se to moglo posljednjih dana vidjeti iz Kijeva, prije nego su velika gradska skladišta hrane postala posebnom metom zračnih napada u kojima su jučer onda stradali deseci tisuća tona robe.

No, kako bilo da bilo, borbena situacija u Ukrajini je tijekom zadnjega dana ipak bila koncentrirana na istok, jugoistok i jug države. Na istoku treba posebno spomenuti mjesto Izjum, oko 115 km jugoistočno od Harkiva, za koje je prvo izgledalo da su ga Rusi zauzeli prije nastavka napredovanja na jug, da bi se posljednjih dana opet čule vijesti o borbama u neposrednoj blizini mjesta, uz ukrajinska traženja evakuacije tamošnjih civila te naznake šireg protunapada. Taj prostor predstavlja pristup u zaleđe zadnjim ostacima Luhanske oblasti pod ukrajinskom kontrolom – prostora od ukupno oko 35 s 35 kilometara, gdje se obrana zasniva na nekoliko preostalih gradova u ukrajinskim rukama, koji su svi pod žestokim ruskim napadima. Dok je otprije bilo jasno kako ondje nedostaje struje, vode, i plina za grijanje, sada su u ruskim napadima navodno uništena i pojedina skladišta hrane, ostavivši branitelje bez rezervi i ovisne o potencijalnim humanitarnim konvojima koje se pokušava dogovoriti s napadačima. Pri tome, tu se navodno još u ukrajinskim rukama drži mjesto Kremina, susjedna Rubižna je izgleda većinom pala pod rusku kontrolu (iako ne kompletno, kako se jučer u jednom trenutku činilo), dok su borbe nastavljene i u istočnim predgrađima Severodonjecka. Nije bolje stanje ni južno od tog poteza, gdje se napada Lisičansk, Girske i Popasna (koja je također podijeljena u ogorčenim borbama zadnjih dana).

Nejasno stanje u Mariupolju

Samo malo bolje danas je bilo na prostorima jugozapada Donjecke oblasti, gdje Rusi polagano napreduju zapadno i jugozapadno od svog uporišta u gradu Donjecku. No, dok oni redovito objavljuju imena manjih mjesta koja su navodno zauzeli, iz ukrajinskih se izvora čuje tek o zaustavljanjima svih napada. Doduše, nejasno je točno stanje i u opkoljenom Mariupolju, obalnom gradu iz kojeg se nakon više dana ogorčenih uličnih borbi jučer čulo o kompletnom uništenju industrijskog kompleksa Azovstal na istoku grada, da bi danas uz nastavak navoda o nesmiljenom bombardiranju urbane zone s ruske strane došla i vijest tek o zauzimanju gradskog aerodroma – infrastrukturnog kompleksa smještenog na osami sjeverozapadno od grada. Slična je situacija i na jugu, gdje Rusi i nadalje nastoje zasnovati svoju okupacijsku vlast u gradu Hersonu i Hersonskoj oblasti, osnivanjem i tzv. „Komiteta za spas Hersonske oblasti“ kao nekog svog tijela lokalne vlasti, dok izgleda prema tome gradu upravo traje ukrajinski napad iz Mikolajeva

Već jučer registrirani ukrajinski prodor,koji se odvija između ova dva oko 50 kilometara udaljena grada, izgleda da je još jučer stigao do sela Posad-Pokrovske – mjesta za koje se danas čulo kako iz sata u sat intenzivno prelazi iz ruke u ruku. Kad bi se takvo ukrajinsko napredovanje ustalilo, ono bi prvo pod ustrajnu vatru dovelo aerodrom kod Hersona, koji je i zadnjih tjedana bio više puta poprište ukrajinskih raketnih napada te uništavanja ruskih helikoptera – i koji bi time barem privremeno postao vojno neupotrebljiv. Čuju se i vijesti o ruskom taktičkom povlačenju snaga sa sjevernog poteza, prema gradovima Krivi Rih i Nikolajev (u smjeru zapadnih prilaza Zaporižju), ne bi li prikupili resurse za suzbijanje ovog ukrajinskog djelovanja. Naime, uspjehom tog ukrajinskog prodora, kojem još nedostaje oko 30 kilometara do Hersona, u široj perspektivi upitnom bi postala čitava tamošnja ruska okupacija, a time i održavanje logističkog pravca za oveće i radikalno rastegnute ruske snage koje su od početka ovoga rata prešle rijeku Dnjepar te namjerile prijetiti kako Odesi na jugozapadu, tako i gradovima Krivi Rih i Zaporižje na sjeveru

[kulinban]

Britanci objavili novu kartu, vidi se ruski napredak

MINISTARSTVO obrane Ujedinjenog Kraljevstva u najnovijem dnevnom biltenu o stanju na ratištu kaže da Kremlj "do sada nije uspio postići svoje izvorne ciljeve" i da je "iznenađen razmjerom i žestinom ukrajinskog otpora".

U svom najnovijem ažuriranju obavještajnih podataka Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva kaže da je Rusija bila prisiljena promijeniti svoj operativni pristup i da sada provodi strategiju iscrpljivanja.

To će vjerojatno uključivati neselektivnu upotrebu vatrene moći, što će rezultirati povećanjem civilnih žrtava, uništavanjem ukrajinske infrastrukture i intenziviranjem humanitarne krize", upozorava se.

Britanci objavili kartu, vidi se ruski napredak na jugu

Britansko ministarstvo obrane objavilo je kartu s ruskim napadima i napretkom, koju objavljuje svaki dan.

Na danas objavljenoj karti vidi se napredak Rusa na jugu, za razliku od jučerašnje karte. Tako se na današnjoj karti vidi da su Rusi, smatraju Britanci, zauzeli dio područja na jugu između Hersona i Mikolajiva.

Dolje su dijelovi današnje karte:

[kulinban]

Vojna analiza Igor Tabaka: U sjeni famoznog Kindžala ostala je vijest o prvom ruskom korištenju drugog razornog oružja

Problem - propagandni, ali i politički - predstavljaju još dva zahtjeva koje se mnogo puta čulo posljednjih dana

Piše: Igor Tabak
Objavljeno: 19. ožujak 2022. 19:39


24. dan rata u Ukrajini, subota 19. ožujka, obilježen je vidljivim prebacivanjem težišta operacija sjevera i sjeveroistoka Ukrajine na njen istok i jugoistok. Dakle, dok su krajevi oko Kijeva poprište tek ojačavanja pozicija, preraspoređivanja ruskih snaga i pokušaja dopreme ozbiljnijih zaliha za daljnje ratovanje – vidljive su operacije na prostoru Harkiva, jugoistočno od Harkiva kod Izjuma, u širem prostoru Severodonjecka u Luhanskoj oblasti, te na južnim dijelovima Donjecke oblasti – posebno oko samog grada Donjecka i u opsadi Mariupolja.

Iako je jučer bilo zabilježeno prvo rusko borbeno korištenje famoznog hipersoničnog projektila Kh-47M2 Kindžal, kojim je navodno gađano skladište streljiva kod Ivano-Frankivska, treba uočiti kako rezultati tog napada na kraju i nisu bili spektakularni – budući da tom prilikom nije do izražaja došlo gotovo ništa od posebnih sposobnosti ovoga oružja, koje bi bile iznimno značajne u slučaju da je nosilo nuklearnu bojnu glavu i bilo ispaljeno prema protivniku s jakom i slojevitom protuzračnom obranom.

No, dok su hipersonični projektil zapazili svi koje ruske reklame tog sustava zabavljaju već godinama, s bitno manje pompe prošlo je korištenje rasprskavajućeg topničkog streljiva s usporavajućim padobranima, kakvo je također jučer prvi put bilo registrirano u urbanom prostoru Kijeva. To streljivo - čija se silazna putanja usporava padobranima - bude iznad površine cilja aktivirano blizinskim upaljačem ne bi li svojim punjenjem od kuglica gusto pokrilo zonu cilja – što je protiv ljudstva, vozila i neutvrđenih/neoklopljenih ciljeva bitno efikasnije nego klasične topničke granate. Nažalost, za povremeno nanošenje teških ljudskih gubitaka ponekad ni ne treba ništa od takvih novih ili posebno ubojitih oružja – budući da su i raketni napadi na već otprije poznate ukrajinske vojne komplekse ponekad tu jako efikasni. Naime, izgleda da i usprkos već dužem trajanju rata, te ruskim djelovanjima po vojnim (i civilnim) ciljevima širom Ukrajine, tamošnje vojne snage ipak nisu odustale od korištenja svojih vojarni, već se u njih ponekad i vrate – predstavljajući tako poželjne mete za ruske zračne napade. Tako nešto bilo je zabilježeno 1. ožujka u Ohtirki (oko 70 poginulih vojnika), 13. ožujka u Javorivu kod Laviva (do 180 vojnika), i opet noćas kod Mikolajeva, s navodno do 200 mrtvih vojnika. Nadajmo se da će taj niz biti dovoljan da se nauči ponešto o vojnim djelovanjima u ratu.

Jednaki problem – propagandni, ali i politički – predstavljaju još dva zahtjeva koje se mnogo puta čulo posljednjih dana. S jedne strane su to zahtjevi za nekakvom NATO uspostavom zone zabrane letenja nad Ukrajinom, te ukrajinsko inzistiranje na dostavi borbenih aviona sa zapada (misleći tu pretežito na dostupne letjelice istočnog podrijetla, za koje bi Ukrajina načelno trebala još imati ponešto pilota). Pri tome, potpuno se zaboravlja činjenica kako bilo kakvu zonu zabrane leta treba i prvo silom uspostaviti, rušeći tamo prisutne ruske letjelice, da bi se onda takvo područje moralo i držati zatvorenim – kako od novih naleta ruskog zrakoplovstva, tako i od prijetnji ruske protuzračne obrane raznih dometa. Dakle, riječ je o praktičnom ulasku u rat NATO saveza, ili koga već, s Ruskom Federacijom, nuklearnom silom punog arsenala raznolikih vojnih sredstava. Upravo zato se nikad i nigdje zone zabrane letenja nije ni uvodilo tijekom bilo kakvih ozbiljnijih ratovanja protiv ozbiljnijih i ravnopravnih protivnika, ostavljajući tu mjeru demonstracije zračne prevlasti za sukobe jakih sa slabima.

Zato i ne čudi da se baš jučer na ovu temu čulo i kako Ruska Federacija nastoji izaći u susret zahtjevima za uspostavom zone zabrane letenja iz separatističkih krajeva zauzetog Donbasa – te planiraju takvu zonu uspostaviti ondje, doduše, protiv letjelica ukrajinskog Ratnog zrakoplovstva. S druge strane, kada bi se širom svijeta i prikupilo kakve borbene avione podobne za doniranje Ukrajini, to bi nužno bilo skupo, a vjerojatno bi tražilo i nadomještanje tih letjelica uzvratnim poklonima zapadnih letjelica – trošeći time značajan dio ukupne pomoći za Ukrajinu. A onda, po njihovoj predaji u ukrajinske ruke, gdje bi i tako ojačano ukrajinsko zrakoplovstvo i dalje bilo - ukupno gledano - bitno slabije od ruskoga, te bi avione trebali koristiti sve malobrojniji ukrajinski piloti – čija je stradanja u ratno doba praktično nemoguće nadomjestiti. Dakle, bitno je pametnije takve donacije prekrižiti u startu i ukrajinske pilote iskoristiti za upravljanje množinom raznih besposadnih sustava koji su se i proteklih tjedana na bojištu pokazali iznimno korisnima – a čiji gubitak nije problem, budući da njihov pilot samo prelazi pred konzolu za upravljanje idućom takvom naoružanom i opasnom letjelicom pribavljenom iz doniranih sredstava.

Što se terenskog stanja na bojištima Ukrajine tiče, oko Kijeva na zapad i istok nema mnogo promjena. Zapadno od Kijeva ruske su se snage počele ukopavati uzduž bitnih opskrbnih pravaca na koje računaju za logistiku budućih operacija, dok istočno od grada i nadalje muku muče s brojnim ukrajinskim enklavama iz kojih nije teško izvoditi uspješne napade na opskrbne kolone koje nastoje žive dovršiti slalom među ukrajinskim položajima do ruskih prednjih linija napada. Dalje na istoku, oko Harkiva, bilježe se dodatni ukrajinski uspjesi u oslobađanju prigradskih naselja – gdje je očigledni cilj odmaknuti Ruse na barem tridesetak kilometara od grada, ne bi li se smanjile štete od raketnih i topničkih baraža po gusto naseljenim gradskim četvrtima.

I nadalje se vode iznimno žestoke borbe kod grada Izjuma, oko 115 km jugoistočno od Harkiva, gdje Rusi nastoje zaći za leđa kompletnom sjevernom dijelu ukrajinske obrambene zone prema tzv. „narodnim republikama“. Jednako tako, na istok od tog bojišta nastavlja se i rusko nastojanje zauzimanja ostataka Luhanskog okruga pod ukrajinskom vlašću – gdje bi lako bilo pomisliti da je proteklog dana u ruske ruke palo naselje Kremina, dok i dalje traju ulične borbe u Rubižnom i Severodonjecku, te nešto južnije u mjestu Popasna. Jednako tako treba zamijetiti da usprkos neprekidnim borbama nema puno dobrih vijesti ni s malo južnijih krajeva, gdje ukrajinske snage doduše zadržavaju ruske napade oko Donjecka, ali su se tu ipak našle postupno potisnute na sjever – tako daleko da sada već i ukrajinski službeni izvori priznaju kako nema načina za ikakvu neposrednu pomoć opkoljenom gradu Mariupolje. Upravo stanje u toj luci na Azovskom moru postaje posebno zabrinjavajuće. Iako je od tamo vijesti malo, ono što se čuje govori o nastavku kontinuiranih zračnih udara svim sredstvima po gradu, o nastavku tamošnjeg ukrajinskog otpora, ali i o kontinuiranim pritiscima ruskih napadača.

Za to vrijeme izgleda prilično jasno da su Rusi, barem za sada, odustali i od nekih ozbiljnijih prijetnji ukrajinskoj crnomorskoj obali kod Odese, budući imaju ozbiljnih problema s ukrajinskom ofenzivom od Mikolajeva prema Hersonu – gdje se čulo i o pogibiji ukupno petog ruskog generala kod zračne luke Herson i obližnje Čornobaivke. No, tek ostaje za vidjeti hoće li ovaj razvoj događaja biti dovoljno uspješan da kao prvo - zauzda razna ruska napredovanja na desnoj obali Dnjepra, a potencijalno – kao drugo - malo olakša pritisak osvajača na skoro 400 kilometara istočnije smješten Mariupolj, poprište grozne ruske opsade i ukrajinskih grčevitih nastojanja za obranom te preživljavanjem.

Zato i ne čudi da se baš jučer na ovu temu čulo i kako Ruska Federacija nastoji izaći u susret zahtjevima za uspostavom zone zabrane letenja iz separatističkih krajeva zauzetog Donbasa – te planiraju takvu zonu uspostaviti ondje, doduše, protiv letjelica ukrajinskog Ratnog zrakoplovstva. S druge strane, kada bi se širom svijeta i prikupilo kakve borbene avione podobne za doniranje Ukrajini, to bi nužno bilo skupo, a vjerojatno bi tražilo i nadomještanje tih letjelica uzvratnim poklonima zapadnih letjelica – trošeći time značajan dio ukupne pomoći za Ukrajinu. A onda, po njihovoj predaji u ukrajinske ruke, gdje bi i tako ojačano ukrajinsko zrakoplovstvo i dalje bilo - ukupno gledano - bitno slabije od ruskoga, te bi avione trebali koristiti sve malobrojniji ukrajinski piloti – čija je stradanja u ratno doba praktično nemoguće nadomjestiti. Dakle, bitno je pametnije takve donacije prekrižiti u startu i ukrajinske pilote iskoristiti za upravljanje množinom raznih besposadnih sustava koji su se i proteklih tjedana na bojištu pokazali iznimno korisnima – a čiji gubitak nije problem, budući da njihov pilot samo prelazi pred konzolu za upravljanje idućom takvom naoružanom i opasnom letjelicom pribavljenom iz doniranih sredstava.

Što se terenskog stanja na bojištima Ukrajine tiče, oko Kijeva na zapad i istok nema mnogo promjena. Zapadno od Kijeva ruske su se snage počele ukopavati uzduž bitnih opskrbnih pravaca na koje računaju za logistiku budućih operacija, dok istočno od grada i nadalje muku muče s brojnim ukrajinskim enklavama iz kojih nije teško izvoditi uspješne napade na opskrbne kolone koje nastoje žive dovršiti slalom među ukrajinskim položajima do ruskih prednjih linija napada. Dalje na istoku, oko Harkiva, bilježe se dodatni ukrajinski uspjesi u oslobađanju prigradskih naselja – gdje je očigledni cilj odmaknuti Ruse na barem tridesetak kilometara od grada, ne bi li se smanjile štete od raketnih i topničkih baraža po gusto naseljenim gradskim četvrtima.

I nadalje se vode iznimno žestoke borbe kod grada Izjuma, oko 115 km jugoistočno od Harkiva, gdje Rusi nastoje zaći za leđa kompletnom sjevernom dijelu ukrajinske obrambene zone prema tzv. „narodnim republikama“. Jednako tako, na istok od tog bojišta nastavlja se i rusko nastojanje zauzimanja ostataka Luhanskog okruga pod ukrajinskom vlašću – gdje bi lako bilo pomisliti da je protekloga dana u ruske ruke palo naselje Kremina, dok i dalje traju ulične borbe u Rubižnom i Severodonjecku, te nešto južnije u mjestu Popasna. Jednako tako treba zamijetiti da usprkos neprekidnim borbama nema puno dobrih vijesti ni s malo južnijih krajeva, gdje ukrajinske snage doduše zadržavaju ruske napade oko Donjecka, ali su se tu ipak našle postupno potisnute na sjever – tako daleko da sada već i ukrajinski službeni izvori priznaju kako nema načina za ikakvu neposrednu pomoć opkoljenom gradu Mariupolje. Upravo stanje u toj luci na Azovskom moru postaje posebno zabrinjavajuće. Iako je od tamo vijesti malo, ono što se čuje govori o nastavku kontinuiranih zračnih udara svim sredstvima po gradu, o nastavku tamošnjeg ukrajinskog otpora, ali i o kontinuiranim pritiscima ruskih napadača.

Za to vrijeme izgleda prilično jasno da su Rusi, barem za sada, odustali i od nekih ozbiljnijih prijetnji ukrajinskoj crnomorskoj obali kod Odese, budući imaju ozbiljnih problema s ukrajinskom ofenzivom od Mikolajeva prema Hersonu – gdje se čulo i o pogibiji ukupno petog ruskog generala kod zračne luke Herson i obližnje Čornobaivke. No, tek ostaje za vidjeti hoće li ovaj razvoj događaja biti dovoljno uspješan da kao prvo - zauzda razna ruska napredovanja na desnoj obali Dnjepra, a potencijalno – kao drugo - malo olakša pritisak osvajača na skoro 400 kilometara istočnije smješten Mariupolj, poprište grozne ruske opsade i ukrajinskih grčevitih nastojanja za obranom te preživljavanjem.







 

[kulinban]

Što točno Amerikanci šalju Ukrajini: Uz Stingere i Javeline tu je i ubojiti dron koji košta samo 6000 $

Sve oružje koje će biti poslano Ukrajini bit će tehnološki sofisticirano, lako za prijenos i zahtijeva kratku obuku

Piše: Željko Trkanjec
Objavljeno: 18. ožujak 2022. 16:29

Američki predsjednik Joe Biden u srijedu je objavio dodatnu sigurnosnu pomoć Ukrajini od 800 milijuna dolara.

Bijela kuća je objavila da 800 milijuna dolara uključuje:
800 sustava protuzračne obrane Stinger, 9000 protutenkovskih sustava (2000 Javelin, 1000 laganog protuoklopnog oružja, 6000 AT-4 protuoklopnih sustava), 100 bacača granata, 5000 pušaka, 1000 pištolja, 400 strojnica, 400 sačmarica, više od 20 milijuna komada streljiva, uključujući granate. Riječ je o standardnom NATO streljivu, ali i onom koje odgovara ruskim standardima.

Dostava bespilotnih letjelica, rekao je američki predsjednik, "potkrepljuje naše obećanje da ćemo Ukrajini poslati naše najnaprednije sustave za njezinu obranu".

Izvor iz američkih vojnih krugova rekao je da je riječ o sustavu Switchblade 300, koji je osmišljen za "precizne napade na živu silu" te se može koristiti na velikim udaljenostima. Riječ je o oružju koje se nosi u ruksaku, a vojni ga stručnjaci nazivaju "kamikaza dron" jer se spušta izravno na tenk ili grupu vojnika. Nakon udara u metu uništava se. Neki ga stručnjaci zovu i leteća sačmarica, dug je 61 centimetar i težak samo 2,7 kilograma.

Prvi je put korišten u Afganistanu 2010. godine. Cijena mu je samo 6000 dolara. "Dizajnirani su za Zapovjedništvo za specijalne operacije SAD-a i upravo su tip oružanih sustava koji mogu imati neposredan utjecaj na bojišnici", rekao je Mick Mulroy, bivši zamjenik pomoćnika ministra obrane za The New York Times.

The New York Times navodi da je sve oružje, koje će biti poslano Ukrajini, tehnološki sofisticirano, lako za prijenos i, što je važno u ratnim okolnostima, zahtijeva kratku obuku.

Američki i europski dužnosnici žele poslati što više opreme koja je laka za korištenje malim grupama i koja ima tehnologiju koja može slomiti rusku obranu ili iskoristiti slabosti - umjesto ofenzivnog oružja poput tenkova i ratnih zrakoplova koji zahtijevaju znatnu logističku podršku.

Dužnosnici su govorili pod uvjetom anonimnosti jer nisu bili ovlašteni javno opisati detalje prijenosa oružja, prenosi NYT. Dodajući da će Ukrajinci uspjeti ako mogu djelovati u malim skupinama, udarati na grupirane ruske snage, zatim nestati te postaviti novu zasjedu.

Ukrajina je tražila i komunikacijske sustave, a SAD potvrdio da su poslani, a uz njih i oprema koja će onemogućavati komunikaciju ruske strane.

Važan dio operacije je i doprema, o čemu je ovih dana u Slovačkoj i Bugarskoj razgovarao američki ministar obrane Lloyd J. Austin III.

Dužnosnici Pentagona su za NYT rekli da će pomoć Ukrajini biti isporučena brzo

[kulinban]

BBC: Rusi zastaju pred ukrajinskim otporom, kao nekad agresor u BiH

Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu promijenila je svijet. Živimo u novim i opasnijim vremenima – doba nakon Hladnog rata koje je počelo padom Berlinskog zida je završeno, piše autor teksta za BBC u kojem analizira globalno stanje i nove promjene u svjetskom poretku, uzrokovane nedavnim dešavanjima u Ukrajini.

Analizirajući Putinova očekivanja iz agresije na Ukrajinu, autor je povukao paralelu sa ratom u Bosni i Hercegovini i očekivanjima koje je agresor tamo imao. Između ostalog piše:

“Poput današnje Rusije, srpske snage uživale su u ogromnoj oružanoj nadmoći, ali često su zastajali gdje god su lokalni nesrbi pružili otpor”.

Bivši specijalni dopisnik BBC-ja, Allan Little, opširnu analizu započinje ističući kako je rijetka stvar živjeti u trenutku velikih historijskih posljedica i shvatiti u stvarnom vremenu da se baš to dešava.

Podsjeća na na davnu 1989. godinu i rušenje Berlinskog zida, kada su narodi komunističke istočne Evrope digli glas protiv diktature, a podijeljena Evropa je opet postala cjelovita.

Putinova karijera

Sličnih trenutaka u historiji, od Francuske revolucije, bilo je više: Bečki kongres 1848., val liberalnih i demokratskih revolucija 1848., versajski ugovor 1919., Željezna zavjesa 1945. koja je podijelila kontinent, a onda pad iste 1989. i raspad Sovjetskog saveza dvije godine kasnije, što je Vladimir Putin nazvao “najvećom katastrofom 20. stoljeća”.

Little nastavlja podsjećajući na bitnije događaje koji su obilježili Putinovu karijeru.

“Prije dvije decenije poslao je vojsku u Gruziju tvrdeći kako podržava odcjepljenje regije. Kasnije je poslao špijune u britanske gradove naoružane nervnim agensima da ubijaju prognane Ruse. 2014. godine napao je istočnu Ukrajinu i anektirao Krim. Uprkos svemu tome, Njemačka, i veći dio EU, bili su zaključani u nezdravoj ovisnosti o ruskom plinu. Godinu dana nakon aneksije Krima, odobrili su izgradnju novog plinovoda, Sjeverni tok 2, za povećanje opskrbe”, pojašnjava autor.

On dalje ukazuje na rusko prisustvo i u Velikoj Britaniji.

“London je bio sigurno utočište za ruski novac otkako je John Major bio premijer. Ruski oligarsi ovdje su parkirali milijarde, oprali svoj novac, kupili najprestižnije privatne kuće u glavnom gradu, družili se s političarima i donirali sredstva za svoju kampanju. Postavljeno je nekoliko pitanja o tome odakle je došlo njihovo ogromno bogatstvo, tako iznenada stečeno”, naglašava i dodaje kako zapadne demokracije nisu obraćale pažnju na prirodu prijetnje koja se inkubirala na njihovoj istočnoj granici.

Za to vrijeme, kaže, Putin je djelovao samozadovoljno.

Kriza Zpada

Prvo, vjerovao je da je Zapad u kroničnom padu, oslabljen unutarnjom podjelom i ideološkom ogorčenošću, a izbor Donalda Trumpa i Brexit vidio je kao dokaz za to, pojašnjava Little.

Osim toga, dodaje, uspon desničarskih autoritarnih vlada u Poljskoj i Mađarskoj bio je još jedan dokaz raspada liberalnih vrijednosti i institucija. Ponižavajuće povlačenje SAD-a iz Afganistana bio je dokaz slabljenja moći koja se povlači sa svjetske pozornice.

“Drugo, krivo je shvatio šta se događa na njegovim granicama. Odbio je vjerovati da bi niz demokratskih pobuna u bivšim sovjetskim republikama – Gruziji (2003.), Ukrajini (2004.-2005.) i Kirgistanu (2005.) – mogao biti autentičan izraz narodne volje. Budući da je svaki bio usmjeren na uklanjanje korumpiranih i nepopularnih promoskovskih vlada, Kremlju se činilo samorazumljivim da su to djela stranih obavještajnih agencija, Amerikanaca i Britanaca posebno – napredni marš zapadnog imperijalizma na teritorij koji je s pravom i povijesno ruski”, ističe autor teksta i dodaje kako Putin, također, nije bio svjestan kapaciteta vlastite oružane snage pa je i sada, u Ukrajini, očekivao kako će specijalna vojna operacija biti gotova za nekoliko dana.

“Srpski nacionalisti tvrdili da je bosanski identitet lažan, to je Putinov pogled na Ukrajinu”

Ipak, ističe, vojna nesposobnost Rusije začudila je mnoge zapadne stručnjake za sigurnost.

“Za mene donosi odjeke manjeg, obuzdanijeg, ali uprkos tome razornog rata u bivšoj Jugoslaviji,” dodaje Little i u nastavku podsjeća na prirodu sukoba ranih 90-ih godina prošlog stoljaća u Bosni i Hercegovini i povlači paralelu sa Ukrajinom.

“Godine 1992. srpski nacionalisti pokrenuli su rat kako bi ugušili novu neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu odmah po njenom rođenju. Tvrdili su da je bosanski identitet lažan, da bosanska državnost nema historijski legitimitet, da je ona stvarno dio Srbije. Upravo je to Putinov pogled na Ukrajinu”, podvlači Little.

Poput današnje Rusije, nastavlja, “srpske snage uživale su u ogromnoj oružanoj nadmoći“.

“Ali često su zastajali gdje god su lokalni nesrbi pružili otpor. Činilo se da nisu u stanju zauzeti mjesta ili gradove – nisu se željeli boriti ulicu po ulicu, pješice. Bosanskohercegovački branitelji u početku su bili jako loše opremljeni – sjećam se dječaka u patikama u sarajevskim rovovima s jednim AK-47 kojeg je dijelio sa još dvojicom. Ali oni su branili svoj glavni grad gotovo četiri godine. Slična je odluka i kod mladića koji se dobrovoljno javljaju u obranu Kijeva”, kaže Little, i dodaje kako su Srbi umjesto osvajanja opedijelili se za opkoljavanje, bombardiranje, isključivanje vode, plina i struje.


“Otpor, patnja i herojska borba”

Sada se to događa u ukrajinskim gradovima, a jedan od njih je Mariupolj. Nakon što građane ostavite bez vode, prisiljeni su izaći na ulice kako bi se snašli za vodu; ako isključite struju smrzavat će se u stanovima. Ubrzo će im ponestati i hrane. Da li je to ono što Rusi spremaju za Mariupolj, Harkov Kijev, pita autor teksta i nastavlja:

“Ali su skoro četiri godine ove okrutnosti dale  bosanskohercegovačkoj naciji temeljni narativ otpora, patnje i herojske borbe. Identitet Ukrajine će također biti dodatno ojačan načinom na koji su se Ukrajinci borili. Ukrajinski govornici ruskog nisu se osjećali “oslobođeni” invazijom. Dokaz je da i oni vjeruju u Ukrajinu kao suverenu državu. Putinov rat, čiji je cilj ponovno ujedinjenje onoga što on vidi kao dva dijela ruske nacije, već ima suprotan rezultat – jačanje volje većine Ukrajinaca da traže sudbinu oslobođenu ruske dominacije”.

Little primjećuje kako je ostatak istočne Evrope ranih 90-ih dok je rat bijesnio na Balkanu pokušavala da zadrži svoje “prirodno” mjesto neovisnih suverenih država u Evropi u miru jedna s drugom, te da je tada bilo daleko od sigurnog da će bilo kojoj od njih biti dopušteno da se pridruži NATO-u.

Tada se govorilo o eventualnom formiranju istočnoevropskog sigurnosnog bloka, koji bi djelovao kao tampon između Rusije i NATO-a.

Rušenje željezne zavjese, podsjeća autor, pokrenulo je novo pitanje u geopolitici – koliko se zapadni svijet prostire na istok?

Tokom reporterske misije u Poljsku, Bjelorusiju i Ukrajinu, Little je pokušao dobiti odgovor na pitanje razgovarajući s običnim svijetom i analizirajući ekonomsko-političke prilike u tim zemljama.


“To je naše”

Ispričao je anegdotu koja se desila 1990-ih u Moskvi. Po povratku iz Praga, moskovljanka je s vozačem s aerodroma razmijenila par riječi o svom putovanju. “Provela sam vikend u Pragu”, rekla je, na što joj je vozač odgovorio: “O Prag. To je dobro, to je naše”.

Ali, dodaje Little, Berlinski zid je već odavno bio srušen i to nije bilo “naše”.

S izuzetkom Ukrajine.

“Ime zemlje dolazi od ruske riječi za rub ili periferiju. Putin na nju ne gleda kao na susjednu zemlju, već kao na pograničnu zemlju same Rusije – i želi da se ona vrati u rusko okrilje. Šta je potrebno za to? Kako se može pokoriti nacija koja je pružila tako jedinstven otpor? Gotovo je sigurno da je pretjerao. Sada ga nekoliko faktora treba zabrinuti”, ističe Little, i nabraja kako su stanje Putinovih oružanih snaga i otpor ukrajinske odbrane najveći razlozi za brigu.

Postavlja pitanje, da li je Putin stvarno očekivao da će ruski narod Ukrajine dočekati njegove trupe kao oslobodioce i da li je stvarno vjerovao da je ustanak 2014. – koji je promoskovsku vladu zamijenio onom orijentiranom na Zapad – bila zapadnjačka zavjera?

“Ako jest, onda to otkriva koliko malo Kremlj razumije o svom “bliskom inostranstvu”. Ipak, njegova najveća greška bila je podcjenjivanje odlučnosti Zapada. I to je ono što 2022. čini jednom od onih ključnih godina – zeitenwende, prema riječima kancelara Scholza”, naglašava autor teksta, ističući ključnu ulogu Njemačke, koja je nakon godina upotrebe meke moći odlučila da upotrijebi čvrstu moć-

Ova zemlja najavljuje udvostručenje sredstava za odbranu a u Ukrajinu šalje smrtonosno naoružanje. Također, nestala je i tradicionalna politika traženja mira angažmanom. Njemačka ukida ovisnost o ruskom plinu i obustavlja porjekt Sjeverni tok 2, što ukazuje na precrtavanje energetske karte svijeta, s ciljem da se iz nje izbaci Rusija, ističe Little.


Nova ekonomska željezna zavjes

Uslijedile su i mnoge sankcije.

“Niko nije očekivao da će Zapad sankcionirati rusku centralnu banku. Rublja je već pala, a kamate su se udvostručile. Niti jedna velika ekonomija nikada nije bila podvrgnuta paketu ovako oštrih sankcija. To znači izbacivanje Rusije iz globalne ekonomije. Više radnika će biti otpušteno. Glavnim industrijama će biti teško nastaviti. Nezaposlenost će dalje rasti. Rastuća inflacija će narušiti životne ušteđevine”.

Štaviše, dodaje autor, svi ćemo biti pogođeni, a globalna ekonomija će nazadovati najviše od završetka Hladnog rata.

Vjeruje kako su SAD i EU podijelile svijet, pa će one zemlje i kompanije koje nastave trgovati s Rusijom biti kažnjene i izbačene iz trgovine s bogatim svijetom.

“To je nova ekonomska željezna zavjesa koja odvaja Rusiju od Zapada”.

Dodaje kako će razvoj događaja djelimično ovisiti i o koracima Kine, koju s Rusijom veže “zajednička antipatija prema američkoj moći i njihovo uvjerenje da je najveća prijetnja iz ponovnog, ujedinjenijeg demokratskog svijeta”.

“Neki promatrači Kine vjeruju da će Peking pokušati osporiti dominaciju dolara kao rezervne valute stvaranjem posebne zone juana kao alternativnog prostora u globalnoj ekonomiji koji se može zaštititi od bilo kakvog budućeg pokušaja SAD-a da sankcionira Kinu. Putinov bi rat, dakle, mogao prekrojiti međunarodnu financijsku kartu. Ali prije svega, ovo je rat koji suprotstavlja svjetske demokracije svjetskim autoritarnim režimima”.

To je također rat između dviju suprotstavljenih koncepcija pravila po kojima bi međunarodni odnosi trebali funkcionirati, dodaje. (BBC).

www.bbc.com/news/world-europe-60767454


BBC: Rusi rade što i Srbija u ratu u BiH, oni ne zauzimaju gradove, unište ih


Dok je 1994. godine rat na Balkanu još uvijek bjesnio, ostatak istočne Europe gledao je u budućnost

Zapadne demokracije nisu "obratile pozornost" na prirodu prijetnje koja se stvarala na njihovoj istočnoj granici. Ali i Putin je djelovao samozadovoljno
Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu promijenila je svijet. Živimo u novim i opasnijim vremenima - doba nakon Hladnog rata, koje je počelo padom Berlinskog zida, završeno je. Rijetkost je proživjeti trenutke velikih povijesnih posljedica i shvatiti u stvarnom vremenu da je to upravo to.

U studenom 1989. stajao sam na snijegom prekrivenom Vaclavskom trgu u Pragu, glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke, te gledao kako se rađa novi svijet. Narodi komunističke istočne Europe ustali su prkoseći svojim diktaturama. Berlinski zid je bio srušen. Podijeljena Europa ponovno je postajala cjelovita, za BBC piše Allan Little.

"Te večeri se komunistički režim srušio"
U Pragu se disidentski dramaturg Vaclav Havel s balkona na drugom katu obratio masi od 400.000 građana. Bio je to uzbudljiv trenutak, vrtoglavog tempa. Te večeri se komunistički režim srušio i za nekoliko tjedana Havel je postao predsjednik nove demokratske države. Osjećao sam, čak i tada, da gledam kako se svijet mijenja i da je to jedan od onih rijetkih trenutaka kada znaš da se svijet preoblikuje pred tvojim očima.

Koliko je takvih trenutaka bilo u povijesti Europe od Francuske revolucije?

Vjerojatno, pomislio sam tada, oko pet. Ova 1989. bila je šesta tako prijelomna godina. Ali tom svijetu - rođenom u tim dramatičnim narodnim revolucijama - došao je kraj kada je Putin naredio ruskim snagama da krenu na Ukrajinu.

Zeitenwende

Njemački kancelar Olaf Scholz nazvao je ovaj trenutak "zeitenwende" - prekretnicom - dok je britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss rekla da je to "promjena paradigme". Doba samozadovoljstva je završeno, rekla je Truss.

Quentin Sommerville, jedan od najiskusnijih ratnih novinara BBC-ja, nedavno je prošao kroz ruševine u Harkivu i o ruskom bombardiranju rekao ovo: "Ako vam ove taktike nisu poznate, onda niste obraćali pažnju."

On to dobro zna, proveo je dovoljno vremena pod ruskim raketama u Siriji da bi posvetio tome vrlo veliku pozornost. Ali vlade demokratskog svijeta, koliko su pažnje one posvećivale prirodi Putinovog režima?

Dokazi o Putinu su se godinama gomilali

Dokazi su se godinama gomilali. Prošla su dva desetljeća otkako je poslao vojsku u Gruziju tvrdeći da podržava odcijepljene regije. Kasnije je poslao špijune u britanske gradove naoružane nervnim agensima da ubijaju prognane Ruse. A 2014. godine napao je istočnu Ukrajinu i anektirao Krim.

Unatoč svemu tome, Njemačka i veći dio Europske unije bili su sputani nezdravom ovisnošću o ruskom plinu. Godinu dana nakon aneksije Krima odobrili su izgradnju novog plinovoda, Sjeverni tok 2, za povećanje opskrbe.

Samozadovoljstvo na koje se poziva Liz Truss također optužuje njezinu vlastitu zemlju. London je bio sigurno utočište za ruski novac otkako je John Major bio premijer. Ruski oligarsi ovdje su parkirali milijarde, prali svoj novac, kupili najprestižnije privatne kuće u glavnom gradu, družili se s političarima i donirali sredstva za njihove kampanje. Postavljeno je vrlo malo pitanja o tome odakle je došlo njihovo ogromno bogatstvo, tako iznenada stečeno.

Zapad nije obratio pozornost

Dakle, ne. Zapadne demokracije nisu "obratile pozornost" na prirodu prijetnje koja se stvarala na njihovoj istočnoj granici. Ali i Putin je djelovao samozadovoljno.

Prvo, vjerovao je da je Zapad u kroničnom opadanju, oslabljen unutarnjom podjelom i ideološkim sukobima. Izbor Donalda Trumpa i Brexit smatrao je dokazom toga. Uspon desničarskih autoritarnih vlada u Poljskoj i Mađarskoj bio je daljnji dokaz raspada liberalnih vrijednosti i institucija. Ponižavajuće povlačenje SAD-a iz Afganistana bilo je dokaz slabljenja sile koja se povlači sa svjetske pozornice.

"Putin je krivo shvatio što se događa na njegovim granicama"

Drugo, krivo je shvatio što se događa na njegovim granicama. Odbio je vjerovati da bi niz demokratskih pobuna u bivšim sovjetskim republikama - Gruziji (2003.), Ukrajini (2004./2005.) i Kirgistanu (2005.) - mogao biti autentičan izraz narodne volje. Budući da je svaka pobuna bila usmjerena na uklanjanje korumpiranih i nepopularnih promoskovskih vlada, Kremlju se činilo samorazumljivim da je to djelo stranih obavještajnih agencija, Amerikanaca i Britanaca posebno - napredni marš zapadnog imperijalizma na teritorij koji je s pravom i povijesno ruski.

Treće, nije uspio razumjeti vlastite oružane snage. Sada je jasno kako je očekivao da će ova "specijalna vojna operacija" biti gotova za nekoliko dana. Vojna nesposobnost Rusije začudila je mnoge zapadne stručnjake za sigurnost. Za Littlea to nosi odjeke manjeg, ali unatoč tome razornog rata u bivšoj Jugoslaviji.

"Putinov pogled na Ukrajinu je kao srpski na BiH"

Godine 1992. srpski nacionalisti pokrenuli su rat kako bi zadavili novu neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu odmah po rođenju. Tvrdili su da je bosanski identitet lažan, da bosanska državnost nema povijesni legitimitet, da je ona stvarno dio Srbije. Upravo je to Putinov pogled na Ukrajinu.

Poput današnje Rusije, srpske snage uživale su u ogromnoj vatrenoj nadmoći. Ali često su zastajale gdje god bi lokalno nesrpsko stanovništvo pružilo otpor. Činilo se da nisu u stanju zauzeti gradove i naseljena mjesta, nisu se željeli boriti ulicu po ulicu.

Bosanskohercegovački branitelji u početku su bili jako loše opremljeni - Little se sjeća dječaka u tenisicama u sarajevskim rovovima s jednim kalašnjikovom na trojicu. Ali oni su branili svoj glavni grad gotovo četiri godine. Slična je odlučnost i mladića koji se dobrovoljno javljaju u obranu Kijeva.

"Umjesto da zauzmu gradove, Srbi su ih opkolili i bombardirali"

Dakle, umjesto da zauzmu gradove, Srbi su ih opkolili, bombardirali, isključili vodu, plin i struju. To se već događa u Mariupolju. Opsjednite grad i presijecite mu vodoopskrbu i u roku od 24 sata svaki zahod predstavlja opasnost za javno zdravlje.

Građani moraju izaći na ulice kako bi pronašli vodovodne cijevi i napunili posude da bi isprali svoje toalete. Isključite struju i smrzavate se u vlastitom domu. Ubrzo ponestane hrane. Je li to ono što Rusi žele u Mariupolju, Harkivu, Kijevu? Izgladnjivati ih do pokornosti?

Ali skoro četiri godine ovakve okrutnosti dale su bosanskoj naciji temeljni narativ otpora, patnje i herojske borbe. Identitet Ukrajine također će biti dodatno ojačan načinom na koji su se Ukrajinci borili. Ukrajinci koji govore ruski nisu se osjećali "oslobođenima" invazijom.

Dokaz je to da i oni vjeruju u Ukrajinu kao suverenu državu. Putinov rat, čiji je cilj ponovno ujedinjenje onoga što on vidi kao dva dijela ruske nacije, već ima suprotan učinak - jačanje volje većine Ukrajinaca da traže sudbinu oslobođenu ruske dominacije.

Istočnoeuropske države nisu željele ništa drugo osim NATO-a

Dok je 1994. godine rat na Balkanu još uvijek bjesnio, ostatak istočne Europe gledao je u budućnost - svaka nacija željna je zauzeti ono što je smatrala svojim prirodnim mjestom u Europi neovisnih suverenih država koje su u miru jedna s drugom. Ali još uvijek je bilo daleko od sigurnog da će bilo kome od njih biti dopušteno pridružiti se NATO-u.

Tada se vodila rasprava o tome trebaju li novostvorene istočnoeuropske nacije formirati treći sigurnosni blok koji bi djelovao kao tampon između NATO-a i Rusije. Rusija je bila slaba 90-ih godina, a nacije koje su izdržale sovjetsku okupaciju 40 godina nisu vjerovale da će dugo ostati slaba. Na kraju, nisu željeli ništa osim članstva u NATO-u.

Pod predsjednikom Billom Clintonom SAD je nastavio s proširenjem NATO-a. Tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin, koji je sebe vidio kao odanog Clintonovog saveznika, navodno je bio bijesan kada je na konferenciji za novinare saznao da NATO planira primiti nove članice bez konzultacija s Moskvom.

Koliko se zapadni svijet prostire na istok?
A rušenje željezne zavjese pokrenulo je novo pitanje u geopolitici - koliko se zapadni svijet prostire na istok? BBC je Littlea poslao da proputuje Poljsku, Bjelorusiju i Ukrajinu te da odgovori na pitanje: "Gdje je sada istočni rub zapadnog svijeta?"

Little je otišao u lovački dom u Bjelorusiji, gdje se krajem 1991. godine predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin susreo sa svojim kolegama iz Ukrajine i Bjelorusije. Ovdje su se složili da međusobno priznaju sovjetske republike kao neovisne nacionalne države. Potom su nazvali sovjetskog čelnika Mihaila Gorbačova i obavijestili ga da zemlja kojoj je on bio lider - Sovjetski Savez - više ne postoji.

Bio je to trenutak pun opasnosti i prilika. Za Bjelorusiju i Ukrajinu to je bila prilika da se oslobode moskovske vlasti - dominacije ruskog imperijalizma i u njegovom carskom i sovjetskom obliku.

Za Jeljcina je to predstavljalo priliku da se i Rusija oslobodi svoje povijesne uloge imperijalne sile. Velika Britanija i Francuska prestale su biti imperijalne sile nakon Drugog svjetskog rata, kao što se to dogodilo s Austrijom nakon Prvog svjetskog rata. U Turskoj je Kemal Ataturk izgradio modernu europsku sekularnu republiku - tursku nacionalnu državu - nakon što je multietničko Osmansko Carstvo bilo poraženo i raskomadano 1918. godine.

U Rusiji se stvorio gangsterski kapitalizam
Može li Boris Jeljcin učiniti istu stvar - izgraditi modernu rusku nacionalnu državu na ruševinama sovjetskog carstva, koja će biti u miru sa svojim suverenim susjedima? Početkom 90-ih započeo je svoj eksperiment kako bi pokušao pretvoriti imperijalnu silu u demokratsku državu.

Ali žurba, potaknuta zapadnim demokracijama željnim mogućnosti ulaganja, da se sklerotično, državno plansko gospodarstvo pretvori u sustav slobodnog tržišta, bila je katastrofalna. To je stvorilo gangsterski kapitalizam. Sićušna elita postala je nevjerojatno bogata pljačkajući imovinu glavnih industrija - posebice nafte i plina.

Eksperiment konačno propao 1998.

Eksperiment je konačno završio 1998. godine. Ekonomija je propala, rubalj je izgubio dvije trećine svoje vrijednosti u mjesec dana, a inflacija je dosegla 80%.

Little je tada stajao uz sredovječni par u koloni u moskovskoj banci. Htjeli su izvući svoj novac u dolarima ili funtama, u bilo čemu osim u rubljima. Red je bio dug i spor, a svakih nekoliko minuta zaposlenik banke mijenjao je tečaj kako je rubalj dalje padao. Ljudi su mogli vidjeti kako njihova životna ušteđevina iz minute u minutu gubi vrijednost. Par je gotovo došao na red kad su se šalteri zatvorili - gotovine više nije bilo.

Potom je reporter BBC-ja otišao u nekadašnju rudarsku regiju blizu ukrajinske granice, gdje su rudnici jedva funkcionirali. Upoznao je diplomiranog inženjera rudarstva koji je ostao bez posla, čovjeka u tridesetim godinama s mladom obitelji. Inženjer ga je poveo na svoju daču izvan grada, koja je imala oko hektar zemlje.

"Oko 80% onoga što moja obitelj pojede godišnje, raste na ovom komadu zemlje. Ostalo, poput kave i šećera, nabavljam razmjenom. Otprilike posljednjih 18 mjeseci niti sam koristio niti sam vidio gotovinu", rekao je mladi stručnjak.

Ništa snažnije nije govorilo o Jeljcinovom neuspjehu u transformaciji Rusije od prizora ovog visokoobrazovanog čovjeka koji kopa zemlju da bi se mogao prehraniti. "Staljin je pretvorio naciju seljaka u industrijsku supersilu u jednoj generaciji. Jeljcin radi istu stvar, ali obrnuto", rekao je inženjer.

Razočaranje Rusa Jeljcinovim neuspjehom
Obični Rusi osjećali su se opljačkano. Veliki eksperiment zapadnjaštva bio je trik koji je obogatio kriminaliziranu elitu i osiromašio sve ostale. Mnoga izvješća koja su tada dolazila iz Rusije svodila su se na jedno jedino pitanje: "Koje su političke posljedice dubokog razočaranja koje Rusi sada osjećaju?"

Odgovor je bio da će Rusija u konačnici odustati od demokracije i vratiti se autoritarnoj vladavini. Dogodilo se udaljavanje od nacionalne državnosti i povratak na asertivniji imperijalni stav prema svom "bliskom inozemstvu" - zemljama koje su prethodno bile dio Sovjetskog Saveza.

Bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski rekao je da Rusija može biti demokracija ili carstvo, ali ne može biti oboje. Ruski grb, dvoglavi orao, gleda i na istok i na zapad. Povijest je povukla Rusiju u suprotnim smjerovima - demokratska nacionalna državnost u jednom smjeru, vladajuća imperijalna moć u drugom.

Arhitektura obrambenosti Kremlja

Posjetite Sankt-Peterburg i vidjet ćete još jedan aspekt ovog dvojnog karaktera. To je prekrasan ruski eksponat na Finskom zaljevu. To je grad iz 18. stoljeća, okrenut prema zapadu. To je europsko prosvjetiteljstvo u arhitektonskom obliku. Pod carevima je bio glavni grad carstva.

Nakon ruske revolucije 1917. godine boljševici su premjestili glavni grad natrag u Moskvu, a vlast se povukla iza visokih zidina Kremlja s nazubljenim vrhovima. To je arhitektura obrambenosti, sumnje, čak i straha. Kada ruski čelnici odavde pogledaju prema zapadu, vide ravni otvoreni krajolik koji se pruža na jug i zapad stotinama kilometara. Nema prirodnih granica.

Kad je Little krajem 90-ih bio BBC-jev dopisnik iz Moskve, upoznao je jednog vozača koji se sjećao kako je kao dječak tih 40-ih godina gledao njemačke trupe u predgrađu Moskve. Svaki put kad bi vozio u zračnu luku Šeremetjevo, prolazili su pokraj spomenika koji je izgledao kao metalna protuoklopna prepreka, takozvani jež, a on bi rekao: "Evo, tako blizu su došli Nijemci."

Napoleonova vojska otišla je u 19. stoljeću još dalje. To iskustvo, taj kronični osjećaj nesigurne zapadne granice, govori o načinu na koji su ruski čelnici razmišljali o svom "bliskom inozemstvu".

U jednom razgovoru o "bliskom inozemstvu" Littleov prijatelj izrecitirao je rimovani dvostih. Na ruskom se lijepo rimuje, a u prijevodu zvuči ovako: "Pile zapravo nije ptica, a Poljska zapravo nije u inozemstvu". Osjećaj Rusije o tome na što ima pravo prema zemljama na svom zapadu prodire i u narodnu svijest.

Little potom prenosi anegdotu jedne prijateljice iz Moskve u to vrijeme. Isti onaj vozač pokupio ju je na aerodromu i pitao gdje je bila. "Bila sam na vikendu u Pragu", rekla je putnica. "Oh, Prag. To je dobro. To je naše", glasio je odgovor.

Ali to je bilo pogrešno. Berlinski zid srušen je devet godina ranije i narodi istočne Europe prestali su biti "naši".

Putina nekoliko stvari sada mora zabrinjavati

Osim Ukrajine. Ime zemlje dolazi od ruske riječi za rub ili periferiju. Putin na nju ne gleda kao na susjednu zemlju, već kao na pograničnu zemlju same Rusije i želi da se ona vrati u rusko okrilje.

Što bi bilo potrebno za to? Kako se može pokoriti nacija koja je pružila tako jedinstven otpor? Gotovo je sigurno da je pretjerao. Sada ga nekoliko čimbenika mora zabrinjavati.

Prvi je stanje njegovih vlastitih oružanih snaga.

Drugi je otpornost ukrajinske obrane. Je li Putin doista očekivao da će narod Ukrajine koji govori ruski dočekati njegove trupe kao oslobodioce? Je li doista vjerovao da je ustanak iz 2014., u kojem je promoskovsku vladu zamijenila zapadno orijentirana, bio zapadnjačka zavjera? Ako jest, onda to otkriva koliko malo Kremlj razumije o svom "bliskom inozemstvu".

Najveća Putinova greška

Ali njegova najveća greška bila je podcjenjivanje odlučnosti Zapada. I to je ono što 2022. čini jednom od onih ključnih godina - zeitenwende, prema riječima kancelara Scholza.

Njemačka je gotovo preko noći promijenila stav prema svojoj ulozi u svijetu. Tradicionalno oklijevajući iz opravdanih povijesnih razloga koristiti svoje mogućnosti, preferirala je iskazivanje mekanije moći. Ali ne više. Njemačka je najavila udvostručenje izdataka za obranu, a u Ukrajinu šalje smrtonosno oružje. Nestala je i ostpolitik - desetljećima stara njemačka politika traženja mira raznim dogovorima, posebice trgovinom.

Njemačka, zajedno s ostatkom demokratskog svijeta, sada namjerava prekinuti svoju ovisnost o ruskom plinu. Projekt Sjeverni tok 2 je obustavljen iako još nije ukinut. Vidljivo je korijensko precrtavanje karte globalne distribucije energije s ciljem da se Rusija iz nje izbaci.

Rusija je visoko integrirana u globalnu ekonomiju. Ali sada je izbačena iz sustava koji svijet koristi za plaćanje za robu i usluge. Ruske industrije, uključujući naftu i plin, ovise o uvezenoj robi i komponentama. Uskoro će se proizvodnja zaustaviti. Poslodavci će morati otpuštati svoje radnike. Nezaposlenost će rasti.

Nezaposlenost će rasti, inflacija divljati

Nitko nije očekivao da će Zapad sankcionirati rusku središnju banku. Rubalj je već pao, a kamate su se udvostručile. Nijedna velika ekonomija nikada nije bila podvrgnuta ovako teškim sankcijama. To znači izbacivanje Rusije iz globalne ekonomije. Još više radnika će biti otpušteno. Glavnim industrijama će biti teško nastaviti poslovanje. Nezaposlenost će dalje rasti. Rastuća inflacija će narušiti životne ušteđevine.

Svi ćemo biti pogođeni. Potencijalno, ovo je nazadovanje globalizirane ekonomije koja se pojavila nakon završetka Hladnog rata. SAD i EU su zapravo podijelili svijet. One države i kompanije koje nastave trgovati s Rusijom, bit će kažnjene i isključene iz trgovine s bogatim svijetom. To je nova ekonomska željezna zavjesa koja odvaja Rusiju od Zapada.

Puno toga ovisi o Kini

Mnogo će ovisiti o tome kako će se Kina postaviti u ovom novom krajoliku. Kinu i Rusiju veže zajednička antipatija prema američkoj moći i njihovo uvjerenje da najveća prijetnja dolazi iz novog i ujedinjenijeg demokratskog svijeta.

Kina ne želi da Putin oslabi ili da Zapad ojača. Ipak, upravo je takav učinak imao rat u Ukrajini.

Neki promatrači vjeruju da će Peking pokušati osporiti dominaciju dolara kao svjetske valute stvaranjem posebne zone juana kao alternativnog prostora u globalnoj ekonomiji, koji se može zaštititi od bilo kakvog budućeg pokušaja SAD-a da sankcionira Kinu. Stoga bi Putinov rat mogao promijeniti međunarodnu financijsku mapu.

Ali prije svega, ovo je rat koji suprotstavlja svjetske demokracije svjetskim autoritarnim režimima. To je također rat između dviju suprotstavljenih koncepcija pravila po kojima bi međunarodni odnosi trebali funkcionirati.

"Helsinki protiv Jalte"

Oksfordski intelektualac Timothy Garton Ash kaže da se ova dva pogleda na svijet mogu ukratko opisati riječima - Helsinki protiv Jalte.

Na Jalti 1945. godine Staljin, Roosevelt i Churchill su u poslijeratnu Europu urezali "sfere utjecaja" - većinu istočne Europe ostavili su Rusiji, a Zapad je dobio Transatlantski savez, koji će krenuti u obnovu europskih demokracija.

Helsinki, nasuprot tome, opisuje Europu neovisnih suverenih država, od kojih je svaka slobodna birati svoje saveze. To je proizašlo iz Helsinškog završnog akta iz 1975. i postupno se razvilo u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OESS).

Ukrajinski branitelji se bore za Helsinki. Putin je poslao svoje trupe da nametnu modernu verziju Jalte - koja bi ubila ukrajinsku neovisnost i ostavila je pod ruskom dominacijom. Garton Ash tvrdi da je Zapad bio previše neodlučan u obrani vrijednosti Helsinkija, da je službeno priznao pravo Ukrajine da se pridruži NATO-u na neki neodređeni datum u budućnosti i da zapravo nije namjeravao to i ostvariti.

No ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij signalizirao je spremnost na kompromis o helsinškim načelima, pristavši odustati od ukrajinskog članstva u NATO-u. Uz sve rizike koje sa sobom nosi, to bi mogla biti cijena koju Ukrajina plaća za opstanak svoje državnosti.

Little piše kako je njegova generacija odrasla uz egzistencijalnu prijetnju nuklearnog uništenja. Sukob u Ukrajini vratio je taj strah u javnu svijest. Putin je zaprijetio da će upotrijebiti ruski nuklearni arsenal.

Najopasniji trenutak od kubanske raketne krize

To čini ovaj trenutak najopasnijim od kubanske raketne krize 1962. Tada je Sovjetski Savez isporučio nuklearne projektile svojoj saveznici Kubi. SAD je okupio flotu brodova za invaziju na Kubu.

Ono što Amerikanci nisu znali je da Sovjeti imaju i nešto više od strateških raketa dugog dometa. Imali su i manje, taktičke nuklearne projektile - takozvano nuklearno oružje za bojno polje. I ta je sovjetska vojna doktrina delegirala donošenje odluka o prvoj uporabi zapovjednicima na terenu.

Da je invazija na Kubu zaista pokrenuta, to bi pokrenulo nuklearni rat.
Tadašnji američki ministar obrane Robert McNamara za to je saznao tek kada su se 1991. otvorili sovjetski arhivi. Tek tada je shvatio koliko je svijet bio blizu katastrofe.

U izvanrednom filmu pod nazivom Fog of War: Eleven Lessons from the Life of Robert McNamara (Ratna magla: 11 lekcija iz života Roberta McNamare) objasnio je kako je svijet izbjegao uništenje. Je li to bila vješta diplomacija? Mudro vodstvo? Ne.

"Sreća. Imali smo sreće", rekao je McNamara.

To iskustvo, koje sada blijedi iz sjećanja, trebalo bi biti svima na umu, piše Allan Little za BBC.

[kulinban]

Putin je prekrojio svet – ali ne onako kako je želeo - BBC  Alan Little

19 mart 2022
www.bbc.com/serbian/lat/svet-60809019

Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu promenila je svet. Živimo u novim i opasnijim vremenima - okončana je post-hladnoratovska era koja je započela padom Berlinskog zida.

Retka je prilika kad živite u trenutku od ogromnog istorijskog značaja, a istovremeno ste u realnom vremenu svesni da je on upravo to.

U novembru 1989. godine, stajao sam na snegom prekrivenom Vaclavskom trgu u Pragu, glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke, i gledao rađanje novog sveta.

Narodi komunističke Istočne Evrope ustali su iz prkosa prema svojim diktaturama.

Srušen je Berlinski zid. Podeljena Evropa ponovo je bila ujedinjena.

U Pragu se disidentski dramaturg Vaclav Havel obratio masi od 400.000 ljudi sa balkona na drugom spratu. Bio je to ushićujući trenutak, korak vrtoglavih razmera.

Te večeri, komunistički režim je pao, a u roku od nekoliko nedelja Havel je bio predsednik nove demokratske države.

Osetio sam, čak i u ono vreme, da sam prisustvovao pomeranju sveta - da je to jedan od onih retkih trenutaka kad znate da se svet transformiše pred vašim očima.

Koliko je takvih trenutaka bilo u istoriji Evrope od Francuske revolucije?
Verovatno, pomislio sam tada, oko pet. Ovaj, 1989. godine, bio je šesti.

Ali taj svet - rođen u tim dramatičnim narodnim revolucijama - okončao se kada je Putin izdao naređenje ruskim snagama da uđu Ukrajinu.

Nemački kancelar Olaf Šolc nazvao je ovaj trenutak cajtenvende - prekretnica - dok je britanska ministarka spoljnih poslova Liz Tras rekla da je to „promena paradigme".


Kventin Somervil, jedan od BBC-jevih najiskusnijih ratnih dopisnika, prošao je nedavno kroz ruševine Harkova i za rusko bombardovanje rekao: „Ako vam je ova taktika nepoznata, to znači da niste obraćali pažnju".

A on je neko ko to dobro zna - proveo je dovoljno vremena pod ruskim raketama u Siriji da se u to uveri izbliza.

Ali vlade demokratskog sveta - koliko su one obraćale pažnju na prirodu Putinovog režima?

Dokazi su se gomilali godinama.

Prošle su dve decenije otkako je poslao trupe u Gruziju tvrdeći da pruža podršku otcepljenim regionima.

Kasnije je poslao špijune u britanske gradove naoružane nervnim agensima da bi ubio Ruse u izgnanstvu.

Godine 2014. izvršio je invaziju na Istočnu Ukrajinu i anektirao Krim.
Uprkos svemu tome, Nemačka, i veći deo EU, ulazili su sve dublje u nezdravu zavisnost od ruskog gasa.
Godinu dana nakon aneksije Krima, odobrili su izgradnju novog gasovoda Severni tok 2 kako bi pojačali snabdevanje.

„Samozadovoljstvo" koje je pominjala Liz Tras osuda je i njene zemlje: London je bio sigurna luka za ruski novac još od vremena kad je Džon Mejdžor bio premijer.

Ruski oligarsi doneli su tamo milijarde, prali svoj novac, kupovali najprestižnije privatne kuće u glavnom gradu, družili se sa političarima i donirali njihovim fondovima za izborne kampanje.

Vrlo se malo pitanja postavljalo o poreklu njihovog bogatstva, stečenog preko noći.

Dakle, ne. Zapadne demokratije nisu „obraćale pažnju" na prirodu pretnje koja je rasla na istočnoj granici.

Ali i sam Putin je delovao samozadovoljno.

Prvo, verovao da je Zapad u hroničnom padu, oslabljen unutrašnjim podelama i ideološkom mržnjom. Pobeda Donalda Trampa na izborima i Bregzit bili su najbolji dokazi za to.

Uspon desničarskih autoritarnih vlada u Poljskoj i Mađarskoj bili su dodatna potvrda nazadovanja liberalnih vrednosti i institucija.

Ponižavajuće povlačenje Amerike iz Avganistana bio je dokaz da se oslabljena sila povlači sa svetske scene.

Drugo, pogrešno je protumačio šta se dešava na njegovim granicama.

Odbijao je da poveruje da su niz demokratskih ustanaka u bivšim sovjetskim republikama - Gruzija (2003), Ukrajina (2004-5) i Kirgistan (2005) - autentičan izraz volje naroda.

Zato što je cilj svakog od njih bio smena korumpiranih i nepopularnih promoskovskih vlada, Kremlju je delovalo očigledno da su one proizvod stranih obaveštajnih službi, posebno američke i britanske - marš zapadnog imperijalizma na teritoriju koja po pravu i istorijski pripada Rusiji.

Treće, nije uspeo da razume vlastite oružane snage.

Sada je očigledno da je očekivao da njegova „specijalna vojna intervencija" bude gotova za nekoliko dana.

Ruska vojna nesposobnost šokirala je mnoge zapadne stručnjake za bezbednost.

Ona me podseća na jedan manji rat, koji je mogao lakše da se zaustavi, ali je svejedno bio razoran - u bivšoj Jugoslaviji.

Srpski nacionalisti su 1992. godine pokrenuli rat da bi u začetku ugušili novu nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu.

Oni su tvrdili da bosanski identitet ne postoji, da bosanska državnost nema istorijski legitimitet, da je ona zapravo deo Srbije. Tačno onako kako Putin vidi Ukrajinu.

Kao i Rusija danas, srpske snage su imale ubedljivu nadmoć u teškom naoružanju. Ali često bi bile zaustavljene gdegod bi lokalni nesrbi pružili otpor.

Izgledalo je da ne mogu da zauzmu gradove - a nisu bili spremni da se bore od ulice do ulice kopnenim snagama.

Bosanski branioci ispočetka su bili veoma loše opremljeni - sećam se mladića u patikama u rovovima oko Sarajeva sa jednim AK-47 na njih trojicu.

Ali branili su svoj glavni grad skoro četiri godine.

Slična odlučnost danas postoji kod mladih ljudi koji su se dobrovoljno javili da brane Kijev.

I zato umesto da zauzmu gradove, Srbi su ih stavili pod opsadu - opkolivši ih, bombardujući ih, isključivši im vodu, gas i struju.

To se već dešava u Marijupolju. Stavite grad pod opsadu i prekinite mu snabdevanje vodom i za 24 sata svaki toalet postaje opasnost po javno zdravlje.

Građani moraju da izađu napolje na ulice da nađu bunare i napune posude samo da bi mogli da puste vodu u svojim toaletima.

Isključite im struju i smrzavaće se u vlastitom domu. Uskoro će ponestati hrane. Da li su to Rusi namenili Marijupolju, Harkovu, Kijevu? Da ih izgladne dok ne pokleknu?

Ali skoro četiri godine ove svireposti podarilo je bosanskoj državnosti osnivački narativ otpora, patnje i herojske borbe.

I ukrajinski identitet će biti dodatno učvršćen načinom na koji su se borili Ukrajinci.

Ukrajinski govornici na ruskom ne osećaju se „oslobođeni" ovom invazijom.

Postoje dokazi da i oni veruju u Ukrajinu kao suverenu državu.

Putinov rat, čiji je cilj bio ujedinjenje onoga što on doživljava kao dva dela jedne ruske države, već je počelo da proizvodi potpuno suprotan efekat - pojačao je volju većine Ukrajinaca da traže sudbinu nezavisnu od ruske dominacije.



Godine 1994, dok je rat na Balkanu još besneo, ostatak Istočne Evrope radovao se svojoj budućnosti - svaka zemlja jedva je čekala da zauzme ono što je smatrala prirodnim položajem u Evropi sastavljenoj od nezavisnih suverenih država u miru jednoj sa drugom.

Ali još uvek je bilo daleko od izvesnog da će bilo kojoj od njih biti dopušteno da se pridruži NATO-u.

U ono vreme se vodila rasprava da li novooslobođene istočnoevropske zemlje treba da oforme treći bezbednosni blok, koji bi poslužio kao tampon zona između NATO-a i Rusije.

Rusija je bila slaba devedesetih, a zemlje koje su preživele 40 godina sovjetske okupacije nisu verovale da će dugo ostati takva. Na kraju su želele ništa manje nego punopravno članstvo u NATO-u.

Pod američkim predsednikom Bilom Klintonom, SAD je nastavila sa ekspanzijom NATO-a.

Priča se da je ruski predsednik Boris Jeljcin, koji je sebe doživljavao kao Klintonovog lojalnog saveznika, bio ljut kad je otkrio - na konferenciji za štampu - da NATO planira da primi nove članice bez konsultacija sa Moskvom.

A rušenje Gvozdene zavese pokrenulo je nova geopolitička pitanja - koliko na istok će se proširiti Zapadni svet?

Dobio sam zadatak od BBC-ja da pođem na putovanje po Poljskoj, Belorusiji i Ukrajini da bih pokušao da pronađem odgovor na pitanje: „Gde se sada nalazi istočna ivica Zapadnog sveta?"

Posetio sam lovački dom u Belorusiji gde se, krajem 1991. godine, predsednik Ruske Federacije Boris Jeljcin susreo sa kolegama iz Ukrajine i Belorusije.

Tu su se oni složili da uzajamno priznaju sovjetske republike jedni drugih kao nezavisne nacionalne države.

Potom su pozvali sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova i obavestili ga da zemlja čiji je on predsednik - Sovjetski Savez - više ne postoji.

Bio je to trenutak podjednako bremenit opasnošću i novim mogućnostima.

Za Belorusiju i Ukrajinu, bila je to prilika da se oslobode vladavine Moskve - dominacije ruskog imperijalizma, i u carskom i u sovjetskom obliku.

Za Jeljcina, to je predstavljalo priliku da oslobodi i Rusiju - njene istorijske uloge kao carske sile.

Velika Britanija i Francuska prestale su da budu carske sile posle Drugog svetskog rata - kao što se to desilo Austriji posle Prvog svetskog rata.

U Turskoj, Kemal Ataturk je izgradio modernu evropsku sekularnu republiku - tursku nacionalnu državu - nakon što je multietničko Otomansko carstvo bilo poraženo i rasparčano 1918. godine.



Da li je Boris Jeljcin mogao da uradi istu stvar - izgradi modernu rusku nacionalnu državu, u miru sa suverenim susedima, na ruševinama sovjetske imperije?

Ranih devedesetih, on je započeo svoj eksperiment pozapadnjavanja, da bi svoju carsku silu pretvorio u demokratsku državu.

Ali inicijativa - koju su podržale zapadne demokratije željne prilike za ulaganja - da se sklerotična privreda u državnom vlasništvu pretvori u sistem slobodnog tržišta bila je katastrofalna. Stvorila je gangsterski kapitalizam.

Malobrojna elita se fantastično obogatila pljačkajući sredstva velikih industrija - naročito nafte i gasa.

Eksperiment se konačno raspao 1998. godine.

Privreda se urušila, rublja je za mesec dana izgubila dve trećine od svoje vrednosti, a inflacije je dostigla 80 odsto.

Stajao sam sa jednim sredovečnim parom u redu ispred moskovske banke.

Želeli su da podignu svoj novac u dolarima ili funtama - bilo čemu drugom sem u rubljama.

Red je bio dug i sporo se pomerao, a svakih nekoliko minuta bankarski službenik je menjao izloženi devizni kurs, kako je rublja nastavljala dalje da pada.

Ljudi su gledali kako vrednost njihove životne ušteđevine propada iz minuta u minut.

Par je stigao nadomak pročelja reda kad je odjednom zatvoren šalter - više nije preostalo gotovine.



Upoznao sam diplomiranog inženjera rudarstva koji je izgubio posao - čoveka u tridesetim sa mladom porodicom.

Odveo me je do svoje dače na obodu grada, koja je imala jutro obradive zemlje.

„Ovo čini oko 80 odsto onoga što moja porodica pojede za godinu dana", rekao je.

„Uzgajam sve na ovom komadu zemlje. Za ostalo, kao što je kafa i šećer, trampim se. Nisam koristio niti video novac oko 18 meseci."

Ništa nije govorilo toliko upečatljivo o Jeljcinovom neuspehu da transformiše Rusiju od prizora ovog izuzetno obrazovanog čoveka koji je morao da okopava zemlju za vlastitu večeru.

„Staljin je tokom jedne generacije pretvorio zemlju seljaka u industrijsku supersilu. Jeljcin radi isto samo u obrnutom smeru", rekao mi je on.

Obični Rusi su se osećali prevarenim.

Veliki eksperiment pozapadnjavanja bio je samo trik putem kog se obogatila kriminalizovana elita, a osiromašili svi ostali.

Mnogi izveštaji koje smo slali iz Rusije u ono vreme svodili su se na jedno jedino pitanje: „Koje su političke posledice dubokog razočaranja koje Rusi sada osećaju?"

Odgovor je bio da će se Rusija, na kraju, vratiti tipskom rešenju - povući će se od demokratije i vratiti se na autoritarnu vlast.

Povlačenje od nacionalne državnosti i povratak na izrazito imperijalistički stav prema „bliskom inostranstvu" - zemljama koje su prethodno bile sastavni deo Sovjetskog Saveza.

Bivši američki savetnik za nacionalnu bezbednost Zbignjev Bžežinski slavno je izjavio da Rusija može da bude samo demokratija ili carstvo, ali da ne može da bude oba.

Ruski grb, dvoglavi orao, gleda istovremeno ka istoku i zapadu.

Istorija je povukla Rusiju u suprotnim smerovima - ka demokratskoj nacionalnoj državnosti u jednom smeru, ka dominantnoj carskoj sili u drugom.

Posetite Sankt Petersburg i videćete još jedan aspekt ove dvojne prirode.

To je predivan zalivski prozor ove zemlje na Finski zaliv.

Grad iz 18. veka, koji gleda na zapad. Evropsko prosvetiteljstvo u arhitektonskom obliku. Pod carskom vladavinom, bila je to prestonica carstva.

Posle Oktobarske revolucije 1917. godine, Boljševici su ponovo proglasili Moskvu glavnim gradom, a vlast se povukla iza visokih bedemastih zidina Kremlja.

Bila je to arhitektura odbrambenog stava, sumnje, čak i straha.

Kad ruski lideri pogledaju na zapad odavde, oni vide otvoreni ravničarski krajolik koji se proteže stotinama kilometara na jug i zapad. Nema prirodnih granica.


Dok sam bio BBC-jev dopisnik iz Moskve krajem devedesetih, znao sam šofera koji se sećao kako je kao dete četrdesetih video nemačke trupe nadomak Moskve.

Svaki put kad bi nas odvezao na aerodrom Šeremetjevo, prošli bismo pored spomenika napravljenog tako da liči na metalnu protivtenkovsku odbranu - tzv. Češke ježeve - i on bi rekao: „Ovoliko su blizu prišli Nemci."

Napoleonova vojska je stigla dalje u prethodnom veku.

To iskustvo - taj hronični osećaj nesigurne zapadne granice - utiče na način na koji su ruski lideri doživljavali „blisko inostranstvo".

U jednom drugom razgovoru o „bliskom inostranstvu", jedan prijatelj mi je izrecitovao rimovani kuplet.

Na ruskom se on lepo rimuje i glasi: „Kokoška nije zapravo ptica; a Poljska nije zapravo tuđina."

Osećaj Rusije za ono na šta ima pravo među zemljama zapadno od nje ušao je i u kolektivnu svest.

Pozajmiću anegdotu jedne druge prijateljice u Moskvi iz onog vremena.

Isti šofer pokupio ju je sa aerodroma i pitao je gde je bila.

„Bila sam za vikend u Pragu", rekla je ona.

„Ah, Prag", odgovorio je on. „To je dobro. On je naš."

Ali nije bio. Berlinski zid je srušen devet godina ranije, a istočnoevropske zemlje su prestale da budu „naše".

Osim Ukrajine. Samo ime zemlje potiče od ruske reči za ivicu ili periferiju.

Putin je ne doživljava kao susednu zemlju, već kao graničnu teritoriju same Rusije - i želi da se ona vrati pod rusko okrilje.

Šta će biti potrebno da se tako nešto desi? Kako jedna zemlja koja je pružila toliko jedinstven otpor može da bude pokorena?

On se gotovo sigurno preigrao. Sada ga sasvim izvesno zabrinjava nekoliko faktora.

Prvi je stanje u kom se nalaze njegove vlastite oružne snage.


Drugi je otpornost ukrajinske odbrane.

Da li je Putin stvarno očekivao da će narod koji govori ruski u Ukrajini dočekati njegove trupe kao oslobodioce?

Da li je zaista verovao da je ustanak iz 2014. godine - kada je smenjena pro-moskovska vlada vladom više pro-zapadnog usmerenja - bio zavera sa Zapada?

Ako jeste, onda to pokazuje koliko loše Kremlj razume svoje „blisko inostranstvo".

Ali njegovo najveće preračunavanje bilo je potcenjivanje odlučnosti Zapada.

I to je ono što čini 2022. jednom od ključnih godina - cajtenvende, rečima kancelara Šolca.

Gotovo preko noći, Nemačka je preobratila svoj stav prema vlastitoj ulozi u svetu.

Tradicionalno nespremna - iz valjanih istorijskih razloga - da pokaže snagu, više je volela da iskazuje meku moć nego tvrdu. Ali ne i sada.

Ona je najavila da udvostručuje budžet za odbranu i da šalje smrtonosno oružje u Ukrajinu.

Nestala je, isto tako, i ostpolitik - decenijama stara nemačka politika traženja mira kroz angažovanje, posebno trgovinu.

Nemačka, zajedno sa ostatkom demokratskog sveta, sada će prekinuti svoju zavisnost od ruskog gasa.

Projekat Severni tok 2 je obustavljen - mada ne i do kraja odbačen.

Trenutno prisustvujemo ponovnom iscrtavanju nove mape globalne energetske raspodele, čiji je cilj da izbaci Rusiju iz igre.

Rusija je duboko integrisana u globalnu ekonomiju.

Ali ona je sada izbačena iz sistema koji svet koristi za platni promet roba i usluga.

Njene industrije, uključujući naftu i gas, zavise od uvozne robe i komponenti.

Uskoro će proizvodnja stati u mestu. Poslodavci će morati da otpuštaju radnike.

Porašće nezaposlenost.

Niko nije očekivao da će Zapad uvesti sankcije Ruskoj centralnoj banci.

Rublja je već počela da pada, a kamatne stope skaču.

Nijedna velika privreda nikad do sada nije bila izložena paketu sankcija sa ovolikim kaznenim merama.

To se praktično svodi na izbacivanje Rusije iz svetske ekonomije.

Još radnika će dobiti otkaze.

Velikim industrijama biće otežano da nastave sa radom. Nezaposlenost će nastaviti da raste. Meteorska inflacija će pojesti životne ušteđevine.

Svi ćemo to osetiti. Ovo će potencijalno biti ukidanje globalizovane ekonomije koja se javila posle završetka Drugog svetskog rata.

SAD i EU su praktično podelile svet.

One države i kompanije koje budu nastavile da trguju sa Rusijom biće kažnjene - takođe, biće izbačene iz trgovine sa bogatim svetom.

To se svodi na novu privrednu gvozdenu zavesu koja razdvaja Rusiju od Zapada.

Mnogo će zavisiti od toga kako će se Kina postaviti prema ovom novom stanju stvari.

Kina i Rusija dele zajedničku antipatiju prema američkoj moći i uverenje da najveća pretnja potiče od ujedinjenijeg demokratskog sveta koji će nastati.

Kina ne želi oslabljenog Putina, niti jači Zapad. A opet upravo su to posledice rata u Ukrajini.


Neki posmatrači Kine veruju da će Peking pokušati da se odupre dominaciji dolara kao rezervne valute stvorivši jasno prepoznatljivu zonu jena kao alternativni prostor u globalnoj privredi koji može da je zaštiti od bilo kakvog budućeg pokušaja da SAD uvedu sankcije Kini.

Putinov rat bi, stoga, mogao da prekroji međunarodnu finansijsku mapu.

Ali iznad svega, ovo je rat u kom se demokratske države sveta suprotstavljaju svetskim autoritarnim režimima.

To je i rat između dva sučeljena koncepata pravila prema kojima međunarodni odnosi treba da funkcionišu.

Oksfordski učenjak Timoti Garton Eš kaže da ova dva svetonazora mogu da se opišu ukratko kroz dve reči - Helsinki ili Jalta.

Na Jalti 1945. godine, Staljin, Ruzvelt i Čerčil su izdelili posleratnu Evropu u „sfere uticaja" - većina Istočne Evrope Rusiji, Zapad transatlantskom savezu koji će započeti ponovnu izgradnju evropskih demokratija.

„Helsinki", s druge strane, opisuje Evropu sastavljenu od nezavisnih suverenih zemalja, od kojih je svaka slobodna da bira vlastita savezništva.

To je proisteklo iz Helsinškog završnog akta iz 1975. i postepeno preraslo u Organizaciju za evropsku saradnju i bezbednost.

Branioci Ukrajine bore se za Helsinki. Putin je poslao svoje trupe da nametnu savremenu verziju Jalte - koja će uništiti ukrajinsku nezavisnost i staviti je pod rusku dominaciju.

Garton Eš tvrdi da je Zapad bio suviše neodlučan u odbrani vrednosti Helsinkija - da je formalno priznao pravo Ukrajine da se pridruži NATO-u u nekoj nedefinisanoj budućnosti, ali da nije stvarno nameravao to da ostvari.

Ali ukrajinski predsednik Vladimir Zelenski je nagovestio spremnost na kompromis oko principa Helsinkija, pristavši da odustane od ambicije Ukrajine da postane članica NATO.

Uz sve rizike koje sa sobom to nosi, to bi na kraju mogla da bude cena koju će Ukrajina morati da plati za opstanak svoje državnosti.

Moja generacija je odrasla sa egzistencijalnim strahom od pretnje nuklearnim uništenjem.

Ovaj sukob je vratio taj strah nazad u javnu svest. Putin je zapretio da će upotrebiti ruski nuklearni arsenal.

To ovo čini najopasnijim trenutkom od Kubanske krize iz 1962. godine.

Tada je Sovjetski Savez poslao nuklearne projektile svom savezniku Kubi. SAD su okupile flotu brodova da izvrše morski desant na ostrvo.

Ono što Amerikanci nisu znali je da Sovjeti nisu imali samo strateške projektile velikog dometa.

Oni su imali i manje, taktičke nuklearne projektile - tzv. nuklearno oružje za bojište.

I da je sovjetska vojna doktrina delegirala odluke o prvoj upotrebi komandantima na terenu.

Da je nastavljeno sa zaprećenom invazijom, ona bi dovela do nuklearne razmene vatre.

Tadašnji američki ministar odbrane Robert Meknamara saznao je za ovo tek kad su otvorene sovjetske arhive 1991. godine.

Tek je tada on shvatio koliko se svet našao blizu katastrofe.

U neverovatnom filmu Magla rata: Jedanaest lekcija iz života Roberta Meknamare, on je objasnio kako je svet izbegao da uništi samog sebe.

Da li se radilo o umešnoj diplomatiji? O mudrom vođstvu?

Ne.

„Sreća", rekao je on. „Imali smo sreće."

To iskustvo, koje lagano bledi iz sećanja, trebalo bi natera ljude da budu malo usredsređeniji.

Pogledajte video o ženama koje su pobegle iz Ukrajine same s decom

Potpis ispod videa,
„Moj suprug je ostao da se bori, ali ja sam morala da odem“

[kulinban]

Jača obrana istočnog krila NATO-a, Slovačka je već počela razmještati proturaketni sustav Patriot

Sustavom će upravljati njemački i nizozemski vojnici i u početku će biti raspoređen na zračnoj luci Sliač u središtu zemlje

Objavljeno: 20. ožujak 2022. 13:51

Proturaketni sustav Patriot počeo je stizati u Slovačku iz partnerskih zemalja NATO-a i njegovo razmještanje nastavit će se narednih dana, rekao je u nedjelju slovački ministar obrane.

Sustavom će upravljati njemački i nizozemski vojnici i u početku će biti raspoređen na zračnoj luci Sliač u središtu zemlje kako bi pridonio jačanju obrane istočnog krila NATO-a zbog ruske invazije na Ukrajinu.

Sustav Patriot bit će dio nove NATO-ove borbene skupine u Slovačkoj, koja graniči s Ukrajinom.

"Sretan sam što mogu potvrditi da prve postrojbe zadužene za razmještanje sustava protuzračne obrane Patriot postupno stižu u Slovačku", objavio je ministar obrane Jaroslav Nad na Facebooku.

Nad je rekao da će sustav Patriot biti nadopuna, a ne zamjena za sovjetski sustav S-300 koji Slovačka koristi.

"Sustav će privremeno biti raspoređen u zračnoj bazi Sliač, o drugim lokacijama se razgovara... Tako da sigurnosni kišobran obuhvati najveći mogući dio slovačkog teritorija", rekao je.

Ministar je prošli tjedan izjavio kako je Slovačka spremna dati svoj sustav S-300 Ukrajini ako i kad dobije odgovarajuću zamjenu.

U nedjelju je ponovio da Slovačka traži zamjenu za S-300 zbog njegove starosti, performansi i ovisnosti o Rusiji.

Rusija je upozorila da se Ukrajini ne šalje napredne sustave za protuzračnu obranu i zaprijetila da bi mogla napasti skladišta oružja poslanog sa Zapada.