|
Post by kulinban on Jun 6, 2022 9:27:14 GMT
Institut za rat: Ukrajina je u protunapadu, zauzeli su velike dijelove ključnog grada
UKRAJINSKE snage nastavljaju s lokalnim kontranapadima protiv ruskih snaga, piše ISW u svojoj dnevnoj analizi objavljenoj kasno sinoć. Među ostalim, Ukrajinci su iznenadnim kontranapadom koji traje posljednjih nekoliko dana oslobodili velik dio Severodonjecka, grada koji je prošli tjedan bio pred padom.
Podsjetimo, prošlog tjedna dolazile su informacije, čak iz ukrajinskih izvora, kako Rusi kontroliraju 80 posto grada. Riječ je o strateški važnom gradu u Luhansku, posljednjem velikom gradu u ovoj regiji koji kontroliraju Ukrajinci, zbog čega su Rusi glavninu svojih snaga uputili upravo tamo. Rusi su prošlog tjedna kontrolirali centar grada, ali sad su odbačeni na njegovu istočnu periferiju.
Ukrajinci su pokrenuli i jedan kontranapad sjeverno od Harkiva.
Za to vrijeme ruske snage nastavile su s naporima da se približe Slovjansku, ali i dalje je malo vjerojatno da će ostvariti značajan napredak oko tog grada zbog kontinuiranog davanja prioriteta Severodonjecku, piše ISW.
|
|
|
Post by kulinban on Jun 6, 2022 16:39:22 GMT
VOJNI analitičar Robert Barić je za N1 komentirao trenutno stanje u Ukrajini.
"Ako pogledate sadašnju situaciju, nakon 100 dana rata imate činjenicu da su se borbeno-ofenzivna ruska jedinstva svela samo na Donbas, odnosno zauzimanje pokrajine Luhansk. Na sjeveru, a posebno na jugu kod Hersona, ruske snage su u obrani. Ovih par lokalnih napada je više bilo ispipavanje ukrajinske obrane. Ukrajinske snage ovdje izvode ograničene napade", kazao je Barić.
Istaknuo je da je glavnina borbenih djelovanja u Donbasu: "Tu se vidi smanjivanje razine ambicije Rusije - od ideje o brzoj promjeni režima, pokušaja napredovanja na četiri operativna smjera bez pripreme, povlačenja sa sjevera…"
"Cijeli niz nedostataka"
Barić je objasnio i zašto je ruska vojska tako loše radila. "Kada imate donošenje odluka na temelju neutemeljenih političkih procjena političkog vrha, kako u izvođenju operacije tako u pripremi snaga, jer cijeli niz nedostataka, od strukture snaga i načina primjene, zapravo proizlazi iz toga što su mnoge odluke o modernizaciji tijekom zadnjih 10-ak godina bile donošene pod utjecajem politike, a ne stručne vojne analize."
Navodi da je jako slična situacija i u Hrvatskoj: "To je lekcija koju treba upamtiti."
"Sad se događa nešto suprotno od onog što su Rusi htjeli" Barić se ponovo osvrnuo na ruske vojne operacije i borbu za Severodonjeck, u kojem se već neko vrijeme vode žestoke bitke.
"I ruski vojni blogeri priznaju da su stvari jako loše. Sad se događa nešto suprotno od onog što su Rusi htjeli. Umjesto da Ukrajinci dovedu pričuve, to moraju raditi Rusi. Mislim da će na kraju Severodonjeck pasti jer su tu sa svih strana ruske snage i topništvo", naveo je Barić.
"To je dokaz koliko je sve loše planirano" Ipak, borba za Lisičansk će biti teška, navodi on. Dodaje da su Rusi naučili neke lekcije, oprezni su, ali usprkos tome ne postižu rezultate kakve su očekivali. "To je rat iscrpljivanja koji će biti jako žestok."
"Rusi imaju manje vojnika nego Ukrajinci, svugdje u Ukrajini. To je dokaz koliko je sve loše planirano", istaknuo je Barić.
|
|
|
Post by kulinban on Jun 7, 2022 8:01:46 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jun 7, 2022 19:57:36 GMT
Rusi skupo plaćaju minimalni napredak u Donbasu, već 4. mjesec ih muči isti problem Ruski agresori uz maksimalne napore tek postupno zauzimaju selo po selo i kilometar po kilometar Luhanske oblasti
Piše: Igor Tabak Objavljeno: 07. lipanj 2022.
Petnaesti tjedan intenzivnog rata u Ukrajini prolazi u nastavku ruskog napredovanja na bojištima Donbasa. Međutim, do utorka 7. lipnja, 104. dana intenzivne faze ovoga sukoba, to napredovanje nije ni brzo ni odlučujuće, uz povremene uspjehe praćeno je konstantnim ozbiljnim gubicima ljudi i tehnike, a na momente trpi i lokalne neuspjehe. Rusi su tako praktično pa riješili ukrajinsku enklavu Svjatogirsk na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec između Izjuma i okupiranog Limana, koju su zadnjih dana gotovo pa kompletno osvojili. Time su skratili svoju liniju bojišnice, te gotovo pa spojili snage za napredovanje prema široj zoni ukrajinskog uporišta Slovjansk sa zapada i sjevera. No istodobno su agresorske snage zabilježile problem na točki svog glavnog nastojanja na sjevernim obalama rijeke Siverski Donjec – u enklavi oko grada Severodonjecka. Ondje je ukrajinski protunapad započet krajem prošloga tjedna barem privremeno okrenuo stanje na ovom kompleksnom urbanom bojištu, dovevši branitelje iz defenzive na jugozapadnim dijelovima grada natrag do borbi za gradski centar i istok, uz istodobno stabiliziranje linija na jugoistočnim predgrađima gdje je također prijetilo cijepanje na male enklave i onda nužno povlačenje. I u ova dva primjera dobro se vidi i osnovni problem aktualnog ruskog djelovanja u Ukrajini – čije su snage strukturno formirane za napadna djelovanja uz masivno korištenje vatrene moći topništva i zračnih snaga, dok im bitno lošije leže defenzivne aktivnosti i bliska borba u urbanim prostorima, koja traži masovnije angažiranje pješačkih postrojbi.
Problem ustroja ruskih snaga
Velik je broj promatrača koji su u zadnje vrijeme pokušavali detaljnije razmotriti uzroke takvoga stanja stvari, a kao barem jedan od ozbiljnijih faktora tu se spominje i sama strukturu te ustroj agresorskih snaga. Naime, Ruska Federacija već četvrti mjesec ovaj rat vodi praktično mirnodopskim snagama. Kako nije proglašena ikakva šira ili sveobuhvatnija mobilizacija, ruske snage u Ukrajini sačinjavaju taktičke skupine razine bojne (tzv. „bataljunskih taktičkih skupina“ – BTG) kao temelj Oružanih snaga RF, dopunjene pomoćnim snagama Rosgvardije i drugih privatnika, te snagama iz dviju marionetskih tvorevina s prostora same Ukrajine (LNR i DNR). No, kako se vidjelo u praksi, sami ruski BTG-ovi na terenu često bitno variraju u svom sastavu i snazi – dok ukrajinska strana pod protivnički BTG broji svašta, od pravih BTG-ova, preko taktičkih grupa razine satnije (CTG), pa sve do nekih postrojbi koje na bojište zapravo dolaze u mnogo klasičnijim formacijama bojne, pukovnije, brigade ili divizije – ipak je jasno da se i strogo gledano postrojbe tipa BTG na terenu često bitno razlikuju po svojoj brojnosti i snazi.
Kako izgleda, analiza je pokazala kako bi se korijene ovih razlika moglo potražiti i u reformama koje su Oružane snage Ruske Federacije prolazile tijekom zadnjih petnaestak godina. Naime, nakon stavljanja naglaska na „vojnike po ugovoru“ između 2008. i 2012. godine, odlučeno je da Rusija ipak treba masivnije vojne snage, te se uz miješane snage ugovornih vojnika i ročnika ipak krenulo ponovo planirati i širi oslonac na mobilizaciju ljudstva u slučaju većih sukoba. Time bi u mirno doba od većih postrojbi prvenstveno iskoristivi bili pojedini manji segmenti – formirani u spomenute taktičke grupe razine bojne, kojih bi veće postrojbe trebale biti sposobne formirati barem jednu, a poželjno i dvije ili više - dok bi se za neko veće i ozbiljnije djelovanje ipak postupno opremalo te slalo čitave brigade i divizije, prigodno dopunjene mobiliziranim ljudstvom. No, nastavkom obrambenih reformi u Rusiji, ne bi li se pokazalo rast vojne snage usprkos stagnaciji pribavljanja dodatnog profesionalnog osoblja (što je problem koji nije stran ni aktualnim OS RH) – Rusija je izgleda u pogledu formiranja dodatnih BTG-ova pribjegla administrativnom triku. Naime, dok je njihov broj na papiru nastavio rasti od 66 2016. godine, da bi dosegao konačno 168 u kolovozu 2021. godine – izgleda da su paralelno provedene i promjene ustroja temeljnih postrojbi, koje su smanjile njihovu pojedinačnu kadrovsku brojnost. Izgleda da je došlo do ukupnog smanjenja profesionalnog (ugovornog) pješačkog udjela u tim svim postrojbama, što je posebno utjecalo na BTG-ove formirane iz većih postrojbi koje su po svojoj prirodi ozbiljnije motorizirane i mehanizirane, pa u njima ozbiljan dio ugovornih profesionalaca otpada i na posade vozila, na račun pješaštva koje se iskrcava.
Rat razotkrio neravnoteže
Naravno, u nekom slučaju velikog rata te bi neravnoteže moglo popuniti dodatno ljudstvo povučeno u postrojbe pratećom mobilizacijom – no aktualno rusko djelovanje u Ukrajini nije rat nego „specijalna operacija“, pa je takva mobilizacije uvelike izostala. Prema tim procjenama, ova je okolnost utjecala na činjenicu da BTG-ovi, koji bi na papiru trebali redovito brojiti oko 900 ljudi, a ponekad idu i prema 1.200 ljudi, zapravo na terenu osvanu s po 350 do 500 ljudi. Naravno, na takvo se stanje onda krenu odražavati i borbeni gubici, kao i općeniti zamor materijala te tehnike, koji prema nekim izvorima vode i do BTG-ova snage od tek par desetaka boraca u očekivanju bilo ojačanja pričuvom, ili spajanja s drugim slično demoliranim postrojbama. Upravo zato, kako su zamijetili pojedini stručnjaci, iznimno i varira borbeni učinak raznih ruskih BTG-ova – gdje oni koji su po svojoj prirodi formirani iz elitnijih postrojbi, bilo mornaričkog pješaštva ili zračnodesantne vojske, ujedno u sebi imaju i više profesionalnog pješaštva, te su učinkovitiji na bojištu (naravno, do trenutka zamora i trošenja neprekidnim borbenim djelovanjima).
Takvo „mirnodopsko ratovanje“ ruskih snaga u Ukrajini, osim što već na prvi pogled stvara probleme u vođenju operacija, ujedno radi i srednjoročne probleme – budući da visoke stope gubitaka među profesionalnim vojnicima ne samo da guše masovniji priljev novog ljudstva na ugovor, već postupno dovode i do manjkova kvalitetnih ljudi i tehnike u matičnim postrojbama raznih BTG-ova, od kojih se očekuje da za buduća ojačanja snaga na bojištu pripremaju ljude iz bilo kakvih mobilizacijskih napora, makar i ograničene prirode. Sve to na terenu u Ukrajini vodi do stanja koje se aktualno vidi – gdje koncentracija kvalitetnijih postrojbi ujedno direktno znači i jače ofenzivne akcije,čiji je nastavak iznimno teško osigurati na duži rok. Ujedno, kako se tu zapravo ustrajno troši relativno limitirani ljudski resurs vojske na ugovor – njihov je značajniji broj postupno sve teže osigurati na dužim odsjecima fronte, pa su ruska napadna djelovanja postupno sve uže fokusirana, ne samo radi postizanja bolje iskoristivosti sredstava visoke vatrene moći i zrakoplovstva, već i zbog sve manje raspoloživosti kvalitetnog pješaštva sposobnog za prodor i napad. Kako izgleda, ukrajinska strana je ovoga itekako svjesna, te protivnike nastoji uvući u urbane borbe i učestale napade na utvrđene položaje, ne bi li time ubrzala trošenje ovog deficitarnog vojnog resursa ruske strane.
Ukrajinci polako guraju Ruse dalje od Harkiva
Sve ovo navedeno dobro se vidjelo na terenu posljednjih dana širom Ukrajine. Dok su ruska napadna djelovanja fokusirana na preostale dvije ukrajinske enklave na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec, i prostor oko mjesta Popasna ponešto južnije, većina preostalih više stotina kilometara ukrajinskih bojišta više je poprište topničkih dvoboja te simboličkih napada kojima je radije cilj vezati protivničke snage nego postići kakav bitan prodor. Zato i ne čudi da se oko Harkiva postupno nastavljaju ukrajinska napadna djelovanja, koja usprkos nizu ruskih protunapada izgleda da ipak polagano linije guraju u smjeru ruske granice. Ovdje se smjenjuju napadi i protunapadi, a tek povremeno koje mjesto promijeni ruke – dok ruske snage svoju obranu sve više temelje na utvrđenim položajima, minskim poljima i topničkoj podršci iz ruske pozadine. Slična je situacija i na jugu, na bojištima oko Hersona – gdje se glavnina borbenih djelovanja koncentrirala oko 70 km sjeveroistočno od tog grada. Ondje usprkos brojnim pojačanjima i ruskom zalaganju, ukrajinske snage ipak nastavljaju širenje mostobrana južno od mjesta Davidiv Brid (koje su izgleda Rusi uspjeli nanovo zauzeti) – ne bi li se time zadržalo u prekidu logističke pravce od istočnog zaleđa prema ruskim snagama raspoređenim sjeverno u pravcu ukrajinskog grada Krivi Rih, te se postupno i sa sjeveroistoka primaklo ruskom uporištu Snigurivka, koje predstavlja središnji oslonac čitave agresorske fronte sjeverno od okupiranog grada Hersona.
Rusi praktički osvojili Svjatogirsk
Što se fokusnih točaka ruskog djelovanja u Donbasu tiče, kako smo već spomenuli, agresor je prethodnih dana praktično pa osvojio ukrajinsku enklavu Svjatogirsk. Dok neki izvori još navode da branitelji drže jugozapad ovoga mjesta, oslonjen na rijeku Siverski Donjec i onda na ukrajinsko uporište Bogorodične s druge strane – treba napomenuti da je upravo to zaleđe ujedno i prostor napadajnih djelovanja ruskih snaga iz smjera Izjuma, pa uz cestu prema oko 20 km jugoistočno smještenom gradu Slovjansku. Iako je nedavna redukcija ove ukrajinske enklave agresorima skratila linije bojišta i oslobodila ponešto snaga – posljednjih je dana tek uvjetno registrirano oživljavanje više smjerova ruskog napredovanja jugozapadno, južno i jugoistočno od Izjuma. Brojni promatrači to objašnjavanju zamorom i istrošenošću napadačkih postrojbi u toj borbenoj zoni, koja će vjerojatno trebati određenu pauzu za skupljanje snaga. Za razliku od toga, grad Severodonjeck je intenzivno poprište urbanih borbi u koje su, nakon prošlotjednog početka ukrajinskoga protunapada, agresori navodno hitno krenuli ubacivati brojne pričuve. Kako izgleda, sve to je bilo dovoljno tek da stabilizira to bojište – za koje ionako treba napomenuti da Ukrajincima nije strateški bitno.
Naime, nakon što se u njemu nanese maksimalne gubitke agresoru, sasvim je jasno da braniteljima predstoji povlačenje na južnu obalu rijeke Siverski Donjec u utvrdu Lisičansk – s čijih se dominantnih kota posljednjih dana preciznim topništvom uvelike zagorčavalo život napadačima Severodonjecka, te pomagalo provedbi spomenutog protunapada. Slična je situacija i oko 30 kilometara južno od Severodonjecka, u kružnom prostoru oko sada okupiranog negdašnjeg ukrajinskog uporišta Popasna. Ondje su ruski napadi tijekom proteklih tjedana dospjeli (1) oko 15 km na zapad do pred grad Bahmut, (2) oko 15 kilometara na sjeverozapad do strateški bitne prometnice Bahmut-Lisičansk (T1302), (3) desetak kilometara sjeverno, u zaleđe ukrajinske otporne linije Girske-Zolote, i (4) oko 27 km jugoistočno u prostor zapadno od Svitlodarska i tamošnjih vodnih spremnika na rijeci Luhanj. Svi ovi smjerovi ruskih napredovanja tijekom zadnjeg mjeseca bili su i proteklih dana poprišta ogorčenih borbi. Dok se na momente dobivalo dojam da se na dnevnoj bazi smjenjuje naglasak na zonu rijeke Siverski Donjec, pa onda opet oko Popasne – na ovom posljednjem poprištu aktualni ruski dosezi zapravo su prilično mali.
Ogorčene borbe oko Komišuvaha
Ozbiljna ukrajinska pojačanja uvelike su stabilizirala situaciju, a uz niz napada na sva četiri spomenuta smjera izgleda da je zadnjih dana ozbiljnijih pomaka bilo samo na jednome – onom direktno sjeverno od Popasne. Ondje se već duže vode ogorčene borbe oko mjesta Komišuvaha, u neposrednom zaleđu uporišta Zolote – i dok ukrajinski izvori navode da je to selo opet podijeljeno linijom sukoba, ruski izvor naglašavaju da je ponovo potpuno osvojeno prije dan ili dva. Kakvo god da je tamošnje stanje, to sve je u iznimno lošu poziciju stavilo ukrajinsko uporište Zolote – predratni gradić od oko 13 tisuća stanovnika, sastavljen od pet bivših sada spojenih sela, koja su posljednjih dana pod maksimalnim udarom ruskih snaga i njihovog topništva. Istini za volju, pad ovog uporišta bi bio još jedan taktički poraz za ukrajinsku stranu, no kako je to još jedna točka velikog ruskog gubljenja snaga, ni povlačenje njegovih branitelja na sjever u uporište Girske ne bi predstavljalo stvarno bitnu promjenu na bojištu Donbasa. Naime, ostaje činjenica da ruski agresori uz maksimalne napore tek postupno zauzimaju selo po selo i kilometar po kilometar Luhanske oblasti, dok im uz čitavu tu oblast za makar i minimalno proglašenje ratnoga uspjeha onda još treba i čitav ozbiljan ukrajinski dio Donjecke oblasti, do čijih velikih gradova tek postupno dolaze mučnim probijanjem kroz mreže ukrajinskih sela i utvrda.
|
|
|
Post by kulinban on Jun 8, 2022 6:38:10 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jun 8, 2022 8:14:00 GMT
INSTITUT za proučavanje rata objavio je novu analizu i kartu sukoba u Ukrajini.
Ruske snage nastavile su ofenzivne operacije na nekoliko lokacija u istočnoj Ukrajini, ali nisu osigurale nikakve potvrđene dobitke u kopnenim napadima 7. lipnja. Ruske snage na južnoj osovini navodno se premještaju od Zaporiške oblasti prema Hersonskoj oblasti, vjerojatno kako bi podržale ruske obrambene položaje koji su bili ugroženi ukrajinskim protunapadima duž granice Mikolajivsko-Hersonske oblasti.
Bivši agent FSB-a Igor Girkin (također poznat kao Strelkov) optužio je ukrajinske vojnike za "terorističke napade" na stambena naselja u Donjecku, Horlivki i Makivki.
Napetosti na ruskoj strani
Napori Kremlja da cenzurira informacije o poginulom vojnom osoblju i stalna prisilna mobilizacija unutar DNR-a i LNR-a navodno povećavaju domaće napetosti i protivljenje ratu u Rusiji.
Ukrajinsko vojno obavještajno ravnateljstvo (GUR) izvijestilo je da je Kremlj dodijelio odvjetnike i psihologe da uvjere obitelji osoblja potopljene krstarice Moskve da se suzdrže od otkrivanja bilo kakvih informacija o smrti svojih rođaka u nastojanju da slome rastuće društvene napetosti u Rusiji. GUR je naveo da Kremlj prijeti poništavanjem financijske naknade obiteljima članova posade Moskve ako javno progovore o potonuću krstarice. Ukrajinski medijski izvori zasebno su izvijestili da je Donjecka Narodna Republika izmijenila mobilizacijske protokole i da sada obećava odštetu za ranjeno i umrlo osoblje zbog nereda vojnika DNR-a na bojišnici. "Borba za Severodonjeck je ruska informacijska operacija. Jedan od glavnih ciljeva Moskve je stvoriti dojam da je Rusija povratila svoju snagu i da će sada preplaviti Ukrajinu. Taj dojam je lažan. Ruska vojska u Ukrajini sve je više potrošena i neće ostvariti pobjedu ako ukrajinske snage ne popuste", piše za ISW profesor vojne povijesti Frederick W. Kagan.
|
|
|
Post by kulinban on Jun 9, 2022 6:29:40 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jun 10, 2022 19:20:41 GMT
Ruski pritisak u Donbasu razjasnio je neke stvari: Ukrajina je sve ovisnija o pomoći, a evo gdje se vodi ključna bitka Što se tiče stanja na bojištima Ukrajine, ondje se stvari posljednjih dana baš i nisu razvijale na veselje vlasti u Kijevu
Piše: Igor Tabak
Petak 10. juni predstavlja 107. dan aktualnog te intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Kako se nastavlja ruski pritisak na branitelje Donbasa, neke su stvari sve jasnije. Kao prvo, to je vremenom sve veća razina ovisnosti Ukrajine o pomoći sa zapada – i to ne samo po pitanju vozila i naoružanja, nego i streljiva te goriva, te posebno i novčanih sredstava za osiguravanje nastavka državnih funkcija Ukrajine pod ruskim napadom. Pri tome, nije teško uočiti da novac stiže lakše i brže od vojne tehnike, posebno kad su u pitanju međunarodne organizacije kojima je to u djelokrugu.
S druge strane, što se oružja tiče, nekoliko se zemalja posebno istaknulo – Sjedinjene Američke Države, Poljska, baltičke države, Češka i Slovačka, pa čak i Francuska – koja održava kontakte s Moskvom, ali je ipak iskočila u fokus slanjem samohodnih haubica na kotačima CAESAR, koje su izgleda put bojišta otišle opremljene kako modernim sustavima za upravljanje vatrom, tako i suvremenim blizinskim upaljačima koji njihove granate kalibra 155 mm čine posebno ubojitima za neprijateljsko pješaštvo.
No, sasvim je druga priča po pitanju Njemačke, europske sile koja već godinama izaziva sablazan stručne javnosti vijestima o očajnom stanju vlastite vojne tehnike, koju se redovito nastoji proizvoditi kod kuće u okvirima iznimno napredne nacionalne vojne industrije i onda državi prodavati po astronomskim cijenama. Zadnjih su se tjedana sve te karakteristike njemačkog obrambenog sustava preslikale i na polje vojne pomoći Ukrajini, gdje navodno već počinje kružiti i novi pojam „šolcanje“ – po aktualnom njemačkom kancelaru Olafu Scholzu, kojim se označava masivno ispaljivanje raznih obećanja, bez makar i rubne namjere ispunjavanja ikojeg od njih. U praksi se ovo ponašanje posebno dobro vidi zadnjih desetak dana, kada su na prigovore o gotovo pa njemačkom sabotiranju ukrajinske obrane prvo u javnost dospjeli razni popisi svekolike pomoći koju se poslalo ili namjerava slati, da bi onda pod iole ozbiljnijim pogledom krenulo raspršivanje tog balona od sapunice.
Kao prvo, iako se neke stvari poslalo u prvim tjednima rata, ta su sredstva već davno potrošena, a često su bila i vidljivo zastarjela te ponekad i loše skladištena iz doba negdašnje DDR do danas. Dok priprema ikakve ozbiljnije opreme o kojoj je bila riječ (recimo oklopnjaci Gepard i PzH2000), i obuka za to potrebnoga ljudstva, traje do u beskraj, pa isporuka zapravo i nije jasno na vidiku – mnogo je i poslova koje se najavljivalo… i ništa. U tu kategoriju jasno spada priča kojom se prošloga tjedna pohvalio i sam kancelar Scholz – da bi rabljeni oklopnjaci Marder (koje je Ukrajina molila), umjesto na bojište bili poslani u Grčku, ne bi li onda ta država zauzvrat put Ukrajine poslala svoje stare oklopnjake iz DDR fondova.
Kako se posljednjih dana vidjelo, ta cirkuska zamjena nije ni blizu provedbe, jednako kao ni priča o nekakvom nadomještanju oklopnjaka Sloveniji u zamjenu za slanje put Ukrajine slovenskih tenkova M-84. Dapače, kao posebna pljuska Njemačkoj stiglo je i propitivanje sa samoga vrha ukrajinskih vlasti navodnih donacija njemačkih vojnih kaciga – koje izgleda nitko nije ni vidio, a kamoli primio. Sve to se događa u vrijeme kada se širom Donbasa vode masovni topnički dueli u kojima ruske snage navodno imaju količinsku prednost otprilike 10 na 1, i gdje Ukrajina polagano ostaje bez streljiva za svojih oko 800 sustava kalibra 152 mm, dok je broj sa zapada poslanih oružja NATO-kalibra 155 mm još uvijek ograničen na oko 150 komada.
Naravno, tu bi stanje mogli popraviti moderni višecijevni raketni sustavi, makar ih se odlučilo slati s raketama najmanjih dometa – da i tu nije riječ tek o tri sustava iz SAD i sličnom broju iz Velike Britanije, umjesto potrebnih više stotina takvih oružja s tisućama raketa. I tu se Njemačka proslavila tvrdnjom kako njihovo takvo oružje – sustav MARS II, rađen po licenci američkih M270 MLRS – bez nekakvih preinaka nije sposobno ispaljivati projektile koje se sada misli slati Ukrajini, tako da njihovo slanje u obzir ipak dolazi tek krajem ove godine, jednako kao i slanje projektila IRIS-T, kojima se također posljednjih dana mahalo kao velikim doprinosom Njemačke obrani Ukrajine – zemlje ostavljene da ljetnu borbenu sezonu s premoćnim Rusima preživi s mnogo obećanja i malo konkretne vojne pomoći.
U isto vrijeme, tek ostaje za vidjeti hoće li vlastima u Kijevu tu biti više pomoći od NATO-članica okupljenih u klubu „Bukurešt-9“, koji se organizirao nakon ruskog napada na Ukrajinu 2014. godine, i koji baš danas ima svoj summit čelnika država. Iako virtualno, baš danas su se u organizaciji predsjednika Rumunjske Klausa Iohannisa i predsjednika Poljske Andrzeja Dude okupili i čelnici Bugarske, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske i Slovačke, ne bi li pokušali dogovoriti zajedničke smjernice nastupa ovih država s istočnoga krila Saveza na predstojećem NATO summitu u Madridu, od 28. do 30. lipnja. Naravno, nema sumnje kako će ozbiljna tema današnjih razgovora u Bukureštu biti i daljnji koraci za pomoći Ukrajini – naravno, ako i ovdje predstavnik Mađarske, predsjednica Katalin Novak, ne odigra prorusku ulogu i ne potopi u hodu sve konkretnije planove ove zajednice.
Kako je 100 dana rata u Ukrajini rasplinulo iluzije o svemoći ruske vojske
Što se tiče konkretnog stanja na bojištima Ukrajine, ondje se stvari posljednjih dana baš i nisu razvijale na veselje vlasti u Kijevu. Iako je stanje na krajnjem sjeveru i krajnjem jugu ukrajinskih bojišta donekle povoljno za branitelje – niti oko Harkiva, a niti na prostorima oko Hersona, nije došlo do ikakvih bitnijih pomaka. U obje ove zone ukrajinski su napadi relativno stali, da bi se onda uspješno odbilo i brojne pokušaje ruskih protunapada, te pokušaje novog zauzimanja oslobođenih prostora. Iako su posljednjih dana opet bilježena brojna granatiranja, raketiranja i bombardiranja kako Harkiva, tako i Mikolajeva, ukrajinske snage nisu tu napravile neke veće prodore u okupirana područja na kojima se Rusi i užurbano dodatno utvrđuju, te postavljaju minska polja kako neposredno uz vlastite položaje, tako i daljinski – raspršujući mine po pozadini ukrajinskih borbenih linija. Jednako su taktički dinamične, ali šire gledano nepromijenjene ostale i crte bojišta na oko 185 km poteza od rijeke Dnjepar do separatističkog središta Donjeck, gdje je na mnogim mjestima bilo bilježeno razaranje topništvom ili zrakoplovstvom, ali ni poneki kopneni napadi nisu promijenili stanje na bojištu.
Za razliku od toga, na širem prostoru Donbasa bilo je ponešto aktivnije i žešće. Kao prvo, sada je prilično jasno da je u ruske ruke pala ukrajinska enklava Svjatogirsk iz koje su se branitelji kompletno povukli do srijede 8. lipnja. Jednako je temeljito pao i prostor negdašnje enklave Liman, gdje su se borbe prenijele oko 7 km južno, na prostor sela Stari Karavan i tamošnjeg prelaza preko rijeke Siverski Donjec. Iako na sjevernoj strani te rijeke možda postoje još neke manje ukrajinske enklave, zabačena sela do kojih još nije stiglo sustavno rusko napredovanje – glavno poprište događanja je tu i dalje enklava oko grada Severodonjeck. Iako se krajem prošloga tjedna ondje vidjelo ukrajinski protunapad, koji je branitelje nanovo doveo do kontrole oko 50 posto tog urbanog prostora i obnove pojedinih obrambenih položaja oko toga grada – taj uspjeh nije potrajao dugo.
Dapače, jedva da je potrajao malo po okončanju neočekivane posjete ukrajinskoga predsjednika Volodomira Zelenskog obližnjem Lisičansku u nedjelju, 5. lipnja. Nakon toga, stanje u Severodonjecku se polagano vratilo na staro, tako da Ukrajina i nadalje drži industrijsku zonu na jugozapadu grada, dok ruske snage imaju sjever i istok mjesta. Kako izgleda, centar grada je sada ničija zona koju redovito poklapa topništvo obiju strana, a izgleda da uz teške borbe i prigradska naselja na jugoistoku opet klize iz ukrajinskih u ruske ruke. Sve se to dobro uklapa u sliku po kojoj Severodonjeck za Ukrajinu sada prvenstveno služi kao polje urbane borbe s inače bitno premoćnim ruskim protivnikom – gdje takvo borbeno polje praktično obezvrjeđuje glavne ruske prednosti u vatrenoj moći. S druge strane, ako stvari za branitelje i krenu temeljito krivo, uvijek im tu ostaje povlačenje preko rijeke Siverski Donjec u Lisičansk – uporište na uzvisini, s boljim logističkim zaleđem i pregledom nad rijekom.
No, kako se rijeka Siverski Donjec postupno profilira kao lokalna razdjelnica osvojenih područja s jakim ruskim snagama, i branitelja na njenoj južnoj obali – treba naglasiti da sve veću ulogu ima i sprečavanje njenog prelaska bilo većinom uništenim mostovima, bilo postavljanjem pontonskih mostova, ili desantnim prijelazom na kakvome gazu. Sve toplije vrijeme u Donbasu navodno je smanjilo razine riječnoga toka i suštinski olakšalo prijelaz preko ove prirodne prepreke – pa zato ne čude za sada još nepotvrđene vijesti da su Rusi nakon osvajanja Svjatogirska možda uspjeli nedaleko mjesta Tetjanivka pregaziti rijeku te postupno zauzeti tamošnji prostor oveće riječne okuke sa selima Prišib i Sidorove. Ako se ove vijesti pokažu točnima, to bi značilo da se ukupno oko 30 ruskih taktičkih skupina razine bojne sada na ujedinjenoj fronti sa sjeverozapada približava Slovjansku. Iako je već danima bilo primjetno da u smjeru Slovjanska jača pritisak sa sjeverozapada, iz prostora oko osvojenog grada Izjuma, sada bi ukrajinske linije koje su to branile (potez Dolina-Bogorodične) najednom bile ugrožene i sa sjevera – pa bi se linije borbe i s te strane od dvadesetak pomakle na desetak km od Slovjanska, jednako kao što su sad već i na desetak km sjeveroistočno u prostoru sela Stari Karavan. Uz sve to, ne čudi da su baš jučer čelnici proruske tzv. Luhanske Narodne Republike i službeno objavili početak borbi za Slovjansk – koje će uvelike ovisi o sposobnostima ruskog prelaženja rijeke Siverski Donjec i ukrajinskim mogućnostima osporavanja takvih nastojanja.
Za to vrijeme tek je nešto bolje stanje dalje na istoku, u širem prostoru već spominjanog ukrajinskog uporišta Lisičansk. Dok se odande podupire ukrajinski otpor preko rijeke – u Severodonjecku – ujedno branitelji zadržavaju i ruske napade s istoka, u oko 14 km udaljenom prostoru sela Ustinivka i Toškivka koja već neko vrijeme učestalo mijenjaju ruke i poprište su ogorčenih borbi. Taj se prostor dalje južno veže na ukrajinsko uporište Girske, i onda još 4 km južnije i na uporište Zolote. Baš je taj prostor oko Zolote zadnjih dana posebno problematičan. Naime, u zaleđu tog malog utvrđenog grada, koji je postupno srastao od 5 blisko smještenih sela, probili su se ruski agresori s juga, iz prostora oko mjesta Popasna. Nakon ogorčenih borbi, izgleda da je napadačima jučer ipak uspjelo zauzeti selo Komišuvaha, koje je neposredno u zaleđu uporišta Zolote – tako da se tu počinje otvarati pitanje ili oslobađanja te bitne točke, ili ukrajinskog napuštanja Zolote radi izbjegavanja opkoljenja.
Iako je ovo tek segment širih borbi na prostoru oko Popasne, u kojima Rusi iz tog mjesta osvojenog prije mjesec dana nastoje napredovati kako na sjever u zaleđe ruske obrane Lisičanska, tako i na sjeverozapad preko Soledara prema Slovjansku, ali i na zapad do Bahmuta i onda Kramatorska, to njihovo aktualno zauzimanje sela Komišuvaha jedan je od rijetkih ozbiljnijih pomaka bilježenih na ovome bojištu. Iako su širom te zone bilježeni ogorčeni ruski napadi na niz manjih sela i ukrajinskih logističkih pravaca, praćeni masivnim topničkim udarima s obje strane - pomaka je zapravo bilo malo. A i kad bi se dogodili, oni su bitni tek ako postavljaju osnove za neka dalja ozbiljnija napredovanja – kao što okupacija Komišuvahe otvara pitanje sudbine uporišta Zolote, a onda i pitanje održanja istočne obrambene linije ukrajinskog dijela Luhanske oblasti na potezu Lisičansk-Toškivka-Girske- Zolote. No, dok se takvi preokreti ne dogode, borbe zapravo ostanu ograničene na niz malih mjesta u ravnici, gdje se malobrojne kuće, polja i poljske fortifikacije svakodnevno ore bezbrojnim granatama i raketama s obje strane.
|
|
|
Post by kulinban on Jun 13, 2022 5:49:31 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jun 14, 2022 12:50:15 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jun 16, 2022 12:27:02 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jun 17, 2022 20:10:14 GMT
VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA: Novo lice lažnih vijesti Kremlja, ukrajinski protuudar i bitka za mjesto opkoljeno s tri strane
Ostavimo li po strani stanje na bojištima širom istoka države, može se ipak zaključiti kako se tekući tjedan pokazao dobrim za Ukrajinu. Na petak 17. lipnja, inače 114. dan intenzivnog ratovanja u toj zemlji, vlasti u Kijevu su dobile pozitivnu preporuku Europske komisije po pitanju stjecanja kandidatskog statusa za Europsku uniju. Komisija tako, za razliku od pitanja kandidature Gruzije – za koju se ocijenilo da ipak nije spremna – Ukrajinu vidi u društvu Moldove, najavljujući, doduše, određenu reviziju provedbe pobrojanih reformi (sve i Hrvatskoj dobro poznate teme kao što su borba protiv korupcije i moći lokalnih moćnika (oligarha), demokratiziranje izbora sudaca, zaštita manjina, te novi zakon o medijima) do kraja godine. Pri tome, nije još jasno kako će krajem idućega tjedna, 23. i 24. lipnja, zapravo izgledati odlučivanje članica EU na tu temu, i hoće li se ovim državama zaista otvoriti puni status EU kandidata, ili tek neka njegova labavija verzija kao više simbolična gesta potpore. Naravno, posebnu poruku sa sobom nosi već i samo uključivanje Moldove u ovu rundu odlučivanja o temeljima budućih EU-proširenja, budući je ta zemlja ruskim održavanjem pobunjenog Pridnjestrovlja već godinama bila zarobljena u međunarodnom političkom vakuumu koji se krenuo rješavati aktualnim naglaskom na suzbijanju utjecaja i moći Ruske Federacije u Europi. No, za punije razumijevanje značaja ovoga tjedana za Ukrajinu, ipak se treba vratiti na još dva bitna događanja iz proteklih dana. Konkretnija pomoć Amerike Kao prvi, u srijedu 15. lipnja održan je u Bruxellesu sastanak tzv. Kontaktne skupine za Ukrajinu, poznate pod imenom "Rammstein-3", na kojem je tema za okupljenih oko 50 država bila koordinacija vojne pomoći Ukrajini. Nakon višednevnih objava informacija o posebno teškom stanju branitelja na bojištima Donbasa, međunarodni su saveznici, izgleda, barem donekle izašli u susret nizu zahtjeva iz Kijeva. Krug država saveznica, sada dopunjen i Ekvadorom, Gruzijom i Moldovom (kojoj je ovo velika promjena dosad iznimno suzdržane vanjske, obrambene i sigurnosne politike), usuglasio se o budućim mjerama pomoći Ukrajini.
Uz napomene pojedinih država o slanju dodatnog topništva, protubrodskih projektila i helikoptera, čulo se tu i novo njemačko obećanje - ono o slanju tri primjerka modernih višecijevnih lansera raketa MARS 2 (varijanta američkog sustava M270 MLRS). Naravno, kako je to već uobičajeno, njemačko obećanje opet nije došlo s ikakvim konkretnijim rokom, pa iako dobro zvuči, ostaje tek još jednom stavkom na sve dužoj listi njemačkih oružja koja možda jednom i osvanu u Ukrajini.
Bitno je konkretnija bila istoga dana objavljena dodatna vojna pomoć iz Sjedinjenih Američkih Država u ukupnoj vrijednosti od oko jedne milijarde dolara. Oko 350 milijuna dolara iz tog okvira predstavlja 12. paket naoružanja i roba izuzetih iz državnih zaliha odlukom predsjednika Joea Bidena. Taj "Presidential Drawdown Authority" (PDA) sadrži dodatnih 18 haubica M777 s pripadajućim vozilima te 36.000 granata 155 mm, četiri vozila za evakuiranje oštećene opreme s bojišta, razne rezervne dijelove, ali i dodatnu pošiljku raketa za VBR sustave HIMARS, čije su prve ukrajinske posade baš ovih dana dovršile svoje obuke, tako da bi s naoružanjem i raketama mogli već za koji dan osvanuti na bojištima Donbasa.
Preostalih oko 650 milijuna dolara pomoći na ratišta stiže u okviru programa "Ukraine Security Assistance Initiative" (USAI), koji u sebi sadržava od američke industrije pribavljena dva dodatna protubrodska sustava Harpoon, tisuće vojnih radio-stanica, vojnih optičkih te elektrooptičkih sustava, kao i dodatna sredstva za obuku, održavanje, transport te administriranje u ratno doba. Upravo se od ovog drugog spomenutog programa američke pomoći očekuje da postane temeljem izgradnje budućih dodatnih sposobnosti Oružanih snaga Ukrajine.
Daljnje sankcije Rusiji
Još prije no što su se stišale reakcije na ovo okupljanje vojnih pomagatelja obrani Ukrajine, Kijev je u četvrtak, 16. lipnja posjetio do sada neviđen sastav europskih čelnika - francuski predsjednik Emmanuel Macron, njemački kancelar Olaf Scholz, talijanski premijer Mario Draghi, te rumunjski predsjednik Klaus Iohannis.
Nakon što su u Kijev stigli vlakom, ovim je čelnicima bio priušten već standardni program posjeta grada i okolnih ratom devastiranih naselja, da bi onda bili održani i razgovori te zajednička konferencija za medije s domaćinom, Volodimirom Zelenskim.
Teme su naravno, počele s (1) najavom podrške EU-kandidaturi Ukrajine, što je prethodilo današnjem pozitivnom mišljenju Europske komisije, gdje je domaćinima sasvim jasno da se o tome odlučuje konsenzusom, pa će tek po donošenju odluke biti nedvojbeno da se nadišlo sve probleme i skrivena protivljenja.
Uz to, otvoreno je i pitanje daljnjih sankcija Ruskoj Federaciji, gdje EU razmatra svoj ukupno sedmi paket mjera. Tu su domaćini gostima uručili prijedloge koje su pripremili stručnjaci Andriy Yermak i Michael McFaul, usprkos spominjanom "umoru" od takvih sredstava među pojedinim europskim državama.
Gosti su se posebno osvrnuli i na (3) vojnu pomoć koju Ukrajini doprinose njihove države, a dotakli su se i (4) potrebe da prije ili kasnije Ukrajina ozbiljno pregovara s agresorima, napomenuvši kako tu ne misle tjerati Ukrajinu na kompromise prije nego ona sama ocijeni da za to ima mjesta. Ovo je tema oko koje se u međunarodnim medijima teško optuživalo čelnike Francuske, Italije i Njemačke, tako da stvarno nije bilo čudo da su našli za shodno napomenuti kako tu Ukrajina ima odriješene ruke, budući da oni svi podržavaju njenu pobjedu.
Konačno, na rasporedu se našla i (5) tema izvoza ukrajinskoga žita, koje ruske snage onemogućavaju na sve načine, da bi u isto vrijeme tako potaknutu svjetsku nestašicu hrane Ruska Federacija koristila za zaradu prodajom ukradenog žita iz Ukrajine, te optuživanjem ratnih žrtava da su one krive što im izvoz pod ruskom paljbom ne funkcionira kao u mirnodopsko vrijeme.
Izvoz žita
Na to pitanje ograničavanja izvoza ukrajinskog žita treba se i posebno osvrnuti. Kao prvo, radi se tu o jednoj od posljedica ruske blokade crnomorskih luka Ukrajine i tamošnjih uobičajenih transportnih ruta kojima je tradicionalno išla glavnina ovakvoga transporta. Uz to, agresori su svojim napadima na skladišne komplekse te željezničku infrastrukturu nastojali usporiti i kopneni izvoz ukrajinskoga žita – gdje tek postupno jača transport prema Rumunjskoj i Poljskoj, ne bi li se onda u svijet te robe slalo iz trgovačkih luka tih prijateljskih država. Naravno, uz ruska borbena djelovanja po ukrajinskoj infrastrukturi, ovim nastojanjima na ruku ne ide i specifična konstrukcija ukrajinskih željeznica, koje prema svom ruskom naslijeđu imaju šire kolosijeke od europskoga standarda, tako da je i tu dodatno usko grlo logistike takvog kopnenog transporta.
Kao drugo, treba napomenuti da Ruska Federacija itekako koristi ovaj izvozni zastoj u svoje svrhe. Dok se već neko vrijeme širom svijeta raspravlja o nadolazećim posljedicama ovakve trgovačko-prometne blokade, službena Moskva nije imala nikakvih problema za sve optužiti Ukrajinu i onda ponuditi i vlastito rješenje – otvaranje nekakvih "slobodnih" koridora za ukrajinski izvoz.
Varijanta pomorskog izvoza Crnim morem, naravno, potpuno bi ovisila o dobroj volji agresora, a za ikakvo isplovljavanje teretnih brodova sa žitom branitelji bi prvo trebali otvoriti prolaze kroz obalna minska polja, koja su proteklih mjeseci otežavala organiziranje ruskih vojnih desanta na preostale obale napadnute Ukrajine. Druga je ponuđena varijanta obuhvaćala dozvolu kopnenog izvoza ukrajinskog žita preko ruske saveznice Bjelorusije, a obje bi takve varijante izvozne "usluge" pretpostavljale slični uzvrat Zapada - ukidanje barem dijela sankcija bilo Rusiji, ili njima prijateljskoj Bjelorusiji. Koje čudo da ti prijedlozi baš i nisu naišli na plodno tlo!
(Jutarnji.hr)
|
|
|
Post by kulinban on Jun 19, 2022 18:56:55 GMT
|
|
|
Post by kulinban on Jun 21, 2022 6:35:40 GMT
Ukrajinski čelnik Luhanska: Rusi su ušli u industrijsku zonu SeverodonjeckaRuske snage ušle su u industrijsku zonu teško opkoljenog ukrajinskog grada Severodonjecka, rekao je u ponedjeljak guverner Luhanska Serhij Hajdaj, dok borbe bjesne u istočnoj Ukrajini. Ruske snage jedino još nisu zauzele kemijsku tvornicu Azot u tom području, napisao je Hajdaj na Telegramu. Obližnja sela su meta neprestanih napada. U tvornici Azot se skriva oko 300 civila, rekla je potpredsjednica ukrajinske vlade Irina Vereščuk, ali situacija se stalno mijenja. Vereščuk je dodala da će dužnosnici pokušati uspostaviti sigurnosni koridor za civile koji žele evakuaciju iz tvornice. Ruska novinska agencija Interfax izvijestila je da je 20 ukrajinskih civila napustilo tvornicu u ponedjeljak, koristeći prolaz koji nije pod kontrolom ukrajinskih snaga. Predstavnik separatista Rodion Mirošnik rekao je da su civili na sigurnom i optužio Ukrajinu da je spriječila evakuaciju civila iz regije "stalnim granatiranjem", piše Interfax. Kijev je ranije priznao gubitak Metiolkinea, predgrađa Severodonjecka.
|
|
|
Post by kulinban on Jun 21, 2022 21:29:20 GMT
Ruski pritisak u Donbasu razjasnio je neke stvari: Ukrajina je sve ovisnija o pomoći, a evo gdje se vodi ključna bitka Što se tiče stanja na bojištima Ukrajine, ondje se stvari posljednjih dana baš i nisu razvijale na veselje vlasti u Kijevu Piše: Igor Tabak Objavljeno: 10. lipanj 2022. 21:12
Petak 10. lipnja predstavlja 107. dan aktualnog te intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Kako se nastavlja ruski pritisak na branitelje Donbasa, neke su stvari sve jasnije. Kao prvo, to je vremenom sve veća razina ovisnosti Ukrajine o pomoći sa zapada – i to ne samo po pitanju vozila i naoružanja, nego i streljiva te goriva, te posebno i novčanih sredstava za osiguravanje nastavka državnih funkcija Ukrajine pod ruskim napadom. Pri tome, nije teško uočiti da novac stiže lakše i brže od vojne tehnike, posebno kad su u pitanju međunarodne organizacije kojima je to u djelokrugu.
S druge strane, što se oružja tiče, nekoliko se zemalja posebno istaknulo – Sjedinjene Američke Države, Poljska, baltičke države, Češka i Slovačka, pa čak i Francuska – koja održava kontakte s Moskvom, ali je ipak iskočila u fokus slanjem samohodnih haubica na kotačima CAESAR, koje su izgleda put bojišta otišle opremljene kako modernim sustavima za upravljanje vatrom, tako i suvremenim blizinskim upaljačima koji njihove granate kalibra 155 mm čine posebno ubojitima za neprijateljsko pješaštvo.
No, sasvim je druga priča po pitanju Njemačke, europske sile koja već godinama izaziva sablazan stručne javnosti vijestima o očajnom stanju vlastite vojne tehnike, koju se redovito nastoji proizvoditi kod kuće u okvirima iznimno napredne nacionalne vojne industrije i onda državi prodavati po astronomskim cijenama. Zadnjih su se tjedana sve te karakteristike njemačkog obrambenog sustava preslikale i na polje vojne pomoći Ukrajini, gdje navodno već počinje kružiti i novi pojam „šolcanje“ – po aktualnom njemačkom kancelaru Olafu Scholzu, kojim se označava masivno ispaljivanje raznih obećanja, bez makar i rubne namjere ispunjavanja ikojeg od njih. U praksi se ovo ponašanje posebno dobro vidi zadnjih desetak dana, kada su na prigovore o gotovo pa njemačkom sabotiranju ukrajinske obrane prvo u javnost dospjeli razni popisi svekolike pomoći koju se poslalo ili namjerava slati, da bi onda pod iole ozbiljnijim pogledom krenulo raspršivanje tog balona od sapunice.
Kao prvo, iako se neke stvari poslalo u prvim tjednima rata, ta su sredstva već davno potrošena, a često su bila i vidljivo zastarjela te ponekad i loše skladištena iz doba negdašnje DDR do danas. Dok priprema ikakve ozbiljnije opreme o kojoj je bila riječ (recimo oklopnjaci Gepard i PzH2000), i obuka za to potrebnoga ljudstva, traje do u beskraj, pa isporuka zapravo i nije jasno na vidiku – mnogo je i poslova koje se najavljivalo… i ništa. U tu kategoriju jasno spada priča kojom se prošloga tjedna pohvalio i sam kancelar Scholz – da bi rabljeni oklopnjaci Marder (koje je Ukrajina molila), umjesto na bojište bili poslani u Grčku, ne bi li onda ta država zauzvrat put Ukrajine poslala svoje stare oklopnjake iz DDR fondova.
Kako se posljednjih dana vidjelo, ta cirkuska zamjena nije ni blizu provedbe, jednako kao ni priča o nekakvom nadomještanju oklopnjaka Sloveniji u zamjenu za slanje put Ukrajine slovenskih tenkova M-84. Dapače, kao posebna pljuska Njemačkoj stiglo je i propitivanje sa samoga vrha ukrajinskih vlasti navodnih donacija njemačkih vojnih kaciga – koje izgleda nitko nije ni vidio, a kamoli primio. Sve to se događa u vrijeme kada se širom Donbasa vode masovni topnički dueli u kojima ruske snage navodno imaju količinsku prednost otprilike 10 na 1, i gdje Ukrajina polagano ostaje bez streljiva za svojih oko 800 sustava kalibra 152 mm, dok je broj sa zapada poslanih oružja NATO-kalibra 155 mm još uvijek ograničen na oko 150 komada.
Naravno, tu bi stanje mogli popraviti moderni višecijevni raketni sustavi, makar ih se odlučilo slati s raketama najmanjih dometa – da i tu nije riječ tek o tri sustava iz SAD i sličnom broju iz Velike Britanije, umjesto potrebnih više stotina takvih oružja s tisućama raketa. I tu se Njemačka proslavila tvrdnjom kako njihovo takvo oružje – sustav MARS II, rađen po licenci američkih M270 MLRS – bez nekakvih preinaka nije sposobno ispaljivati projektile koje se sada misli slati Ukrajini, tako da njihovo slanje u obzir ipak dolazi tek krajem ove godine, jednako kao i slanje projektila IRIS-T, kojima se također posljednjih dana mahalo kao velikim doprinosom Njemačke obrani Ukrajine – zemlje ostavljene da ljetnu borbenu sezonu s premoćnim Rusima preživi s mnogo obećanja i malo konkretne vojne pomoći.
U isto vrijeme, tek ostaje za vidjeti hoće li vlastima u Kijevu tu biti više pomoći od NATO-članica okupljenih u klubu „Bukurešt-9“, koji se organizirao nakon ruskog napada na Ukrajinu 2014. godine, i koji baš danas ima svoj summit čelnika država. Iako virtualno, baš danas su se u organizaciji predsjednika Rumunjske Klausa Iohannisa i predsjednika Poljske Andrzeja Dude okupili i čelnici Bugarske, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske i Slovačke, ne bi li pokušali dogovoriti zajedničke smjernice nastupa ovih država s istočnoga krila Saveza na predstojećem NATO summitu u Madridu, od 28. do 30. lipnja. Naravno, nema sumnje kako će ozbiljna tema današnjih razgovora u Bukureštu biti i daljnji koraci za pomoći Ukrajini – naravno, ako i ovdje predstavnik Mađarske, predsjednica Katalin Novak, ne odigra prorusku ulogu i ne potopi u hodu sve konkretnije planove ove zajednice.
Što se tiče konkretnog stanja na bojištima Ukrajine, ondje se stvari posljednjih dana baš i nisu razvijale na veselje vlasti u Kijevu. Iako je stanje na krajnjem sjeveru i krajnjem jugu ukrajinskih bojišta donekle povoljno za branitelje – niti oko Harkiva, a niti na prostorima oko Hersona, nije došlo do ikakvih bitnijih pomaka. U obje ove zone ukrajinski su napadi relativno stali, da bi se onda uspješno odbilo i brojne pokušaje ruskih protunapada, te pokušaje novog zauzimanja oslobođenih prostora. Iako su posljednjih dana opet bilježena brojna granatiranja, raketiranja i bombardiranja kako Harkiva, tako i Mikolajeva, ukrajinske snage nisu tu napravile neke veće prodore u okupirana područja na kojima se Rusi i užurbano dodatno utvrđuju, te postavljaju minska polja kako neposredno uz vlastite položaje, tako i daljinski – raspršujući mine po pozadini ukrajinskih borbenih linija. Jednako su taktički dinamične, ali šire gledano nepromijenjene ostale i crte bojišta na oko 185 km poteza od rijeke Dnjepar do separatističkog središta Donjeck, gdje je na mnogim mjestima bilo bilježeno razaranje topništvom ili zrakoplovstvom, ali ni poneki kopneni napadi nisu promijenili stanje na bojištu.
Za razliku od toga, na širem prostoru Donbasa bilo je ponešto aktivnije i žešće. Kao prvo, sada je prilično jasno da je u ruske ruke pala ukrajinska enklava Svjatogirsk iz koje su se branitelji kompletno povukli do srijede 8. lipnja. Jednako je temeljito pao i prostor negdašnje enklave Liman, gdje su se borbe prenijele oko 7 km južno, na prostor sela Stari Karavan i tamošnjeg prelaza preko rijeke Siverski Donjec. Iako na sjevernoj strani te rijeke možda postoje još neke manje ukrajinske enklave, zabačena sela do kojih još nije stiglo sustavno rusko napredovanje – glavno poprište događanja je tu i dalje enklava oko grada Severodonjeck. Iako se krajem prošloga tjedna ondje vidjelo ukrajinski protunapad, koji je branitelje nanovo doveo do kontrole oko 50 posto tog urbanog prostora i obnove pojedinih obrambenih položaja oko toga grada – taj uspjeh nije potrajao dugo.
Dapače, jedva da je potrajao malo po okončanju neočekivane posjete ukrajinskoga predsjednika Volodomira Zelenskog obližnjem Lisičansku u nedjelju, 5. lipnja. Nakon toga, stanje u Severodonjecku se polagano vratilo na staro, tako da Ukrajina i nadalje drži industrijsku zonu na jugozapadu grada, dok ruske snage imaju sjever i istok mjesta. Kako izgleda, centar grada je sada ničija zona koju redovito poklapa topništvo obiju strana, a izgleda da uz teške borbe i prigradska naselja na jugoistoku opet klize iz ukrajinskih u ruske ruke. Sve se to dobro uklapa u sliku po kojoj Severodonjeck za Ukrajinu sada prvenstveno služi kao polje urbane borbe s inače bitno premoćnim ruskim protivnikom – gdje takvo borbeno polje praktično obezvrjeđuje glavne ruske prednosti u vatrenoj moći. S druge strane, ako stvari za branitelje i krenu temeljito krivo, uvijek im tu ostaje povlačenje preko rijeke Siverski Donjec u Lisičansk – uporište na uzvisini, s boljim logističkim zaleđem i pregledom nad rijekom.
No, kako se rijeka Siverski Donjec postupno profilira kao lokalna razdjelnica osvojenih područja s jakim ruskim snagama, i branitelja na njenoj južnoj obali – treba naglasiti da sve veću ulogu ima i sprečavanje njenog prelaska bilo većinom uništenim mostovima, bilo postavljanjem pontonskih mostova, ili desantnim prijelazom na kakvome gazu. Sve toplije vrijeme u Donbasu navodno je smanjilo razine riječnoga toka i suštinski olakšalo prijelaz preko ove prirodne prepreke – pa zato ne čude za sada još nepotvrđene vijesti da su Rusi nakon osvajanja Svjatogirska možda uspjeli nedaleko mjesta Tetjanivka pregaziti rijeku te postupno zauzeti tamošnji prostor oveće riječne okuke sa selima Prišib i Sidorove. Ako se ove vijesti pokažu točnima, to bi značilo da se ukupno oko 30 ruskih taktičkih skupina razine bojne sada na ujedinjenoj fronti sa sjeverozapada približava Slovjansku. Iako je već danima bilo primjetno da u smjeru Slovjanska jača pritisak sa sjeverozapada, iz prostora oko osvojenog grada Izjuma, sada bi ukrajinske linije koje su to branile (potez Dolina-Bogorodične) najednom bile ugrožene i sa sjevera – pa bi se linije borbe i s te strane od dvadesetak pomakle na desetak km od Slovjanska, jednako kao što su sad već i na desetak km sjeveroistočno u prostoru sela Stari Karavan. Uz sve to, ne čudi da su baš jučer čelnici proruske tzv. Luhanske Narodne Republike i službeno objavili početak borbi za Slovjansk – koje će uvelike ovisi o sposobnostima ruskog prelaženja rijeke Siverski Donjec i ukrajinskim mogućnostima osporavanja takvih nastojanja.
Za to vrijeme tek je nešto bolje stanje dalje na istoku, u širem prostoru već spominjanog ukrajinskog uporišta Lisičansk. Dok se odande podupire ukrajinski otpor preko rijeke – u Severodonjecku – ujedno branitelji zadržavaju i ruske napade s istoka, u oko 14 km udaljenom prostoru sela Ustinivka i Toškivka koja već neko vrijeme učestalo mijenjaju ruke i poprište su ogorčenih borbi. Taj se prostor dalje južno veže na ukrajinsko uporište Girske, i onda još 4 km južnije i na uporište Zolote. Baš je taj prostor oko Zolote zadnjih dana posebno problematičan. Naime, u zaleđu tog malog utvrđenog grada, koji je postupno srastao od 5 blisko smještenih sela, probili su se ruski agresori s juga, iz prostora oko mjesta Popasna. Nakon ogorčenih borbi, izgleda da je napadačima jučer ipak uspjelo zauzeti selo Komišuvaha, koje je neposredno u zaleđu uporišta Zolote – tako da se tu počinje otvarati pitanje ili oslobađanja te bitne točke, ili ukrajinskog napuštanja Zolote radi izbjegavanja opkoljavanja.
Iako je ovo tek segment širih borbi na prostoru oko Popasne, u kojima Rusi iz tog mjesta osvojenog prije mjesec dana nastoje napredovati kako na sjever u zaleđe ruske obrane Lisičanska, tako i na sjeverozapad preko Soledara prema Slovjansku, ali i na zapad do Bahmuta i onda Kramatorska, to njihovo aktualno zauzimanje sela Komišuvaha jedan je od rijetkih ozbiljnijih pomaka bilježenih na ovome bojištu. Iako su širom te zone bilježeni ogorčeni ruski napadi na niz manjih sela i ukrajinskih logističkih pravaca, praćeni masivnim topničkim udarima s obje strane - pomaka je zapravo bilo malo. A i kad bi se dogodili, oni su bitni tek ako postavljaju osnove za neka dalja ozbiljnija napredovanja – kao što okupacija Komišuvahe otvara pitanje sudbine uporišta Zolote, a onda i pitanje održanja istočne obrambene linije ukrajinskog dijela Luhanske oblasti na potezu Lisičansk-Toškivka-Girske- Zolote. No, dok se takvi preokreti ne dogode, borbe zapravo ostanu ograničene na niz malih mjesta u ravnici, gdje se malobrojne kuće, polja i poljske fortifikacije svakodnevno ore bezbrojnim granatama i raketama s obje strane.
|
|