|
|
Post by kulinban on Dec 28, 2020 19:35:13 GMT
Koja je bivša republika najviše izgubila raspadom Jugoslavije? Na temelju poznatih ekonomskih podataka o BDP-u po stanovniku i prosječnoj plaći pokušat ćemo doći do odgovora na pitanje iz naslova. PIŠE Branimir Perković Raspad Jugoslavije je na više načina bio traumatičan događaj. Naravno, rat u Hrvatskoj i BiH je sigurno najtraumatičniji razvoj događaja odgovoran za mnoge tragične ljudske sudbine i sigurno se radi o najvećem šoku koji je nastao raspadom Jugoslavije. Ali kako je raspad promijenio međusobne odnose ekonomske moći i životnog standarda među bivšim republikama? Kada se pogledaju različiti statistički podaci o ekonomskoj razvijenosti jugoslavenskih republika, mogu se vidjeti neke podudarnosti s današnjim stanjem, ali i neke bitne razlike. Slovenija je bila najrazvijeniji dio Jugoslavije, a i danas je najrazvijenija država nastala raspadom bivše Jugoslavije. Kosovo je uvijek bilo najslabije razvijeno, a BiH i Makedonija su bili nešto razvijeniji. U odnosu na prosječni BDP cijele Jugoslavije vidljiva je velika divergencija između relativno bogatih republika Slovenije, Hrvatske i autonomne pokrajine Vojvodine te sve veće nazadovanje BiH, Crne Gore, Makedonije i Kosova. Uža Srbija (bez Kosova i Vojvodine) je stagnirala od 1952. do 1989. u odnosu na prosječni BDP po glavi stanovnika na razini cijele Jugoslavije. Jasno je da je unatoč centralnom planiranju razvoj Jugoslavije bio neujednačen i sve podijeljeniji na relativnu uspješne (u okvirima Jugoslavije) republike Sloveniju, Hrvatsku i a.p. Vojvodinu te na neuspješne republike BiH, Makedoniju i a.p. Kosovo. Uža Srbija se održavala oko prosjeka iako je i ona polako zaostajala za Hrvatskom i Slovenijom. Srbija je za Hrvatskom u Jugoslaviji tek blago kaskala u gospodarskom rastu, tek za nekih 0,2% razlike u rastu godišnje.   Neujednačeni razvoj je bio problem za državnu vlast koja je htjela stvoriti sliku da se podjednako brine za sve dijelove Jugoslavije. U pitanju je bila i stabilnost same države jer velike razlike u razvijenosti unutar multinacionalne države mogu vrlo lako biti iskra koja će zapaliti druge društvene probleme. Da bi se to spriječilo, stvoren je fond za pomoć nerazvijenim republikama u koji su uplaćivale sve republike, ali su neto primatelji bili BiH, Kosovo, Makedonija i Crna Gora dok su Slovenija, Hrvatska, Srbija i Vojvodina bile neto uplatitelji. No, ni takvo rješenje nije bilo zadovoljavajuće, bar za one republike koje su bile neto uplatitelji u fond te su često ogranci partije iz Hrvatske i Slovenije prigovarali središnjici da njihove republike previše izdvajaju za pomoć nerazvijenima. Duži period je Slovenija bila najveći uplatitelj u fond relativno njenom stanovništvu i to je stvaralo nezadovoljstva u ograncima Komunističke partije Slovenije. Posebni problem je stvarala činjenica da Hrvatska uplaćuje više od uže Srbije (u većem razdoblju), unatoč tome što je imala daleko manji broj stanovnika, a ne toliko veći stupanj gospodarskog razvoja. To je stvaralo tenzije na relaciji Zagreb-Beograd, posebno u vrijeme krize 80-ih godina. Hrvatska je tvrdila da uplaćuje u fond nesrazmjerno puno u odnosu na broj stanovnika i gospodarsku razvijenost, posebno u odnosu na Srbiju. Ta situacija je stvarala dojam da Beograd gospodarski iskorištava Hrvatsku (i Sloveniju) dok štedi užu Srbiju te je ojačalo one političke snage koje su zagovarale izlaz Hrvatske iz Jugoslavije. Argument je bio da Hrvatska podnosi prevelik teret pomoći nerazvijenim republikama (BiH, C.G., Makedonija i Kosovo), a uža Srbija sudjeluje puno manje nego što bi s obzirom na broj stanovnika i razvijenost trebala. Dodatno nezadovoljstvo je stvarala činjenica da unatoč ogromnom kreditiranju od strane Hrvatske, Slovenije, Vojvodine i Srbije nerazvijene republike i pokrajine svejedno sve više zaostaju. Zbog toga se stvarao dojam korupcije unutar samih centralnih vlasti u Beogradu. Prema navodima Mate Crikvenca, dugogodišnjeg direktora Republičkog zavoda za planiranje, Hrvatska je 80-ih izdvajala 1,5% BDP-a za nedovoljno razvijene republike, što otprilike odgovara iznosu BDP-a Zapadne Njemačke koji je dolazio iz SAD-a za pomoć poslijeratnoj obnovi iza 2. svjetskog rata. Iako su namijenjena sredstva rasla iz godine u godinu, ipak su Kosovo, Makedonija, BiH i Crna Gora sve više zaostajale, što se nastavilo i raspadom Jugoslavije. Raspad Jugoslavije je samo intenzivirao već započeti proces gospodarske divergencije među republikama bivše Jugoslavije. Trenutno prosječna plaća u Sloveniji iznosi oko 1.100 eura, Hrvatskoj 866 eura, Crnoj Gori 511 eura, BiH 450 eura, Makedoniji 399 eura i Kosovu 374 eura. Ta razlika je veća nego u Jugoslaviji, ali nije nekakav novi trend nego nastavak ekonomskog udaljavanja Hrvatske i Slovenije od ostatka bivše Jugoslavije. Velika razlika između trenutnog stanja i onog u Jugoslaviji je veliko nazadovanje Srbije, koja u Jugoslaviji nije puno zaostajala za Hrvatskom a danas s prosječnom neto plaćom od 424 eura građani Srbije imaju manje od 50% plaće građana Hrvatske. Situacija za Srbiju nije ništa bolja ni mjereno BDP-om po stanovniku (nominalni), koji iznosi 13.300 dolara za Hrvatsku i tek 5.900 za Srbiju. Očigledno je raspad Jugoslavije relativno najviše naštetio Srbiji. Dva su glavna razloga. Prvi je puno veći pad BDP-a u prvih nekoliko godine 90-ih, kada je Srbija (tada još uvijek Jugoslavija) imala velike probleme s hiperinflacijom i nagomilanim viškovima radne snage. Te probleme iz Jugoslavije su naslijedile Hrvatska i Slovenija, ali su puno brže stabilizirale svoje gospodarstva. Drugi razlog je politički. Politika u Srbiji je osjetno više bila totalitarna i premrežena korupcijom u odnosu na Hrvatsku. Problemi su bili slični, ali ipak intezivniji. Odsusvo prave političke oporbe, izostanak medijskih sloboda, korupcija i loša monetarna politika (duža i veća hiperinflacija 90-ih te konstantno viša stopa inflacije kasnije) su dodatno unazadile Srbiju u odnosu na Sloveniju i Hrvatsku. Rat na Kosovu i međunarodna izolacija su samo pogoršali ionako teško stanje. Sve države i pokrajine bivše Jugoslavije su u novo socio-ekonomsko uređenje ušle s teretom starih problema iz Jugoslavije i sve su neiskreno ušle u proces tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju. I dan-danas postoje brojni ostatci Jugoslavije u političkom i ekonomskom životu te se sile koje fetišiziraju Jugoslaviju grčevito bore da zadrže stare socijalističke zablude. To se ne ogleda samo u formalnom institucionalnom uređenju, nego možda još i više u općem društvenom socijalističkom mentalitetu koji je ostao isti, a samo je promijenio predznak iz "jugoslavenski" u nacionalni. Nacionalni socijalizmi u narodima bivše Jugoslavije su razlog dostizanja, i kasnije prestizanja, od strane država nastalih raspadom SSSR-a. Primjeri za to su brojni, od bacanja 30 milijardi kuna za "spas" brodogradilišta u Hrvatskoj do institucija kao što je "Federalni zavod za programiranje razvoja" u BiH. Nažalost, takvih primjera je jako puno u državama nastalim raspadom Jugoslavije, a bez oštrog prekida s takvim društvenim, pravnim, političkim i gospodarskim praksama sve će države nastaviti zaostajati za ostalim državama u okruženju. Situacija je posebno loša u Srbiji, koja relativno najbrže zaostaje. Nastavak vjerovanja u stare zablude od prostora bivše Jugoslavije stvara crnu rupu Europe.
|
|
|
|
Post by kulinban on Dec 28, 2020 19:53:25 GMT
Ekonomija Titove Jugoslavije: odlaganje neminovnog kraha Predrag Rajšić Ovaj tekst namenjen je svima nama, a posebno onima koji misle da je jugoslovenska ekonomija za vreme Tita bila izgrađena na stabilnim temeljima. Ako pogledamo i analiziramo ekonomske pokazatelje, moramo priznati da je ideja o robusnosti jugoslovenske ekonomije bila iluzija i da je “blagostanje” o kojem mnogi jugonostalgičari danas govore bilo pozajmljeno na račun budućih generacija. Te generacije sada, uz plaćanje računa za destruktivne ratove devedestih i intervencionističke ekonomske politike država naslednica bivše Jugoslavije, plaćaju i račun kraha neodrživog ekonomskog sistema socijalističke Jugoslavije. Prvi znak da je robusnost jugoslovenske ekonomje bila iluzija pojavio se odmah posle Titove smrti. Osamdesete godine bile su obeležene odlaganjem početka vraćanja spoljnog duga Jugoslavije zbog finansijske nemoći privrede. Jugoslavija je 1991. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi, jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Šta je ovom stanju prethodilo? Prethodilo mu je nekoliko decenija izgradnje ekonomije čija je struktura bila takva da joj je opstanak zavisio baš od stalnog povećanja spoljnog duga – ekonomije zavisnika. Grafikon ispod prikazuje ukupni dug Jugoslavije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aproksimirati trend kretanja ukupnog duga. Linija je eksponencijalnog oblika i prilično verno aproksimira stvarni dug u periodu 1961-1980. Po ovom trendu, ukupni dug se uvećavao za oko 17.6% svake godine u tom dvadesetgodišnjem periodu. Da se se taj tempo rasta nastavio i posle 1980., ukupni dug bi danas iznosio oko 6 hiljada milijardi dolara. Kada imamo u vidu da je danas ukupni godišnji bruto domaći proizvod (BDP) svih bivših jugoslovenskih republika zajedno oko 200 milijardi dolara, jasno nam je o kakvoj se astronomskoj sumi duga radi. Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji se beležio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ.  Ovi brojevi stavljajuu odgovarajući kontekst stvarno uvećanje duga svih bivših jugoslovenskih republika sa oko 20 milijardi dolara 1980. na oko 150 milijardi danas. Tačno je da je 150 milijardi mnogostruko više nego 20 milijardi, ali imajmo u vidu da, kad se uzme u obzir pad vrednosti dolara, 20 milijardi 1980. i 100 milijardi 2014. imaju otprilike jednaku ekonomsku moć. Dakle, u realnoj vrednosti, spoljni dug bivše Jugoslavije se uvećao za oko 50% od 1980. do danas. Iako bismo svi mi možda voleli da je ta cifra manja, upoređeno sa udvostručavanjem spoljnog duga svake tri ili četiri godine pre 1980., to predstavlja dramatično smanjenje rasta. Ovo, naravno, ne znači da je trenutna zaduženost bivših jugoslovenskih republika povoljna i da su ekonomske politike tih država u dobrom stanju. To samo znači da je nerealno bilo nadati se da jugoslovenski dug može da ostane na na nivou od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih promena i smanjenja potrošnje. Iako ovi brojevi nude potencijalno objašnjenje kraha jugoslovenske ekonomije osamdesetih, sam eksponencijalni rast duga ne bi nužno morao voditi krahu, ako je svrha zaduživanja vremenski ograničeno investiranje u projekte koji bi doneli povećanu produktivnost i time omogućili i uspešnu otplatu duga u budućnosti. Nažalost, to nije bio slučaj kada se radi o bivšoj Jugoslaviji. Činjenica da je jugoslovenska ekonomija provela najmanje dvadeset godina pod tempom rasta duga od preko 17% godišnje, sugeriše da se i struktura te ekonomije formirala na taj način da je dalji opstanak ekonomije zavisio od budućeg uvećanja duga. Da bismo razumeli zašto je jugoslovenski dug strmoglavo rastao i zašto je bio neotplativ, potrebno je hronološki analizirati trgovinski balans i indikatore produktivnosti Jugoslavije. Trgovinski balans je makroekonomski pokazatelj odnosa veličine uvoza i izvoza jedne zemlje. Ako je trgovinski balans blizu nule, to znači da su uvoz i izvoz otprilike jednaki. Ako je trgovinski balans pozitivan, ta zemlja izvozi više nego što uvozi i kažemo da postoji trgovinski suficit, a ako je balans negativan, uvoz je veći od izvoza i ta zemlja je u trgovinskom deficitu. Kada je ekonomija jedne zemlje u trgovinskom suficitu, strana valuta (kojom stranci plaćaju proizvode te zemlje) se nagomilava u zemlji izvozniku. S druge strane, strana valuta (kojom se plaća uvoz) se odliva iz zemlje čija ekonomija je u trgovinskom deficitu. Zemlje koje konstantno imaju negativan trgovinski balans se u isto veme zadužuju kod stranih kreditora da bi nadomestile nedostatak strane valute. Nije teško videti zašto je ovakvo stanje neodrživo na duže staze, tj. održivo je samo dotle dok strani kreditori žele da zemlji dužniku pozajmljuju novac. Ako pogledamo ukupan jugoslovenski trgovinski deficit tokom sedamdesetih godina prošlog veka, uviđamo da on ubrzano raste između 1970. i 1980. Štaviše, taj deficit raste čak i brže od jugoslovenskog spoljnog duga. Jedan deo te razlike bio je pokriven doznakama jugoslovenskih emigranata. Na primer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile 1.3 milijarde dolara, a 1972. 2.1 milijardu. Ipak, ni priliv strane valute kroz spoljne kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spreči odliv strane valute iz Jugoslavije. Mereno u procentima BDP-a, ukupni spoljnotrgovinski deficit Jugoslavije između 1970. i 1980. povećao se sa nešto ispod 10% na oko 50% BDP-a.7 Ono što je zabrinjavajuće u ovome nije sama cifra od 50% BDP-a, nego činjenica da je Jugoslavija iz godine u godinu beležila sve veći trgovinski deficit u odnosu na BDP. Ovo je još jedna naznaka da je sama struktura jugoslovenske ekonomije bila takva da je stabilnost cele ekonomije zavisila od priliva stranih sredstava za koje nije postojalo pokriće u domaćoj proizvodnji.  Struktura jugoslovenskog trgovinskog deficita bila je takva da su uvoženi uglavnom repromaterijali kao što su nafta i sirovine. Ovakva struktura proizvodnje ne obećava povećanje produktivnosti u budućnosti kojim bi se pokrio trgovinski deficit iz prošlosti i tako mogli otplatiti dugovi. Štaviše, iako je ukupni obim proizvodnje na nivou ekonomije Jugoslavije rastao jer se koristilo više resursa, produktivnost po jedinici uloženih resursa u većini jugoslovenskih industrija tokom šezdesetih i sedamdesetih godina je opadala. Sa takvom smanjenom produktivnošću, šanse za uspešno vraćanje kredita u budućnosti postaju nikakve. Struktura proizvodnje u kojoj se pozajmljuje novac da bi se kupili repromaterijali prestaje biti održiva onda kada izvor kredita presuši, a to se u slučaju Jugoslavije desilo početkom osamdesetih. Jugoslovenska ekonomija je tada ostala bez spoljnog „goriva” i to je postalo osetno tokom naredne decenije koja je obeležena odlaganjem otplate spoljnih dugova. Jugoslovenska ekonomija ne samo da nije imala kapaciteta za otplaćivanje postojećih dugova, nego je i sam njen kapacitet da funkcioniše u nesmanjenom obimu zavisio od novih zaduživanja. Jugoslovenski BDP stagnira posle 1980., a od 1986. počinje da opada. Ovi pokazatelji sugerišu da priča koju često čujemo o tome kako se bivša Jugoslavija herojski „digla iz pepela” posle Drugog svetskog rata nije potpuna. Prvo, nije jasno koliko je to uzdizanje bilo herojsko, posebno ako je za njega zaslužno neodrživo zaduživanje. Drugo, teško je dati neku ocenu te priče ako ne znamo kako su se neke druge zemlje „digle iz pepela.” Zato, uporediomo BDP10 po stanovniku nekih zemalja koje su krajem četrdesetih godina prošlog veka imale približno jednak BDP kao i Jugoslavija tog vremena. Pogledajmo šta nam istorijski podaci govore. Govore nam da su sve države koje su ovde prikazane, osim Mađarske i Bugarske, imale znatno veći rast BDP-a po glavi stanovnika nego Jugoslavija između 1947. i 1989. Dakle, možda se Jugoslavija herojski digla iz pepela, ali izgleda da su se Japan, Nemačka, Italija, Austrija, Grčka i Španija mnogo herojskije digle iz tog pepela.    Čak i kada se uzme u obzir da su zemlje zapadne Evrope primile američku pomoć u vrednosti od preko 12 milijardi dolara u sklopu Maršalovog plana, ta brojka bledi u odnosu na 47 milijardi dolara koje je Jugoslavija primila kao reparacije za ratnu štetu u Drugom svetskom ratu, što u vidu industrijske opreme što u monetarnom obliku. Uz to, postoje jaki dokazi1da je uloga američkih interesa predstavljenih u politici Trumana i Ajzenhauera u Jugoslaviji u periodu nakon Drugog svetskog rata bila slična onoj u zemljama zapadne Evrope. Ta uloga sastojala se u pružanju političke i ekonomske podrške režimu kao protivteži „tvrdom” socijalizmu Sovjetskog Saveza i njegovih evropskih satelita. Dakle, ne možemo znatno bržu stopu rasta zapadnoevropskih ekonomija pripisati nesrazmernoj pomoći SAD-a u odnosu na Jugoslaviju. S druge strane, Mađarska i Bugarska pokazuju sličan spor rast bruto domaćeg proizvoda kao i Jugoslavija. Osim što valja primetiti da su, za razliku od ostalih ovde prikazanih zemalja, Mađarska i Bugarska imale sličan ekonomski sistem kao i Jugoslavija, detaljnije objašnjenje razlika u brzini „dizanja iz pepela” je tema za posebnu analizu. Ako pogledamo ostale ekonomske indikatore, kao što su primanja po domaćinstvu, stopa inflacije i nezaposlenosti, ni tu situacija nije ružičasta u poslednjih deset godina Titove vladavine. Primanja strmoglavo opadaju krajem sedamdesetih uprkos pumpanju ogromnih količina stranih sredstava u zemlju. Godišnja inflacija se meri dvocifrenim brojevima, a nekoliko godina pred Titovu smrt ubrzava i dostiže 40% godišnje. Stopa nezaposlenosti se, uprkos odlasku preko 1.1 milion (ili 20% radne snage) Jugoslovena na privremeni rad u inostranstvo, od 1970. do 1980. popela sa nešto ispod 7% na 12%. Takav rast nezaposlenostii stope ekonomske emigracije bi se u ekonomskoj literaturi okarakterisao kao znak duboke recesije. Dakle, jugoslovenska ekonomija je kasnih sedamdesetih bila u očajnom stanju, ali je to zamaskirano uvećanjem stranih kredita epskih proporcija u kombinaciji sa povećanjem ekonomskog iseljavanja stanovništva. Možda je vreme da revidiramo svoja uverenja o „herojskim uspesima” bivše nam domovine i priznamo da je, uprkos neprestanom rastu priliva stranih sredstava u vidu kredita bez pokrića, deviznih doznaka milionske dijaspore i politički motivisane američke ekonomske pomoći, jugoslovenska ekonomija beležila skroman rast. Ali, čak je i taj skromni rast bio neodrživ bez kontinuirane strane pomoći. Ono što se dogodilo osamdesetih i devedesetih, samo je otkrivanje stvarnog stanja jugoslovenske ekonomje. Kao kad hronični alkoholičar mora da se suoči sa realnošću svoje zavisnosti, tako smo se i mi, kad-tad, morali suočiti za realnošću nemoći jugoslovenske ekonomije da funkcioniše bez spoljnog dopinga.katalaksija.com/2014/02/24/ekonomija-titove-jugoslavije-odlaganje-neminovnog-kraha/
|
|
|
|
Post by kulinban on Dec 30, 2020 9:13:14 GMT
|
|
|
|
Post by kulinban on Dec 30, 2020 9:14:23 GMT
|
|
|
|
Post by kulinban on Dec 30, 2020 21:11:21 GMT
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 1, 2021 9:10:33 GMT
BDP ex YU republika 1990 - 2000.
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 1, 2021 9:27:27 GMT
4,3% BDP exYU za JNA
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 2, 2021 17:34:12 GMT
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 2, 2021 22:51:02 GMT
Golf 7 se mogao kupiti za 35.000 KM što je 36 prosječnih bh plata i dakle daleko manje nego 1989. kada je za tadasnji Golf 2 bilo potrebno izdvojiti 96 prosječnih yu plata za njjeftinije auto bilo je potrebno 19 prosječnih jugo plata, tj. za Peglicu, poljsku verziju Fiata 126, danas treba 25 prosječnih BH plata (960 KM) za sasvim pristojno auto Škodu Fabiu 
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 3, 2021 10:40:08 GMT
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 4, 2021 20:29:58 GMT
Dok vam je ćopavi zagorac trpao u dupe američke dolare znali ste da kenjate o bratstvu jedinstvu i da se smeškate jedni drugima, a onda... onda je došlo vreme da svedete račune. Nema problema. Samo, što ih niste ranije svodili, ha? Nego ste se 50 godina izdrkavali, 50 godina vozali skupa kola, karali najbolje pičke, pa sad kad se kita više ne diže, e ajde sad da se malo bavimo o poštenjima. E, pa, iskenjam se ja to na to vaše poštenje i na celu tu vašu poštenu generaciju, pizda vam materina, da vam pizda materina, svima vama... poštenima.
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 5, 2021 20:42:07 GMT
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 13, 2021 20:23:21 GMT
STVARNO STANJE STVARI: Ovaj tekst o bankrotu Jugoslavije objavljen je prije 35 godina, a i danas zvuči poznato!
(Napisala: Neda Nikolić (RTV revija, 1982.)
Juni1982 odgađanja više nema. Do kraja ovog mjeseca Jugoslavija mora vratiti 982 milijuna dolara duga prema inozemstvu, a već idućeg mjeseca i u prosincu, za otplatu dospijeva još preko milijardu! U prijevodu: riječ je o nezamislivoj svoti većoj od deset i pol milijardi starih dinara!
Cifre su tako velike da prošle jeseni, kada su delegati u Skupštini Jugoslavije pitali tko će vratiti 4 milijarde prošlogodišnjeg kredita, budući da se 3 i pol milijarde 1982. moraju platiti za ranija zaduženja, nitko nije mogao odgovoriti.
Naravno, riječ je o tome da Jugoslavija tih novaca- nema. Nije ih imala ni ranije, ali je godišnja dugovanja otplaćivala onako kako to rade i svi danas u svijetu: uzimala je nove pozajmice kako bi platila stare. Neki veliki krediti pretvarani su u dugoročne, i na taj način je njihovo vraćanje odgađano.
Sada odgađanja više nema, a nema mogućnosti ni za nova zaduženja. Kad bi ih i bilo, to bi bio najskuplji način odgovaranja obavezama...
Model izlaska iz krize
Svjetska privreda drastičnim mjerama traži izlaz iz recesije, čiji se vrhunac predviđa tek za 1983. To znači da je vodeća monetarna sila, Amerika, koja, otkad je ukinuta zlatna podloga dolara, praktički diktira tempo izlaska iz recesije, konačno pribjegla isprobanim restriktivnim mjerama od kojih su strahovale sve nerazvijene zemlje, uključujući i polurazvijene, kao što je Jugoslavija.
Još 1979. godine Reagan je započeo uvođenje promjena u monetarnoj politici s ciljem da se inflacija zaustavi pomoću tzv. "skupog novca". To u pravilu znači kresanje budžeta, socijalnih davanja, smanjenje administracije, investicija i potrošnje sirovina i energije, robne razmjene, osobne potrošnje i zaposlenosti.
Ovo je opći model izlaska iz krize koji podrazumijeva niz surovih intervencija i moguće socijalne potrese, ali to je otprilike isto ono što je već uspješno provela vlada Margaret Thatcher, a što je Zapadna Nemačka promišljeno i bez političkih previranja već ugradila u svoju ekonomsku politiku.
Listi navedenih mjera Reagan je, da bi obuzdao investicije i održao vrijednost dolara, dodao i takozvane "promjenjive kamatne stope", u koje je ugrađena inflacija i koje sprječavaju svako nerealno zaduživanje.
Sada kamatne stope američkih banaka prelaze čak 30 posto vrijednosti kredita, što znači da nitko normalan neće tražiti kredit ako nema u vidu zaista dobru investiciju.
Gorki lijekovi
Posljedica toga je da su već ionako nepovoljni, kratkoročni i lihvarski krediti zapadnih banaka, sada zemljama dužnicama postali praktički nedostupni. Što se Jugoslavije tiče, stvar je jasna - pod svaku cijenu se mora naći način da dođemo do dodatnih sredstava.
Prvi uvjet za rasplet naše ekonomske krize je da sve dosadašnje pozajmice uredno vraćamo. Uostalom, to je i jedini način da izbjegnemo mogući bankrot, jer međunarodni monetarni sistem poznaje samo dva izlaza: dodatne pozajmice ili uništavanje dužnika.
"Zapadni bankari strahuju da jugoslavenski problemi - iako sad nisu ozbiljni - mogu to postati ako nervozni kreditori presjeku zajmove" - pisao je prije mjesec dana "The Wall Street Journal".
To što bankari misle da naši problemi nisu ozbiljni, možda će utješiti kreditore, ali nas neće.
Da je do nervoze već došlo, može se zaključiti po neuobičajenoj izjavi američkog State Departmenta, kojom je nastojao uvjeriti bankare da Jugoslaviju ne bi smjeli tretirati kao Poljsku. Ipak, vrlo je teško objasniti bijelom svijetu sve specifičnosti našeg povijesnog nasljeđa, samoupravnog razvoja, kao i političkog sistema.
To što mi, kada tražimo kredite, objašnjavamo kako je Jugoslavija specifična politička tvorevina ravnopravnih naroda i narodnosti u kojoj se ekonomski život odvija prema dogovoru republika, pokrajina, općina i regija, dogovorom stavova o prioritetima koje je još u tijeku - kreditore uopće ne može impresionirati.
Nedavna anketa koja je obuhvatila stotinjak najvećih svjetskih banaka pokazuje da je njihov glavni strah opasnost od lančanog sloma međunarodnog sistema kreditiranja zbog bankrota neke velike dužničke zemlje ili velikog broja odgoda plaćanja.
U svjetlu tih razloga, naš dosadašnji način izlaska iz krize za njih je neshvatljiv i bizaran.
Kada je Indija dobila najveći novčani kredit u povijesti Međunarodnog monetarnog fonda (pet i pol milijardi dolara), Fond je tražio garanciju da će sredstva biti iskorištena za ispravljanje strukturne neravnoteže privrede i da će troškovi koji ne služe razvoju, kao i državni proračun, biti drastično smanjeni. Usprkos obećanjima, indijska vlada od svega toga ukinula je jedino dodatak na skupoću administraciji, neke privilegije na željeznici i izdala najavu o štednji goriva.
Znači, ipak nismo najgori.
Pogotovo ako naš dug od približno 19 milijardi dolara usporedimo s poljskim od 32 milijarde i argentinskim od čak 34 milijarde: po razvijenosti Jugoslavija još zauzima solidno 38. mjesto u svijetu, što dokazuje dohodak od 2.620 dolara - smjestili smo se između Urugvaja (2.820) i Argentine (2.390).
Usvojen program stabilizacije
Svaki ekonomist zna da zakon ponude i potražnje nije moguće suzbiti putem samoupravnih dogovora. Isto tako, poznate su, više-manje, sve mjere koje stoje na raspolaganju za rješavanje ekonomskih kriza. To su, uglavnom, one koje i spomenuti Fond zahtijeva od niza nerazvijenih zemalja prije dodjele kredita.
Naime, radi se o tome da se provedu vrlo neugodne restrikcije: da se na minimum svedu neproizvodne investicije, zamrznu nadnice, prepolovi državna mašinerija, poveća nezaposlenost, smanje sva prosvjetna i socijalna davanja, obustave neisplative investicije i proizvodnja (otpuštanje, ukidanje tvrtki), uvede maksimalna štednja sirovina i energije, da se proširi tercijarni sektor (mala privreda, uslužne djelatnosti), i da se potpuno liberaliziraju cijene, kako bi djelovanjem zakona, ponude i potražnje vrijednost proizvodnje bila dovedena u vezu s realnim, svjetskim cijenama.
Upravo mogućnost djelomičnog provođenja ovakvih mjera već mjesecima razmatra savezna Komisija za stabilizaciju. Sada je usvojen i program stabilizacije, ali tek predstoji višemjesečno mukotrpno dogovaranje o tome koje mjere, kada i kako primijeniti.
U međuvremenu, savezna vlada će raditi svoj posao – gasit će požare izvanrednim odlukama, dekretima i sve širim administriranjem, s paradoksalnim ciljem da se jačanjem administrativnih mehanizama smanji državna regulativa i naposljetku otvori prostor za elementarne ekonomske zakonitosti.
Živi bili pa vidjeli
Od prošle godine, privredna kretanja su se "zaoštrila". Dogodilo se upravo ono što su skeptici, pozivajući se na zdrav razum, i predviđali prilikom donošenja privrednog plana za 1982. Tada najveći problem, deficit u razmjeni s inozemstvom, koji je iznosio 2,3 milijarde - smanjen je na 635 milijuna dolara, ali za to smo platili vrlo visoku cijenu.
Ako zanemarimo pad društvenog standarda za 8 posto i porast cijena za 46 posto, usprkos povećanju zaposlenosti iznad planirane (podnošljive) granice, usporen je privredni rast, a u poljoprivredi je fizička količina proizvodnje za dvije trećine manja od planirane.
U prvoj polovini ove godine izvoz je povećan za 5,3 posto, a uvoz je za 13 posto manji, ali bez obzira na to, plan izvoza nije ostvaren. Pokrivenost uvoza izvozom popela se na zavidnih 72 posto, no od velike želje da rast cijena ne prijeđe 13 posto, nema ništa, tako da bismo sada bili sretni da ovu godinu izguramo i s 23 posto.
Sve to plaćeno je zaduživanjem.
Još nikome u javnosti nije pošlo za rukom da sazna stvarnu prezaduženost Jugoslavije. Razni nadležni već mjesecima daju proturječne podatke koje zatim međusobno demantiraju, tako da su na kraju delegati obaju vijeća Savezne skupštine morali na zatvorenoj, tajnoj sjednici biti obaviješteni o stvarnom stanju.
Skupe iluzije
Izgleda da je tek sada jasno i glasno s najviših pozicija rečeno ono što ekonomisti godinama ponavljaju: jugoslovenska ekonomska kriza izrasla je na gotovo dva desetljeća dugom administrativnom gušenju ekonomske logike u upravljanju privredom, ona je rezultat lakomislenog potiskivanja ekonomskih zakona u korist političkog voluntarizma jedne naopake ideje o ubrzanom ekonomskom rastu i neodgovornom trošenju "otuđenog" viška rada.
Sociolozi su skloni korijen krize tražiti ne u ekonomiji, nego u politici koja je odgovorna za
tzv. "institucionalni gigantizam" koji je doveo do toga da danas imamo milijune članova delegacija, tisuće zakona i propisa, na desetke tisuća samoupravnih sporazuma, milijune sastanaka i delegatske materijale koji se mjere na tone i koje ćemo uskoro od delegacije do delegacije prevoziti kolicima.
Toj mašineriji dodajmo još i državu - tisuće stručnih službi, tajnika, kao i poznate SIZ-ove, mjesta za desetke tisuća neproduktivnih posrednika između živog rada i raspolaganja viškom tog rada.
Ako ovoj slici dodamo poznatu dijagnozu o nedostatku odgovornosti, a sve češće se čuje da je kod nas zapravo "društvena moć obrnuto razmjerna stupnju odgovornosti", onda je jasnije zašto mjesecima čekamo da "saznanja prodru u svijest" i da "stavovi zažive, kako bismo ih ispoštovali."
Još od napuštanja privredne reforme, povećana stopa rasta naše privrede dopingirana je tzv. dodatnom ili uvoznom akumulacijom, što je udomaćeni izraz za strani kredit, a narasle potrebe "institucionalnog gigantizma" plaćane su tzv. "deficitarnim financiranjem" - u prijevodu: štampanjem novaca bez pokrića.
Struktura ulaganja i proizvodnje, točnije - raspodjele, orijentirana je na prerađivačke kapacitete i uvoz sirovina, a osnovne stvari, kao što su energetika, sirovine i hrana potpuno su zanemarene. Uz to, ekonomska politika godinama je poticala razvoj privrede na bazi domaćih kredita, pri čemu je dužnik, s ovim stupnjem inflacije, vraćao svega 39 posto duga.
U tim uvjetima, svaki normalan privrednik bio je prisiljen investirati pomoću kredita, kako bi izbjegao vraćanje stvarne vrijednosti duga. Logična posljedica bila je potpuna kontrola cijena, koje su formirane mimo ponude i potražnje, političkim pogađanjem i dogovorima.
Iluzija da se ekonomske zakonitosti mogu gušiti bez ozbiljnih ekonomskih, pa i socijalnih potresa i da se zakon ponude i potražnje može ukinuti dogovorom, počela je blijediti pred eksplozijom nestašica roba, koja je nužna posljedica ovakvog administriranja.
Onda je došlo do tzv. "podgrijane potrošnje", što znači da kad je ponuda manja od potražnje, cijene
neminovno skaču, a vrijednost novca slabi, pa svatko gleda da ga se što prije riješi kupovinom bilo koje robe, dok je još ima.
I tako smo stigli do onog fantastičnog "ubrzanja inflacijske skale."
Pošto ima znakova da je "zaživjela svijest" o tome da se ekonomija jedne zemlje ne može voditi na bazi jake volje i da nema nikakvog spasonosnog čuda koje bi olakšalo izlazak iz krize, preostaje još da nabrojimo neke od planiranih stabilizacijskih mjera koje djelomično potvrđuju ono što je do sada rečeno.
Te mjere - obećava SIV – bit će provedene "snažnom disciplinom".
Iako će većini zazvučati apokaliptično, prijedlozi Krajgerove komisije tek idu u proceduru dogovaranja iz koje će, možda, izaći u ublaženom obliku. Predviđa se, između ostalog:
- Pad i restrukturiranje investicija (učešćem u kreditima i do 33 posto i osobnom odgovornošću za investicijske odluke), smanjenje rasta društvenog proizvoda, smanjenje porasta ili pad zaposlenosti, izvanredne izmjene Zakona o udruženom radu zbog oslobađanja od neproduktivne radne snage i uvođenja rada s polovinom radnog vremena ("Nitko nema monopol na radno mjesto"), rasterećenje privrede u "maksimalnom iznosu" od 5 posto smanjenja poreza i doprinosa, otvaranje stečaja OUR-a koji proizvode gubitke, maksimalna ulaganja u poljoprivredu i malu privredu radi zapošljavanja dijela od 800.000 nezaposlenih, od kojih je 3/4 mladih i 40 posto sa sela, drastično smanjenje potrošnje u vanjskoj privredi te opće i zajedničke potrošnje (otprilike 20 posto), smanjenje osobnih dohodaka i - u prvoj godini - jačanje administrativne kontrole cijena s ciljem da se do kraja 1984. počne prelaziti na svjetske cijene, koje će se formirati prema ponudi i potražnji.
Pod uvjetom da se navedene mjere rigorozno provode, predlagači očekuju da do 1985. godine inflacija postupno padne na desetak posto, čime bi se postigao sadašnji svjetski prosjek i ostvarila konvertibilnost dinara.
Bez obzira na to što ove mjere očigledno predstavljaju samo polovično uvođenje ekonomskih kriterija u našu privredu, njihova primjena bila bi vrlo bolna i izazvala bi - u ograničenom periodu - neugodne socijalne potrese.
S druge strane, ako ove restrikcije ne budu bile brzo, efikasno i do kraja provedene, Jugoslavija gubi i posljednju šansu da izbjegne privredni slom.
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 13, 2021 20:47:22 GMT
Kriza solventnosti u SFRJ
SFRJ je nasledila dugove Jugoslavije kao njena pravna naslednica, ali je nastavila da u inostranstvu uzima nove kredite za izgradnju infrastrukture i kupovinu mašina i opreme. Ovo nije predstvljalo problem do 1970-ih: ekonomski rast je bio visok, a rast međunarodnog duga bio je kontrolisan, i nije bilo problema u njihovoj otplati. Međutim, ovo se sve menja: smanjuju se prilivi po osnovu ratnih reparacija i međunarodne ekonomske pomoći, a ekonomski rast usporava. Na svetskim finansijskim tržištima pojavilo se mnogo novca (“petrodolari”: novac dobijen prodajom velikih količina nafte iz arapskih zemalja), što je oborilo kamate na kredite.
Međutim, ono što je stvarno otvorilo vrata nekontrolisanom zaduživanju bilo je donošenje Zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom, koji je omogućio preduzećima da se zadužuju u inostranstvu i da devize dobijene kreditima pretvore u dinare. Na taj način je zaduživanje u inostranstvu postalo pokriće za povećanje potrošnje u zemlji – na sve to treba dodati tada postojeći sistem koji je knjiški primer moralnog hazarda. Preduzeća su se zaduživala ukoliko su iole imala mogućnosti za tako nešto, znajući da će im u slučaja poteškoća sa otplatom duga država priteći u pomoć, pošto je za inostrane dugove garant bila Narodna banka Jugoslavije. Sa druge strane, dobijeni krediti su se uglavnom trošili nenamenski jer su radnički saveti često ta sredstva prebacivali iz investicija u isplaćivanje plata, viškove zaposlenih, gubitke po završnim računima ili podizanje novih komercijalnih zgrada preduzeća. Ovakvi rashodi nisu generisali nove devizne prilive, kao što bi to bio slučaj da su korišćeni za osavremenjivanje proizvodnje za izvoz.
Ono što je stvarno otvorilo vrata nekontrolisanom zaduživanju bilo je donošenje Zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom
U periodu 1965-1971. inostrani dug Jugoslavije povećan je za 2 milijarde američkih dolara, a 1971-1977. za novih 6,3 milijarde. Stanje se još više pogoršalo 1977. donošenjem Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom, kojima su republike i pokrajine dobile samostalnost u skoro svim ekonomskim poslovima, pa i kreditnim, sa inostranstvom. Ovim zakonom su republike i pokrajine dobile pravo da se zadužuju u inostranstvu – da bi se izbeglo preveliko zaduživanje, bilo je predviđeno zajedničko dogovaranje o mogućoj visini zaduženosti republičkih jedinica, ali bez ikakvih kaznenih sankcija u slučaju njihovih prekoračenja. Time je pokrenuta nova lavina inostranog zaduživanja pa je za samo 3 godine 1977-1981. spoljni dug dupliran sa 9,3 na 18,4 milijarde dolara. Time se SFRJ pridružila grupi najzaduženijih zemalja sveta i našla se u društvu Argentine, Bolivije, Brazila, Čilea, Obale Slonovače i Nigerije.
Drugi naftni šok je još više pogoršao situaciju jer je dodatno povećao cene najvažnijih uvoznih sirovina (nafta) i svetsku ekonomiju doveo u ozbiljnu ekonomsku krizu sa visokim kamatnim stopama i inflacijom. Dok su se kapitalističke zemlje sa njom uspešno izborile, promenivši sistem privređivanja novom fazom privatizacije do tada glomaznog javnog sektora, restriktivnom monetarnom politikom i uvođenjem novih tehnoloških inovacija u proizvodni proces, socijalističke zemlje su se za to vreme vrtele u začaranom krugu. Veliki broj ovih zemalja je zapao u problem sa platnim bilansom zbog skupljeg uvoza i smanjenog izvoza, a povećanje kamatnih stopa na svetskom finansijskom tržištu je smanjilo mogućnost za novim zaduživanjem u inostranstvu, i povećalo dotadašnje rashode na kredite.
Ubrzo su zemlje Centralne i Istočne Evrope morale da proglase nemogućnost dalje otplate svojih dugovanja. To su uradile Poljska, Mađarska i Rumunija, a od 1983. im se pridružila i SFRJ, sa spoljnim dugom većim od 20 milijardi američkih dolara, što u današnjim dolarima (iz 2020) iznosi oko 57 milijardi. Ali ni ovaj dug nije bio preterano visok u međunarodnom poređenju, pošto je iznosio nešto ispod 40% BDP-a – uporedimo to sa današnjom Srbijom, čiji javni dug je mnogo viši, i dostići će oko 60% BDP-a krajem ove godine, ali država i dalje može da plaća svoje dugove. To samo znači da tadašnja jugoslovenska privreda sa slabim izvozom, i bez međunarodnog kretanja kapitala, nije mogla da generiše sredstva za plaćanje ni tih manjih iznosa kredita.
Usledili su pregovori sa MMF-om, i dogovoreno je reprogramiranje kredita kroz produženje rokova otplate, kao i delimično refinansiranje odobravanjem novih kredita sa nižom kamatom. Te mere su znatno smanjile obaveze SFRJ, jer je spoljni dug time smanjen za 30% tj. za oko 7 milijardi dolara do 1990. Istovremeno, Jugoslavija se obavezala na niz reformi kojim bi se ostvarili preduslovi za bolje privredne rezultate, koji su bili poznati kao programi stabilizacije savezne premijerke Milke Planinc. Ove godine su ostale zapamćene po nestašicama goriva, deterdženta i čak kafe, jer nije bilo dovoljno deviza za njihov uvoz.
|
|
|
|
Post by kulinban on Jan 13, 2021 21:04:52 GMT
Nedostatk deviza i skupa nafta odveli Jugoslaviju 1982. u bankrot
AUTOR
ZORAN VITAS
09. 07. 2015.
U sjećanju su mnogih hrvatskih građana osamdesete godine, neposredno nakon smrti Josipa Broza, kada su u nekadašnjoj državi zaredali događaji koji su umnogome signalizirali kako je također riječ o bankrotu. Ima tu dodirnih točaka s tekućom krizom u Argentini, naravno, i s događajima u Grčkoj, a da je uistinu bila riječ o bankrotu slažu se i neki povjesničari. Ipak, stvari koje su se odvijale te ne samo 1982., nego i 1987. teško je potkrijepiti papirima jer je s arhiva bivše države iz tog doba moratorij tek skinut s obzirom na to da je bila riječ o 30-godišnjem embargu. Tek treba ući u beogradske arhive i povezati što se doista događalo 80-ih godina.
Veliki pad dinara
Poznati ekonomist s Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije Vladimir Gligorov napisao je upravo ovog tjedna tekst jednostavnog imena – "Bankrot". Već u prvoj rečenici on ističe svoju motivaciju.
"Traže se primjeri bankrota u Argentini, a ne u Jugoslaviji, kasnije i u Srbiji" pa nastavlja kako je naše iskustvo ne samo neposrednije nego je i informativnije, jer su od početka 80-ih iskušani praktički svi oblici bankrota.
"Jugoslavija je bankrotirala 1982. jer nije mogla redovito podmirivati svoje strane obveze. Kratkoročne posljedice bile su restrikcije na količinu novca koji se mogao iznijeti iz zemlje, nestašice pojedine uvozne robe i sporazum s MMF-om o financijskoj podršci uz preuzete obveze o promjenama koje bi osigurale vraćanje dugova", piše Gligorov.
S Gligorovom se umnogome slaže i dr. Hrvoje Petrić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta iznoseći i razloge zašto se dogodila jugoslavenska ekonomska propast. – Financijsko je tržište bilo preplavljeno jeftinim „petrodolarima" čiji je izbor bio u državama izvoznicima nafte. Tada je bilo lako dobiti kredite i Jugoslavija nije oklijevala u traženju kako bi premostila proračunski deficit, no time je upala u zamku zaduženosti.
– Gospodarska kriza započeta krajem 1970-ih bila je najjača od svih kriza nakon završetka Drugog svjetskog rata – kaže Petrić te ističe kako je u dosadašnjim istraživanjima utvrđeno da je veliki problem predstavljala otplata dugova, a na gospodarski život sve je veći utjecaj dolazio iz inozemstva, u obliku instrukcija MMF-a.
– Poznato je da je nakon višemjesečnih pregovora s MMF-om Savezno izvršno vijeće (tadašnja vlada) u srpnju 1983. godine počelo provoditi politiku koju je diktirao MMF. Time je Jugoslavija dobila kredit od 4,6 milijardi američkih dolara bez kojeg je prijetila opasnost kolapsa gospodarstva. Novi je sporazum s MMF-om zaključen u proljeće 1984. godine pa se proizvodnja oporavila. Tih je godina bilo kritično i drugdje po Europi. Primjerice, naglo je porastao broj nezaposlenih u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj – objašnjava dr. Petrić.
Vladimir Gligorov povlači paralelu s aktualnom situacijom u Grčkoj za koju ističe da je sporazum s kreditorima došao na početku krize kako bi se izbjegle one posljedice koje su pogodile Jugoslaviju, nestašice roba i nafte, a koje Grcima dolaze sada.
– Problem je u oba slučaja isti – nemogućnost urednog financiranja stranih dugova ili, kako se to još voli reći, moratorij na strane obveze – ističe Gligorov.
Kamate su na svjetskom financijskom tržištu bile niske pa se Jugoslavija zaduživala i uvozila više nego što je izvozila, kaže Gligorov. Taj trend nije prekinula nijedna država nastala raspadom Jugoslavije.
Dr. Hrvoje Petrić navest će i kolike su bile obveze Jugoslavije u vrijeme početka problema s otplatom stranih kredita.
– Jugoslavenski dugovi reprogramirani su 1983. / 1984. o čemu postoje podaci, no možda bi za potpunije odgovore trebalo pričekati pronalaženje potpunih podataka u arhivima. Činjenica je da je Jugoslavija 1975. godine dugovala 6,5 milijardi tadašnjih američkih dolara, da bi dugovi do 1989. godine narasli na 20-ak milijardi dolara (u koje treba ubrojiti i kratkoročne inozemne kredite), od kojih se trećina odnosila na MMF i Svjetsku banku, trećina na strane vlade i trećina na povjereničke banke. Kakvo je bilo stanje u državi u vraćanju dugova i nakon 1983. godine, govori podatak da primjerice u lipnju 1987. Jugoslavija nije mogla pronaći 245 milijuna američkih dolara za glavnicu i kamate. Tada se dogodio zastoj u otplati duga – govori Petrić, a istu godinu ističe i Vladimir Gligorov koji dodaje kako se teret duga prema ukupnoj proizvodnji nakon reprograma krajem 80-ih nije smanjio i to zato što je gospodarstvo stagniralo praktično cijelo desetljeće, a dug se nije smanjivao. Potrebno je bilo, navodi Gligorov, izvoziti više nego što se uvozilo, a to uglavnom nije ostvarivano, bez obzira na to što je deficit u razmjeni s inozemstvom znatno smanjen. U razdoblju između dva reprograma dinar je gubio vrijednost, a inflacija se ubrzavala. Predsjednica Saveznog izvršnog vijeća (predsjednica vlade) tada je bila Milka Planinc.
Da se i u svijetu ozbiljno shvaćao jugoslavenski dug, svjedoči i izvješće CIA-e iz 1983. godine pod nazivom "Jugoslavija – kriza u nastajanju". Tamo se na 24 stranice prilično temeljito opisuju odnosi u bivšoj državi, stanje ekonomije te, dakako, duga. Zanimljivo je prisjetiti se intervjua koji je
Stipe Šuvar, nekoć vodeći čovjek hrvatske politike, dao Radiju Slobodna Europa. On je tada rekao:
"To je bilo veliko posttitovsko vrijeme, doba velikih previranja u Jugoslaviji i ekonomske krize. Naftna kriza strašno je pogodila Jugoslaviju. Već se tada trošilo 12 do 13 milijuna tona nafte godišnje, a Jugoslavija je htjela sve zasnivati, svu svoju industriju, na do tada jeftinoj nafti. Cijena nafte onda je strašno skočila na svjetskom tržištu, slijedila je oskudica deviza i nafte, a to je prouzročilo i sekundarnu krizu nekih elementarnih proizvoda, a ne samo da se neko vrijeme vozilo automobile prema pravilu par-nepar. Bila je oskudica deterdženata, zahodskog papira i nekih trivijalnih artikala", govorio je tada Šuvar.
O razlozima ukupne krize Stipe Šuvar govorio je i u sarajevskom Domu omladine.
"Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva je tzv. velika industrija i privreda spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. [...] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati znatan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihova vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište, a da bi pritom zarađivala, a ne gubila. [...] Nismo još "likvidirali" višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale", rekao je u tom govoru Šuvar.
Uzroci pada su u Ustavu
Dr. Hrvoje Petrić uzroke će tražiti u dokumentu koji je na neki način zajamčio raspad Jugoslavije u avnojskim granicama, Ustavu iz 1974. godine.
– Ustav je prije svega bio prilagođen Sloveniji kao najrazvijenijoj jugoslavenskoj republici. S druge strane, prema nekim je istraživanjima, Ustav je predstavljao dio retrogradnog procesa u odnosu prema ranije postignutim rezultatima u gospodarstvu, ali i u odnosu na krajem 1960-ih započete pa zaustavljene procese demokratizacije. Mislim da je uz novi Ustav potrebno dodatno analizirati učinke Zakona o udruženom radu iz 1976. godine. Ideja tvoraca Ustava i zakona bila je da se izgradnjom sustava samoupravljanja uklone gospodarska poteškoće. No pojavio se niz neželjenih učinaka. Npr. došlo je do stvaranja dogovornog gospodarstva koje je zahtijevalo dugotrajan i skup proces prilagodbe – podvlači Petrić te dodaje kako to znači da je došlo do odvraćanja od tržišnog gospodarstva, a u praksi do smanjenja fleksibilnosti.
– Uvođenje samoupravljanja prema Zakonu o udruženom radu izazvalo je atomiziranje gospodarstva te dominaciju društvenog vlasništva koje nije bilo ni državno ni privatno te je otežavalo realizaciju prava raspolaganja nad njime – zaključuje dr. Hrvoje Petrić.
|
|
