Post by kulinban on Jul 15, 2020 7:25:24 GMT
Srpski poltičari pokrenuše “velikosrpsku” propagandu,
koja je stala da u masama širi srpsko narodno ime,
ne samo u Bosni, nego i u Dalmaciji i u samoj Hrvatskoj.
Probuđeni posebni nacionalizam hrvatski širio je u drugim
pokrajinama hrvatsku narodnu i državnu misao. Tako su otsad
obje propagande radile da, svaka za svoju nacionalnu misao,
a s time i za svoju buduću državu, predobiju što više pristaša
između onih koji se do tada ne osjećahu ni Hrvatima ni Srbima,
te ni sebe ni svoj jezik ne nazivahu tim imenima.
“Nacionalno neopredijeljeno” bijaše do kraja devetnaestog vijeka,
s malim izuzecima, žiteljstvo svih naših krajeva izvan uže
Hrvatske i Srbije (i vojvođanskih Srba).
Utakmica između dviju nacionalističkih propaganda bila je
bezobzirna i nepoštedna. Dok se na srpskoj strani vodila pod
Vukovom devizom: “Srbi svi i svuda”, na hrvatskoj strani
nazivu Srbin odricao se karakter narodnog imena.
Poslije trideset godina jalovog prepiranja prepušteno je najzad
svakome na volju da se naziva narodnim imenom koje mu je milije.
Tad se ustanovilo da su se svi pravoslavni opredijelili za srpstvo,
a katolici za hrvatstvo. Sada se vidjelo koliko je jak narodnosni
faktor vjerozakon, kad je eto i pravoslavne Hrvate kroz srpsku crkvu priveo
k nacionalnom srpstvu. Poslije toga otpada, hrvatski se narod opet sastoji
samo od katolika. Pošto se s njime sjediniše svi katolici našeg jezika,
on je bio uvećan, kako brojem tako i prostorom, tako da se znatan
broj Hrvata nalazi i preko historijskih granica hrvatske države,
sve do Subotice, Sarajeva, Boke i zapadne Istre.Obje propagande okušaše
se i kod muslimana našeg jezika, ali sa slabim
uspjehom, zbog svog vjerskog obilježja. Bošnjaci, sljedbenici Islama,
kad se našla zamjerka njihovu pradjedovskom imenu bosanskom,
volješe da ostanu “neopredijeljeni”, bez narodnog imena,
zadovoljavajući se vjerskim nazivom “Muslimani”. (Uzgred rečeno,
koja je stala da u masama širi srpsko narodno ime,
ne samo u Bosni, nego i u Dalmaciji i u samoj Hrvatskoj.
Probuđeni posebni nacionalizam hrvatski širio je u drugim
pokrajinama hrvatsku narodnu i državnu misao. Tako su otsad
obje propagande radile da, svaka za svoju nacionalnu misao,
a s time i za svoju buduću državu, predobiju što više pristaša
između onih koji se do tada ne osjećahu ni Hrvatima ni Srbima,
te ni sebe ni svoj jezik ne nazivahu tim imenima.
“Nacionalno neopredijeljeno” bijaše do kraja devetnaestog vijeka,
s malim izuzecima, žiteljstvo svih naših krajeva izvan uže
Hrvatske i Srbije (i vojvođanskih Srba).
Utakmica između dviju nacionalističkih propaganda bila je
bezobzirna i nepoštedna. Dok se na srpskoj strani vodila pod
Vukovom devizom: “Srbi svi i svuda”, na hrvatskoj strani
nazivu Srbin odricao se karakter narodnog imena.
Poslije trideset godina jalovog prepiranja prepušteno je najzad
svakome na volju da se naziva narodnim imenom koje mu je milije.
Tad se ustanovilo da su se svi pravoslavni opredijelili za srpstvo,
a katolici za hrvatstvo. Sada se vidjelo koliko je jak narodnosni
faktor vjerozakon, kad je eto i pravoslavne Hrvate kroz srpsku crkvu priveo
k nacionalnom srpstvu. Poslije toga otpada, hrvatski se narod opet sastoji
samo od katolika. Pošto se s njime sjediniše svi katolici našeg jezika,
on je bio uvećan, kako brojem tako i prostorom, tako da se znatan
broj Hrvata nalazi i preko historijskih granica hrvatske države,
sve do Subotice, Sarajeva, Boke i zapadne Istre.Obje propagande okušaše
se i kod muslimana našeg jezika, ali sa slabim
uspjehom, zbog svog vjerskog obilježja. Bošnjaci, sljedbenici Islama,
kad se našla zamjerka njihovu pradjedovskom imenu bosanskom,
volješe da ostanu “neopredijeljeni”, bez narodnog imena,
zadovoljavajući se vjerskim nazivom “Muslimani”. (Uzgred rečeno,
bosansko ime, iako mlađe od hrvatskoga i srpskoga, jednakog je
postojanja kao i ta dva,pošto je i ono prešlo sa države na državljane i
na njihov jezik. Zato je bilo krivo učinjeno našem najvećem filologu
Jagiću kad je on tu činjenicu javno konstatovao.)
postojanja kao i ta dva,pošto je i ono prešlo sa države na državljane i
na njihov jezik. Zato je bilo krivo učinjeno našem najvećem filologu
Jagiću kad je on tu činjenicu javno konstatovao.)